Ponor
Kao ponor me gutaš
usisavaš
unutra
Tvoje oči
slijevaju se niz fasade zgrada
glas je šapat, iznenada
iza leđa
iz praznine
za vrat ugrize
pa pokleknem
Za naše majke
Za naše majke
što nas naučiše kako bol se pod rebrima nosi
ko dukat na prsluku izvrnutom
I dah zaustavlja u prsima
kad oduzima se sve ono što nikad nam pripasti neće
a lude nam glave usanjaše na jastucima mekim
Pa ispiremo veš na ruke
pod hladnom vodom
ne bi li i srce zaledile
I iglom prikrivamo drhtaj prstiju
dok tugu ko konac ušivamo
u goblene što poslije će godinama blijedjeti na našim
zidovima
I brzim, žustrim, teškim pokretima
u tijesto od hljeba umijesimo i zvuk kojim nam srce
bubnja u ušima
i posmatramo kako se po njemu hvata smeđa tvrda
kora dok se peče
pomislivši na to srce što se više i ne čuje da tuče
Ptice i lišće i sunce umiru u našem prozoru
dok ga trljamo zgužvanim novinskim papirom
da bude što čišći, što čišći
kao da ga nema
I još samo da naučimo iz njega iščistiti
i taj odraz iz kojeg nas gleda njeno lice
dok drhtavom rukom prekriva usne
i bježe riječi
Proći će, kćeri, proći će
Na obali
Za nama uvijek ostaju tišine
mjesta kojima ne pripadamo
kuća na obali u koju nikada nećemo stići
u noći utješenoj kišom
sjesti za drveni stol i upaliti svijeću
Nasut ćemo i čašu vina – rekao si
I ostat ćemo tu dugo, dugo
sve dok ne potrošimo strah
I kasno je već
da se pokuša
Ali svejedno, možda ćemo se sjećati
kao da smo i bili tu
Ujutro, dok još spavaš
izvlačim se iz kreveta
Par koraka i na obali sam
Gazim
spavaćica mi je mokra
more se penje do mojih grudi
brade, nosa
moja kosa se širi i pliva
dok ja tonem
Riblji ručak
Išli smo u ribarnicu
Kupili ribu
Prije toga smo se posvađali
i onda u autu samo šutjeli
Ribe su se koprcale
pored tvojih nogu
u žutoj najlon kesi
Htjela sam te pitati
Zašto si kupio žive ribe?
Ali šutjela sam
jer već ranije sam odlučila
da s tobom
ne razgovaram
Bolio me stomak
a ribe su odbijale umrijeti
cijelim putem do kuće
dok sam pokušavala da ne čujem
šuštanje kese
Kasnije smo ispekli ribu
servirali je na tanjir
sa krompir salatom
Ja sam počela plakati
Stupice
U ovim samoćama
otkini od sebe komad mesa da ti bude lakše
kao vučica šapu
uhvaćenu u zahrđalu željeznu stupicu
I onda trčiš do nove zamke
uvjerena da te neće odati krvavi trag
I šta znače svi ti dijelovi tijela
koje gubimo usput
oduzimamo od jastva
da bismo disali
duboko
Dok ne izdaju pluća
dok neki ugrušak
ne natjera krv da poteče na usta
i onda mašeš rukama u posljednjem dahu
svijet oko tebe se prostire kristalno jasan
bez potrebe za objašnjenjem
I jedino boli
težina tvoje zablude
o slobodi
Itinerarij
Sva ta mjesta u kojima nikada neću zaista biti
životi koje neću živjeti
Sjediti na klupi u pariškom parku
pod gustom krošnjom
u strogom teget kostimu i salonkama
na pauzi za ručak
dok pušim dugačku žensku cigaretu
i nekog zaboravljam
Stajati u vodi do članaka u Sjevernom ledenom moru
s podvrnutim nogavicama farmerica
na norveškoj obali
pred praznim horizontom
koji, kao u teatru sjena, u daljini osvaja jedan brod
što je sasvim sigurno na odlasku
Gledati u svoje ruke
dok se od vrhova prstiju polako razlijevaju šare i
oblici od kane
što nanose je vrijedne ruke moje sasvim nepoznate
majke
i daleko dole u dnu sobe
u ogledalu oslonjenom na zid
moj odraz plače
u nekom indijskom selu u koje nikada ne dolazi zima
Ili spuštati veliku zdjelu salate
na bijeli stolnjak na stolu za četvero
u stanu neke sasvim nepoznate zgrade
dok se u pozadini smjenjuju pejzaži
komadi namještaja, mirisi i boje
− U vreloj julskoj Sieni
dok nikom ne želim reći da sam opipala kvržicu u
desnoj dojki
I moja djeca govore užasno glasno
i skoro da ni taj jezik više ne razumijem
kao da cijeli taj život uopće nije moj
− U predgrađu Tokija
dok pod našim prozorom cvjetaju prve trešnje
u džepu mog muža je crvena plišana kutijica s
ogrlicom za drugu ženu
a ja se brinem je li se supa već ohladila
i hoće li je pojesti takvu
− U snježnom Sankt Peterburgu
kada zdjela konačno biva spuštena na stol
ja grlim djecu sretna što je naša kuća topla
i ne mislim ništa dalje od toga
Ljeto
U tišini borova
u masliniku
pod drhtavim jezicima palmi
u slanom zraku
u slatkim ustima
u vrisku, u ciku, u kriku galeba
strmom stazom
ka plitkoj obali
zazivam sreću
11,885 total views, 3 views today
