Pjesme koje slijede izbor su iz zbirke Seada Husića, „Na tragu modernizma“, koja je objavljena 2015 a čiji je izdavač Klepsidra iz Kreševa.
Hartije
Lete mi hartije. Zaista one lete.
Ne listovi, nego hartije. Za listove
ne marim, ali hartije?
List može biti bilo što:
ovlažen djelić iz novina
na kojim se veliča politika –
ideologija; zgužvan papir
kao postelja, kao lice ostarjelo,
ožutjelo.
I opet ima više listova nego hartija.
Kao i sa ljudima: hartija je sve manje.
Ometen u zbrci u kojoj hartije lete,
bez ikakva redoslijeda i smisla,
pomislim, lakše bi bilo da listovi lete.
Mastilo
Prije sam pisao drukčije.
Ne mareći, ne misleći o tome
zašto pišem olahko sam gužvao
emocije i bacao ih.
A sada?
Kada nisam
dvadesetogodišnjak pišem drukčije.
Ustvari, mastilo je crnje.
Nekako ima više istine u svemu tome:
u meni,
u mastilu,
u sjećanju,
u prolaznosti.
Sve je značajnije.
Čovjek
Zvali su ga ljubavnikom,
iako nije imao smisla za ljubav.
Bio je životna mada požutjela lica.
Imao je ruke a nije mahao.
Jezikom nije znao govoriti.
Pričali su o njemu
a nije se mnogo pročuo.
Hladni poljupci drijemali su
na njegovu vrelu licu.
Pramen kose mrke izvirivao
je pod šeširom. Požutjelim,
neurednim brkovima,
ispucalih usana smiješio se životu
a rukama snježnim derao je
mrke zavjese svoga drijemeža.
To je bio čovjek o kojem se pričalo,
a nije se pročuo. Svi ga se sjećaju,
a ne pamte njegova lika.
Dnevni zapis
Strašno je sjediti svaki Božiji dan.
Jednako sjediti s jednakom ozbiljnošću.
Šutjeti – ništa ne bilježiti.
Povazdan u istoj fotelji
čamiti i čekati.
Bože, čemu li se moja duša
u ovoj bespravnosti nada?
Valja šutjeti i slušati:
jutarnje vijesti,
dnevne,
pa večernje, najdraže.
Začudo: na zapadu uvijek isto,
dok istok – (hm) istok piše stare priče.
Ž
R. Marinkoviću
Martovske pahulje padaju u sobu.
Nebo pusti lelek – gusto.
Na pločnicima razapeta, smrvljena paščad leže
a u mrežama, sasvim ljudskim,
ribe – male (najmanje) ne da bježe nego,
eto, leže.
Izmirenih pogleda ne čekaju nož,
jer on je zavodljiv,
ali ž u nož je uvijek ž.
29. 6. 2008.
Svako jutro ustajemo u šest.
Umijemo se pa počnemo zijevati.
Pomislimo na nova jutra uz
prevelika očekivanja.
Konačno, stavljamo kravatu,
polazimo na posao,
mrznuvši se na hladnim stanicama,
otresavši snijeg s ramena.
U javnom prijevozu učtivo se guramo,
misleći da niko primijetiti neće, jer
ljudi smo sami za sebe, isto mislimo.
Pomislim donkihotski:
lijepo bi izgledalo pobrkati ove
u odijelima
što nekako glume ljude.
Knjižare
Tom ulicom često sam prolazio.
U njoj je moje pjesničko djetinjstvo počinjalo.
Tamo sam upoznao i Baudelairea i Lorcu. Da.
Tamo sam upoznao i djevojku koja ja voljela
Eliota. Moje pjesme nisu bile snažne kao njegove.
Ona je voljela Eliota!
Svako moje naglabanje o njemu pratile
bi njezine nervozne kovrdže. Ja i danas
prolazim tom ulicom. Tamo je opustjelo sve.
Ljubav smrdi. Često se sjetim Eliota…
I, gle: prodavačice više nema,
ni stalaka za knjige,
ni Eliota.
Evo me, gledam u njihova gojazna veličanstva:
pileće batake, goveđe odreske i umotana Bošnjaka
skrivena iza „mrske“ svinje.
Ali više Eliota više nema.
P.S.
Nekako pred smrt moju, naravno,
nedaleko od odrezaka – tri ulice niže
dim njega – Eliota.
O beskrajno sam bio zadivljen!
Reče mi tada: „Znaš, nedostaje mi ona
knjiška prašina. Čuo sam da su bataci
zauzeli moje mjesto.“
Rekoh mu: „Ne mari, ljudi vole izmišljati.“
Babina kuća
ocu Muneveru
Još uvijek ne znam šta me
je držalo mirnim i budnim
svu noć u očevoj kući,
u babinoj kući.
U danima lude mladosti
na dlanu ocvala bi:
ponekad jabuka,
ponekad kruška,
ponekad dunja…
i bio bih nemiran,
bio bih dijete u bešici
ne misleći o babinoj kući.
Ali danas, kada oca ugledam
svakoga jutra, prozirna jutra
iza kojeg se kriju
crne okrugle oči pomislim:
plašim se da nikada neću saznati
šta me je držalo mirnim
i budnim svu noć u babinoj
kući.
Svojina
Sjećam se da sam mislio ovo što sada mislim,
ali se plašim pišem li ono što mislim
ili samo mislim da pišem.
Jer meni se moja
misao odveć sviđa,
ali ovo što pišem nekako mi sliči
na jednu kasabu i bosansku golu sirotinju,
a o toj sirotinji ne mogu puno govoriti.
Smatram da ona ne pripada meni.
Meni je nametnuto – duboko smatram –
i to što mislim da sirotinja ne
pripada meni.
Fotografija: Amer Tikveša
13,346 total views, 1 views today
