(Beogradu,
Da se ne udavi.
R.)
Beograde,
U Tebi živi ljubav jednog
pjesnika, krhka je i sitna,
a opet veća od Tebe.
Reći ćeš mi sa visine da,
vjerovatno nema grada,
u kojem ne živi bar jedna
pjesnička ljubav.
Žive ljubavi u svakom gradu,
i pjesnika i mrtvih i živih,
i malih i velikih,
i ljudi i gradova.
Znaš Beograde,
Ovaj pjesnik se
ne zna svađati,
ima i najnježniju kožu.
Jedino su njegovu kožu,
živu, derali Tvoji sinovi,
dječaci golobradi koji su
šutali i mrtva tijela starica,
onda kad su im fudbalska lopta
i spaljivanje guma na motoru,
postali dosadni.
Beograde moj,
ne bih da svojatam.
Porodio si Ti i nju
što miline nosi,
mada, ne sjećaš se Ti
svakog skemčeta,
poodavno je to bilo, kako bi.
Tad si živio
i na drugoj adresi,
nema je više, porušili je mržnja, bageri i tenkovi.
Mnogo si velik i star
i zaboravljaš,
u utrobi Ti se već dugo
kote pacovi,
a svi znamo da oni
žive pod zemljom.
Ti i dalje ne odustaješ,
ne uzmičeš.
I dalje uporno gušiš
svoja najbolja čeda svakodnevno,
kao kuja Ursula svoje štence.
Da li je to stoga
što ti je pohlepa
Narušila sveti vid,
ili si se prodao za
dobru apanažu
i vlastitu stolicu u Sansi,
s pogledom na sebe.
Beograde, opjevani junače.
Ožiljke na nježnim leđima,
pjesnika i ratnika i dječaka,
pa čak i sve one unutar njega,
uklonio je samo
jedan njen dah.
Kasnije ga je tek poljubila,
nježno, u vratnu žilu i oči,
i malo iza bubrega.
Da li i Tvojim dahom starino,
onim što ga se danas stidiš
i ne priznaješ za svog?
Onim dahom iz žicom
opšivene utrobe,
kojim su klinke
plesale u inat,
u obilježenim šupama
punim tragova,
od rođenja umrle arhitektice
klavirskih tipki,
i najljepših spomenika
podzemnog svijeta.
Sjećaš li se uopšte
da si jednom bio,
opkoljen i nepokoren grad.
Ili je to ipak bio neki drugi,
onaj koji ne bi
ni mrava zgazio.
Beograde, matorče.
Dolazi ti sad pjesnik
nježne kože,
spokojem ispod nje
i najširim osmijehom.
Raširenih ruku
i nikako praznih,
da Te prigrli sebi,
starino grade.
Možda nećeš odmah razumjeti,
on je ludi luđak,
još uvijek i dječak,
voli je svojom
najnježnijom kožom.
Onom što ne pamti
oštricu noža,
onom što je mrzla
iznutra sve do bubrega,
dok ti nisi ratovao
pred mojim vratima.
Voli je on Beograde,
inje i rascvjetala đulad
nisu mu pomutili razum.
U njegovom kraju
rijeka je bistra,
mati ga naučila
da se kuća i srce
nikad ne zaključavaju.
On jedino zna
koje je boje smrt.
Beograde, na vodi i vodama,
što jednom i same smrt okuse,
u slanilu mora
dok ga sobom tvore.
Samo da ljubi on će
i život dati,
toliko su mu ga puta uzimali,
ovaj mu se uvijek vraćao.
Pjesnik jedino zna da daje,
pripadati je osobina zaključanih ljudi.
Kome su klicali
„slobodni smo“,
kad su uručivali ključ
utrobe Tvoje
velikom gospodinu
na bijelom konju?
Zna on kako je kad mu uzimaju,
i zna kako su i Tebe
i od Tebe uzimali,
Svi ti bespotrebno
uzeti životi,
pa čak i onog velikog poludjelog štakora,
Čemu ako ne slobodi,
Što može da postoji
samo u čovjeku.
Strah uzima puno
više od smrti.
Nemoj da te mnogo čudi,
u Tebi, Izvan tebe,
s Tobom, bez Tebe,
iznad Tebe, ispod Tebe,
nju mu nećeš oduzeti,
njen uzdah i ljubav umanjiti,
i ne pomišljaj na, ugasiti.
Valjda zato što ga
nisi ni počeo,
taj rat si davno
i zasigurno izgubio.
Ako ti sijeda glava
nije došla pameti,
da je s tim odavno
trebalo stati.
I to si javno izgubio,
unio te pjesnik u poeziju,
i pretvorio u polja
punina i bjelina,
poput Tvoje Aleje Velikana,
ona je, istina,
s ponekom flekom.
Pjesnik se onda skinuo
potpuno go,
u sred tvog,
da li još velikog, srca.
Na njegovoj nježnoj koži,
jedan ožiljak se još vidi,
u dnu leđa lijevo,
tamo se spustio
treći poljubac.
Čitao ti glasno,
sa stisnutom šakom,
do podruba neba iznad Avale,
zatvorenih usta koja nemaju
problem sa svojim
tišinama i istinama.
I Meštrović i njegov soko
bili su nijemi,
dok su čekali svog Pobjednika
iz šupe da ga objelodane.
Da je slava onima na nebesima
i Svemiru pjesničkom
što spaja ljude.
Gdje Ona, krhka i sama,
na leđima sokolovim,
Zvijezde po nebu preslaguje
da se Dobro može
osjećati dobro.
Pred tvojim očima,
iznad tvojih parkova,
Tebi još ne mogu da se zahvalim.
Kćer te tvoja pobijedila,
hej starino.
ljubavlju majčinog poroda,
stidom očinskog ponosa,
čistoćom podvodnog dodira.
U kojoj, da u njoj, Ti matori,
usnivaš svaku noć,
ne ona u tebi,
kao u najmirisnijoj postelji.
Znam ja, a zna i pjesnik,
da je to najljepši miris.
Na njega miriše i sloboda.
Znaš li Ti to, to je Pobjednica tvoja.
Ona, što te porazila nezabilježeno,
heroina neustrašiva
kao leptirica,
koja ima samo jedno lice.
I znaš šta Beograde,
Nije samo ona,
ni blizu majstore.
Ima takve Tvoje skemčadi
više nego što bi, možda,
Ti i htio da ih ima,
kao što nije samo
ni jedan pjesnik.
Ovaj jedino ima
najnježniju kožu,
i nosi je njoj
da na njoj otpočine,
svoje bijele providne ruke,
umorne od bavljenja s Tobom.
Pjesnik je Tebi
ispružio svoje,
ima ih, ima nas, ima je.
Naposljetku, pjesnici su uvijek Tebi dolazili.
Nekad da slave i ljubuju,
a nekad samo da na
Tvojim grobljima otpočinu.
U ljubavi su najmirnija groblja, znaš li to,
U njima duše jedna
drugoj podlaze,
svojim iznova porođenim dahom,
i ta postelja je bijela i jednako miriše.
Bijeli grade,
koji sve boje porodi,
a po jednoj samo dobi ime.
Nemoj više da budeš
mračna sjena,
dokaz odsustva svjetla.
Babaroga kojom se plaše
neposlušna djeca.
Vrati joj se
i prigrli je iznova,
bijela je doista lijepa,
boja vjenčanica
i bijelih rada,
boja maramice u reveru,
boja njenog daha.
Neće pjesniku biti
ni žao ni teško,
da svoju najnježniju kožu,
po Tvojim ulicama prostre.
Ovaj put neće zvati ni život
vlastiti da mu se vrati.
Da iz svojom rukom položene,
i desne i lijeve
bubrežne lukovice, uz trotoare,
i s desna i s lijeva,
isklija perivoje
raspjevanih rada.
Zato i dolazi, uostalom.
Samo, ali samo, ako ćeš mu,
Ti Beograde, obećati:
Da će njene noge jednom,
po koži njegovoj,
u slobodi i miru hodati,
kad unučice izvede
u mali Taš u šetnju.
Živ mi bio, brate od Beograda!
Molim se za Tebe,
u onoj i onoj
koju pjesnik voli,
unatoč tome što
zovem se Sloboda!
Lagali nas oduvijek,
da su pobjednici muškog roda!
Kakvu samo Pobjednicu imaš!
Beograde.
Sarajevo, mart 2017. godine
12,519 total views, 2 views today
