Dok smo se autom vraćali s odmora, stalno smo ponavljali: “Samo da nas tamo dočeka, i makar malo potraje, lijepo vrijeme!”
Jer, nezgodno je kad, poslije svih balkanalija, odmah moraš na rađu, a na sjeveru te, kao na tup nož, dočeka jesen.
Na playeru se vrtio odličan izbor Gljivinog, only realy Halida. I kao da nam baš on donosi čudesan obrat. Iz domaje nas, maločas, ispratili kiši i “mršavih” petnaestak celzijusa, a s one strane Alpa – čudo! Ljeto, sunce, “astronomskih” preko dvadeset i pet!
I kako tada, evo do juče. Skoro tri hefte! Što bi moj stari, u rijetkim prilikama kad bi ga nešto ugodno iznenadilo govorio: “Ima Boga, da je kolik’ buha!”
I stvarno, ako ne baš odozgo, ali ima tu zacijelo neke pravde. Ta, cijelo proljeće, predugi travanj, svibanj i lipanj, jedva da smo jedanput-dvaput vikendom kafu popili vani, na ljuljašci u vrtu. A nema nam dražeg adeta na kugli zemaljskoj! Cijelo vrijeme, kao za inat radničkoj klasi, lupalo baš po holandski: kiša, vjetar, skoro-pa-zima!
Zato nam sad Nepoznat Netko debelo vraća. Suncem. S kamatama. Pa subotom i nedjeljom ne ustajemo s ljuljaške, a razmišljamo i o tome da ukinemo ostale dane. Šta će nam, doista, svi ti odvratni, nepodnošljivi, totalno beskorisni ponedjeljci, utorci, glupave srijede, i sve tako – do petka. Od njega bismo, eventualno, ostavili samo “zadnji kraj”. Onaj od pet popodne, poslije rađe, pa do ponoći.
No, ako mislite da se visoke temperature ovdje svima dopadaju, grdno se varate. Rijetko ćete ovdje čuti “rasnog” Nizozemca u trećem, četvrtom, petom koljenu kako se žali na vjetar i kišu. Jer, oni su ovdje, manje-više, prirodno stanje. No, kad termometar prešiša 25 stepeni, ili se zimi ulica zabijeli, istog ih časa evo sa žalopojkama: “Uh, što je vruće!” “Ah, sparine!” “Oh, ovo govno od snijega!”
“Lijepa” njihova kiša. Ne zovu ih džaba: vodozemci.
Imam ja tako, na poslu, jednog grmalja. Metar devedeset pet, leđa k’o trokrilni, ruke-tepsije – k’o iza brda odvaljen. Svira taj i gitaru, ona mu dođe u ruci k’o čačkalica, jeb’o te!
Ali, čim je živa u termometru iznad dvadeset, taj počne da sopće i hukće k’o ćiro! Umire čovjek od vrućine. Pa na veliki prozor stavlja zaštitu, n’ake kartone, maže kožu kremicama, na oči meće rejbanke …
A kad ga vidiš, rek’o bi: ovome ni Real, ni atomska ne mogu nauditi!
E, pa taj će ovih dana da umre! Jer, sve do sinoć, kad je nastupila žestoka, kratkotrajna oluja, vladale su nezapamćene vrućine. Otkad je svijeta i vijeka, tj. meteoroloških stanica, u rujavom rujnu nisu mjerene ovakve temperature. Tako je, na primjer, pretprošli utorak bio najtopliji trinaesti septembar od početka prošlog vijeka, još tamo od 1901. godine. Tog je dana, naime, na jugu Holandije, u Mastrihtu (Maastricht) izmjereno 32,1 stepeni celzijusa. I ne samo to. Noć koja je uslijedila, namjesto da mom dragom kolegi-grmalju donese bar malo osvježenja, ući će u teftere, i ona!, kao najvrelija ikad, u tom mjesecu: skoro 22 stepena! A srijeda u provinciji Brabant obara sve rekorde: 33 Celzijusa!
Siroti Grmalj. Nek’ ide na Balkan, pa se tamo osvježi. Kažu da sad tamo lije kao iz kabla.
Ipak, moram da priznam da i za nas sa Balkana, mada vazdan žedne pravog ljeta, ovakav vreli talas može biti opasan, i to iz (najmanje) dva razloga.
Prvi, pazite se vode. Nemojte je se vrući napiti. Mnogo vam je zdraviji i bolji malo do umjereno rashlađen špricer. Još manje smijete ulijetati u nju, pa čak i kad se radi o plitkoj, stajaćoj H2O. Tako je ovih vrelih dana jedan poletni Amsterdamac uletio u gradski kanal – topla, mirna voda, boja bijele kafe a puna odbačenih bicikala – pa ga prevarilo. I stvarno odletio, ali u nebo!
Ispostavilo se još da je bio neplivač, pa ga nasalacali neki jarani. Obećali mu, jađi, da će ga omah iščupati iz tečne stajaćice, samo ako se usudi. I još častiti gajbom piva. Čovjek zagazio, malo zapraćakao, aoni u smijeh. I dok su stigli da ga izvuku – gotovo. Srce ni mukaet. Hećimi vele – od efekta vruće-hladno.
Pa se ti pouzdaj u jarane. A, bogami, i u hećime.
Druga opasnost je golotinja. Šetam, na pauzi, studentskim kampom, pa se svako malo hvatam za herc. Šorcići, japankice, minići, suknjice, bretelice… Ne bih ja da ih šacujem, star sam za takve rabote, ali pogled sam leti. Matora drtina! A ako me primijete: em nije lijepo i pristojno, em me može herc strefit’!
S tim što ovaj zadnji rizik preuzimam na sebe.
Goran Sarić
7,644 total views, 1 views today
