Zapisi iz zemlje lala i kanala
Piše: Goran Sarić
Ima u Holandiji, jedan veoma dobar reporter i poznavalac Rusije. Ime mu je Jelle Brandt Corstius. Čovjek pravi odlične reportaže iz tog regiona. Poznaje kulturu, govori jezik, lako uspostavlja kontakte i bira zanimljive teme. Već je snimio nekoliko serija od po desetak nastavaka, a i knjige o toj temi su mu, kažu, zanimljive i lijepo napisane.
Prošle sedmice je počeo njegov novi serijal pod naslovom Grensland (Pogranična zemlja). Kao što se iz imena da naslutiti, novi “set” reportaža govori o zemljama na granici, i to onima koje se nalaze “uklještene” između Rusije i Evrope: Ukrajina, Latvija, Moldavija i Kazahstan. Kao uvod i skiciranje konteksta, prve dvije epizode govore o Putinovoj Rusiji.
Povodom početka emitovanja, Corstius je dao opširan intervju jednom ovdašnjem tjedniku. Tu prilično detaljno govori o Rusiji, bolje rečeno – o ličnom strahu i nadi u vezi sa stanjem u zemlji slavnog pjesnika Osipa Mandeljštama (1891 – 1938).
Moram odmah reći da je to pomalo neobično. Jer, za razliku od prijašnjih serijala, Corstiuse sada naglašeno bavi politikom. Naglašava strah od probuđene, jake Rusije. Popularni reporter čak ide dotle da, u strahu od namjera ruskog predsjednika, pledira za ponovno uvođenje obaveznog vojnog roka u militiarizmu tradicionalno nesklonoj Holandiji!
(Jedan mali primjer: u nedavno provedenoj anketi među mladima širom svijeta ispostavilo se da se Holanđani nalaze na pretposljednjem mjestu po spremnosti da ginu za domovinu. Iza njih je još samo omladina iz zemlje izlazećeg sunca.)
U jednom trenutku Corstius doslovno veli:
Mislim da je dobro imati evropsku vojsku. Mislim da je dobro ponovo uvesti obavezno služenje vojnog roka. Ja sam se i sâm nedavno prijavio u rezerviste.
Ovo me je iznenadilo. Putin zacijelo nije “mala maca”, nije ni bezopasan, ali da je on najveća prijetnja evropskom i svjetskom miru i poretku…
Baš da vidimo.
Uzmimo za primjer Krim i Ukrajinu. Drugih primjera ruskog ekspanzionizma zasad, srećom, nemamo. Aneksija Krima svakako predstavlja kršenje međunarodnog prava, ali – naravno, bez i najmanjeg pokušaja da je opravdamo – pogledajmo kontekst.
Kao prvo, Krim je dijelom Ukrajine postao tek 1954. godine, i to dekretom predsjednika Hruščova. Istorijski izvori kažu da je ta odluka iznenadila čak i same Ukrajince. No tada, u vrijeme “bratskog” Sovjetskog Saveza, to se nije činilo bogznakako važno, ali sada…
Krim je strateški veoma važan i nikog ozbiljnog nije iznenadila tvrdokornost Kremlja kad je on u pitanju. Uostalom, zar nije poznati holandski medijski magnat, koji godinama živi i radi u Moskvi, vlasnik ruskog izdanja Cosmopolitana i Playboya Derk Sauer nedavno izjavio da razumije Putinov specijalan odnos prema Krimu? Jer da je to predvorje Rusije. Zar nije Zapad onomad “čvrsto” obećao Gorbačovu da neće ni pedlja prema istoku? A ako/kad Ukrajina, namamljena (pustim?) obećanjima Brisela, uđe u EU – eto ti NATO-a na puškomet! Bezmalo u Putinovoj spavaćoj sobi. A to čak ni čašici sklon, Zapadu nagodni Boris Jelcin vjerovatno ne bi dozvolio. Čak ni za sanduk najboljeg viskija!
Jačanju Putina je svakako doprinijelo od strane Zapada (dodatno) potpirivanje netrpeljivosti prema Moskvi i svemu što je rusko te “teledirigovano” rušenje proruske vlade Viktora Janukoviča, a da ne spominjemo idem dito organizovanje demonstracija koje su žestoko “tuknule” na “spontanost” Arapskog proljeća. Koje, uzgred, znamo kako je završilo.
Zato, bez makar i ovlašnog pominjanja ovih i drugih sličnih faktora, Jelleova priča o strahu od jakog Putina i Rusije ostaje tek puka zamjena teza, blebetanje nedostojno vrsnog reportera i putopisca. Vojna obaveza, militarizacija, opšta opasnost – ma ‘ajte, molim vas!
A da malo virnemo s druge strane “zavjese”, one mnogo bliže “dobrom vojniku Jelleu” i miroljubivoj mu domovini. Da vidimo kako se ponaša naš sve-samo-ne-dobrodušni Ujka Sem.
Uzmimo samo najsvježiji slučaj. Sirija. ISIL. Još jedno krizno žarište čijoj je nesreći u velikoj mjeri kumovala upravo Amerika, sve s njenim militaristički nastrojenim satelitima, ili, bolje rečeno – podrepnim muhama.
Vašington je, eto, još prošle sedmice strašno “zapjenio” zbog ruske vojne pomoći snagama sirijskog predsjednika Bašara al-Asada. Pomoći zemlji, da se razumijemo, u pravom ratu protiv ISIL-a.
Čekaj malo! Zar nije svima, pa i Zapadu, cilj definitivno uništenje “novog kalifata”? I zar se svi, ama baš svi stručnjaci ne slažu da slamanja te zvjeri nema bez učešća pješadijskih trupa?
Ne, u pitanju su, opet i opet, samo i isključivo američki strateški interesi.
A ne zaboravimo: radi se o zvijeri koja je rasla i “hranila se” uz obilnu vojnu i logističku pomoć Zapada. Dok je trebalo, u Iraku, Libiji, Siriji, isjerati neposlušne vladare koji su se drznuli ne dati im (više) naftu u bescijenje.
A rezultati “borbe” iz zraka koju zasad preferiraju SAD & Saveznici? Eno ih, u stotinama hiljada, širom Evrope, na prekrcanim željezničkim kolodvorima. Pred granicama koje se, evo, upravo opet “hermetički” zatvaraju. Na kraju snaga, očajni, izmanipulisani, prevareni.
Ali, to već nije američka briga. Doduše, Bijela kuća je nedavno izjavila da će u obećanu zemlju, od sve te mase nevoljnika, velikodušno primiti nekoliko hiljada izbjeglica. I to – kad ih dobro i temeljito “skeniraju”. Aferim, demokratijo!
Eto čega se, uvjeren sam, više nego mačo-Putina, naš Jelle, i mi svi s njim, treba (više) plašiti: paklenih, izdaleka preciznom rukom navođenih “projektila demokratije”.
10,955 total views, 2 views today
