Razočarani, odlazimo u posjet Muzej stvari, Werkbundarchiv-Museum der dinge, u srcu veoma žive i prometne Oranienstraße, pune zgodnih restorana, kafića i svakovrsnih mamipara.
U tom neobičnom depou, u jednoj staroj, otmjenoj zgradi širokih stubišta i izlizanih rukohvata, još prije pola vijeka je na 6000 kvadrata izložena ogromna količina svakovrsnih upotrebnih predmeta iz ne tako daleke prošlosti. Pravi vremeplov starih stvari! Od prastarih stolova i stolica, ormara a la prabaka, zidnih satova s kukavicom, balerinom, kicošem i utezima, pegli na ugalj, “antičkih” radio-prijemnika, televizora “lampaša” – za koje je moj prvi kolorac, “tri sedmice”, posljednji krik i jauk mode – kristalnih čaša, flaša i pepeljara, fotoaparata “iz prekambrija” – sve je tu, nema da nema!
Samo sam se rasrdio kad sam vidio i jedan walkman. Pa i ja kući imam jedan takav. Nije valjda da sam i sam, glavom i sjedinama – muzejski primjerak?!
***
Na ručak odlazimo u jedan od turskih restorančića. Iako na ulazu piše “doner”, ispostavlja se da i oni, kao i Museum der dinge, imaju svega i svačega. Samo malo friškije, naravno.
Još od studentskih dana “lud” sam za aščinicama. A i ovdje se, vidim, nešto fino krčka… Biram ćufte u gustom sosu.
Kao da zna odakle smo, vlasnik nam na sto donosi gomilu lepinja i dvije velike miješane salate. A ćufti – po deset komada!
Poslije popijemo po kriglu tamnog piva u čuvenom kafeu Bateau Ivre. Na žalost, njegove terase s obje strane džade sada su zatvorene, pa se moramo zadovoljiti enterijerom. No zato se na povratku, na ćošku “naših Habsburga”, zavalimo u udobne stolice kafića i vani, ispod grijalica, naručimo “tekućinu”.
U jednom momentu supruga upita mladog konobara zašto se kafić – nemam pojma otkud joj to – zove “Mediteran”.
“Ne zove se tako, gospođe, nego Ecktein. A što pitate?”
“Pa mi smo iz tog kraja, iz bivše Jugoslavije”, odgovori ona.
“Vidi, bogati”, doslovno ovako odgovara mladić. “A odakle to: iz Jugoslavije?”
“Iz Bosne i Hercegovine”, umećem se ja, brzajući. Ta nije valjda opet neki Subašić?!
Nije.
“Ja sam Igor, iz Srbije sam”, odgovori momak, ljubazno, ali kao mrvu razočaran.
Ili mi se samo tako učinilo.
***
Subota. Idemo na Olimpijski stadion, onaj na kome se, u osvit Drugoga rata, proslavio Jesse Owens. Taj je američki crnac tada osvojio čak četiri “zlata”: skok u dalj, sprint na 100 i 200 metara i štafeta 4×100. Tako je srušio firerovu “teoriju” o nadmoći “arijevaca”. Šamar je bio toliko jak da je Hitler odbio da prisustvuje dodjeli odličja. No, Jesseija je, kažu, mnogo više zaboljelo kada mu na fantastičnom uspjehu nije čestitao ni američki predsjednik Frenklin Ruzvelt niti iko iz njegove “svite”.
Izlazimo na zadnjoj stanici, “Olympia-stadion”. Evo nas odmah u šumi! Ispod podvožnjaka, “Zum Olympia Stadion”, u prelijepom danu krećemo ka poprištu te davne, spektakularne “bitke”.
Htjeli smo ući u stadion, “omirisati” atmosferu, vidjeti je li bar nešto ostalo od tog burnog vremena. Međutim, već s Aleje Jesseija Owensa ugledamo brojne stjuarte kako žurno prenose i vucaju metalne ograde na ulazu u stadion. Zar peh, opet? Nisam znao šta je u pitanju, ali mi je odmah bilo jasno da za nas ni ovdje nema prolaza.
Ispostavilo se da lokalni prvoligaš, Herta, danas igra protiv Borusije iz Menhengladbaha.
Da, da…
“Ali”, jedan od stjuarta nam rukom pokaza na dva velika tornja sa suprotne strane, malo izvan stadionskih zidina, “možete proći okolo, posjetiti muzej Igara, popeti se na toranj i odatle vidjeti ne samo dio unutrašnjosti stadiona, nego i cijelu okolinu.”
Rečeno-učinjeno. Poslije razgledanja muzeja, prepunog veličanstvenih fotki Crnog Vjetra, liftom se penjemo na vrh.
“Šta misliš, je li se i kaplar penjao gore, pa makar i stepenicama”, pitam Bolju Polovicu.
“Ne znam, i nije me briga”, zamišljeno odgovara Ona, kao da upravo zamišlja tu malu, mršavu kreaturu s brčićima. “Za njega su i stadionske tribine sigurno bile golem zalogaj. Osim toga, imao je taj, u ta doba, i prečih poslova od izviđanja”, oštro zatvara besjedu, dajući mi do znanja da je i ovoliko o njemu – više nego previše.
A ovih dana smo, sticajem okolnosti, Hitlerov lik često viđali na ulicama Berlina. Srećom, samo na posterima. Naime, ovdje je trenutno veliki hit film Er ist Wieder Da, snimljen po istoimenom romanu Timura Vermesa. Knjiga je već prodana u preko milion primjeraka, a film već sedmicama ne prestaje puniti bioskopske romane.
Evo o čemu se radi.
H. se, kao, 2011. godine budi zdrav i čio, kao da se ništa nije desilo. Ni bunkera, ni Eve, ni samoubistva. I, kreće u izviđanje. Prolaznici isprva misle da se radi o nekom ludaku ili o genijalnom imitatoru, ali Hitler vrlo brzo opet počinje da dobija na popularnosti. Nije ni čudo: emigranti, ekonomska kriza, slaba Evropa, terorizam i osjećaj posvemašnje ugroženosti…
Mnogi se ovdje sada pitaju da li je tako nešto doista (opet) moguće? No, za mene, s bagažom rata iz devedesetih, to je čisto retoričko pitanje. Ta nismo li mi, tada, pod uticajem raznih vanjskih i unutrašnjih okolnosti, dok si rekao “keks” dobili “klonove” s jasnim fašističkim nakanama i “tikovima”?
A i ovdje, u Holandiji, nije puno bolje. Nedavno je jedan ugledni holandski pisac i filozof Rob Riemen, ovdašnjeg desničara Geerta Widersa prvi javno nazvao fašistom. Pazite, ne “profašistom”, nego baš – fašistom. O čemu mi onda pričamo?
A Wilders, na žalost, nije jedini. Možda Jessi Owens, kad se jednom sve bude svodilo, onomad uopšte nije pobijedio Hitlera.
***
Da speremo gorčinu sjećanja na Berlin tridesetih, idemo u dugu, poznatu ulicu K´dam. Želimo u Haus der 100 Biere, Kuću od 100 piva. Ta ulica pripada četvrti Charlottenburg, jednog od najprestižnijih dijelova Grada. Prepuna je skupih dućana, što znači da moja noga, da nije Kuće piva, vjerovatno nikad ne bi ni kročila u nju.
Iz metroa izlazimo na broju 16 i mislimo: evo nas začas na “stotki”, gdje se nalazi naše današnje odredište. Unaprijed me obuzme neka razdraganost, budući da je u Njemačkoj relativno teško naći specijalno pivo. Nijemci su “kraljevi” običnog piva, pils. To pivo, koje meni služi samo da utolim žeđ, dobilo je ime po češkom gradu Plzenu (njemački: Pilsen). U njemu je Nijemac Jozef Groll još za Habsburške monarhije bočeo s proizvodnjom ovdje ludo popularnog, blago alkoholiziranog napitka.
No, jest vraga! Jer, u Berlinu – a tako je, valjda, i u cijeloj Njemačkoj – svaka kuća, makar koliko velika, ima samo jedan broj. I brojevi ne idu kao kod nas: parni na jednoj, a neparni na drugoj strani ulice, nego sve jedan za drugim. Tako se mi, gladni i poglavito žedni, baš naklipsasmo. Tri i po, možda i četiri kilometra. A pupa prazna. Valjda će, uz pivu, biti i kakva dobra jager snitchel u tanjiru.
I bila je, bogami. Nema kod “Švaba” namalo. Nema, u restoranima, one čuvene beštek-estetike štedljivih Holanđana, koji sve čine da vam oči, i trbuh zavaraju. Ogromni tanjiri, a male porcije. Sve fino skockano, a stomak poluprazan. Ali, nakon takvog (bijednog) objeda – prazan i novčanik. Da sve bude u stilu!
A ovdje se za relativno male pare može baš dobro naklopati. I sve to zaliti ogromnim kriglama pilsa. A kod nas, u Zemlji lala i kanala, u prvom planu je izlazak, druženje, pa tek onda večerica.
Deminutiv ti sve kaže. Nije važno da se najedeš, koliko da – dobro platiš.
Ah, Berlin, Berlin… Tu nisu fama, još uvijek ponegdje postoje, i među kafanskim stolovima “plove” drčne, vesele, jedre, prsate, okretne plavke, prave Njemice, vječiti san naših dalmatinskih “galebova”…
Šta, ne vjerujete mi?
Još jedan razlog da neizostavno dođete u njega.
9,947 total views, 3 views today
