U poeziji Rebeke Čilović prisutno je nešto zaista neobično. Na prvo čitanje, njena poezija je nježna, lirična, sva u melanholičnom tonu, gdje svaki novi stih ima tendenciju svojom pričom zavesti čitatelja, no ispod ovih idiličnih slika kriju se mnogo dublja značenja koja su oštra i subveverzivna, ali iskrena bez eksplicitnog nasilja, agresije ili vulgarnosti. Izuzetak u ovoj knjizi mogu biti realistični stihovi pjesme bez naslova u kojima žena ustaje iz postelje ne želeći probuditi muža, zatim odlazi u kuhinju i zariva oštricu u svoje međunožje, a čime se simbolično skreće pažnja na okrutnosti kojima je izloženo žensko tijelo, kome je oduzeta želja i koje nas sada šokira. Progovaranje o postelji koju žene dijele sa muškarcima možda jest (i) pokušaj da se rasvijetle neki stereotipi vezani za nju, a u kojoj su žene čini se, lišene prava na svoja tijela. Zbirka pjesama Album za prognane, čitana u kontekstu feminističke kritike i postmodernističke teorije dekonstruira tradicionalne patrijarhalne stereotipe i predstave o ženi i ženskom, te je stoga u poeziji Rebeke Čilović moguće govoriti i o ženskom pismu, kojemu je namjera destabilizirati takve obrasce u kulturi. Tome svakako doprinosi (i) erotizacija govora, kao i pozicija mariginalnog: “Nije imala ime/ U selu su je zvali teta/ On je promuklim glasom/ urlao/ njegovo/ Ženo…“. Lirski subjekt(i) Rebeke Čilović govore iz ženskog iskustva i ženskim glaso(vi)m(a) unutar društvenog i porodičnog ambijenta kojima vladaju muškarci. U tako izdiferenciranom sistemu žene koje ne pristaju da budu Moćnikove poslušnice postaju prognane iz porodice, sredine, svijeta uopšte: “rođene kao siročad/ od istoka do zapada/ slijepe smo putnice/ sa koprenom rođene“, te otud je ova pjesma paradigmatska za cijelu zbirku. U knjizi Ženska psiha (prljaviština, seks, zavist, ranjivost) Laura Kipins problematizira feminizam koji je sreo svog podcijenjenog neprijatelja – unutrašnju ženu. Kipins se u ovoj knjizi interesuje za žensko stanje, zašto žene žele imati moć, i istovremeno biti privlačne i zavodljive, nositi push up grudnjake i sl. U tom smislu kaže ona feminizam je podbacio u postizanju ravnopravnosti (prije svega misli na to što mnoge žene na cijelom svijetu napuštaju poslove i karijere da bi se brinule o djeci), a što je rezultat podvojenosti samih žena: jer žene žele biti ravnopravne, ali žele i svoju ženstvenost. Čini se (i ne samo da se čini, nego jest) da je tokom cijele povijesti preovladavalo uvjerenje da žene predstavljaju prljaviji spol, da su na neki način prljavije od muškaraca. Žensko tijelo (prije svega, ženski spolni organ) često se doživljava kao izvor zaraze, povezuje ga sa propadanjem i truljenjem, i smatra se prolazom kroz koji zlo dolazi na ovaj svijet (Kipins). Opsjednutost koju muškarci osjećaju prema ženskom tijelu najveća je opsjednutost u povijesti svijeta (Gilmore), dok i sve velike svjetske religije izražavaju gađenje prema ženskom tijelu smatrajući ga nečistim. Zato se žene cijeli život moraju boriti s uvijek prisutnim osjećajem prinude koji ih tjera da dokažu svoju čistoću, svakodnevno noseći breme nesvjesnog osjećaja (unutarnje) prljavštine. Povezivanje čistoće i vrline još uvijek, čak i na krajevima vremena kakvog znamo, raste, zahvaljujući fenomenu kućanstva, kao bogomdane uloge žene, i indstrijskih glavonja koji basnoslovno zarađuju zahvaljujući ženskoj potrebi za uljepšavanjem – doma i vlastitog tijela – jednako. Iako kažemo da su muškarci ti koji skoro pa redovno imaju „prljavije misli“, žene su te koje zapravo smatramo prljavim, i koje neprestano zbog toga korimo. Zato one izbjegavaju da pričaju o onome što ih podsjeća na njihovo temeljno nečisto stanje, budući da je, psihološki posmatrano, nečistoća povezana sa onim što izlazi iz naših/njihovih tijela. Zbog toga lirski subjekt “umjesto tečnosti/ za skidanje fleka/ sa staklenih površina/ uzima živu sodu/ i pali lice“, dok se u posljednja tri stiha daje ironičan zaključak kako žene “znaju/ zbilja/ biti prave čistunice“. Rebeka Čilović ovom knjigom pokušala je osvijestiti ili osvijetlititi crnogorski ženski kulturni prostor, crnogorsko žensko povijesno iskustvo i ženski život uopšte. Nažalost, još uvijek su prisutne politike marginaliziranja, isključivanja (i)ili zlostavljanja ženskog pjesničkog glasa, budući da upravo u tranzicijskim društvima drugo jest mjesto preko kojeg se saopćavaju centri moći. U književnoj javnosti pjesnikinja je oduvijek bilo mnogo manje u odnosu na pjesnike, ali ne samo zato što su književno-kritički (pa i medijski) izolirane, nego što one one djeluju u nekoj vrsti međusobne neovisnosti. Prema tome, nedvojbeno je da je ova zbirka pjesma Rebeke Čilović izniman dar suvremenoj crnogorskoj (ženskoj) književnosti.
8,757 total views, 3 views today
