Po njemu i njegovim ritmovima se može navijat sat, s obzirom da se svakog jutra u 11.30 spusti na svojoj prastaroj Pony specijal bicikli s Trstenika u grad, a noću se točno u 1.30 zaputi teškim korakom uzbrdo do doma. U čitavom tom procesu, razlike su u detaljima, ali bitnim. Danju se spušta s ribarskom kapom na glavi i prozirnim sunčanim naočalama u stilu Roy Orbisona, odmoran i nasmijan, što se da uočiti dok se veselo javlja svakom poznaniku u prolazu. Noću pak nema ništa na glavi, dok vidno iscrpljen gura biciklo sve do Firula i Autohrvatske, točnije do ravnog dijela ceste na kojem je može voziti do doma. Takav, specifičan i prepoznatljiv, Milan je jedna od urbanih legendi Splita. Ličko dijete, koje se od dolaska u ovaj sunčani i pomaknuti mediteranski grad u njega beskrajno zaljubio. Taj je susret između čovjeka i grada bio toliko sudbonosan, da ga umjetnik rudarski uljepšava na sve moguće načine. S jedne strane udahnjujući život na ulice svoga kvarta, koji je kao i sve ostalo u tom gradu, ostao nedovršen i nedosanjan. Na pola puta između genijalne zamisli i izvedbe na jednoj strani i incidentnog prekida utakmice koja nikad nije dobila svoj nastavak, na drugoj. Osim kvartu, Milan gradu vraća njegov duh u cjelini, čineći to na način da u sve to skupa daje cijelog sebe. On luta gradom kao parnasovski oduševljeni dječak, priča o Heraklitu i planinama, govori uzvišenim rječnikom i kad se razgovara o banalnim stvarima, otkliže u monotoniju pa efektno ubode i oživi razgovor. Da živi teško, ne treba uopće sumnjati, jednako kao ni u to da je donio mnogo sreće ljudima u Splitu. Mala fantastična misao, kako voli imenovati svoje ideje, je nešto što ne može izbjeći niti slučajni prolaznik, a kamo li onaj koji poput njega baulja gradom u pravilnim ritmovima. Milanovo životno djelo je legalno izveden grafit na mostu iznad Ulice Dinka Šimunovića, s kojim se čovjek sudari točno kad dođe u središte centuracije. Dok tako s jedne strane gleda niz ulicu prepunu zelenila i ljudi, s druge suri Mosor i iza leđa urbano tkivo Splita 3, ispred sebe vidi veliko plavetnilo Jadrana, tog mora bliskosti, kako ga je zvao Matvejević, obližnji Brač i Milanov grafit od samo jedne riječi: Smisao! Tek kad se suoči s natpisom, čovjek shvati koliko je pogođen, a jednostavan. Upravo tu, na tom mjestu i nigdje drugdje, gdje individua stoji sama sa sobom i sa svim elementima grada u kojem živi, gledajući u to more shvati da iza tog pogleda može biti samo smisao. Da ništa drugo nije proizveo, osim ovoga, Milan bi zasluživao pamćenje budućih pokoljenja. No on je i pjesnik zidova, potisnuti glas ulice. Samo čovjek koji je kao dijete došao u neki grad, u ovom slučaju Split, u stanju je tako jasno čitati signale ulice, signale poniženih i ponudit im sebe kao medij. U jeku katoličke rekonkviste koja se već odavno pretvorila u permanentnu revoluciju koja teče, Milan je dogradnjom unakaženu i kompletno praznu zgradu Nadbiskupije, u kojoj žive nadbiskup i njegova dva pomoćnika, na taj novovjeki splitski Alamo, opasan reflektorima, sigurnosnim kamerama i rešetkama na prozorima, na toj prijetećoj bjelini, točno na mjestu s kojeg su maknuli spomen-ploču talijanskom partizanskom odredu, posve opušteno napisao: ‘Ipak se kreće’. Šok je bio toliki, da ga nisu obrisali sljedećih mjesec dana, zahvaljujući čemu je autor nahranio više duša, no što bi nadbiskupu uspjelo u dva života sa svojom ispraznom ritualnošću. Sličan šok priredio je na obližnjoj kući, u kojoj se nalazi pekarnica Prerade, jedna od dvije u gradu, koje rade čitavu noć. Da to mjesto obaveznog hodočašća pred odlazak doma prodaje žešću kemiju, bilo je jasno svakome, ali opet je Milan istupio kao glas ulice koji je iznad ulaznih vrata napisao: ‘Opstipacija 0-24’, da bi nakon što je grafit kroz par mjeseci obrisan, ponudio i b verziju, napisavši: ‘Ulcus’.
Kako se od bivanja glasom ulice ne živi, izrađuje naljepnice na šibicama, na kojima ima svega, od Tita, Tuđmana, Corta Maltesea, Arsena Dedića, sardina, preko čitave pop-kulture i svih državnih zastava. Često imam dojam da se u torbi od koje se nikad ne razdvaja i u koju kutija s njegovim šibicama savršeno pristaje, nalazi bomba u kojoj otkucava sat. Kad on otkuca svoje vrijeme i kad Milana više ne bude, torba će eksplodirati i raznijeti preostale komadiće duše ovog pregaženog grada, dok zrakom budu letjele šibice češke proizvodnje. Osnovna sredstva za rad nalazi u kontejnerima između dvaju trsteničkih ulica, braće Borozan i Dinka Šimunovića, i to zato jer mu slike i kolaži koje printa s interneta na debeli papir ispadnu toliko nezgrapni i neautentični. Njegovom djetinjem oduševljenju nije bilo kraja, kad je u kontejneru pronašao čitavu nedovršenu i neotvorenu ediciju Enciklopedije Jugoslavije, one divne crvene sveske, zaustavljene i poslane u rezalište u naponu snage, točno nakon šestog sveska, na polovici edicije. Razloga za oduševljenje je bilo više, ali ključni se nalazio u tome što je konačno dobio zastave svih zemalja svijeta, koje može kopirat i lijepit na šibice. Adolescentsko je pak oduševljenje osjetio kad je natjerao susjeda iz kvarta da zajedno s njim okrene kontejner naopako i izbaci sve primjerke njemačkih porno magazina, koje je ovaj netom bacio. No ono je bilo još i veće, kad je na tijelu jednog od junaka u akciji uočio tetovažu na kojoj je ćirilicom pisalo: ‘Miodrag, Crvena zvezda’.
Pomaknut je, a tako stvaran i autentičan Milanov svijet. Stoga im ne vjerujte ništa kad vam budu pričali da je magični realizam začet i da živi u latinoameričkoj književnosti ili pak u djelima Salmana Rushdiea. Lažu vas, on živi na Trsteniku, s kojeg ima uvid u cijelu situaciju i svakodnevno se u iste sate vozi na biciklu do grada i nazad. U tijelu starca i duši dječaka iz Like koja se zamrzla pri susretu sa Splitom pa poželila da traje zauvijek.
7,250 total views, 1 views today