Asmir Kujović: Orfička očišćenja

kalamujic ilustracija

 

SVETA DOKOLICA

 

Od svih tih prolaznika u nijemom mimohodu

U kaleidoskopske varke raščinih se kao

Da jedan život mi je već otišao niz vodu,

A drugi istim koritom uzvodno tekao.

 

Nije to onaj Hanaan o kojem se snatrilo;

Nebeski kotač nas otkotrlja u nigdinu

Težeći da se smota u svoju osovinu.

Zalud sebe klesah u kip, ovladah ognjilom.

 

Mladi parovi što se nad čašama hihoću

Ne mogu mi oskvrnuti obrednu samoću.

 

Od bludnji, epopteja, iz skorašnjih dana

Nijedna dostojna da bude opjevana.

 

Tek, uz zvuke klavira, ponovo kao da sam

Zalutao u dvorcu u kojem Ti prebivaš sam.

 

 

 

 

VEČE FLAMENKA

 

Igraj i za mene u toj grimiznoj haljini,

Sviraj na svom tijelu ko na instrumentu,

Pričesti me u svome svetom sakramentu:

Sve što sam proigrao odcupkaj na bini.

Zapleši kao Karmen, ili kao Rio,

Istim okretom rascvjetaj se i sveni,

Ti što me zjenom opsjeni i obesjeni

Tvojim sam godinama prošlost premjerio.

 

Ko da te zaninala mati Andaluzija,

Sjeni njenih junaka ti nazdravljaju u glas;

Zagrobne naricaljke obavijaju ti stas,

Gitara se trza od zlokobnih ti aluzija.

Zaigraj kao da se opireš demonima,

Azrailu bez krila u ronilačkoj opremi;

Nek mi iz djetinjstva zamirišu bagremi:

“Ole! Ole! Svjetski bole”, vikaću pred svima.

 

Sve grijehe svijeta obavij lelujnom sjenom

Svilenom; zazovi i Šivu, i Ozirisa

Što iz ruke ti ružu zaborava omirisa,

Večeras si zvjerčica što igra se s plijenom.

Među nogama ti se zavrzli uragani!

Sve bruke, muke, kastanjetama iz ruke

Prevedi u taktove Morzeove azbuke –

Tim trupkanjem svi su mi koraci izvagani.

 

U tom prepletu uzleta više je od leta,

Ta vrtnja te vaja ko na grnčarskom kolu,

Kraljicu sabejsku izazivaš na prijestolu

Sama a u duetu, uz cik ciganskog menueta.

Viješ se poput zmije pred fakirovom frulom;

Ko planetarijum se još jednom razbokori –

Otkupi i nas, potvorene, u svojoj pokori –

Odsviraj cipelama sve što nas razminulo.

 

 

 

 

SNOVIĐENJE PRED ZORU

 

Na platnu levhe s Božijim imenom

Kiša kvasi tuš izvijenog harfa

Elif, što Ime drži kao harfa,

Pod levhom klečim, tele pod vimenom.

 

Kišnim kapima tuš kapa po podu,

Ime plavi u neznane padeže,

Slovna pletenica bubri u mladeže,

Pruža pipke nalik oktopodu.

 

Arabeski vitice na koži zmije

Ko li je preslikao na zid džamije?

Džamije što je ostala bez krova,

 

Iz ćilima rastu stabljike korova.

Curak mi vučju kandžu dotakao

Pa kroz mihrab kiši u pakao.

 

 

 

 

U OKULARU NOOSKOPA

 

(Ifritova družba)

 

Lebdimo kroz sobe i zagušljive čekaonice,

Listamo misli prolaznika na uglu raskrsnice:

Kao kad otvoriš novine pa te odmah salete

Junaci ovog doba: biznismeni i starlete,

Potom tamburaši, lakrdijaši il udbaši,

Kolumnistički revolveraši i njihovi pajtaši;

Vitezi ovog doba, što skrivaju za kog se bore

I poput sportaša za novce mijenjaju tabore.

Vrzmamo se u gomili usred tržišne ludnice,

Svak u svom mraku materice vavilonske bludnice,

A Zvijer koju jaše, je li četvrtog Rima slava

Ne pitaj; no očito je svakom da je mnogoglava.

Mi razvlačimo tkaninu kosmičkih meridijana

Ko linije u svesci koja će biti dopisana,

Ni međuatomske ljuske nisu van našeg dosega

Gdje hule sričemo od tog što je i Alfa i Omega:

Dok kližemo po zamrznutoj rijeci ektoplazme

Kroz TV-plazme obraćamo fantazme u sarkazme;

Naveče zalazimo u restorane i barove,

Krštavamo skupim vinima zaljubljene parove,

Šapatom uvijamo prostor oko njihovih glava

Te im na ozarenim licima vrijeme usporava;

Tren kad šminka postaje roza aura abažura

Za nas seže do Armagedona i dinosaura;

Cesta blijedi zastakljena pod svjetlima neona –

Hologram projektovan s trona Boga il Nerona.

Prolazimo kroz vaša djetinjstva, godine mladosti,

Dimne smo sablasti svih neodigranih prošlosti;

Sjevernjača na nebu otkucava čas onog dana

Kad Šekspir još je pisao zadnji čin Koriolana,

Mi žmirkamo i namigujemo zrakama Mizara

Da bi nas vidjeli bez zara s one strane mezara.

Dok tražite se po muzejima voštanih figura,

Dok meditirate pred ikonama kljastih Likurga,

Kraj izloga dok grete ko na fabričkoj traci boce

U niskom letu na glave vam pečatimo poklopce;

Dok zbrajate svoje saradnike i sakrevetnike,

Dok promičete ih u odvjetnike i porotnike,

Čekamo vas na deponiji pobačenih kosmosa

Ispod kapije od stopala Kolosa sa Rodosa.

 

 

 

 

ORFIČKA OČIŠĆENJA

 

Još klošarim po trgovima Jejtsopolisa

Da se oglušim na zov i Kirke i Kalipse,

Još zadubljujem se u svitke apokalipse

Kao da ih apostol lično meni otpisa.

 

Ti trenuci kad prošlosti postaju pošlosti:

S izohipsama godova pod korom drveta

Listaju i cvjetaju i sva minula ljeta;

Krečnjak iz stijena tad je krečnjak mojih kosti.

 

Mogao sam biti zvijer il zvijezda Danica,

Puteva kojim ne krenuh vas svijet je stanica;

Mogao sam biti Mjesec što je opustio

 

Svijet svitka svim onim što sam propustio;

Što me odijeva, hrani, grije, obasjava

Da uz strune lire čujem i hor hadskih glava.

 

 

 

 

MITSKO JAJE

 

Kosmičko jaje smrskano u ja i je

Kazna je ka znanju, znaku, kazivanju

Što vraća drevne suncozorja prosjaje

Kad iz vrta voćka istjera njega i nju.

 

Grijeh ugriza igra, grižnjama izgara,

Vijek vječi u tijek, veče već ovi u nijek;

Svijest svi u svijet – svjetlo, tlo bez zara:

Tmine minule potmuli tuli jek.

 

To davno bilo davanjem davi, ko bȉlo,

I svako biće ko da još nije: biće;

U sada se sadimo, a krilo nam se skrilo

Od tame mame: svijeće što svijet sviće.

 

Zalog uzla zla zalud uzlazi, prosi

Oprost da uprosti prostirku prostora;

Obli se oblak oblači da oblije, orosi

U travi opalu zvijezdu pantokratora.

 

 

 

 

 

 

 

 

 8,429 total views,  2 views today

Komentariši