BIJELA GOLUBICA
I loved that pigeon as a man loves a woman, and she loved me. As long as I had her, there was a purpose to my life.
Volio sam tu golubicu kao što muškarac voli ženu, a i ona je voljela mene. I dok god je bila tu, moj život je imao smisla.
Nikola Tesla
Otkako se počelo pričati da se u parku iza ekonomske gradi tržni centar, po čaršiji su se počeli javljati glasovi pobune. Navodno je općina dala dozvolu za gradnju firmi iz Kuvajta, iako još nije bilo ništa zvanično. Građanski aktivisti su organizovali potpisivanje peticije protiv gradnje, a preko noći je na Facebooku osvanulo nekoliko grupa koje su najoštrije osuđivale taj čin. Ne dajmo da nam zabetoniraju posljednju zelenu oazu; Ne dopustimo dušmanima da nam brišu uspomene, poručivali su građani od kojih su najglasniji već decenijama živjeli vani. Ispred parka su se instalirala dva tinejdžera u Che Guevara majicama, s palestinkama oko vrata i transparentom u rukama na kojem je pisalo: Stop kapitalizmu, povratak socijalizmu, a društvo su im periodično činili/e aktivisti/ce ženskih, LGBT i građanskih NGO-s. Eto im, taman malo da se aktiviraju, kontao je Mahir. Park iza ekonomske, ako bi ga uopšte mogli nazvati parkom, godinama je bio zarastao u korov i prekriven smećem, ali aktivistima izgleda to nije smetalo.
I Mahira su vezale uspomene za park i ta je džungla iza ekonomske generacijama služila za mjesto prvih poljubaca i fatačina, a uvijek se moglo računati i da će se nabasati na nekog dilera. Ali, iskreno govoreći, njemu se jebalo za sudbinu parka. Već je dvije godine imao svoj stan i za akciju mu nije trebao ograđen javni prostor. Osim toga, gradu je trebao tržni centar tog tipa. Govorkalo se da će u prizemlju biti kuglana i bazen, a njemu se išlo i na jedno i na drugo. Ali je bio dovoljan oportunist da drži jezik za zubima i pazi šta će reći o toj temi. Radio je kao novinar na lokalnom portalu s jasnom uređivačkom koncepcijom. Tu su se pratili napredni trendovi, preferirala prava gradska raja, a osuđivali nacionalisti, papci i turbo folk. I bio je u pravu.
To jutro je u redakciju uletjela urednica, sva usplahirena, i povikala da su postavili tablu. Sad je i zvanično, sutra počinju radovi, tužno je rekla i uzdahnula. Imala je pedesetak godina i bila onaj starinski, patetični tip, baš kao i Mahirova mama. Imale su i slične interese, baš kao da su bile sestre: slušale su Indexe i Montena, citirale poeziju Mike Antića, obožavale mačke i hranile pse lutalice. Ovo je poraz za naš grad, poraz, završila je melodično i kolege su požurili da zamašu glavama u nevjerici i slože se s njom.
Plan je bio da se uradi serija priloga kojim bi se odao hommage parku. Jedna ideja je bila da se fotografijama predstavi historija parka od austrougarskog perioda u kojem je napravljen, pa sve do danas. Druga je bila serija intervjua iz kojih bi se saznalo šta je građanima značio park i koje uspomene ih vežu za njega. Mahiru je sinulo. Predložio je da ode u starački dom i intervjuiše starce. Oni bi sigurno imali nešto reći o ovome, a njih stalno zaboravljamo, dodao je. Stara je bila oduševljena. Nazvali su direktoricu doma i zakazali intervju isti dan, odmah iza ručka koji je bio već u podne. Koncept teksta i par efektnih fraza koje će upotrijebiti, skontao je usput. Najstarija jezgra grada umire zajedno sa sjećanjem najstarijih svjedoka, njihove najvrednije uspomene prekrivaju beton i staklo, bla bla. Poentiraće s nekom patetikom, ubaciće par fotografija gerijatrije i još će mu ostati vremena da svrati kod Goge na pivu. Odatle će nazvati Almu i dok ona dođe s posla, natipkaće tekst. Onda mogu negdje na ručak. Bio je sunčan dan i život je bio lijep.
Izgledalo je da su svi starci poslije ručka izmiljeli u dvorište da i oni iskoriste te, za njih možda posljednje, zrake sunca. Prišao je paru koji je sjedio na klupi i upitao ih za park. On je imao naočale galone, a njoj je lice bilo namazano bijelim puderom dok su joj usne činile dvije drečavo crvene linije. Podsjetila ga je na klauna. Starci su se prijazno nasmijali i ponudili mu da sjedne s njima na klupu, ali je odbio. Rekli su mu da su se upoznali u domu. I jedno i drugo su prevalili osamdesetu, bili su već odavno udovci i u dom su došli da umru. Onda je odjednom ona primijetila njegovu kevu, a on njenu punđu i srca su im zatreptala kao u mladosti. Baš romantično, kontao je Mahir, mogao bi to možda iskoristiti nekad kasnije, ali sada ga nije zanimalo pa ih je prekinuo i podsjetio na pitanje. Ispostavilo se da ni jedno ni drugo nisu iz tog grada i za park ih ne vežu nikakve uspomene. Napustio ih je bez pozdrava i kiselog izraza lica se uputio starcima koji su igrali šah ispod velikog platana. Tu je imao više sreće i jedan se sjećao parka kakav je prije bio. Ispričao mu je da je iz njega kao dječak, sakriven u krošnji drveta, praćkom gađao naciste dok su stupali u grad. Poslije rata, dok je pohađao realnu gimnaziju, tu je s razredom vježbao fiskulturu, a kao mladić u parku se prvi put zaljubio, a onda poslije u njemu i zaprosio svoju buduću ženu. Bile su to odlične priče, filmske, i Mahir se zadovoljno smješkao, a onda mu je drugi starac prišapnuo da ništa od toga nije istina. Navodno je stari dementan, ne sjeća se ni kako se zove i po cijeli dan izmišlja priče. Glupi starci, promrmljao je Mahir, a osmijeh mu je nestao s lica. Doduše, uvijek je mogao stvar predstaviti kao istinitu, ne bi mu bilo prvi put, ali stvari su išle teže nego što je mislio.
Onda mu je odjednom nešto privuklo pažnju, pa je izvukao svoj Samsung Galaxy XX size, naciljao i okinuo. Bila je to savršena fotografija starca u kolicima. Hranio je golubove koji su ga okružili sa svih strana. Mahir je živnuo i u njemu se opet rodila nada dok je žurio da intervjuiše starca. Ovom je već bilo hladno vani, pa ga je pozvao unutra.
Soba mu je bila kao iz nekog drugog vremena i Mahiru za sliku nije ni trebao neki od onih instagram retro filtera da postigne taj efekat. I sam stari je bio kao sa stare fotografije, uspravan i dostojanstven u kolicima, sa svilenom maramom oko vrata – jedan od onih crno-bijelih intelektualaca kojih se Mahir sjećao iz starih televizijskih emisija. Police su bile prekrcane knjigama i pogledom je okrznuo Teslu, Kovača, Andrića, 1001 noć – pisce za koje je čuo, kao i mnoge druge za koje nije. Bez pitanja se zavalio u fotelju preko puta starca i upalio voice recorder na svom gigantskom telefonu.
Jeste vidjeli onog goluba, mladiću, upitao ga je starac, onog što sam ga hranio? E on će brzo umrijeti, nastavio je dikcijom koja je kao i on bila iz nekog drugog vremena. Već mu je svjetlost počela napuštati oči, objasnio je i okrenuo se prozoru. Mahir je kimnuo s nestrpljivim izrazom lica, pitajući se da li da ga napomene za park ili čeka da sam dođe do njega. Ipak se odlučio za ovo drugo, bilo je nešto u starčevom držanju i glasu zbog čega se nije usudio.
I rekao mi je sve što sam trebao znati, taj golub, i načas me podsjetio na jednog mog prijatelja, Fehima, nastavio je starac, započevši svoju priču. Bio je sa mnom na višoj upravnoj školi, a došao je odnekud, nikad nije rekao otkud, ali nije ni bilo bitno jer mogao je doći otkud je htio, a bio bi i dalje taj isti koji je bio. Imao je usijan pogled taj Fehim i otac ga je natjerao da upiše pravo, iako je on maštao da postane slikar. Znao je satima sa nepomućenim zanosom pričati o svjetlosti koju je vidio u muzici, čuo u zvucima vjetra i osjećao vrhovima prstiju. Po njemu je svjetlost bila izvor svega i krajnje ishodište svakog smisla. A misija svakog slikara je bila uhvatiti nešto od tog smisla na platnu i potezima kista sačuvati nešto od njene istine koju će onda moći da prepoznaju naročito osjetljive oči. Nama to tada nije imalo naročito smisla i mislili smo da je Fehim lud. Na početku smo ga ogovarali iza leđa, a s njim se zezali i zajedno pili, ali s vremenom je sve više zastranjivao pa smo ga počeli izbjegavati. Sjedio bi tako s nama, pili bi i zezali se, a onda bi on iz čista mira zašutio i zagledao se u neku tačku koju niko od nas nije mogao vidjeti. I džaba mu govorili, dozivali ga ili ga gurali, ništa ga nije moglo odvratiti od one tačke pa bi vremenom odustali i zaboravili da on i dalje sjedi s nama i sjetili bi ga se tek kad bi bio fajrunt i kad bi sabirali ono sirotinje što je svaki od nas imao da platimo. On bi rijetko imao i toliko, tako da nismo najbolje ni primijetili kad je potpuno prestao dolaziti. I prošlo je od toga neko vrijeme kad nas jednu noć izbace iz kafane jer je izbila tuča u kojoj smo učestvovali. A nama se još ostajalo, nismo bili pijani, nego opijeni i taman nas je počelo hvatati ono najljepše pijano blaženstvo u kojem su nam srca puna ljubavi prema sudruzima u pijanstvu i oni nam postaju najbližim ljudima na svijetu. Ne znajući kud da se djenemo, neko se sjeti Fehima i odlučismo da odemo da vidimo šta se s njim dešava i da li je živ. Nije živio daleko odatle i brzo se uspesmo do njegovog stana na tavanu zgrade. Ustvari, nije to bio pravi stan, nego je vlasnik stana ispod ilegalno prisvojio i prepravio tavan iznad sebe i za male pare ga izdavao studentskoj sirotinji iz provincije. Na podu je bio beton, a kroz plafon, tj. krov, na mnogim je mjestima prokišnjavalo, dok je ponegdje falilo crijepa i vidjelo se golo nebo. Fehim je znao reći da mu to baš odgovara jer prozora, osim otvora za zračenje tavana, nije imao, iako je zimi bilo kao da spavaš pod otvorenim nebom i mrznuo bi do gole kosti. Kucali smo i lupali, zvali, ali nije bilo odgovora i onda je jedan od nas malo jače nogom gurnuo vrata i ova se otvoriše, a mi kroz smijeh upadosmo unutra. Prizora koji unutra zatekosmo neću zaboraviti dok živim. Mjesečina je kroz jedan od otvora na krovu osvjetljavala ubogi sobičak koji je našem Fehimu bio dom cijelu godinu i bilo je kao da gori svjetlo. Njega nije bilo unutra, a po podu, uz zidove, naslagane jedna na drugu, ležale su gomile slika. Između njih su bile razbacane stvari, knjige, odjeća, cipele, a krevet je ostao nepospremljen od zadnje upotrebe. Nakon što nam se pogled privikao na mrak, shvatili smo da Fehima zacijelo odavno nema tu jer je po stvarima i uglovima vjetar kroz otvore dopuhao već prilično suhog lišća i ptičjeg perja. Bilo je to golubije perje, zapravo, i sa svih strana je zaudaralo na golubiji izmet. Golubovi su sigurno ulazili cijelo vrijeme kroz otvore na zidovima jer je Fehim imao običaj da im ostavlja hranu. A onda smo shvatili nešto što nas je sve zaprepastilo, i pored toga što je među nama vladalo uvjerenje da je Fehim skrenuo pameću. Svaka od slika razbacanih po sobi je bila ista i prikazivala je jedan jedini prizor. Bijelu golubicu u letu kojoj iz očiju i iz vrhova krila isijava svjetlost. Ispremetali smo sve razbacane slike, stavljali ih jednu do druge i uspoređivali i iako je na slikama bilo manjih razlika u položaju krila, sastavu perja ili spektru svjetlosti, nije bilo sumnje, bila je to jedna ista slika. A onda jedan od nas zavika i mi ugledasmo nešto što dotad nismo, a stajalo je zatamnjeno u jednom uglu sobe. Bio je to štafelaj sa još jednom slikom prekrivenom plahtom, sigurno posljednom koju je Fehim naslikao u toj sobi. I kao sa nekim predosjećajem priđosmo slici i lagaću ako kažem da nismo bili uplašeni. Smijeh i šala su odavno utihnuli između nas i brzo smo se otrijeznili na toj Fehimovoj mansardi, manje od svježeg zraka, a više od neke nejasne slutnje i užasa koji su nam počeli militi ispod kože. Stajali smo tako neko vrijeme, u tišini, pred štafelajom i niko se nije usuđivao da povuče plahtu, a onda se ja odvažih i otkrih sliku. Njen prizor nas skoro zaslijepi, ispuni tavan svjetlošću i osvijetli i najtamnije zakutke i bilo je kao da je neko upalio samo sunce, da načas zasja za nas, u tom sobičku. A onda se začu lepet krila i osjetih da me nešto blago dotaknu po licu, poput pera, a onda otprhnu dalje. Tada se desilo to nešto što sam milion puta do sada pokušavao da prepričam, ali nikad nisam nalazio prave riječi jer bi mu svaki put upotrebom određenih riječi oduzeo nešto od značenja koje je imalo. To je jedna od onih stvari koja se ne može iskazati oruđem riječi, ali pošto mi ljudi nismo sposobni za neku drugu, višu komunikaciju, riječi su jedino što nam preostaje. U trenutku koji je uslijedio otkako me pero dotaklo i lepet krila utihnuo, jer bio je to samo trenutak, iako je izgledalo kao vječnost, vidio sam sve onako kako je bilo. I prošlost i sadašnjost i budućnost i to ne samo onako kako bih ih vidio dotad, bivajući i dalje ja, nego onako kako bi ih vidjeli i drugi, i sve je postalo jasno i složilo se kako samo umije, a znao sam da je tako i s ostalim. Kad nam se to sve odvrtilo pred očima, svjetlosti je nestalo, a pred nama je u mračnoj sobi ležalo prazno platno. Bijela golubica s njega je odlepršala.
Napustili smo tavan tiho i u žurbi, skrećući pogled u stidu jedan od drugog jer smo znali sve jedan o drugom i među nama više nije bilo tajni. Od tad se skoro više i nismo viđali, a i Fehima nismo tražili ni spominjali, znali smo sa sigurnošću šta se s njim desilo, samo se niko od nas nije usuđivao reći naglas. Fehim je iščeznuo u svjetlost.
Tad se starac, završivši svoju priču, okrenuo od prozora, zagledao pravo u Mahira i dodao za kraj: I od tad pokušavam da se sjetim svega što sam vidio tada, a vidio sam sve i nakon toga nisam vidio smisla ni u čemu. Jedini smisao koji mi je ostao bilo je da se sjetim zaboravljenog pa sam vrijeme koje mi je ostalo proveo prisjećajući se, ali sam u tome sve više zaboravljao i ono što sam znao. Danas se više ničega ne sjećam, rekao je i duboko izdahnuo, a onda se ponovo okrenuo i zagledao kroz prozor, kao da Mahira više nema tu.
Mahiru je trebalo neko vrijeme da se prene iz hipnotičkog stanja u koje ga je bacila starčeva priča, teturavo je ustao iz fotelje, zgrabio telefon i bez pozdrava izjurio iz sobe. Učinilo mu se da čuje starčev glas kako započinje novu priču, ali je zalupio vrata za sobom i požurio hodnikom. Sigurno starom nije ni doprlo do svijesti da ga više nema tamo. Koja hrpa budalaština i besmislica, došlo mu je da poviče. Gora je budala bio on što je slušao starog luđaka, ljutio se Mahir na sebe, ali nešto ga je prikovalo tamo i nije bio u stanju da se pomakne dok starac nije zašutio. Kakva golubica, kakvi kurci palci, derao se glas u njemu, dok je žurio dvorištem doma i nervozno odmahivao starcima koji su ga s osmijesima pozdravljali. Mahir inače nije bio tip koji bi gubio vrijeme na izmišljene priče, fantastika ga nije zanimala, bio je praktičan i mrzio je kada bi mu propali planovi. Ali nije bilo samo to, osjećao je kao da mu se neka neobjašnjiva bojazan uvukla pod kožu, a po vratima i ramenima polegla neka sjenka od koje se nije mogao razvedriti i povratiti u jutrošnje raspoloženje, čak i kad je daleko odmakao od doma. Članka koji mora napisati sjetio se tek kad je skoro stigao do Goginog kafića.
I baš kad je htio ući, ispred njega je prhnuo golub, pa je u strahu odskočio unazad. Koja sam ja budala, reče naglas samom sebi, nakon što se uspio povratiti. To nije ni bila bijela golubica, nego obični, sivi golub.
Mart 2015.
Emina Žuna piše prozu, eseje i dramske tekstove. Objavljivala je u domaćim i regionalnim časopisima za književnost i kulturu (Sarajevske sveske, Zarez, Odjek, Tema, Bosna franciscana, Avlija, Behar, Treća, Polja, Zeničke sveske, Idiot i dr.), elektronskim časopisima i internetskim portalima (Afirmator, Etna, portal Strane, voxfeminae, e-novine i dr.), na radiju (Bh radio 1, Radio Federacije BiH) i u zajedničkim zbirkama (Da sam Šejn, Tragovima bosanskog kraljevstva, Zabilježene). Magistrirala je Europsku kulturu i književnost na Univerzitetima u Bolonji i Strazburu 2011., a diplomirala komparativnu književnost i psihologiju u Sarajevu 2006. Dobitnica nekoliko nagrada i priznanja za kratke priče (Bejahad 2008., Radio Federacije 2002., Avlija 2013. i dr.). Njen roman „Linija života“ nagrađen je na konkursu Fondacije za izdavaštvo BiH 2015., a objavljen je u izdanju tešanjskog Planjaxa 2016. Povremeno se bavi književnim prevođenjem (objavljivala prevode poezije u Sarajevskim sveskama). Radi kao psihologinja i freelance novinarka (redovno sarađuje s nekoliko portala u BiH). Trenutno priprema zbirku priča.
11,246 total views, 4 views today
