PEN AMERICA: RAZGOVOR S HEMONOM

The PEN Ten je serijal tjednog intervjua AMERIČKOG PEN-a. Ovaj tjedan razgovarali su sa piscem Aleksandrom Hemonom.

Hemon je dobitnik ovogodišnje PEN / Jean Stein Oral History Grant nagrade za How Did We Get Here?: Tales of Displacement, djelo koje je žiri nazvao „očovječenom povijesti imigranata koji bježe od genocida i rata u Bosni.”

U intervjuu Hemon govori o lovu na leptire sa Nabokovom, o odgovornosti zaštite medija, javnog prostora i demokraciji koju predstavlja književnost.

Aleksandar Hemon će sudjelovati na javnim raspravama  Forbidden: Too Nationalistic and PEN vs Sword: Satire vs the State na festivalu PEN World Voices Festival: Gender and Power, koje se održavaju New Yorku, u maju.

  4. april 2017.

 

Kada si počeo shvaćati da je pisanje dio tvog identiteta?

U trenutku kada su počeli objavljivati moja djela, što se u potpunosti podudaralo s mojim spisateljskim postajanjem.

Čiji rad bi želio ukrasti bez prepoznavanja ili posljedica?

Postoje mnoge Nabokovljeve rečenice koje bih volio da su moje. Ali bih ipak radije popio čaj s njim ili, pak, otišao s njim u lov na leptire.

Manije su utjecaji – koje su tvoje?

Jezik. Tijelo. Rat. Film. Nabokov. Nogomet. Skijanje. Glazba. Wittgenstein. Sve.

Šta je najsmjelije što si ikada napisao?

Riječi su posrednici opasnosti. Čeznem da moje riječi uvijek budu smione, ali nikada nisu odvažne onoliko koliko bih želio da budu. Najsmjeliju stvar koju sam ikad učinio je to što imam djecu.

Imaš li omiljeno mjesto na kojem pišeš?

Bilo gdje. Tu nema nikakve tajanstvenosti. Pišem u zračnim lukama, zrakoplovima, vlakovima, u uredima. Vrlo teško mi pada pisati u uvjetima kao što su kuće za pisce.

Šta je odgovornost jednog pisca?

Da piše, naravno. Da posjeduje etiku i estetiku, dakle politiku. Nužno je posjedovati poseban osjećaj odgovornosti kada je pristup javnom prostoru u pitanju: kako ga koristiti, zaštititi, dijeliti, poštovati ga. Književnost je u svojoj naravi demokratska.

Iako je pojam ‘javnog intelektualca’ ispala iz mode, vjerujete li da pisci posjeduju zajedničku svrhu?

Ne, jer ne vjerujem da svi pisci automatski dijele svoje političke stavove. Postoje pisci koji su moje političke, etičke i estetske suprotnosti, pa čak i neprijatelji. Mislim da je velika greška pretpostaviti solidarnost među piscima. Takva pretpostavka sužava književnost kao javni prostor u kojem ideje mogu općiti i biti u sukobu. Ne želim biti član bilo kojeg kluba.

Kada je, ako ikada, cenzura prihvatljiva?

Državna cenzura je neprihvatljiva. Zaštita javnog prostora, podržana od svih strana i sigurna za sudjelovanje svih, je prihvatljiva.

Jeste li ikada bili uhapšeni? Želite li pojasniti?

Bio sam jednom u pritvoru Ministarstva sigurnosti dok sam živio u Bosni, u svojim 20-ima. Priča o tome se nalazi u knjizi The Book of My Lives  (Knjiga mojih života). Iskustvo nije bilo toliko strašno, koliko je bilo ponižavajuće. Nakon toga, odlučio sam da trebam znati šta govorim i zašto, u slučaju da ikada poslije budem uhićen.

Koju knjigu biste poslati vođi vlade koja utamničuje pisce?

Onu koja će ga ubosti i razbjesniti najviše. U većini slučajeva, to je bilo koja knjiga koja ne potvrđuje ono što oni već misle. Uloga ljudi u bilo kojoj demokraciji je izluđivati svoje vođe zahtjevima. Pitajte ne šta vi možete učiniti za svoju zemlju, nego šta vaša zemlja mora uraditi za vas.

 

izvor: PEN AMERICA                                                s engleskog preveo Ervin Mujabašić

 

 9,796 total views,  3 views today

Komentariši