Selo ruža, Kuća krompira Warstein(er) – pivo sa Olimpa (2. dio)
* * *
Nakon vulkanskih stijena, Assinghausen. Nadaleko poznato, i mnogim nagradama okrunjeno selo ruža. Ovdje kao da je jedini uslov da se doselite i nastanite – da volite, sadite i gajite ruže.
Lažem. Imaju još dva. Prvi – da budete imućni. Ili barem dobro dobrostojeći. Jer kad vidite ove kuće, auta, vrtove i okućnice, sve vam je jasno. Kao siromašak u Assinghausenu možete živjeti samo u svojstvu vrhunskog vrtlara.
Ali onda više i niste siromašak.
Treći uslov je da iimate mjere i ukusa. Ni traga kičeraju, svim onim lavovima, tigrovima, laokonskim i drugim zmijama, labudovima, patuljcima i snježanama i pepeljugama kojih su pune naše, ali nerijetko i holandske baste i baštice.
Izvori vele da se u ovim vrtovima uzgaja više od sto trideset (130!) vrsta rosa, rosae. Da se, nekako s proljeća, njihov rajski miris “čuje” nadaleko, sve tamo do Olsberga i Vinterberga.
A kako ga sad, s kraja listopada, nema, ma ni u parfemu, nije mi druge nego da vam ponudim mirluh jedne moje davne, pradavne ljubavne pjesme. Nadam se da nije baš sasvim uvehla:
R u ž a
Gdje li je sad moja Irena? Da znam,
darovao bih joj komadić oblakodera, balkona na kojem
njena se koža i sunce ljube, i smrzlu travu Jajce-kasarne,
zgaženu-pa-ispravljenu od naših koraka .
Da imam novčić, okrenuo broj, i pronaš’o slovo
koje dugo tražim, zureći u crveno oko željezničkih semafora
na peronima usputnih stanica. Da mogu,
nacrtao bih oporu ljubavnu sliku, bez idilično žutog,
i bez straha – sa žudnjom, žudnjom samo: tlocrt oblaka ,
šačica zemlje, U CVIJET ISPREPLETENE JANUSOVE KOSTI ,
i eto! ruža. I mada godine, rastvarači snova,
umjesto prstiju mojih, porculanskih žiški,
u postelji joj željezno bdiju , ja tajno gradim kucanje i susret,
i želim da onaj što, noćas, uždije lampu
nad krevetom njenim bude – k’o pjesma od noći
i more od kopna – beskrajno, beskrajno od mene širi.
* * *
Na nekoliko mjesta u Olsbergu i okolini na vrhovima bregova „zasađeni“ golemi križevi. K’o da sam u Mostaru. Doduše, tamo samo jedan, ali zlata vrijedan. Barem što se tiče gabarita.
Veliki neki vjernici, ovi Sauerlanđani. Kao da se i sad boje da će ih neka tuđa vjera, aždaha ili neka druga neman, najednom zaskočiti, najednom poklopiti. Pa zato, svako malo, s vrha brda: Apage Satanas!
* * *
Ljubazna vlasnica jedinog otvorenog restorana tog „gluhog“ popodneva u Assinghausenu nam preporučuje da, poslije kafe i štrudle od jabuka, odemo u gradić Brilon, desetak kilometara odavde. „To vam je pravi gradić,“ veli, „a ne ova naša gluhotinja. Ovdje u ovaj čas sve hrče. Danas ste mi vi prvi gosti, a skoro će pet sati.“
I eto, Brilon. Lijep, solidan gradić, sa starim, dobro održavanim kućama, velikim trgom, dosta restorana. Imaju čak i dva muzeja. U kafeterijama i poslastičarnicama vrvi od mladog svijeta. Upadljivo je mnogo stranaca arapskog izgleda. Pretpostavljam da se radi o azilantima koje je (i) Brilonu „u paketu“ darovala kancelarka Angela Merkelt.
Zastanem kraj neobične skulpture na trgu. Gospodin s cvikama sjedi na klupi i čita novine. Mantil prebačen preko naslona, psić do nogu. Facom i držanjem neodoljivo podsjeća na muža bivše holandske kraljice Julijane, princa Bernarda. Iliti punim imenom i svim prezimenima i titulama: Bernharda Leopolda Frederika Everharda Juliusa Coerta Karela Godfrieda Pietera, Princa der Nederlanden, Princa van Lippe-Biesterfeld.
A sad puno kraće: mutnog tipa, avanturiste i ženskaroša koji je Kraljici birvaktile dobrano zagorčao život. Dobro se udao, pa onda još, da ‘prostite, i dobro zafastao. Ali to je već posebna, svake pažnje i velikog prostora dostojna priča.
Iako je bio Nijemac, ne vjerujem da bi tog opskurnog lika časni Brilonci častili ovako lijepim kipom u centru grada.
I zaista. Brzom pretragom na web-u, moja slutnja se pokazuje tačnom. Ovaj gospodin ovdje se zove Zeitungsleser und Bürgerbrunnen, čitač novina. I, naravno, nema nikakve veze s onim vagabundom.
Uostalom, u silnoj trci za suknjama i drugim avanturama, taj zacijelo nije imao vremena za novine i slične “gluposti”.
* * *
U Brilonu mi je doteklo pameti da ne svrnem u slastičarnu. Jer, po povratku u Olsberg i flaše sjajnog Hertog Jan Grand Prestige (deset procenata, pitko, s blagim okusom karamele, miriše na još), na večeru odlazimo u mali, neobičan restoran pokraj crkve. Kartoffelhaus zur Nikolausklause. Kuća krompira u kojoj će nam Sveti Nikola, ili neki njegov Crni Pero, ufam, darovati još nešto jeziku i nepcu ugodno osim krtole.
Već na ulasku nas dočekuje iznenađenje. Hrvatska zastavica na recepciji! Ali, kad, smjestivši se u jednu od 4-5 niša, mladog obera upitam kakve veze imaju sa Kroacijom, ovaj me blijedo gleda. “Kroacija? Aaa, Kroejša! Ma nikakve. A što pitate?”
Ma, nemaš ti pojma, kontam. Mora biti neki link.
I doista, kad smo već “stamanili” dvije krigle i pola (pre)obilne porcije, u salu ulazi mlađa žena za koju odmah šapnem supruzi: “Pazi, ova je naša!”
“Kako znaš,” upita me moja bolja polovica.
“Njušim. Imam nos za te stvari.”
“Ma znam ja da imaš nos, i te kakav! Ali mi se čini da katkad baš pretjeruješ.”
Sto posto je u pravu, ali ovoga puta nisam pretjerao. Gospođa vlasnica rođena je na Kosovu, frtalj vijeka radila u Rijeci, a oda, uz rat, došla u ove krajeve. Nisam je pitao zbog čega. Po nekim stvarima ne valja čačkati.
Lokal joj odličan, malo “otkačen”, neobičan, ali veoma intiman. Na prvi pogled pun kiča: svakovrsnih figurica, slika i fotografija, svjećnjaka i drugih drangulija, a na plafon su zalijepljene dvije, tri prave-pravcate knjige. I to – rastvorene. Pa, valjda, ako vam je dosadno dok čekate porudžbu, da nešto zgodno čitucnete.
Kad se pažljivije zagledate, vidite da je svaka stvar pažljivo odabrana, i u nekoj vezi s drugim predmetima. Svjesno kičasto, što već apsolutno ne “miriše” na neukus.
Večeras, pijem varštajner (Warsteiner), pils sa Olimpa, i jedem brdo mesa s krtolom. Nećete vjerovati, ali glavno jelo su mi poslužili u minijaturnim drvenim civarama. Brat bratu – tri tanjira!
Hvala na pitanju, sve sam smazao.
* * *
“Razduživši” se u Grand hotelu – one “poliglotske” falš-blondinke na recepciji ni od korova – prije no što krenemo nazad za Arnhem idemo u obilazak fabrike maločas pomenutog piva, varštajner. To bi trebala biti uzbudljiva posjeta.
(Kad sam nekoliko dana docnije rođaku koji živi u Kanadi rekao da sam obišao varštajnerove pogone i Biergartene (pivske vrtove), ovaj nije mogao vjerovati svojim ušima. “Zar je moguće?! To je najbolje pivo na svijetu. Ja u frižideru uvijek imam najmanje 5-6 butelja. Ne smije falit. Srećkoviću jedan, dabili srećkoviću!”)
A iako se Varštajn nalazi na samo 23 i po kilometra od Olsberga, malo je falilo da ga “promašimo”. Cura u olsberškom turist-birou nam po dolasku nabroja bukadar znamenitosti, ali ni riječi o warsteineru. Najvećoj privatnoj pivovari u cijeloj “Švabiji”,četrdesetoj po proizvodnji i prodaji na cijelom dunjaluku. Čudno.
Firma je utemeljena još 1753. Godine. Od samog početka je u vlasništvu porodice Kramer (Cramer), a “nektar od hmelja” danas izvozi u više od devedeset zemalja svijeta. Nije ni čudo, ako se zna da Varšteiner na godinu proizvodi više od četiri i po miliona hektolitara piva.
Na putu za Fabriku – prohladno, tmurno, hladnjikavo – supruga naglas dvoji:”A šta ako ne bude nikog osim nas? Ne čeka mi se nova tura.” Obilasci fabričkog kompleksa, Warsteiner Welt-a, su svakog radnog dana u 10, 12, 14 i 16 sati. I razumije se da ih neće organizovani za 2-3 gosta.
No, već na parkingu pred ulazom vidimo grupu momaka kako stoje kraj busa sa NL-tablicama i tamane pivo iz konzerve. Hvataju zalet. A ima još auta, ihi-hi! Uostalom, ako nas, pivopija, ovdje neće biti dovoljno – gdje onda hoće?
Sve je ovdje perfektno, po njemački, uređeno i organizovano. Prvo uđete u veliku, lijepo uređenu salu, sa šankom, kuhinjom, barom, stolovima i dućanom Sve od Warsteinera. Tu su i dugački stakleni zidovi s preko hiljadu (!) raznih flaša varštajnera kroz vijekove. Ima čak i radova čuvenog umjetnika Endija Vorhola (Andy Warhol). U jednom uglu, Arrows bolid. Šljašti se. Nov, uglanjcan, kao sad sišao s fabričke trake.
A onda uđete u kino sa pokretnim platnom i istim takvim, “živahnim” stolicama, gdje vam na jednostavan a upečatljiv način ispričaju priču o istoriji Fabrike, i načinu pravljenja piva. Pa onda, avanti!, svi u futuristički, supermoderan bus, sa panoramskim prozorima, podnim osvjetljenjema i fletskrinovima. Polako se vozeći kompleksom, kroz ogromne hale, “pivske vrtove” i kraj nepreglednog mora kontejnera i paleta s pivom koje čekaju da krenu na sve strane dunjaluka. Gledajući naokolo, slušate priču kad i kako je sve ovo nastalo, kako radi i, očigledno: još uvijek skoro savršeno, funkcioniše.
Vjerujte na riječ: i da niste ljubitelj ovog odličnog pića, ovdje biste se propićili. A kad već jeste … Eno tamo onih momaka iz jutrošnjeg busa. Po završetku obilaska, teturaju ka izlazu. Samo jedan od njih hoda normalno. Ali, nekako mi tužan. Mora da je to bob, vozač. A on, zna se, ne pije. Ta, bogati, nismo u Bosni!
No, i ja sam tog dana bio siroti bob. Treba voziti do kuće. A ljudi nas, na kraju “balade”, lijepo počastili. Svakom po velika krigla piva, i to po izboru. Supruga prâvo, ono sa Olimpa, a ja malt. Nula posto. I nula bodova.
Nema veze. Nadoknadiću ja to kod kuće. S kamatama. Jer, da Ona ne vidi, “zaštekao” sam u gepek par bočica.
Goran Sarić
8,171 total views, 1 views today
