Na nedavnom festivalu holandskog filma u Utrechtu nedavno je održana premijera dužeg dokumentarca “Mijnstreek comlex” uglednog bosanskohercegovačko-holandskog režisera Sergeja Krese. Film je pobrao buran aplauz publike, a naišao je i na veoma dobar primjer ovdašnjih filmskih kritičara.
Sergej Kreso je rođen 1963. u Sarajevu. Studirao je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u rodnom gradu. Pored filmskog rada, Kreso je i ugledan muzičar. Svirao je u više bendova u Sarajevu i bio vrlo aktivan u pokretu Novog primitivizma osamdesetih godina.
Za vrijeme rata, 1993., Kreso odlazi u Holandiju, gdje karijeru nastavlja u sve tri oblasti: kao režiser, novinar i kao muzičar. Kreso: “Osjećam se kao moderni nomad koji širom otvorenih očiju promatra svijet u koji je dospio, ali koji još nije zaboravio ni svijet iz koga je došao.”
Sergeju je ovo već sedmi dokumentarni film. Njegovi radovi su učestvovali na više filmskih festivala i svi prikazani na nekom od kanala holandske državne televizije. Novi film govori o sjećanju raznih generacija stanovnika pokrajine Limburg na ondašnje rudnike uglja, državnim “dekretom” zatvorene prije ravno pola vijeka.
Razgovarao: Goran Sarić
Prvo nam recite zašto baš ova, barem za mene, prilično neočekivana tema: zatvaranje ovdašnjih rudnika uglja prije toliko godina?
Fokus mojih filmova je uvijek usmjeren na ljude koji se nastoje održati u teškim okolnostima: u ratu, kao izbjeglice, kao imigranti… U ovom sam se filmu usredsredio na ljude rođene u rudarskom kraju, kojima je odlukom vlade da prestane sa eksploatacijom uglja oduzeto pravo na taj rad. Posljedice te odluke su u južnom Limburgu bile dramatične. Više od 70.000 ljudi ostalo je bez posla, ekonomija se skoro kompletno srušila, a cijela zajednica pretrpjela je teške udarce. Još uvijek, nakon 50 godina, bivši rudarski kraj se pokušava oporaviti. Činjenica da se ti događaji ove godine obilježavaju manifestacijama pod zajedničkim naslovom “Godina rudnika” poslužila mi je kao povod da osvijetlim tu dramu i vidim kakve posljedice je zatvaranje rudnika ostavilo na ovdašnju mladu generaciju.
Kako ste došli na ideju da tako ispričate priču, iz ugla mlade generacije?
Pogledao sam mnogo filmova o rudnicima. Upalo mi je u oči da svi imaju isti recept: intervjui sa bivšim rudarima i arhivski materijal kao ilustracija priče. Kao gledalac, ali ni kao režiser, nisam baš lud za tzv. “talking heads” filmovima, u kojima ljudi pred kamerom pričaju o “zadatoj” temi. A šta da se radi kad je tema već dio prošlosti? Rudnici su davno zatvoreni i najveća drama već je prošlost. Zato sam počeo tražiti tragove tih rudnika u sadašnjem životu i tako upoznao neke mlade ljude iz ovog kraja koji se u njihovom životu i radu još na razne načine bave rudarskom prošlošću. Za mene je to bilo otkrovenje, početak procesa koji je na kraju rezultirao filmom.
Kakva je sudbina tadašnjih “kompana” nakon zatvaranja rudnika? Je li im pružena šansa da krenu ispočetka, na drugim poslovima?
Za mnoge od njih to je bila ogromna promjena. Ne samo zato što je bilo malo drugog posla već i stoga što rudari imaju specifičan, jak osjećaj povezanosti. Jedan od onih koji su još živi mi je rekao: “Kad sam završio školu, otac me je upisao za posao u rudniku. Nije ni pitao da li to želim. Tako je moj život i kasnije išao. Nie me se često pitalo za mišljenje. Ja sam morao rintati, a direkcija je sređivala ostalo. Pod zemljom smo uvijek bili tu, jedni za druge. Pravi kamaradi. A kad su se rudnici zatvorili, odjednom sam se našao sam.”
Šta mislite, da li smo u ovim turbulentnim vremenima brzih ekonomskih promjena svi na neki način postali rudari, s privremenim ugovorima i nesigurnom budućnošću?
Vjerujem da ova priča nije izuzetak. Slične procese ste imali u oblasti Rur, Njemačka, pa u Belgiji, i u engleskim industrijskim gradovima poput Liverpula i Mančestera, mjestima oko kojih su sagrađene velike industrijske zone za masu radnika. Ali ako kasnije, iz bilo kog razloga, te industrije postanu nerentabilne, cijela ta labilna konstrukcija se sruči na pleća običnog, “malog” čovjeka.
Da se vratimo Vašem filmu. Zašto su, kako se pokazuje u njemu, djeca, pa čak i unuci bivših rudara još uvijek veoma zainteresovani za ondašnji način života? Zašto čak, rekao bih, imaju izvjesnu nostalgiju za vremenom koje praktično nisu ni iskusili?
Rudar je bio vrijednica koja ne gunđa, nego se hrabro hvata u koštac sa životom. Takav stav je u tom kraju još uvijek na cijeni. Mladi to prepoznaju i preuzimaju za moto. I simboli iz prošlosti tu igraju važnu ulogu. Ukršteni čekići, rudarski točak, kolica – sve to ima posebno značenje. Oni te podsjećaju na sve teškoće koje si ipak uspio “pregurati”.
Poslije premijere na uglednom festivalu u Utrechtu Vaš film i cijela “ekipa”su nagrađeni dugim, toplim aplauzom. Jeste li bili iznenađeni, budući da se radi o dokumentarcu koji se, ipak, bavi relativno često obrađivanom temom?
Premijera je uvijek uzbudljiv i emocijama nabijen događaj. Ona je kraj jednog dugog procesa na kome si radio nekoliko godina i na kome više ništa ne možeš promijeniti. Činjenica da ti je nakon sat vremena sjedenja u bioskopskom mraku nagrađen toplim aplauzom znači i olakšanje, ali prije svega priznanje.
Imate li ideju za novi projekat? Možemo li Vas u skoroj budućnosti očekivati u Bosni i Hercegovini?
Da, opet sam počeo raditi, i to na dva scenarija. Radnja jednoga se odvija u Holandiji i na Balkanu, dakle i u Bosni i Hercegovini. Ali, ne pitajte me, molim Vas, ništa o tome. Kad počnem raditi na novom filmu, osjetim neku vrstu sujevjerja. U Bosni se kaže: “Prvo skoči, pa reci hop”, zar ne?
13,604 total views, 1 views today