Rimski koloseum se vratio na velika vrata – hljeba, igara i krvi

U BiH gotovo po svim važnim pitanjima ne razgovaraju ljudi između sebe, ne razgovara čovjek s čovjekom nego predstavnici određenih zajednica, grupacija, nacija itd. Političke elite (jedni te isti) koje već godinama vladaju u BiH uspjeli su da razjedine sve što jeste na dvoje a najčešće na troje, oduzmajući društveno-političku snagu onima u ime kojih vladaju, što im s druge strane omogućava moć i vlast, kazao je između ostaloga, prof. dr. Edin Pobrić u intervjuu za naš portal.

Edin Pobrić, esejist i književni kritičar, profesor je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, do nedavno je obavljao funkciju predsjednika skupštine P.E.N. Centra u BiH. U razgovoru za Tačno.net, profesor Pobrić govori o PEN-u, književnoj i kulturnoj sceni u BiH, stanju u obrazovanju, izdavaštvu, politici, i cjelokupnome bosanskohercegovačkome društvu.

Razgovarala: Štefica Galić

Šta znači za kulturu i bh. društvo, kako živi i opstaje PEN Centar BiH danas, i da li je jedinstven?

P.E.N. Centar u BiH je jedno iznimno važno udruženje. To je nevladina, interesna i nestranačka organizacija intelektualaca organizovana u cilju vlastitog programskog, kulturnog i ekonomskog razvoja,  a koja funkcioniše, ili bi trebala funkcionisati, kako vam drago, doslovno kako je teorijski postavljen koncept demokratije. Na isti način kako je demokratija, u stvari, etika individualnosti, tako i ovo Udruženje ima za cilj da zaštiti pojedinca, njegovu slobodu govora i djelovanja u javnom prostoru. Član Udruženja može biti svako onaj ko bude predložen uz preporuku i potpise dva aktivna člana Udruženja, ili predsjednika Udruženja, uz obavezu da se kandidatura potvrdi većinskim javnim glasanjem na prvoj narednoj sjednici Skupštine. Udruženje čine pisci, urednici, književni prevodioci, izdavači, publicisti, esejisti, kritičari, historičari i drugi intelektualaci državljani Bosne i Hercegovine, pod uslovom da prihvate Statut i ciljeve Udruženja.

Ovo nevladino Udruženje ima sve preduslove da lagodno radi vrlo važne poslove, između ostalog, ja ga u jednom njegovom dijelu, kroz poveznicu sa svjetskim P.E.N.-om, vidim kao „ministarstvo inostranih poslova kulture“ BiH. Na mikro svijetu, znam da je Nedžad Ibrahimović (predsjednik P.E.N.-a) pokrenuo nekoliko vrlo važnih projekata i znam da će isti uskoro doživjeti svoju realizaciju, i nadam se da će javnost o tome biti na vrijeme obaviještena. Isto tako, jedan od važnijih zadataka P.E.N. Centar u BiH je onaj u kome se pojavljuje kao izdavač za časopis za književnu i umjetničku kritiku „Novi Izraz“, koji iduće godine slavi nevjerovatnih 60 godina postojanja, a čiji novi broj se, na moje veliko zadovoljstvo, očekuje za nekoliko dana.

Kao i svako udruženje u BiH, makar mi se tako čini, i ovo ima svoje slabosti. Po meni, najveća slabost je što Udruženje konstruktivno ne učestvuje u javnom prostoru. To se mora pod hitno popraviti. I nadam se da će po tom pitanju Upravni odbor nešto uraditi u najkraćem periodu, pogotovo što P.E.N. Centar u BiH ima svoju službenu web stranicu koju, kako mi se čini, ne koristi u punom kapacitetu.

A što se tiče pitanja da li je Udruženje jedinstveno? Ono je jedinstveno kada njegovi članovi glasaju po ovom ili onom pitanju, i kad ti isti članovi Udruženja koriste svoja prava da na skupštini iznesu svoja mišljenja. Pri tome, ne moramo glasati isto, niti možemo imati ista mišljenja. Ovo je udruženje intelektualaca koji su po definiciji „samo svoji“. Ali, ako funkcioniše Udruženje, a sada funkcioniše, mogu reći da jeste jedinstveno.

Postoje li pritisci iz pozicije moći na rad PEN-a? Kolika je stvarna snaga književne riječi danas?

Ne zbog pritisaka nego zbog neprincipijelnosti nekih članova P.E.N-a, ja sam ponudio UO P.E.N. Centra BiH da raspravi o mojoj ostavci, a Skupštini sam ponudio svoj mandat predsjednika Skupštine na raspolaganje. Nije mi problem što se po raznim medijskim prostorima stvaraju potpuno suvišno napuhani spektakli oko P.E.N. Centar u BiH. Spektakl je već odavno jedna prepoznatljiva vrsta ideologije koja je u BiH, paradoksalno, uništila osjećaj za skandal kao nivo mjere. U Bosni i Hercegovini odavno već nema skanadala jer jedan drugog pretiču i poništavaju, a odsutvo osjećaja za skandal znači odsustvo morala, odsustvo stida i brige za drugog. Spektakli se proizvode oko pojedinih ostavki, oko toga da li određeni pojedinac nužno mora biti član P.E.N. Centra u BiH.  Za sve one koji su bili ubijeđeni da ne mogu ući u P.E.N. Centar u BiH jer im to, kobejagi, ne dopušta neka „šačica ljudi“ koji već godinama vlada Udruženjem, demantirani su na posljednjoj Sjednici Skupštine. Za svakog pojedinca koji je bio predložen za članstvo obezbjeđeno je demokratsko i transparentno glasanje, a to znači, da smo pored glasanja koje se odvijalo neposredno na Skupštini obezbjedili i glasanje elektronskim putem za sve one članove koji nisu mogli fizički biti prisutni na Sjednici. E sada, zašto neko nije prošao prag i postao član P.E.N. Centar u BiH a drugi to jesu, ta vrsta analize i interpretacije nije moj posao. Posao predsjednika skupštine je da obezbjedi da sve što se radi u Skupštini bude po Statutu P.E.N. Centar u BiH. A kada je riječ o mome mandatu, odgovorno tvrdim da jeste tako bilo. U tom smislu, Udruženje je na posljednjojn Sjednici Skupštine primilo 38 novih članova, koji će nužno promijeniti strukturu ovog udruženja, i ja se nadam ka boljem. To su mahom mladi ljudi sa izuzetno bogatim biografijama.

No s druge strane, postoje pojedinci u P.E.N.-u koji misle da ako su „unutra“ mogu personalno određivati i uticati ko to može a ko ne može biti član udruženja, pa bi trebalo dovesti sve u pitanje (rad Skupštine) samo da se provede ta individualna volja. Ova država je čudo jedno. Stalno daje za primjer kako je persona (riječ s francuskog etimološki potiče od riječi maska) iznad sistema. Ja sam individualac po svemu. Ali ne mogu raditi bez sistema. I moram reći, sa mnom ili bez mene na ovoj funkciji, ja vidim ovo Udruženje u budućnosti kao važan činilac kulturnog, socijalnog i političkog života BiH.

Nedostaje li dijalog  o kulturi, književnosti i umjetnosti uopće u BiH?

Dijalog nedostaje u bilo kojoj sferi društvenog života u BiH. I kad ga ima, ispadne, da je jednoznačno perverzan. Zašto? Zbog toga što u BiH gotovo po svim važnim pitanjima ne razgovaraju ljudi između sebe, ne razgovara čovjek s čovjekom nego predstavnici određenih zajednica, grupacija, nacija itd. Političke elite (jedni te isti) koje već godinama vladaju u BiH uspjeli su da razjedine sve što jeste na dvoje a najčešće na troje, oduzmajući društveno-političku snagu onima u ime kojih vladaju, što im s druge strane omogućava moć i vlast. Tako je od sindikata do boračkih organizacija, od škola do fakulteta, od entiteta do kantona, sve je podijeljeno u cilju održavanja moći pojedinih porodica, grupa i partija. Dijalog u kulturi i umjetnosti? – da ima ga, ali to je ponovo dijalog koji se odvija na tri-četiri različite strane svijeta. Jedna strana svijeta su oni koji baštine nacionalizam, druga strana svijeta je ona koja zastupa ulogu književnosti i umjetnosti kao nekog vida osjetljivog seizmografa društva, a treća se pojavljuje kao izričita grupa međusobno podržanog lobija, u kojoj osim vlastitog zadovoljstva i interesa nije važna ni država ni nacija nego zajednički bog svih nacija ovih prostora – Kapital.

Šta je sa izdavaštvom u BiH, prevodima naših pisaca na velike svjetske jezike?

Znate, nije veliko Rimsko Carstvo palo s vana, niko od barbara nije imao toliku snagu da ga uništi. Ono je počelo da se urušava iznutra. Tako je i sa izdavaštvom. Počelo je da se obrušava onog trenutka kada se marginalizira znanje a pijetet naspram autorstva i autora pada u drugi plan. Ne postoje više u izdavaštvu urednici i redakcije (uz čiji posao se podrazumijeva stručnost i znanje), postoji opet samo kapital. Autor je u toj priči na potpunoj margini. Iz malog se želi izvući maksimalna korist. Ako se kada i traže recenzije, njihove troškove snose autori, a ne izdavačke kuće. Jednostavno zamijenjen je sistem vrijednosti. Veliki problem je, naravno,  visoka stopa PDV-a i mala ili nikakva finansijska pomoć države.

U istom kontekstu je i prevodilački rad, koji je nekada u BiH, u oba smjera, bio na zavidnom nivou. Teško je danas sa stanovišta poduzetnika gledati u budućnost, svi žele samo brzu i sigurnu zaradu odmah.

U BiH ne postoji kultura dijaloga, tolerancije, kritičkog mišljenja. Može li kultura i institucije kulture doprinijeti boljem razumijevanju i izdizanju iz  kruga banalnosti?

Postoji sjajna priča Irfana Horozovića pod naslovom „Razglednica iz Samarkanda“. Glavni lik priče je na kuhinjskom stolu zatekao razglednicu i počeo da je čita. Silno obradovan da ga se sjetila neka Ljiljana iz nekad davno proživljenog vremena, na licu mu stvara nevjerovatni osmijeh zadovoljstva, da bi već u sljedećem trenutku u desnom uglu vidio adresu s imenom nekog nepoznatog čovjeka, a već u narednom trenutku u sobu ulazi njegova kćerka koja kaže: „Tata, nemoj dirati moju razglednicu iz Samarkanda. Razmijenila sam razglednicu Venecije za nju“.

To je sudar vizuelne kulture sa sukcesijom jezika. To je analogija sa početkom priče nad pričama, „Alef“, u kojoj Borges slavi moć jezika i pripovijedanja, pa kaže: „Ono što sam vidio bilo je jednovremeno: ono što ću zapisati je uzastopno, takav je jezik“. To je i analogija s velikim djelom Franza Kafke, koji na različite načine varira jednu temu koja je direktno posvećena našem vremenu: kada čovjek gubi primarno ljudske osobine i postaje funkcija stvari. Naš svijet je svijet spektakla i vizuelne kulture. Rimski koloseum se vratio na velika vrata. Hljeba, igara i krvi. Ovim svijetom vladaju postmoderne Kore i Kurosi. Svakodnevno se uspostavljaju novi redovi. Da bi se uspostavio novi red, neophodno je dekonstruirati prethodni. Svaki dan ovaj svijet počinje od početka. To je svijet slike. Slika jedino što može, jeste da zamijeni drugu sliku. Umjesto nove razglednice, možda bi se najzad trebali vratiti jeziku, priči. U tom smislu, velika odgovornost je na obrazovanju (otuda toliki pritisci vladajuće elite na obrazovni sistem), na nastavnicima i profesorima književnosti i umjetnosti, da se potcrta ona razlika koja svijet postavlja između dva fenomena: civilizacijskog (vanjskog) i kulturnog (unutrašnjeg).

Orhan Pamuk je napisao možda svoj najbolji  roman, Johantan Frenzen ponovo napisao veliki  roman. Odgovara li to umjetnost na strah, neizvjesnost  i totalitarizam modernog društva? 

Književnost je oduvijek to činila, razračunavala se sa ideologijom i totalitarizmom. Jedan od najboljih evropskih romana 20 stoljeća „Derviš i smrt“ Meše Selimovića u osnovi svoje strukture upravo ima tu temu. No, privilegija čitanja oduvijek je bila privilegija manjine, većina je oduvijek voljela stereotipe koji s vremenom na pojedinca djeluju kao kolektivno nesvjesno vladajućih ideologija.

Obrazovni sistem je u rukama političkih moćnika i poslušnika vladajućih ideologija. Sve duhovno je izgubilo na vrijednosti samo je interes konstantan.  Kako smo dospjeli tu?

Znate, jedina važna priča danas je, u kontekstu vašeg pitanja, priča o nacionalizmu i kapitalu. U tom kontekstu ja bih bio najsrećniji da nema nikakvog „dijaloga“, jer dijalog koji se desio između vlasti i kulture od 1996. godine sveo je kulturu na pratilju nacionalnih identiteta s kojima se  bez presedana proizvodi ideološko zlo. Nije problem, naravno, nacija i nacionalna osvještenost, ali jeste problem nacionalizam (kojem nekad tako tepamo, kako to zna reći prof. Dželilović, a ustvari se radi o pravom fašizmu). Vidite, u službi nacionalističkih ideologija, književnost i kultura se tumače za potrebe zadovoljavanja „estetskih potreba“ vladajućih elita, za propagiranje njihove moći. Desilo nam se da imamo identičnu ulogu književnosti i književne kritike u nacionalnoj zajednici kakvu je imao epski pjevač u svom usmenom kolektivu. Takav koncept je postojao u romantizmu na južnoslovenskim prostorima. Slijedom toga, u nemalom broju slučaja, sa časnim izuzecima čiji je rad veoma vidljiv od Sarajeva do Banja Luke, od Tuzle do Zenice itd., nastava književnosti u školama i fakultetima ima za cilj neselektivno kanonizirati nacionalne književnosti (estetsko, naspram ideološkog, dolazi u drugi plan) i prognati sve ono što je iole sumnjivo u čistoti „nacionalnog bića“ (ni sam ne bih znao reći šta to jeste nacionalno biće). Stavljanjem umjetnosti pod „zakonodavnu“ kontrolu, namjera je da se svim mladim ljudima, unutar jednog nacionalnog korpusa, predlože isti herojski i poučni modeli, da se uzdižu patriotska osjećanja, da se veliča nacionalna prošlost. Otuda, između ostalog, ideja za dvije škole pod jednim krovom.

Primjera je obilje. Nekako je sve počelo sa ideološkom zloupotrebom djela Ive Andrića, a evo završava se sa sataniziranjem djela Meše Selimovića. Između tog dvoga, skupa sa esencijalističkom kritikom kojoj nisu uspjeli „pobjeći“ ni Skender Kulenović, ni Musa Ćazim Ćatić, ni Antun Branko Šimić itd. (rigidna reinterpretacija pjesnika sa stanoviša nacionalističke kritke), niču razna pornografska zdanja kao što je zdanje Emira Kusturice koje jednostavno, svojim lažnim konceptom, vrijeđa zdrav um.

Svi ti savremeni „interpretatori književnosti“ esencijalizma (Rizvić, Rizvanbegović, Mahmutćehajić i oni mali i veliki sljedbenici) koji govore u ime nacionalnog kolektiva, uvijek govore iz neke atemporalne, nadhistorijske perspektive, prilagođavajući interpretaciju (a time i referencijalnu stvarnost) vlastitom čitanju povijesti u svijetu u kojem književni junak nikad nije individuum, nego je naprosto reprezentant, simbolički predstavnik zajednice. Na taj način nacionalizam sebe uvijek teži predstaviti unutar oreola prosvjetiteljske slike.

Ne vidim solidarnost među piscima, umjetnicima, ne čuje se glas intelektualaca koji bi stali na stranu humanističkih principa kad svi to očekujemo.

Očekujem da tu ulogu najzad prigrle sebi razna vrsta udruženja, kao što je P.E.N., kao što je Društvo pisaca, Društvo likovnih umjetnika itd., da rade svoj posao koji, između ostalog, podrazumijeva zaštitu pojedinca, zaštitu njegovog intelektualnog integriteta u javnom prostoru. Kada ta udruženja profunkcioniraju na način kako je predviđeno njihovim statutima, tada će se riječ pojedinca ipak čuti na jedan primarno drugačiji način. Znate, danas je toliko apatija zavladala, sve je toliko obezvrijeđeno da čak nema potrebe za dobrom polemikom, jednostavno su nestale.

Kako biste ocijenili poziciju  univrziteta danas? Je li moguće da na našim univerzitetima nema mjesta za možda najvažnijeg mislioca sa ovih prostora  prof. dr. Dragu Bojića, ili da nema mjesta za prof. dr.  Esada Bajtala, ili na odsjeku za žurnalistiku nemamo Senada Pećanina, Ozrena Kebu, Senada Avdića? Da li njihovo odsustvo jasno govori da je univerzitet  danas u otvorenom ratu sa ozbiljnim mišljenjem?

Objedinili ste više tematskih cijelina u vašim pitanjima. Nisam ni za kakve apsolutne podjele, ali jesam za funkcionalnost. Na isti način kako ne možete zaorati u Titovoj ulici u Sarajevu asfalt i očekivati da baš tu nikne kukuruz, tako se ne može napraviti svrsishodan Univerzitet u Rakovici (samo je uzimam kao primjer) i očekivati da tu nikne intelektualac. Sad više nije u pitanju ni profesorski kadar (a pouzdano znam da svi privatni fakulteti imaju istu bolest – nema ko držati REDOVNU nastavu), nego je u pitanju kvalitet života. Mali gradovi, sela imaju svoju ljepotu življenja na koju gledam s vidnim oduševljenjem, ali se na selu ne može organizirati studentski život. Studiranje nije samo polaganje ispita i slušanje nastave, studiranje je interakcija sa drugim, različitim od sebe. Studiranje podrazumijeva odlazak u institucije kulture, učešće na naučnim skupovima, razgovore u gradskim kafanama itd. Studiranje je „odgajanje“ mladog čovjeka ne bi li najzad postao intelektualcem. Dakle, sve je kod nas zamijenjeno, sve je ispreturano i neću se čak ni začuditi ako se jedan dan u Titovoj ulica susretnem s berbom kukuruza.

Univerzitet boluje, hoće li se izliječiti tek treba da se vidi. Boluje od nemorala, boluje od korupcije (o tome sve rekao na vašem Portalu izvrsni Nerzuk Ćurak) i žestoko boluje od nacionalizma. Boluje, naravno, i od Bolonje. Puno je toga pisano na ovu temu i puno je toga rečeno, ali u osnovi problema stoji isparcelisani i odviše bodovani način prenošenja i usvajanja znanja, nedostatak nastavničkog kadra i, najzad, nedostatak novca koji je neophodan za infrastrukturu da bi se mogao do kraja sprovesti ovakav način studija.

Jednostavno je, obrazac državnog (ne)uređenja i politički ring samo se prenio na Univerzitet. Vlada bi da vlada Univerzitetom jer daje dio novca tom istom Univerzitetu, a i nije sklona baš kritičkom mišljenju koje dolazi od jednog dijela akademske zajednice. Univerzitet bi da pokori fakultete i da im integracijom potpuno uzme njihovu matičnost, a fakulteti bi da koketiraju, malo s novcem malo s političkim močnicima.

No, kao što rekoh, ima izuzetno kvalitetnih i časnih iznimki.

U vašem pitanju koje se tiče personalnog kao primjera, mislim da ste već konceptom i formom svog pitanja odgovorili. Tamo gdje ste stavili akademske titule, zaista je u najmanju ruku čudno da ti ljudi ne predaju na fakultetima, a za uvažene novinare koje spominjete jednostavno nemaju formalno obrazovanje (doktorat) da bi bili nastavnici. No, shvatam da samo navodite argumentirane primjere koji mogu dobro poslužiti da bi se predstavilo opšte stanje u jednom segmentu našeg društva, a u ovom slučaju to su mediji. Oni bi po prirodi stvari trebali da budu posrednici između jedinke i društva a da pri tome ne podašavaju svoj sadržaj najnižem zajedničkom intelektualnom imenitelju. On bi trebali da budu katalogizatori uobličavanja javnog mnenja u smislu da postanu glavni izvor sadržaja popularne i tzv. elitne kulture. Međutim, u velikom broju slučaja, mediji su se preobrazili u svoju suprotnost. Putem medija, ne samo u BiH nego u cijelom reginonu, vlast je ona jedinka koja oblikuje, artikuliše i određuje šta je to opšti i javni interes.

I najzad Drago Bojić koji je moj prijatelj i, zaista u potpunosti se slažem s vama, jedan od važnijih ljudi ovih prostora po tome šta govori i kako radi. Njegove misli pretočene u riječi, a koje za najčešće imaju temu odnosa profanog i sakralnog (što jeste za naše prostore možda i najvažnije pitanje), ne mogu nikoga danas ostaviti ravnodušnim, pa čak ni one koji se ne slažu s njim. Njegov slučaj je pravi primjer kako na nivou apsolutne hijerarhije, totalitarnog sistema gdje se moć nalazi kod pojedinca, strada Čovjek koji misli i govori kao intelektualac. Drago Bojić je ostao bez katedre, na isti način kako je Ahmet Šabo ostao bez posla u Selimovićevoj „Tvrđavi“. Obojici je presudila izgovorena riječ. To je naša surova realnost u kojoj politička teologija kroji naš univerzum.

Novca  za kulturu je sve manje. Ministarstva kulture vode nekompetentni ljudi. Određuje li novac  kvalitet  kulturnog života  u jednoj državi ili ambicija umjetnika  da stvore nešto  bitno?

 

To je veliko pitanje. I najprije, da u pravu ste – imam osjećaj da svaka stranka kako je dolazila na vlast dobro se upirala da pronađe što nekompetentnijeg ministra za kulturu, obrazovanje. Valjda je cilj bio da čovjek ni slučajno ne uradi šta dobro. S druge strane, novac je u ovom kontekstu oduvijek bio i sredstvo ucjene, i s vremena se pretvarao u stvar ideologije. Udruženja, časopisi, izdavačke kuće, institucije kulture ne mogu bez finansijskih sredstava, bez obzira koliko neki pojedinac unutar njih imao dobre i inventivne stvaralačke ambicije. Ti razni projekti (užasno prazna riječ koja se pojavila nakon rata da obezbjedi maminim i tatinim sinovima i kćerima da lako i bez rada dođu do novca) i konkursi su, u nemalom broju slučaja, u najmanju ruku sumnjivi. Bilo bi jako zanimljivo kad bi neko uradio analizu – koliko su svi oni bili svrsishodni, koliko su bili „isplativi“, ili, gdje je i kamo otišao novac!?

 

Skoro pa je prešućena najbolja knjiga Viktora Ivančića “Radnici i seljaci” kao i izvrsna poezija Envera Kazaza i Muniba Delalića. Šta je razlog za to? Nerazumijevanje,  smislena šutnja ili nešto treće?

 

Vrlo složeno pitanje. U ovakvim slučajevima najčešće je kombinacija sve troje, ali isto tako je nužno povezano sa pitanjem o finansijskom i ideološkom statusu različitih časopisa, portala, dnevne ili sedmične štampe. Malo gdje postoji ozbiljan uređivački koncept. Umjesto njega na snazi je ideološka procesualizacija podobnosti autora, a ne njegov rad. Evo, pisao sam recenziju za novu knjigu poezije E. Kazaza koja uskoro treba da izađe iz štampe i moram vam reći da je ona još bolja, estetski zrelija nego zbirka o kojoj vi govorite. A kako će biti dočekana od strane intersubjektivne zajednice, ostaje da se vidi.

Je li legitimno postaviti pitanje  o uvođenju poreza na šund?

 

Jeste (smijeh), samo što je to u ovom slučaju baš komplikovano. Zakonodavac donosi zakon ili bolje reći pravilo kojeg bi se on prvi trebao držati. Koje u ovom slučaju zakonodavac? Uf, bojim se da je to „vladajuća elita“  koja, morate priznati, i nije baš od nekog ukusa.

Uz saglasnost Redakcije, tekst preuzet sa portala Tačno.net.

 11,224 total views,  1 views today

Komentariši