Književnica Jagoda Iličić u Centru za mlade na Gorici promovirat će svoj roman “Kako preživjeti smak svijeta”.
Roman će uz autoricu predstaviti i Mirsad Bećirbašić, Senad Bostandžić i Zehra Arifović Islamović.
U Sarajevu je već održana jedna promocija u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti, ali se ukazala potreba za novom.
Roman je objavljen kao jedan od nagrađenih rukopisa Fondacije za izdavaštvo u FBiH, a ispod možete pročitati recenziju romana koju je napisala Marija Fekete-Sullivan.
KAKO PREŽIVJETI SMAK SVIJETA
Roman Jagode Iličić
Ako se Jagoda Iličić jednom odluči da nam opiše šare na nekom stolnjaku, sigurna sam da će to bilo jednako zanimljivo kao i pisanje o svemirskom safariju i stvaranju svijeta u njenom romanu – nije prvijenac, ali je možda najbitniji do sada. Takav kreativni dijapazon svojstven je istinski nadarenim piscima i zato mi je posebno zadovoljstvo i čast što sam ovaj rukopis pročitala među prvima.
Kako preživjeti smak svijet? Tema je i pitanje postavljeno u samom naslovu knjige koju ukrašava nezaboravni lik Osvalda Cavandolia. Čovjek-linija zagledan je u svoju prekinutu putanju i iznenađen je, dakako, onim što vidi. Suočenje s bespućem javlja se i u većem dijelu ovog romana. Iz prizme autorice, svijet koji nas okružuje je do te mjere zamagljen da će plavo nebo, drveće, ptice i Sunce uskoro postati nestvarni likovi o kojima ‘lupetaju pjesnici’ – naravno, ako nastavimo s uništavanjem prirodnih blagodeti i ako hitno ne učinimo štogod da prekinemo dominaciju kiborga i simulatora naše stvarnosti.
Približavanje kraja svijeta i života dostojnog čovjeku je nešto čime se bavi jedan od glavnih likova u romanu, pisac po zanimanju. On pronalazi izduvni ventil u svojim literarnim kreacijama pribjegavajući ludim, pa i ludističkim medotama uništavanja. Iz tog nihilizma rađa se novi, pročišćeni svijet, ali ne ljudskom voljom, nego zbog ironijske kozmičke intervencije. Ostaju samo oni “pripitomljeni, lagani, čisti”. Poneki kiborg će uspjeti da preživi, ali samo ako bude bio spreman ponašati se kao ljudsko biće.
Donekle futuristički književni postupak ovog djela služi da bi nas upozorio na neke događaje na pomolu: jasno je da visoka tehnologija donosi ljudima neviđene prednosti, a zahvaljujući genetskom inženjeringu čak se i mnoge nasljedne bolesti iskorijenjuju, iznalaze se novi vidovi ishrane, liječenja i preživljavanja. No, čovjekova psiha nije u stanju da prati ubrzani tehnološki napredak. Pod teretom vlastite nemoći, ljudi posežu za primitivnim, nasilnim akcijama u nastojanju da se oslobode frustracija i ne prežu od uništavanja sprava, zgrada, knjiga… Stoga se nametnulo pitanje: kako pomoći generacijama koje dolaze s obzirom da ništa oko njih nije prirodno ni stvarno? Um i čula su uznevijereni. Čovjeku iz budućnosti sve je unaprijed isprogramirano, pa nema više pravo ni da upravlja vlastitim tijelom. Amarita, jedna od junakinja u romanu, mora plaćati porez na svoju ljubav prema kalorijama, ide na prisilno gimnasticiranje kako bi skinula višak kilograma.
Nelagodnost u vlastitoj koži je lajtmotiv romana. To osjećanje je iskusila cijela galerija likova, uglavnom ženskih: sredovječna domaćica nezadovoljna svojim izgledom i manjkom suprugove pažnjom; lijepa Besamet, žrtva pohotnika; Dena, krilato biće iz svemirskih prostranstava koja prima ljudsko obličje da bi shvatila kako žive stanovnici ove naše planete; nastavnica-kiborg – čak i ona svoje prednosti i ograničenja želi trampiti za one ljudske. Tu skučenost unutar sebe osjeća i jedna od junakinja u ulozi spisateljice. Ona živi modernim životom, ali je opterećena duhovima prošlosti i babskim pričama koje joj ne daju da se opusti. “Osjećala sam se raskopanom i iscrpljenom kao poslije dugog puta. Onda se dogodilo čudo. Baš kao i Besamet, nekako sam uspjela iskliznuti iz vlastitog tijela”, veli ona, svjesna da samo dok voli i dok stvara može dostići uzlet kao Ši iz bajke za djecu koju je napisala u sklopu ovog romana.
Pisanje daje autorici slobodu da svijetu poruči sve ono što želi. Između ostalog ona je ubijeđena da “ljubav sve popravi. Čak i razrušene gradove”.
No, prava sloboda pretpostavlja i izvjesnu dozu samokritičnosti: “Sačuvaj me Bože od same mene kad mislim da znam a i kad to ne mislim. Ne može se život okusiti mislima”.
Fragmentarnost ovog romana, njegova mozaična struktura, u skladu je s općim dojmom izbezumljenosti razljuđenih individua u jednom tehnološki uniformiranom kolektivitetu gdje je “samoća jedina raskoš koja im je bila nedostupna.” Na prvih sto strana autorica tako strastveno ocrtava likove opterećene podozrenjem, ljubomorom, požudom i kompleksima da čitatelj možda ponajviše suosjeća sa jednim gušterom s početka pripovijesti, a kojem su ljudi nepažljvim otvaranjem prozora otkinuli rep. Kasnije se sve, uz dosta humora, alegorijski posloži pa naracija nudi pravo obilje fascinantnih spoznaja; nudi ih i romantiku i ciniku i edukatoru i tragaču za smislom života. Kao i u stvarnom životu, spisateljica s najviše ljubavi i šarma govori o djeci koja dolaze “kao dašak proljeća u sprženom vrtu”. Svome sinu je, recimo, uporno ponavljala: “Važno je, dobro to zapamti, vraćati se svojoj kući sretan. Moraš znati da su tvoja vrata granica tvog svijeta u kome važe samo tvoja pravila”.
Poetska proza Jagode Iličić, inače poznate pjesnikinje i književnice za djecu, na mahove asocira na Exuperijevo putovanje s planete na planetu, ali i na Koeljovo otključavavanje pararelnih svjetova. Njezin lirski stil pritom plijeni od početka do kraja, a jedna od ključnih poruka glasi: “Voljeti, to je zaboravljena umjetnost života”.
Može se sa sigurnošću zaključiti da je autorica vješto ostvarila svoj spisateljskij cilj: uspostavila je koordinate jednog bezvremena; “granice vlastitog bića”, živjela je i umirala u svom romanu, ojačanom bajkovitom završnicom; a sve u nadi da će naša djeca biti mnogo bolji ljudi nego što smo to mi.
Marija Fekete-Sullivan
14,397 total views, 4 views today
