Goran Sarić: Četiri priče o Čudu

EP-žurnal (3)

Jedna od popularnih emisija na holandskoj televiziji nosi naslov “Wonderen bestaan”: “Čuda postoje”. Iako okorjeli nevjernik iliti, kako je danas moderno kazati: agnostik, ovih dana sam i sâm u golemom iskušenju da povjerujem u njih.

Ne, na takvo što me nisu natjerale neke velike sudbinske stvari. Nije mi se ukazala ni Gospa, ona iz međugorskog krša, kiča i sivila. Nije ni ona iz Njujorka, Madonna koju, rob nišči, ipak preferiram. To jest, preferirao sam. Dok je bila u najboljim godinama.

Nego, da povjerujem u čuda ponukalo me je nešto na prvi pogled trivijalno. Sport. Da, baš tako, sa velikim “S”. On učinio da, ovih dana, često zanijemim, zinem, kako smo govorili kad smo bili mali, “k’o peš”.

(Pero, oprosti!)

Doista, možda nije čudno što se ovih dana čuda dešavaju (i) relativno blizu svetilišta Lourdes u Pirinejima, na krajnjem jugu Francuske.

Ali, zbivaju se i na drugim mjestima. Recimo, u Londonu, srcu trezvenosti, o kojem je veliki pisac Miloš Crnjanski tako lijepo, i opširno pisao u valjda najljepšem ljubavnom romanu na našim jezicima. Da, u pravu ste, knjiga se zove “Roman o Londonu”. Ako već niste, obavezno je pročitajte. Čudo od fikcije!

Elem, sportsko čudo. Juče je na centralnom terenu u Vimbldonu nekoliko hiljada sretnika direktno, a još par stotina miljuna ljubitelja tenisa putem ekrana, imalo nazočiti pravom pravcatom čudu. Naime, u drugom kolu najstarijeg i najpoznatijeg Grand slama sastali su se Roger Federer, umjetnik “bijelog sporta” par excellence, i izvjesni Marko Vilis (Marco Willis).

Marco – who? Da, u pravu ste – ko? Do juče, vjerovatno, kao i ja – nikad čuli. Momak je, doduše, zvanično 23. u Engleskoj, ali na svjetskoj ATP-listi stoji “nešto” niže: sedam stotina i sedamdeset drugi. Da, da, 7-7-2! Onda ne čudi što je do sada ove godine “od nagrada” utržio “čitavih” 350 funti. Inače se izdržava se kao učitelj tenisa. Iskreno se nadam da mu to mnogo bolje ide.

Da bi došao do glavnog turnira i stao na Centre court, Vilis je morao da prođe čak šest (!) kvalifikacijskih rundi. Plus prvo kolo glavne fešte, u kojemu je – treba li i pomenuti – mnogo bolje rangiranog Latvijca Rikardisa (Ricardis) Berankisa “rasturio” u tri seta.

I tako, eno ga juče s druge strane neta velikom Rodžeru.

Dobro, glatko je zijanio. Ali to se zna. I čuda, da bi se u njih uopšte moglo povjerovati, moraju imati granice. A učitelj tenisa Vilis, “pepeljugan” ovogodišnje Vimbldona, svoje je granice ovoga juna debelo, debelo preskočio.

Osim toga, zar nije čuvenom Švicarcu brutalno “otkinuo” čitavih 7 gemova. Sedam gemova, k’o sedam svjetskih čuda, jeb’o te!

No, kakav bi se ovo EP-žurnal zvao bez priče o nogometu. Ali, i ona mora biti o čudu.

Pa, evo ga.

Island je mala država. To je, u svjetskim razmjerama, selo na kocki leda, sa veoma, veoma surovom klimom. Toliko surovom, da se do prije par godina nogomet mogao igrati samo jednu trećinu godine. Ako i toliko. Jer, za loših godina…

Ostale dvije trećine narod se skijao, klizao, plazao, sanjkao i hokejao… Ili, za one poput mene – pio čaj. Sa rumom, naravno. Prst čaja, i tri prsta mornarskoga pića.

A fudbal? Za njega, osim ono malo u englesku ligu zaljubljenih fanatika, niko nije mario. Uostalom, sve do kasnih pedesetih, kad se u Evropi i svijetu oko “napuhane mješine” već vrtio ozbiljan novac, u Islandu, zemlji vulkana, se igralo isključivo na usitnjenoj lavi. Ono malo trave, ako je i bilo, čuvalo se za stoku. Onda nije ni čudo što im je reprezentacija mahom “debelo” gubila utakmice. Legendaran je, tako, poraz protiv Danske 1967. godine: 14-2!

Dugo su se tako, u sportskom smislu, Islanđani “valjali u blatu”.

Krenulo im je tek na razmeđi milenijuma, u eri kratkotrajnog ekonomskog procvata. Ona šačica dobro “potkoženih” entuzijasta počela sa gradnjom niza fudbalskih sala sa vještačkom travom. Tu se moglo “haklati” cijele godine. Bezmalo svako veće selo dobilo je jednu takvu dvoranicu.

I, eto, čudo!

Mada, u njega još uoči Evropskog prvenstva zapravo niko nije vjerovao. Okay, mogao se zabiti koji gol, pa možda i dobiti koja utakmica – o fudbalskoj snazi ove male zemlje svjedočile su odlične kvalifikacije – ali prolazak u drugi krug, pa još dalje, u četvrtfinale … I to, pobjedom nad, do (prek)juče, nedostižnim Gorkim Albionom…

Doduše, mora se reći i da nekolicina reprezentativaca “Ledenih”  igra u britanskim ligama. Ali, to su u pravilu manje značajne, slabije ekipe koje samo mogu sanjati da će ih jednom zadesiti Čudo iz Lestera.

(Skoro sam ih, glupan, zaboravio senzacionalne prvake Engleske. Bila bi to neoprostiva greška, kiks ravan onom Strinićevom, pred kraj drugog produžetka, protiv Ronalda & Co.)

Dobar broj momaka sa Islanda već od pionira igra zajedno. Zakleli se, kažu, jedan drugome na borbu do posljednje kapi znoja i najjačeg grča u nogama. Nisu, baš kao ni onaj učitelj tenisa iz prvog dijela priče, ni sanjali da bi mogli dovde dogurati. Nije ni čudo. Ne bih se uopšte iznenadio da je, recimo, Runijeva (Rooney) sedmična plaća veća od one godišnje najbolje plaćenog reprezentativca Islanda!

No, sad već znamo: arogantni, totalno raštimani engleski “orkestar” svojim je fanovima priredio drugi Brexit u nekoliko dana. A oni, Islanđani, su tu gdje jesu. U narednu nedjelju im valja protiv domaćina Francuske. Još jednog, čini mi se, prilično raštimanog “orkestra”. Ko zna…

Mene lično živo zanima “kleš” između Njemačke i Italije. Tu je veoma interesantna priča o centarforu “Tala”, Gracijanu Peleu (Graziano Pelle). Njega je, naime, prije nekoliko godina, tadašnji trener Fejenorda Ronald Kuman (Koeman) doslovno pokupio s plaže i za neku crkavicu iz Italije doveo u Roterdam. Dečku karijera bila u k… Nije uspio u Alkmaru, obrukao se u Italiji, i već pomislio da mu u profi fudbalu nema spasa.

Pokazalo se da je to bio genijalan Kumanov potez. Pele se u Holandiji nadavao golova, postao prvi strijelac lige i veliki ljubimac navijača crveno-bijelih. Trener ga kasnije poveo sa sobom u Sautempton (Southampton) gdje, eno ga!, i dalje nemilosrdno trese protivničke mreže.

Jedan je od rijetkih špiceva na Evropskom prvenstvu koji daje, i drugima namješta golove. Ako zavali pobjedonosni i “Švabama”- ko zna gdje će mu biti kraj?

Zar, molim vas, i ova Peleova, od riječi do riječi istinita storija, nije lijepa priča o čudu?!

Goran Sarić

 10,036 total views,  1 views today

Komentariši