Ako sretneš Budu na svom putu, ubij ga.
Postoji izvjesna utjeha u poznavanju sopstvenog početka. Ova utjeha je opravdana svojim uzrokom, neutaživom i iracionalnom potrebom za znanjem o sebi, i ponekad ju je vrlo lako zamijeniti za osjećaje kontrole i sigurnosti.
Pripadanja. Nasukanosti, možda.
Daje nam osjećaj sabranosti koji apstrahiramo kao identitet, kao vlastitost. Jer, utjeha o nama podrazumijeva privide strukture i kontrole u obličju obećanja i (neizbježno) sudbine. Podrazumijeva našu povijest. Dodirljivost proteklosti.
Mi smo djeca svojih roditelja, potomstvo svojih rasa – kazujemo sebi ove riječi i ove riječi nam kazuju drugi. Mi smo svoje ime, svoja zemlja, svoji ratovi, svoja praznovjerja, svoje sazviježđe i svoja vrsta, svoj bog i svoja oznaka, knjige koje smo pročitali i knjige koje nismo. Ponekad nijedno, u razum i inat svemu i svima. Objašnjeni smo u vremenu i prostoru jednostavnim (i istovremeno čudesnim) aktom rođenja, iako u tom trenutku još uvijek ne možemo govoriti u svoje ime, i iako nam dugo poslije nije dozvoljeno.
Ponekad smo jednostavno – anomalija. Greška. Jer ne pripadamo, jer objašnjenje stvari nije dovoljno ili smisleno ili potrebno. Jer naše postojanje nije suđeno. Jer je slučajno.
Kada dijete prvi put ugleda drugo biće koje diše, i čuje njegov glas, i osjeti njegov miris i dodir, kada dijete prvi put ugleda sebe, ovo je njegovo istinsko rođenje, porod razložen na spoznaju (i uvezan spoznajom) sebe i inih. Nepostojanje sjećanja na ovo rođenje je jedina njegova mana. Ishodište svakog čovjeka je u njegovoj percepciji, u iznimnoj paradigmi njegovih čula koja jednom i zauvijek stvaraju vezu između ljudskog bića i svega što je drugo. Izvan njega. Čovjek je evolucija i nauk svojih čula. Promjenjiv. Prilagodljiv. Naučen i naviknut da preživi, evoluira i bude bolji, čovjek je suma svojih lapsusa i osvajanja.
Drugo rođenje čovjeka je kada prvi put počne da dvoji. Kada više nije sposoban prestati da dvoji. Kada prvi put postavi pitanje koje nema izravan odgovor, i koje možda nema odgovor uopće.
Treće rođenje je kada dobije odgovore koje nije htio čuti. Vrlo često, ovo je njena ili njegova prva smrt.
Čovjek se rodi jedan posljednji put kad nauči da voli (kad izgubi ono što je volio i kad nauči sve o sposobnosti da voli opet) i postane uistinu svjestan vrijedne lekcije uzajamnosti; ovo je trenutak kad sve što je slomljeno u čovjeku bude preudešeno i zaliječeno, dovedeno u red.
Ne vjerujem u ovo. Jednostavno tako mislim. Dovodim predmete i živa bića – i misli koje su između – u red dovoljan meni.
Scenarist i reditelj Mike Cahill je zamislio svoj drugi film I Origins na principima svih smrti i svih rođenja koje je čovjek (ne)sposoban iskusiti i nadvladati, i zbog kojih stekne pravo nazvati se jednim, i zbog kojih ima svako pravo govoriti u svoje ime. I Origins je u svakom svom trenutku sadržan u čovjeku koji je uzrok i posljedica vlastitog sebe, upravo jer je sposoban da voli, preživi gubitak i dvoumi, da prizna svoje prostosti jer je sposoban vidjeti, ne samo gledati u prazan prostor, već vidjeti, izvan svojih predrasuda i onoga što je mislio da zna.
Film je smisleno podijeljen na dva dijela koji se proporcionalno zrcale, dopunjuju i protuslove u vlastitim istinama i zakonima. Ovi zakoni i istine su supstrati na kojima su zasnovane ljudske misli, pouzdavanja i motrišta, kroz koje ljudi promatraju stvarnost i ono što misle da je stvarnost. A misli su oprečne, zavodljive, opake, pristrane i krhke – otkrivaju sve ljudske slabosti.
Protagonist filma, Ian Gray, je doktor bioloških znanosti, fotograf ushićen arhitekturom ljudskog oka, znanstvenik koji vjeruje onome što iskusi i vidi. On vjeruje u dokaz, empiriju, metod, u fokus leće na svojoj kameri.
Čini se, pak, da se njegov život počinje razmatati kada susretne djevojku sa krinkom na licu i uhvati snimke njenih neobičnih očiju. Nakon anonimne i nasumične noći provedene s njom, vođen nizom sudbonosnih predskazanja u obliku broja 11, opet je pronalazi i otkriva njen identitet.
Ime djevojke je Sofi. Skrovita Sofi, sa očima od spoja bakrene i plave boje. Sofi koja je sposobna suosjećati sa patnjom jednog crva.
Postaju jedno, Sofi i Ian. Sofi koja u bijelom paunu vidi simbol utjelovljenja, i Ian koji u bijelom paunu vidi simbol genetske mutacije.
Ona umire, naprasno i brutalno (na način koji bi drugdje predstavljao šund i čin jeftine grozote, da samo nije uzemljen patosom istinskog gubitka i tragedije).
Ian uči kako prihvatiti njenu smrt i svoju propast, i kako opet voljeti.
Ovdje se stvari kompliciraju. Cahill vrlo hrabro u priču uvodi motiv reinkarnacije, zaplet i svrhu duše i vječnosti, pagansku suprotnost platonskoj religiji (tijelu koje je imitacija i plovilo) i prizemnoj znanosti (tijelu koje je jednom, samo jednom i nikad više).
Ian pronalazi, posve slučajno (nepredumišljajno), obrazac obnavljanja ljudske psihe u obrascu boja oka svoga sina. Oči njegovog sina su istovjetne očima čovjeka koji je umro na dan njegovog rođenja. Postaje očito da Ianov sin i umrli čovjek dijele ista sjećanja. Osnovni princip reinkarnacije je dokazan u organu s kojim je Ian – sad već ogrezao u obje mjere ljudske percepcije – dokazao nepostojanje boga, fantastično uplitanje drugog. Slijedeći zapovijedi znatiželje, Ian pretražuje atlas ljudskih očiju i pronalazi oči mrtve Sofi u djevojčici bez roditelja u getu Delhija. Oči su istovjetne, nema sumnje. Okolnosti koje potvrđuju reinkarnaciju, također. Krug postanka je upotpunjen u vlastitom završetku. Život je smrt, i smrt je život. Ovaj narativni deus ex machina iznenada postaje središte čitave priče.
Cahillov čovjek je Ouroboros, reptil koji guta vlastiti rep, paradoks nadojen vlastitom beskonačnošću, kanibalističkom obnovom i ponavljanjem. Svijet ovog čovjeka je na križanju između znanosti i spiritualnosti. Inspiriran je, na jednom kraju, mitom o neponovljivosti i prelasku duše u neopipljivost, prema kojem nije moguće pronaći dva istovjetna kristala snježnih pahulja, dva istovjetna irisa oka i, na drugom kraju, filozofskim konceptom vječne duše koja transmigrira iz jednog tijela u drugo. Vjerovatnoća ovih (u svojoj osnovi oprečnih i suprotstavljenih) metempsihoza počiva na hipotezama autentičnosti božje kreacije i svetoj anatomiji života i duše. Ova vjerovatnoća je veća onoliko puta koliko je veća i zamršenost životnog oblika.
Moguće je, u stvarnosti sačinjenoj od kvarnog i nužnog cinizma, s onu stranu mita o ponovnom ulasku nutrine u meso (koji u kontekstu filma, iako sproveden kao jeftin pripovjedni trik, funkcionira svrhovito i skoro besprijekorno), pronaći dvije identične kapi kiše ili dvije latice ružinog cvijeta, mnogo lakše nego dva identična uha, dva identična otiska kažiprsta, dva identična organa, dva identična oka. Mnogo lakše. Ali je sve ovo moguće. Historija otisaka ljudskih prstiju je dovoljno stara da može dokazati postojanje istovjetnih obrazaca dva različita čovjeka. Mapiranje ljudskih šarenica je tek počelo, i vrlo je vjerovatno da će se apsolutno podudaranje ljudskih irisa desiti (možda smo u jednom trenutku bili dijelom ovog eksperimenta, a da svega nismo bili niti svjesni). Vjerovatnoća ovakvog i sličnih podudaranja je daleko veća ukoliko u obzir uzmemo ukupnu ljudsku povijest, milijarde prethodnih, umrlih, bivših ljudi, čije oči su zauvijek nestale.
Život je opet postao smrt, i smrt je opet postala život. Čovjek nije singularan koliko je mislio da jeste.
U jednom trenutku, nakon što Ian pronađe djevojčicu sa Sofijinim očima, njih dvoje se umjesto dizalom (pred kojim stoji sveštenik, kojeg je Ian već ranije susreo u tom istom liftu) uspnu stepenicama na sljedeći sprat hotela. U zadnjim minutama filma, na putu prema dolje, djevojčica se smrtno uplaši ući u dizalo, i Ian, slično principu reinkarnacije, opet proživljava smrt Sofi, i u svom umu potvrđuje njeno ponovno rođenje, ponovno rođenje njenog uma, njenih sjećanja potisnutih u drugo tijelo (Sofi je umrla prepolovljena, u nakaznoj nezgodi dok je pokušavala izvući se iz zaglavljenog dizala). Ianovo izbjegavanje sveštenika je sumnjivo jer je simbolično, jer je prečica u iskazivanju poente. Cahill, čini mi se, pokušava stvoriti novu stvarnost, bez udjela boga i njegovog dizajna i bez zakona nauke, stvarnost utemeljenu na istini o životu koji je postojao davno prije idola, davno prije znanosti. Istini kojoj nije potrebno objašnjenje ili sljepooko (dosjetka je namjerna) vjerovanje, jer postoji bez ikakvog obzira i savjesti, jer nije uvjetovana ljudskim mislima, niti svim njenim i njegovim rađanjima i smrtima. Čini se protuslovno utemeljiti ovu istinu na reinkarnaciji, konceptu ponovnog rođenja koji milioni ljudi bezuslovno i naivno shvaćaju kao istinu i izbavljenje, konceptu starom koliko i sama svijest o porijeklu. Istina o kojoj govorim je prihvatanje iskustva, ne vjerovanje u priču i teoriju. Indijski potkontinent je u Cahillovom filmu vrsta mosta. Neksus koji spaja vjeru i iskustvo kroz priču o vječnoj povezivosti života. Iskustvo koje sliči ogoljenom čovjeku na dnu mikroskopa, njegovom presjeku na molekularnoj ili enzimskoj razini.
I Origins u svom nazivu posjeduje homofonu dvosložnost koju je vrlo lako zanemariti i zaboraviti: oko (eye) i ja (I) u engleskom jeziku zvuče jednako, i u poetsko-metonimijskoj ravni ove dvije riječi su primamljivo svedive na jedno i isto. Čovjek jeste ono što vidi vlastitim očima, skupnost slikovnog iskustva pohranjenog u njegovu svijest. Vidjeti je vjerovati. A vjerovati je sjećati se. Porijeklo i stadiji evolucije ljudskog oka – zbijeni u milione godina strpljivog rasta, pokusa i grešaka – su porijeklo i razvitak čovjeka samog. Vrlo je lako poistovjetiti nevjerovatnu kompleksnost ovog organa osjetljivog na svjetlost sa božanskim i znanstvenim argumentima; ovi argumenti se još lakše prelamaju u platitude neprestane raspre oko prerogativa na genetski kod čovjeka, na složenost ljudskog oka. Za oboje, religiju i znanost, dizajn oka je temeljni pokaz njihovih ishodišta. Oko je metafora kreacije i, istovremeno, oko je opipljivost razvitka i istrage.
Ali, život nije moguće objasniti. Ne vjerujem u ovo. Jednostavno mislim tako. Moguće je vidjeti, istražiti i dokazati sve njegove aspekte, njegove genetske permutacije i mehanizme u odjecima kambrijske eksplozije, ali ga nije moguće objasniti. Možda jer ne postoji rođenje. Jer ga nismo vidjeli. A vidjeti je vjerovati, i vjerovati je sjećati se. I ovo je čovjeku nepodnošljivo. Ovo nepostojanje početka i porijekla, ova vječita hajka.
Možda je smrt – jedna posljednja dioba ćelija – sjećanje na vlastito rođenje.
Utješno je misliti o ponovnom životu. Neću lagati. Misliti o ponovnom životu je misliti o smrti koja je tu, vrlo blizu, baš iza prvog ugla, personificirana u tamnoj pojavi sa kukuljicom. Posljedično, reinkarnacija je nepostojanje smrti i nepostojanje straha od smrti: objašnjenje i slavljenje života u jednom od svojih najdomišljatijih i najlukavijih oblika.
I Origins je bajka o spokoju, bajka koja ne propovijeda skrivenu nakanu, i koja hoće ublažiti strah od svih načina na koje možemo umrijeti. I roditi se iznova.
A možda… možda se čovjek uistinu rodi, i ponekad umre, tek kad počne umišljati priče.
16,182 total views, 1 views today
