Modaliteti egzistencije, etičke paradigme i kozmopolitski (anti)esteticizam istine: William Faulkner i Meša Selimović

William Faulkner (1897.-1962.) i Meša Selimović (1910.-1982.) istraživači su ljudskog postojanja. Faulkner u romanima: Krik i bijes (The Sound and the Fury, 1929.), Svjetlost u avgustu (Light in August, 1932.), Absalome, Absalome! (Absalom, Absalom!, 1936.), Idi, Mojsije (Go Down, Moses, 1942.), te Selimović u proznim ostvarenjima: Derviš i smrt (1966.), Tvrđava (1970.), Ostrvo (1974.)i Sjećanja (1976.), istražuju ljudsku dušu i život u ukupnosti mudrosti neizvjesnosti, kako bi to rekao Kundera, kao i relativizam čovjekovih mogućnosti u modernom svijetu . Obojica su nastojala da u svome književnom svijetu predstave pravu prirodu svijeta stvarnosti i da ukažu na vrijednost života kako bi ga čovjek punije živio. U duhu još jedne Kunderine misli, Faulknerova i Selimovićeva umjetnost korjenitog ogoljavanja predočava sveobuhvatnu složenost postojanja u modernom svijetu kao romanesknom kontrapunktu. Njihovu književnu realnost karakterizira, uvjetno rečeno, zbilja stvarnija od činjenične stvarnosti. Pojavnost svijeta sagledava se iznutra, zbog čega se vidi istinitije od faktografske realnosti. Dakle, književnost američkog i bosanskohercegovačkog, odnosno oba svjetska pisca, insistira na različitosti između istine i činjenice u historiji ljudskog postojanja, gdje činjenice uglavnom podrazumijevaju tek jedno viđenje istine. Njihova istina obuhvata univerzalnu ljudsku dušu, a nju, u faulknerovskom shvatanju, čine istine ljudskog srca. To su, između ostaloga: ljubav, hrabrost, čast, ponos, sažaljenje, saosjećanje i žrtvovanje. I Selimovićeva i Faulknerova književna misao iznosi nadasve humanističku viziju u traženju ljudskih istina. Književna riječ dvojice pisaca plod je umjetnosti kao najsnažnije sile koju je izumio čovjek kako bi zabilježio historiju ljudskog postojanja, te hrabrost nasuprot straha i katastrofičnih ljudskih izuma, a s vječnom i nepobitnom nadom u čovjeka kao temeljnim načelom. Takav optimizam izražen je ponajviše pesimizmom, koji je, nažalost, realan na životnom putu traženja sreće, te nužan kao poruka čovjeku i upozorenje čovječanstvu. Ni jedan, ni drugi stvaralac nije prihvatao propast čovječanstva. Upravo takvu misao Faulkner iznosi u svome govoru prilikom primanja Nobelove nagrade za književnost, u kojem dodaje i sljedeće:

Dovoljno je lako reći da je čovjek besmrtan jednostavno zato što će izdržati; da kada odjekne zadnji zvon sudbe i izgubi se pred posljednjom bezvrijednom stijenom koja bez plime stoji u zadnjoj crvenoj umirućoj večeri, da će čak i tada postojati još jedan zvuk: zvuk njegovog sitnog neiscrpnog glasa što još uvijek govori… Vjerujem da čovjek neće samo izdržati; on će i pobijediti. On je besmrtan, ne zato što on jedini među stvorenjima ima neiscrpan glas, nego zato što ima dušu, duh sposoban za suosjećanje i žrtvovanje i trajanje. Pisati o tim stvarima jeste pjesnikova, piščeva dužnost. Njegovo je pravo da pomogne čovjeku da izdrži uzdižući mu srce, podsjećajući ga na hrabrost i čast i nadu i sažaljenje i žrtvovanje koji su bili slava njegove povijesti. Glas pjesnika ne smije biti samo zapis o čovjeku, nego mora biti jedan od podupirača, stubova koji mu pomažu da izdrži i pobijedi.

Književno djelo za Selimovića jeste produhovljena piščeva istina o životu. Smatrao je da je jedina sigurna istina ona subjektivna „jer odražava savladani haos pokrenute svijesti i uznemirene podsvijesti, a opet toliko nesigurna, da su, još prije nekoliko stoljeća španski i arapski pjesnici pjevali o životu kao o snu koji neprestano sanjaju (‘jer san nam je život cio’).“ Njegovo književno djelo i misao izražava isto ili slično shvatanje u odnosu na Faulknerov glas o umjetničkoj zadaći u svijetu. U određenim trenucima čak izgleda kao da se misli dvojice pisaca sa različitih krajeva svijeta međusobno spajaju i nadopunjuju. U svjetlu takvog gledišta razumijevanja odnosa prema umjetnosti dvojice pisaca, ali i njihovog umjetničkog nastojanja u pravcu progresivnog pokretanja svijeta zbilje, Selimović veli sljedeće:

Književnost nije ni istina, ni neistina, ni mudrost ni ludost, ona nije ni misao ni sistem ni pouka. Ona je prije svega snažan doživljaj, koji djeluje emocijom na emociju. I to joj je i posebnost i prednost. Misao je suva, opšta, apstraktna, oslanja se na pedantnu logiku i ozbiljni razum, teško ubjeđuje, nije uvijek uvjerljiva, obično traje kratko. Emocija je lična, kao crte na dlanu, a opet prihvatljiva, mekša je nego misao, ubjedljivija, sugestivnija, jer je neposredna. Emocija je i elementarnija, nije izvedena i građena kao misao, ne podliježe lako vremenskoj koroziji. Emocija može da postane istina koja traje.
Suštinska pozicija i sudbina pisca proističe iz nesklada koji Andre Žid formuliše kao „rivalstvo stvarnog svijeta i predstave koju mi o njemu imamo“. To nije, kao što se često misli, opozicija izvjesnim društvenim oblicima, nekom društvenom sistemu, zloupotrebama koje se čine u ime vlasti i slično, ili bar nije samo to, nego mnogo ozbiljnija i pravičnija oprečnost između neminovne surovosti života i iluzije o njegovom savršenstvu. Sigurno je naivna, ali zar je grešna, zar je ljudski neprihvatljiva misao, makar i kao želja, o ljudima konačno sazrelim, oslobođenim okova praistorije, uzdignutim iznad sebičnosti, preraslim u potpune ličnosti. Zar je nedopustivo uputiti svoju iluziju u pravcu apsolutne ljudske slobode, daleko od ovoga carstva nužde u kojem čovječanstvo živi? Zar je ružno sanjati o životu bez straha, bez nesigurnosti, bez laži licemjerja, bez vlasti čovjeka nad čovjekom, bez ratova i konc-logora, bez okupacija, bez bijede, bez tuge osim one koja je neminovna i koju nam donosi naša kob?… Umjetnik želi da mu jedan veliki san bude mjera za život kojim živi. Kako bismo inače težili na više? Kako bismo se pomaknuli i za pedalj, ako se ne bismo mjerili s nemogućim? Pomiriti se s onim što jest znači izdati svoje želje, koje daju smisao životu. Zadovoljiti se s postojećim značilo bi nemati mašte, ni humanosti, koja zahtijeva uvijek više od onog što imamo…
Književnost, to nezaobilazno sredstvo pomoću kojeg se duhovnost naroda podiže na viši nivo, isto je – kako kaže Ivo Andrić – što i so u životu ljudskom: jedva primjetna, malo cijenjena, a neophodna. Poziv i sudbina pisca je da stvara i odražava tu specifičnu duhovnu djelatnost, tu so narodnog duha, jedva primjetnu, ne naročito cijenjenu, ali bez koje se ne može.

U višesmislenim težnjama za postizanjem nemogućega mogućnostima književnoga slova, Faulkner i Selimović nastojali su da umjetničkim glasom ukažu put čovjeku do sopstvenoga srca i njegove lične, ali u istom nivou i univerzalne istine, a u pravcu spašavanja čovječanstva. Čovjekova ljudskost, kako to smatra Faulkner, jeste životna krv bića umjetnika, te stoga pjesnik, pisac, umjetnik i više strahuje od gubitka humanosti u svijetu čovjeka . Pri svjesnosti i o takvoj mogućnosti, a u nadi da je ona ipak nemoguća, i američki i bosanskohercegovački pisac vjerovali su u modalitete egzistencije čovječanstva koje je Selimović, na primjer, opisao kao moguću utopiju, mada vjerovatno daleki horizont ljudskog ostvarenja . Kako bi se ona ostvarila, svaki čovjek pojedinačno kao društveno biće nužno mora spoznati individualnu, a u biti univerzalnu istinu svoga/ljudskoga srca, te ostvariti sopstveno biće u životu, kao i život u ljudskoj zajednici u skladu sa srcem, a ne umom. Um, naime, kako to na svojstven način izražavaju i Faulkner i Selimović, prije ili kasnije uvijek iznevjeri čovjeka, a srce nikada. Obojica su, također, smatrala da ne postoji isključivo jedna istina, a onda ni samo jedno konačno rješenje. Istina je, dakle, poliperspektivna, baš kao što je sam život splet i zbir polidimenzionalnih perspektiva. Međutim, njihova shvatanja podrazumijevala su vjeru da čovjek ipak može pronaći istinu ako se dovoljno trudi i ako je istinski traži, te propituje njenu istinitost, zatim odbacuje neistinitost, i onda ponovo traži. Njihova riječ i djelo ističe da je najveći čovjekov grijeh oskvrnuće ljudskoga srca . Na putu traženja sreće, o čemu govore sve Selimovićeve i Faulknerove knjige, oba pisca vjerovala su da je svaki čovjek uvijek na gubitku, osim ako ne nađe spas u ljubavi. Selimović je to izricao i doslovno , a Faulkner više metaforički glasom svoga djela. Prema njihovom mišljenju, ono što oblikuje današnjeg čovjeka jeste strah. Obojica su zasebno u svojim djelima isticala da se ne treba bojati, da nada u promjenu svijeta počiva u pojedincu. To je čovjek koji će izabrati dobro nad zlim, saosjećati sa drugim čovjekom i dignuti svoj glas za istinu i poštenje, a protiv nepravde. Takav nietzscheanski natčovjek i/ili kierkegaardski vitez vjere, koji prije svega, u slobodi definira prirodu svoga/ljudskoga postojanja, jeste obični čovjek. Postizanje njegovih jednostavnih modaliteta egzistencije, upravo na osnovu istina srca, odnosno života u skladu sa sopstvenim gledištem ne iz uma, već iz duše, predstavlja složeno ostvarenje čovjeka u modernom svijetu. Da bi se postigla sloboda, i Faulkner i Selimović naglašavaju da je nužno nadvladati strah. Drugim riječima, da bi čuo glas srca, čovjek se mora hrabro oduprijeti zaglušujućoj buci modernoga svijeta, ali i odjecima historije, u cjelini – kriku i bijesu koji ne znači ništa, a zapravo znači Ništa jer označava propast. Faulknerova i Selimovićeva umjetnost upućuje na istinski smisao i vrijednosti života, i to ponajviše predočavanjem čovjeka otuđenoga od samoga sebe i od drugog čovjeka u krugu historije kao vječnom ponavljanju istoga. Njihov (anti)heroj, narativna figura poraženog čovjeka, koji je po Kazazovoj definiciji junak apsurdnog iskustva, ostvaruje se u traumatičnom prezentu modernog književnog djela kao ogledalu stvarnog čovjeka u modernom svijetu . Na taj način, Faulknerovo i Selimovićevo djelo nosi poruku o ubistvu tiranije poput stvarnog kriptičnog znaka „Kilroy je bio ovdje“ , u njegovom izvornom značenju. Prema Faulknerovim izjavama, u višesmislenom značenju toga znaka otkriva se i cilj njegove umjetnosti, čemu se nedvojbeno mogu dodati i Selimovićeva umjetnička nastojanja .
U centru Faulknerovog i Selimovićevog književnog svijeta nalazi se čovjek. On je mikrokozam cijeloga čovječanstva. Hronologija događaja kroz historiju u njihovim djelima transformira se u hronologiju duše. Odnos čovjeka prema samome sebi, drugom čovjeku i društvu, kao i društva prema čovjeku, većinom je prikazan u atmosferi užasa, mržnje i nasilja, te prokletstva i besmisla joyceovske noćne mórehistorije i eliotovske puste zemlje. Suočavanjem čovjeka/čitaoca sa svijetom kakav on zaista jeste, nastojanja njihove umjetnosti bila su u skladu sa Hemingwayevim, vjerovatno ironičnim, savjetom samome sebi, da zaliju pustu zemlju i da ju natjeraju da procvate kao ruža . Jedina alternativa procvatu, odnosno napretku, na osnovu književnog i životnog iskaza dvojice pisaca, jeste smrt. Paradoksalno, vjeru u preživljavanje čovječanstva izricali su ponajviše proročanstvima propasti i prokletstva čovjeka u zatvorenom krugu historije. S tim u vezi, paradoksalnost i jeste jedna od bitnih osobina modernizma, kao i modernog svijeta uopće. Dakle, historija nije samo bila, ona jeste. Njihov povratak u historiju u većini djela predočava ono što čovjek sopstvenim povratkom iskonskim istinama srca mora spoznati u sebi i oko sebe u vremenu „sada“ kako bi istupio iz vrtložnog kretanja bitka i života. U skladu s tim, i Selimović i Faulkner pisali su i o dobru i o zlu u ljudima. Savršenstvo, a time ni savršeni čovjek, ne postoji. Maksima i jednog i drugog pisca jeste da život većinom oblikuje potraga za nečim, a to je najčešće potraga za srećom. U duhu moderne umjetnosti i svijeta, vjerovali su da istina postoji, te da se put ka njoj može pronaći i onda kada se ne vidi. Smatrali su da se prošlost ne može odbaciti samo zato to je bila. Prema njihovim shvatanjima, čovjek prevashodno mora spoznati greške prošlosti kako bi je nadvladao i promijenio, odnosno kako bi prošlu, pa i sadašnju pojavnost čovječanstva zamijenio boljom u budućnosti, ali već i u sadašnjosti. To je moguće ostvariti jedino ličnim izborom na osnovu slobodne volje. Zbog svega toga, Faulknerovo i Selimovićevo moderno djelo ostvaruje se u relativnom zbiru naturalističke i avangardne misli, zatim filozofije egzistencijalizma i apsurda, te nihilizma, psihologije, socijalnog darvinizma i političkog romana. S tim u vezi, u jedinstvenom i zasebnom izričaju životnih istina u Faulknerovom i/ili Selimovićevom književnom svijetu, između ostalih, slučajno ili namjerno prelama se misao: Kierkegaarda, Nietzschea, Elijadea, te Hegela, Kanta i Heideggera, zatim Zole, Kafke, Dostojevskog, Joycea i Eliota, a onda i Sartrea i Camusa, kao i Darwina, pa i Freuda i Junga. U proznim ostvarenjima američkog i bosanskohercegovačkog književnika jukstaponiraju se dvije historije čovjeka. Jedna je kolektivna, a druga privatna. Unutar i jedne i druge, Faulkner u slici američkog čovjeka, i to južnjaka, a Selimović bosanskohercegovačkog čovjeka, predočavaju građanina svijeta. On se budi u životnom besmislu i apsurdu, te djeluje u pravcu nade i/ili pobune, ili je paraliziran zatečenošću i nemogućnostima kako životnim, tako i sopstvenim. Nemogućnost spoznaje i ostvarenja života na osnovu istina srca glavni je uzrok paralize duha i duše tragičnih, oštećenih i grotesknih živih mrtvaca Faulknerove i Selimovićeve mitske zemlje. U prepoznatljivoj fikcionalnoj zbilji njihovih romana, u smislu historijske svjesnosti i u svijesti stvarnoga ljudskoga svijeta, sudbinom faulknerovskog i selimovićevskog čovjeka upravlja haos u kojem je pojedinac ili potpuno izgubljen ili mu se pokušava oduprijeti. Takav haos nametnut je od strane raznih modernih faraonskih diktatorskih ideologija i/ili totalitarnih režima. Faulknerov romaneski univerzum posebno ističe patologiju robovlasničkog sistema u SAD, preciznije na američkom Jugu, i to na Starom („Dubokom“) Jugu. Paralelno tome, Selimovićev prozni svijet iznosi, također, patologiju komunističkog režima u bivšoj SFRJ, mada je i sam bio komunista, ali je bio i intelektualac i individualac. Naime, oba književnika nastojala su da ukažu na antiesteticizam dogmatiziranih „istina“, na mrak, prokletstvo i zlo svijeta u kojem vladaju dogme, i u kojem su se ljudi u strahu odvikli da slobodno misle. Na osnovu njihovih tematskih preokupacija, rat je istaknut kao vjerovatno najveće zlo i pošast historije, koja se, nažalost, i dalje ponavlja. U Faulknerovom svijetu jedno od prokletstava jeste Građanski rat u SAD (1861.-1865.). Na isti način, u Selimovićevom svijetu funkcioniraju ili balkanski ili neki daleki i tuđi ratovi u čijem besmislu je učestvovao bosanskohercegovački čovjek. Osim toga, naslijeđe nečiste krvi, seksualnog opterećenja, silovanja, incesta, te mržnje, nasilja, nemorala, zla, prevare i lukavstva, u cjelini svijeta bez ljubavi i humanosti, prenosi se u vidu mita o prokletoj baštini predaka i u Faulknerovim i Selimovićevim, uvjetno rečeno, apokrifnim knjigama. Takav mit dezintegrira mit o porodici, mit doma i roda. Naime, usljed prokletstva koje se u njihovoj zamišljenoj zemlji prenosi iz naraštaja u naraštaj, ali i čovjekovog nespoznavanja iskonskih ljudskih istina, dešava se ekonomsko, društveno, moralno i biološko propadanje i raspad porodice. Na taj način, dva pisca ispisuju mit o savremenom čovjeku i njegovom životu. Njihovo djelo je i muzej znakova, ogledalo sadašnjosti, pa i testament bosanskohercegovačkog i američkog umjetnika čovjeku i čovječanstvu. Prema mišljenju dvojice pisaca, čovječanstvo ne može opstati ako čovjek nije slobodan. Svojim književnim slovom ukazivali su na uništenje starog čovjeka i stvaranje novog. On bi trebao biti oslobođen tereta prokletog naslijeđa predaka, ali i dogmatskih ideologija u čijoj korupcijskoj močvari tone moderni svijet, a time i pojedinac.
Mikrokozam čovječanstva kao ljudske zajednice i u Faulknerovom i u Selimovićevom djelu jeste porodica. Nju Selimović u smislu ljubavi predstavlja kao jedinu pozitivnu „tvrđavu“ naspram svih negativnosti čovjeka i društva kao zatvorene, otuđene, dogmatizirane i dezintegrirane „tvrđave“. U romanu Tvrđava, upravo ljubav između Ahmeta Šabe i Tijane u glavnom nivou radnje stoji nasuprot moderne tragedije pojedinca i svijeta. U ljubavi između njih dvoje i njihovom stvaranju porodice Šabo pronalazi smisao u životu unutar općeg besmisla totalitarnog društva. On se u porodici iznova formuliše kao čovjek. Porodica je njegova tvrđava, njegov krug sreće unutar zatvorenog kruga ideološkog kanibalizma. Iako siromašna, Šabi je njegova porodica najbogatiji oblik egzistencije. Kao povratnik iz tuđeg rata, Šabo mir u miru, a koji je tek privid istinskog haosa, nemira, apsurda i užasa političkog sistema, otkriva tek u porodici. Međutim, kao intelektualac i pjesnik, što i u selimovićevskoj i faulknerovskoj odrednici znači da je dobar čovjek, i to s dobrom kao životnim i ljudskim težištem, Šabo ne prestaje da razmišlja. Njegova misao, u parafrazi hamletovske, čini ga i čovjekom koji ne prestaje da se boji. Kako zbog svoje, on strahuje i za opstanak ljudske porodice, odnosno cijeloga čovječanstva. Međutim, kao pjesnik, on ne prestaje i da se nada. Upravo u svjetlu Šabine/Selimovićeve/čovjekove nade, ali i straha, zatvara se, a time zapravo otvara krug romana Tvrđava, kako slijedi:

A u mome dragom zavičaju opet su se razvili vojni barjaci i kupili ratni nameti. Ljudi su psovali sve ratove na svijetu, ali su plaćali danak i išli u vojsku… Hoće li i ova moja djeca ići tim istim žalosnim putem, kad odrastu? Hoće li živjeti glupo kao i njihovi očevi? Vjerovatno hoće, ali u to neću da vjerujem. Neću da vjerujem, a ne mogu da se oslobodim strepnje.

Za razliku od Šabe, derviš Ahmed Nurudin na svome putu suočenja sa životom i smrti, tek u posljednjoj noći života spoznaje smisao ljubavi i porodice, što mu kao čovjeku ostaje u domenu neotkrivenog mita doma i roda u Dervišu i smrti. Modalitet egzistencije u tome romanu u izboru Ahmeda Nurudina/derviša stoji nasuprot izbora Ahmeta Šabe/pjesnika iz Tvrđave. Derviš se u životu predaje ideologiji i sistemu, prvo sistemskoj religiji, pa onda i vlasti. On se obeščovječuje i utvrđuje u dogmi, pa je njegov izbor život bez života. To je tek privid života, splet njegovih nemogućnosti i neuhvaćenih snova, od kojih se upravo i ogradio tvrđavom dogme. Prema tome, derviš je jungovski arhetip pojedinca koji nije vjeran svome iskonskom sebstvu jer u životu ne spoznaje istinu svoga srca. Istina mu se javlja u obliku sna koji nije san. Ona ostaje neodsanjana i zaturena na tavanu, u (ne)izgubljenom i potisnutom dijelu njegove ličnosti. Derviševo jastvo tako se dijeli na prošlo i sadašnje, pri čemu on nikada ne pronalazi sreću. On je anti-junak priče o „Četiri zlatne ptice“, što je i bila Selimovićeva prvobitna zamisao naslova romana Derviš i smrt. Dubina filozofično-meditativne misli ograničava Nurudinovu vizuru i razumijevanje života sve do kraja romana, do kraja njegovog života. Besmisao svoga života on otkriva kao čovjek tek u suočenju sa besmislom smrti. Tek tada mu njegova podsvijest u snu koji nije san, a u vidu mita o ljubavi i porodici, daje odgovor na negdanja pitanja o sreći: „Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dolazi? Da li nam se ta duboka čežnja djetinje nerazumnosti posigurno javlja samo kao tužni znak izvezen na mahramama i na safijanskim koricama nepotrebnih knjiga?“ Dakle, Nurudin život shvata, pa i oživljava evociranjem suspregnutih sjećanja, uvjetno rečeno, tek u smrti, kada mu se srce oslobađa egzistencijalnog straha i težine sopstvene misli. Nasuprot tome, pjesnik je pojedinac koji neće da peca ribu. Drugim riječima, Šabo se u životu ne predaje nikakvom obliku represivnih sila, a djeluje i kada misli. On je intelektualac i individualac koji traži smisao u životnom apsurdu, baš kao i, uvjetno rečeno, romansirani lik samoga Selimovića u njegovim Sjećanjima. Povrh toga, i Šabo, kao i Selimović, slijedi svoje srce i bira ženu koju voli, što također označava jedan vid društvene „anomalije“ jer ta žena nije muslimanka. U porodičnoj zajednici iz ljubavi, Šabo sa Tijanom, a Selimović sa Darkom, ostvaruju mikro model moguće utopije u svijetu. Selimovićevo književno slovo ženu predočava kao stub porodice, pa onda i cijeloga društva. O jedinstvenom ženskom modalitetu egzistencije i porodičnog uređenja kao relativnom modelu za univerzalnu opstojnost ljudske zajednice, pisac u Sjećanjima govori posebno s osvrtom na svoje djetinjstvo i porodicu, gdje bilježi i sljedeće:

…ma kakav da je bio odnos u kući, otac nije vladao. (Možda mu je to kućno carstvo bilo sitno i nevažno.) Vladale su u stvari žene: pamtile su se kao vladari. Taj matrijarhat u patrijarhatu (sva vlast u ime gospodara kuće) čvrst i neprikosnoven, i utoliko sigurniji, jer nije ničim dovođen u sumnju, otklanjao je i pomisao na pobunu, na sam njen početni dah. (Ako bi pobuna već izbila, to bi bio početak raspada porodice.) Žene su branile porodičnu zajednicu snagom ustaljenog reda, nedodirljivošću tabu-a, čvrstinom grupe čija je kompaktnost, bez obzira na međusobna neslaganja i odnose, bila upravo nevjerovatna. Osnova tog zajedništva sigurno je ekonomska, ali je dobijala i svoje ideološke, društvene, psihološke, emotivne dimenzije, i sve se splitalo u čvrst sistem mišljenja i dubokih uvjerenja, koja su imala gotovo religioznu stamenost. Da bi se pomjerio ili razrušio taj čvrsti sistem, trebalo je imati neslućenu snagu negatorstva i destrukcije, što su, u većem obimu, uslovljavale samo jače društvene krize… Kod muslimana je dugo sačuvana čvrstina porodice, zbog upornog tradicionalizma i zbog nepovjerenja prema novinama, a nosioci te kohezione i tradicionalističke snage bile su žene. Bezbrojne babe, tetke, strine, rođake nejasnog srodstva, djelovale su neprestano, ljubavlju, nježnošću, laskanjem, dobro usmjerenim pohvalama, prilagođenim pričama, aluzivnim parolama, plačnim uzdasima, prijekorom i prijetnjom, ako je potrebno. Uvijek sam se divio kako ta mašinerija melje mlade ljude, uljuljkujući ih u ugodnost i zaista divnu toplinu porodične sigurnosti, plašeći ih bezbrojnim opasnostima koje ih vrebaju izvan porodičnih tvrđava, ostavljajući svaku neprilagođenu misao usamljenom i izolovanom, a prihvatajući svako pokajanje s istinskom radošću

Selimović je u relativnom modelu matrijarhata vidio mogućnost neke vjerovatno daleke utopije koja stoji nasuprot proročanstvima propasti čovječanstva. Matrijarhat u patrijarhatu njegovih Sjećanja nije model idealne egzistencije čovjeka i društva, s obzirom da je takvo uređenje temeljeno na sukobu između porodičnog i ličnog, a time i između privida i stvarnosti. Prema tome, sam matrijarhat u smislu porodične tvrđave, odnosno pozitivne ženske mitologeme i ideologeme porodice, te zajednice utemeljene na principima istina srca, za Selimovića znači mogućnost utopijskog modela egzistencije čovjeka i čovječanstva. S obzirom da Selimović, kao ni Faulkner, nije vjerovao u samo jedan princip životne istine, pa time ni u isključivo jedno životno rješenje, njegovom vizijom utopijskog modela društva izražena je vjera u opstanak čovječanstva. Obojica su, po svemu sudeći, žalila zbog toga što nije ostvaren neki utopijski američki, bosanskohercegovački, ujedno svjetski san. Nadalje, ni Selimovićeva, ni Faulknerova vjera i nada ne isključuju strepnju. Ona je kod Selimovića posebno utkana u svaki djelić Ostrva, njegovog kraćeg, ali dvosmislenijeg i modernijeg romana od Derviša i Tvrđave. Paradoksalno, Ostrvo istražuje potragu za srećom u životu s aspekta starosti. Potraga se analizira u antinomijama poput: privida i stvarnosti, mogućnosti i nemogućnosti, budućnosti i prošlosti. Naime, nade u mogućnosti čovjekovog ostvarenja u budućnosti sagledavaju se iz pozicije sadašnjosti u kojoj je ta budućnost već prošlost, ali i neodsanjani san. Tako je u starosti život tek tužni i tragični san koji u osvjedočenju kako Selimovićeve, tako i Faulknerove, a u širini i Shakespearove misli, ne znači ništa. Selimović o tome kaže sljedeće:

Starost se boji sebe, mladosti, života, smrti, uspomene joj postaju muka, nekadašnja veličina prigovor savjesti. Starost je žalosna, jer je zavidna, netrpeljiva, zaboravna, nazadna. Divno bi bilo kad bi se čovjek rađao star i sve se više podmlađivao, dok ne bi na kraju života postao nerazuman kao dijete i čist kao zametak. Bar ne bi bio svjedok propadanja nečega što je nekada bio čovjek.

Čovjek u Ostrvu, odnosno čovjek u životu, zatečen je starošću. On se u njoj budi u apsurdu, ali njegovo koračanje prema naprijed ne označava korak prema nadi i/ili pobuni, odnosno egzistencijalnom kriku, već ka kriku koji se izjednačava sa smrti. Taj krik kao da se čuje pred konačnim Ništa. Stoga i sam krik ne znači ništa. Dvoje na Selimovićevom ostrvu potpuno razdvaja smrt, dok je i u životu to dvoje bilo samo privid jedinstva, a onda i porodice nastale bez ljubavi. Prema Selimoviću, život je, dakle, tek beznačajni san i apsurdna igra, i u njemu ništa nema smisla ako nije pokrenuto i vođeno ljubavlju. Ka takvom kozmopolitskom esteticizmu istine vode svi putevi i Faulknerove umjetnosti.
Faulknerovi romani, kao i Selimovićeva prozna djela, na određen način jesu knjige znanja koje se spoznaje intuicijom. One čovjeka suočavaju sa sopstvenim srcem, čiji glas ne čujemo od buke svijeta kojom se besmisleno ograđujemo, kao i sa iskonskim istinama koje svi cijeli život tražimo, a ne vidimo da upravo stoje ispred nas. Njihove knjige, svaka na svoj način, bilježe većinom grčevitu i frustrirajuću mitsko-epsku, ali i modernu, jednom riječju, vječnu potragu za istinom, kao i pokušaje komuniciranja u pravcu istina srca sa sopstvenim bićem i sa drugima. Međutim, stanovnici njihovog književnog svijeta kao ogledala svijeta zbilje najčešće predočavaju antiesteticizam istine kako bi se njen esteticizam, često negativnom sposobnošću, spoznao intuicijom stvarnoga čovjeka. Umjetnički cilj oba književnika bio je i jeste da ljudi u suočenju sa proročanstvima propasti spoznaju takvu mogućnost kako bi je spriječili. Drugim riječima, nastojali su da njihove knjige iskomuniciraju znanje, odnosno istinu, da bi čovjek učio na temelju ličnih i sveljudskih grešaka, i to da ne bi ponovio greške prošlosti. U tome počiva njihova nada da će čovjek, a onda i čovječanstvo preživjeti. Ni Faulkner, ni Selimović nisu iskazali samo ljubav, niti samo mržnju prema ljudskom rodu. Njihov odnos prema ljudima jeste odnos s ljubavlju, iako su i mrzili određene ljudske osobine. Prema mišljenju obojice, čovjek je najgori za čovjeka. Naime, čovjek je sam sebi žrtva. Stoga, njihova umjetnost ukazuje na strahote svijeta u kojem ne mogu preživjeti ni najsposobniji, gdje je život poput suđenja, a čovjek je sve „na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi.“ U vezi s tim, Faulkner, na primjer, misli da je od konja naučio da saosjeća sa manje mudrim i pametnim bićima, kao i da osjeća milosrđe prema slabijima .
I Selimović i Faulkner bili su zainteresirani za ljudsko ponašanje. Posmatrali su ljude iz svoje okoline i pisali o njima. Pri tome su književnim slovom uobličavali čovjeka u svojim univerzalnim ljudskim osobinama i odnosu prema sebi, drugom čovjeku i društvu, te životu i svijetu. Faulkner je smatrao da mu ni vječnost ne bi mogla ponuditi dovoljno dug život da bi mogao iscrpiti priču o svojoj zemlji, zapravo o rodnom tlu američkog Juga. Njegovo osjećanje istovremene ljubavi i mržnje prema Jugu ogleda se u Quentinovom osjećaju prema rodnoj grudi, inače završnim riječima romana Absalome, Absalome!, kako slijedi:

„Ne mrzim ga“, rekao je Quentin, brzo, odjednom, smjesta za tim; „Ne mrzim ga“, rekao je. Ne mrzim ga mislio je, dok je soptao na hladnom zraku, u toj čeličnoj novoengleskoj tmini: Ne. Ne! Ne mrzim ga! Ne mrzim ga!

Selimović je slične osjećaje gajio prema svojoj rodnoj Bosni i Hercegovini, zbog koje su, kako to sam kaže, i sve njegove ličnosti, a onda i priče, komplicirane i teške, i to od samoga života. Upravo, tematski kružni tok Selimovićevih i Faulknerovih proznih ostvarenja kreće se od regionalnog ka univerzalnom. Regionalno je projekcija univerzalnog, ali i obratno. Srce čovječanstva predstavlja čovjek, pa je pojedinac projekcija univerzuma. Faulkner je jednom prilikom rekao da okosnicu svake njegove priče čini: ljubav, novac i smrt , dok je u nekom drugom tumačenju svoje umjetnosti kazao da su to: ljubav, seks i novac . Za sve to govorio je da su tek elementi njegovih priča. Naglašavao je da su oni podređeni, pa i da nemaju dodirnih tačaka sa osnovnom tematikom njegovih romana, a koju, na osnovu brojnih piščevih izjava, čine težišta i sukobi ljudskog srca. Isto tako, za Faulknera su tragedija, humor i groteska tek alati njegove umjetnosti, „ali i neiskorjenjivi dijelovi života.“ S tim u vezi, moglo bi se reći da je okosnica svake Selimovićeve priče ljubav, a onda i život i smrt. U svakom slučaju, u centru Faulknerovog, kao i Selimovićevog svijeta, nalazi se pojedinac jer u preživljavanju, a onda i u pobjedi čovjeka nad zlom i rušilačkim porivima samoga čovjeka počiva opstanak čovječanstva.
Prema Faulkneru i Selimoviću, središte čovjekove sreće ili, s druge strane, nesreće u životu jeste njegov dom, odnosno porodica. U vezi s tim Faulkner veli:

Dom znači ne samo danas, nego sutra i sutra, i onda ponovo sutra i sutra. On označava nekoga ko će ponuditi ljubav, i vjernost i poštovanje nekome ko je toga vrijedan, nekome s kim će dijeliti život u skladu, čiji snovi i nade su tvoji snovi i nade, ko želi i ko će raditi i žrtvovati se, te će ono nešto što vas dvoje imate zajedno trajati zauvijek; neko koga ne samo da voliš već ti se i sviđa, što je važnije, jer to treba trajati duže od onoga što dok smo mladi smatramo ljubavlju jer bez sviđanja i poštovanja, sama ljubav neće trajati.

Dom za Faulknera nije mjesto gdje „Ja“ živim, već gdje „Mi“ živimo. Upravo zbog toga, dom jeste i porodica i cijeli svijet. To je zajednica u kojoj muškarci i žene, bez obzira na spolne, rasne, etničke, vjerske ili bilo kakve druge razlike, dijele iste težnje i nade, probleme, dužnosti i obaveze. Vjeru i nadu u opstojnost doma Faulkner vidi u svakom pojedincu kao zasebnom i integriranom dijelu zajednice, a koji se bez straha bori i uzdiže vrijednosti neophodne za pobjedu čovječanstva. On kaže da su te „jednostavne stvari – sigurnost i sloboda i mir – i one nisu samo moguće, ne samo da mogu i moraju biti, nego će biti.“ Bitnost cjelovitosti doma američki pisac najčešće ističe prikazom njegovog raspada u svojim romanima. U Faulknerovim apokrifnim knjigama i zemlji Yoknapatawphi dom, dakle cijeli svijet u njegovom makro, a porodica u mikrokozmu, jeste rajski vrt. S tim u vezi, Krik i bijes, Absalome, Absalome! i Idi Mojsije konkretno predočavaju raspad određenih porodica, kao i dezintegraciju njihovih pojedinačnih članova. U središtu Svjetlosti u avgustu nalazi se Lena Grove i njeno mitološko stvaranje doma za svoje dijete, dok u drugom nivou romana dom čini grad Jefferson, kao centar Yoknapatawphe, i njegovi stanovnici. Oni svoj dom, kao i sopstvene ličnosti u odnosu prema sebi i drugima, više razgrađuju, nego što grade. Čovjek je čovjeku, kao i čovjek sam sebi, te sam u sebi, vitalni prostor života i bitka pretvorio u poprište patnje, ništavila i apsurda. Pri tome, čovjek je većinom izgubio viziju svog cjelovitog prošlog, sadašnjeg i budućeg identiteta, koji se paradoksalno i nadograđuje bez kraja. Međutim, Faulknerov pojedinac, ne samo u romanu Svjetlost u avgustu, već i u njegovom djelu općenito, većinom je paraliziran viđenjem tek jednim dijelom vizije sopstvenog identiteta, najčešće samo onim u vezi sa prošlošću. Osim toga, taj dio vizije pojedinca o samome sebi, a onda i o njegovom odnosu prema drugom čovjeku, društvu, i obratno, često čak i nije istinski dio njegovog/njenog ličnog, niti društvenog identiteta. Naime, to je samo slika izgrađena na osnovu vizije o svojim precima, prošlom vremenu i bitku. S obzirom da prema Faulkneru, a u relativnom zbiru kombiniranih inteligencija modernog razumijevanja vremena, prošlost nije samo bila, već i jeste, čovjek je „tek sjen što luta“ u životu koji u takvom ostvarenju ne znači ništa. Takav čovjek je „bijedni glumac“ . To znači da je neslobodan zbog svijesti koju ima o sebi, a u nemogućnosti spoznaje ličnog identiteta, i zato nesvjesno glumi samoga sebe. Pojedinac koji živi po neautentičnom principu života samo u svjesnosti prošlosti čini rastavni, a ne sastavni dio porodice i društva. On je uzorak vječnog ponavljanja istoga. U Faulknerovom djelu, a u duhu shakespearovske misli, sva trulež društva/porodice upravo potiče od pojedinca. Porodica, kao i njen pojedinac, istinski se gradi na viziji prošlog, sadašnjeg i budućeg. Tijelo porodice deformisano je kada je njegov dio, odnosno pojedinac nedefiniran u sebi, a onda i onemogućen kako u ličnom, tako i u kolektivnom ostvarenju. Raspad pojedinca znači raspad porodice, pa time i cijeloga svijeta. Na taj način, Faulknerova slika egzistencijalnog Ništavila i apsurda ima svrhu poticajne uloge čovjeku/čitaocu kako bi pred ogledalom mogućeg života promijenio svoj unutrašnji pogled na samoga sebe, a na čemu počivaju temelji progresivne promjene čovječanstva.
U romanu Krik i bijes Faulkner na moderni način razrađuje naturalističku temu ekonomskog, društvenog, moralnog i biološkog propadanja, te degenerativnosti i dezintegracije nekada bogate južnjačke porodice Compson i njenih članova. Njihov najveći problem jeste što fizički žive u periodu Novog, a mentalno u prošlosti Starog Juga. O porodici Compson njen tvorac kaže da prema njoj osjeća sažaljenje i dodaje: „To je bila krv koja je nekada bila dobra i hrabra, ali se s vremenom prorijedila i izblijedila.“ Posljednji Compsoni stoga nisu junaci, već anti-junaci modernog svijeta i vremena. To su, dakle, braća: „idiot“Benjy, polu-ludi intelektualac Quentin, patološki „pragmatičar“ Jason, te njihova sestra Caddy, posrnula žena, a onda i njena kćerka Quentin. Svi oni, na određen način, žrtve su porodice kao svijeta bez ljubavi. Upravo zbog izokrenutih vrijednosti, gdje je porodični ugled bitniji od ljubavi, te privid od stvarnosti, dešava se propadanje nekada ugledne porodice Compson. Osim toga, otac i majka kao prototipi osnivača porodice svoj dom nisu zasnovali na istinama srca, već na laži. Stoga je takav početak već označavao kraj, što u romanu profetično izgovara Dilsey. Paradoksalno, Dilsey je srce doma Compsonovih, mada nije član porodice, već je i sluškinja, i crnkinja, i stara i bolesna. Međutim, ona izdržava. Ona spontano osjeća ljubav, žrtvuje se i saosjeća; ona je istovremeno i ponosna, i milosrdna, i vjerna. Zato izdržaje i zato će izdržati. Dilsey je prototip Faulknerovog lika čovjeka koji će pobijediti.
Roman Absalome, Absalome! razvio se iz lika Thomasa Sutpena. Njegova vizija o dinastiji zasnovana je na osveti iz prošlosti zbog poniženja koje je kao dječak doživio jer je od strane crnca obučenog poput majmuna udaljen sa vrata plantažerske kuće bogatog bijelca, a iz razloga što je bio pripadnik niže klase. Na taj način Sutpen u ključnom periodu razvoja i izgradnje svoje osobnosti spoznaje da ni svi bijelci nisu jednaki. Prema tome, sam Sutpen, te u njegovoj perspektivi mitski uveličani bijeli plantažer, kao i crni butler, služe kao arhetipi južnjaka iz perioda Starog Juga kao jedne od Faulknerovih slika doma. Zbog svega navedenog, Sutpen svoj dom gradi vođen pogreškama prošlosti, i to ih produbljuje do krajnosti. On je monomanijak. Njegova vizija ličnog i porodičnog ostvarenja temelji se na snu o veličanstvenom planu o još bogatijem imanju od onoga koje je imao plantažer iz njegove prošlosti, kao i moći većoj od njegove. To je jedan od razloga zašto su Sutpenovi crnci – divlji crnci . Oni bespogovorno i slijepo izvršavaju naredbe svoga gospodara. Njih se boje i ustručavaju ostali stanovnici Jeffersona. Ti građani prema Sutpenu osjećaju i strah, i divljenje, i interesovanje, ponajviše zbog radoznalosti, ali ga ne prihvataju kao svoga. Osim toga, Sutpen je vjerovatno prevarom i lukavstvom postao „vlasnik“ bijelca, francuskog arhitekte. I njega je makijavelistički iskoristio kako bi došao do svog konačnog cilja. Samo zbog sna o dinastiji Sutpen je želio sinove. Iz istog razloga ostavio je prvu ženu i sina kada je saznao da su dijelom crnci, što se nije uklapalo u njegovu viziju. Taj sin osvetio mu se zbog majke. Napuštena žena u sinu je ukorijenila osvetu. Miješanje rasa u tome nivou romana i odnosi unutar Sutpenove porodice, a posebno odnos između oca i sina predstavlja tematsko mikrosredište piščevog umjetničkog univerzuma Absaloma!. Sutpenov odbačeni sin znao je da je dijelom crnac i to mu nije bilo važno, sve dok nije shvatio da mu je to očeva „Ahilejeva peta“. Faulkner kaže da je Sutpen dobio previše sinova, te da su ga oni i uništili. Zbog svega toga, početak i njegove porodice označio je i njen kraj.
Porodica McCaslin u cjelosti, dakle svi njeni zakoniti i nezakoniti članovi i bjelačke i crnačke krvi u romanu Idi, Mojsije, Faulknerova je opsežna slika doma američkog Juga, a zatim SAD, kao i cijelog svijeta. Stari McCaslin, „praotac“ porodice, svoj dom nije zasnovao na iskonskim ljudskim istinama i vrijednostima koje su isticali osnivači SAD. Poput osnivača porodica Compson i Sutpen, stari McCaslin, svoj dom izgradio je na nepravdi. Svi oni zanemarili su, pa i pogazili postulate slobode, jednakosti, etike, i pojedinačnog prava na potragu i ostvarenje sreće na zemlji koja prema Faulkneru, a u duhu Emersonove misli, ne pripada isključivo ni Indijancima, ni bijelcima, ni crncima, niti jednom čovjeku pojedinačno . Grijeh prema samoj zemlji u smislu uzurpiranja prava na njeno posjedovanje, a zatim i njene prodaje i iskorištavanja, te „porobljavanja“, ali i „ubijanja“ divljine kao srca prirode, počinili su ne samo bijelci, već i Indijanci. Naime, Faulkner ističe ideju transcendentalista da je prvo bila zemlja, pa onda čovjek, te da čovjek ne može posjedovati zemlju, niti drugog čovjeka. S tim u vezi, ni Indijanci nisu bili vlasnici zemlje da bi je mogli prodavati. Zbog grijeha prema zemlji prokleti su i Indijanci i bijelci, a u širem kontekstu i svi ljudi. Pisac pogledom unazad svojim djelom posebno osvjedočuje istinu o grijehu bijelaca koji su lukavstvom i prevarom preuzeli vlasništvo nad zemljom od Indijanaca, te počinili grijeh i prema zemlji i prema Indijancima. Kroz historiju taj grijeh postao je još dublji, teži i širi. U savremenom svijetu, i bijelci i crnci, i „Kinezi i Afrikanci i Indoevropljani i Jevreji“ zanemaruju i zemlju i čovjeka, i sebe kao čovjeka usljed korumpiranosti modernim vremenom. Ljudi koji su uništili šumu, divljinu i zemlju „sami će izvršiti“ osvetu prirode. Stoga roman Idi, Mojsije kao upozorenje na mogućnost ostvarenja proročanstva propasti čovječanstva, a koje upravo ispisuju ljudi, opisuje početak kraja civilizacije. U vezi s tim, Faulknerova knjiga suočava čovjeka sa znanjem kao sokratovskom vrlinom kako bi znanje zaustavilo moć neznanja jednakog zlu. S tim u vezi, i znanje je alat kojim se pisac služi da uzdigne ljudsko srce. Istina, prema Faulkneru, može se spoznati jedino u srcu čovjeka. Zbog svega navedenog, pisac predočava i suprotnost čovjeka i ideologije. U vezi s tim, robovlasništvo je porobilo i crnce i bijelce. Crnci su bili robovi bijelaca, a bijelci samoga robovlasništva, dakle takve ideje i ideologije. Nadalje, i crnci su zbog ideje o nejednakosti crnaca i bijelaca prokleti kao i bijelci zbog iste ideje, samo iz suprotnog gledišta. U duhu takve ideje u romanu Idi, Mojsije progovora crna krv Lucasa Beauchampa, unuka starog McCaslina, te njegove i ropkinje i kćerke. Osim toga, Lucasova bijela krv ističe njegov ponos i robovanje ideji o pravu na vlasništvo nad porodičnim imanjem. U cjelini njegovo biće nečiste krvi onečišćeno i zlatnom groznicom, drugim riječima Lucasova opsjednutost modernom idejom o bogatstvu i moći, skoro je u potpunosti uništila njegovo ognjište, porodicu i dom. Suočen sa mogućnošću konačnog gubitka i potpunog raspada svoje porodice, ali i sa sopstvenim nemogućnostima usljed starosti, Lucas smiruje i nadjačava lične strasti. Naime, njegova žena Molly htjela ga je ostaviti i razvesti se od njega u dubokoj starosti. Vjerovala je da on srlja u vječnu propast, te da će njegovo prokletstvo obuhvatiti i porodicu. Tek tada Lucas shvata da ognjište njegovog doma ne čini ni zlato, niti bilo kakva materijalna vrijednost, već Molly. Ona je jedino blago koje on na kraju traži, zbog čega zaboravlja i svoj ponos. Međutim, Faulkner priču o Lucasu zatvara dvosmislenošću. Lucasov izbor na kraju ostaje bez konačnog odgovora na pitanje – da li je on zaista spoznao istinu srca ili se smirio samo zbog starosti. Nadalje, prokletstvo predaka zbog grijeha prema zemlji i drugim ljudima, posebno robovlasništva, prenosi se s koljena na koljeno u porodici Faulknerovog svijeta i djela. Sinovi starog McCaslina Buck i Buddy, instinktivno su znali da je ropstvo pogrešno, ali nisu znali kako da postupe u vezi s tim. Svjesnost o grijehu predaka, a time i o naslijeđu prokletstva u romanu Idi, Mojsije, jedino ima Isaac McCaslin, pravi nasljednik porodičnog imanja i posljednji McCaslin. On u svome srcu zna istinu o opstanku čovjeka. Njegov instinkt, zapravo glas njegove duše govori mu da čovjek u svome srcu ne smije imati sukob utemeljen na nepravdi, zlu, krivici, te izokrenutim vrijednostima i ljudskim greškama. Zbog toga on se i odriče porodičnog imanja kao naslijeđa prokletstva. Isaac je svoj cijeli život posvetio odupiranju i izvjesnom bježanju od prošlosti svoje porodice, a što je u određenom smislu i njegova lična prošlost. Međutim, kao odrastao čovjek on se nije hrabro suočio sa životnim preprekama na putu ka sreći, mada je kao dječak instinktivno od medvjeda i malog psa naučio šta je to hrabrost. Isaacov Id, Ego i Super-ego ostaju u nepomirljivom sukobu. Iako zna istinu srca, on ne zna kako da je iskomunicira. Isaac je prototip čovjeka kao istovremene nade i beznađa izgrađenog na unutarnjem sukobu dobra i zla, hrabrosti i straha. Kako prema Faulkneru, tako i Selimoviću, svakog čovjeka gradi i dobro i zlo. Jedina razlika u ostvarenju čovjeka jeste u ljudskim nastojanjima u pravcu jednog ili drugog, što uveliko predstavlja mogućnost i/ili nemogućnost slobodne volje. Unatoč cjeloživotnom odupiranju grijesima prošlosti, što je, također, jedan vid slobodne volje, i to ponajviše kao izbor neizbora, Isaac je u svojoj dubokoj starosti pokleknuo temeljnom ljudskom zlu, prokletoj krvi i naslijeđu historije. Na kraju romana, ali i blizu kraja Isaacovog života, koji označava kako njegov, tako i kraj McCaslina, on se buni protiv miješanja rasa u svojoj široj porodici, a time i protiv jednakosti bijelaca i crnaca. U modernom vremenu Novog Juga, njegove misli o tome su sljedeće: „Možda za hiljadu ili dvije hiljade godina u Americi… Ali ne sada! Ne sada! Prema tome, Isaac je i Faulknerov univerzalni čovjek, everyman, a njegova porodica i dom predstavljaju i američki Jug i SAD, pa i cijeli svijet. Nadalje, čovjek jeste cijeli svijet. U skladu s tim, ni svijet, ni SAD, kao ni američki Jug, ni porodica, niti sam čovjek, ne mogu opstati ako se grade na unutrašnjim sukobima, na nepravdi i zlu. Ka putu takve maksime vodi i Selimovićev hod u nepoznato.
Osvrtanjem na dom porodica Compson, Sutpen i McCaslin, kao i Lene Grove, te Jeffersona i Yoknapatawphe, Faulkner se osvrće na prošlost američkog Juga, SAD i cijelog svijeta. Isto tako, Selimović piše o prošlosti Bosne i Hercegovine u Dervišu i smrti i Tvrđavi, osvrće se na svoju ličnu prošlost i život u Sjećanjima, te pogledom unazad iz starosti obuhvata cijeli život čovjeka i žene u romanu Ostrvo, a zapravo piše o uvijek istom životu ne samo bosanskohercegovačkog, već univerzalnog čovjeka. Čovjekov život, i prema Faulkneru i Selimoviću, težak je upravo zbog čovjeka. U svijetu djela i jednog i drugog pisca čovjek grca, u određenoj mjeri, i u istočnom i u zapadnom grijehu. Faulknerov svijet obilježen je i južnjačkim grijehom, dakle grijehom rasizma, vjerskog fanatizma i historicizma u smislu opsjednutosti historijom . Paralelno tome, može se reći da je Selimovićev svijet obilježen bosanskohercegovačkim grijehom, čime bi se mogao označiti grijeh dogmatskog fanatizma u širem smislu. Između ostaloga, njega čini: vjerski fanatizam, te fanatizam moći i vlasti, dakle politički fanatizam, pa i historicizam u smislu opsjednutosti tradicijom, a onda i nacionalizam. Prokletstvo i u Faulknerovom i u Selimovićevom svijetu prenosi se iz naraštaja u naraštaj. Osim toga, Faulknerov svijet nalazi se između starog i novog svijeta, između dvije katastrofe, historije i modernog mehaničkog doba. Selimovićev svijet, također, opterećen je prokletstvom svijeta između, uvijek na nekom raskršću između dva svijeta, između Istoka i Zapada, ali i između svoga i tuđega. Stoga je svijet i jednog i drugog pisca na određen način treći svijet. U njemu je Bog mrtav. Svijet je proklet jer je podijeljen na crnce, bijelce i Indijance, na katolike, pravoslavce, muslimane i jevreje, na bogate i siromašne, i tako unedogled. Čovjek je sam svoj ubica. U izvjesnom smislu, on je sam sebi (anti)Bog. Također, on sam sebe izbacuje iz rajskog vrta. Naime, čovjek je tvorac historije i njena žrtva. Historija i Faulknerove SAD i Selimovićeve Bosne i Hercegovine, a u slici cijeloga svijeta kod obojice, nosi krvavo iskustvo fenomena zla. Njega čini zbir kombiniranih anti-istina ljudskog srca poput: nasilja, mržnje, lukavstva, prevare, pohlepe, osvete. Upravo zbog trijumfa sila moći nad silama razuma, i Faulkner i Selimović odriču smisao historije. Unutar njenog cikličnog kretanja mijenjaju se jedino tragični protagonisti. Pri tome, tragični su protagonisti i moći i razuma. S tim u vezi, oba književnika odriču i smisao sadašnjosti jer je i ona dio vrtložnog kretanja života i bitka. Moderno doba donosi industrijalizaciju i mehanizaciju kako svijeta, tako i samoga čovjeka. Usljed toga dešava se još beskrupuloznije uništavanje prirode i obeščovječivanje čovjeka. Protiv toga i Faulkner i Selimović dižu svoj pjesnički glas. Prema njima, besmisao života može promijeniti jedino pojedinac. Nadalje, Faulkner i Selimović tematiziraju historiju. Prošlost je u modernoj tragediji traumatizirana sadašnjost. Faulknerov Jug stoga predočava i Stari i Novi Jug u mitskoj zemlji Yoknapatawphi, a Selimović negdašnju i sadašnju Bosnu i Hercegovinu u gradu, kao i na ostrvu koje ne postoji, te u prostoru njegovih sjećanja. Sadašnjost kod oba pisca nosi prokletstvo prošlosti. U Faulknerovom djelu najveći grijeh Starog Juga jeste robovlasništvo. Iako je ono ukinuto u svijetu Novog Juga, takva ideologija nije iskorijenjena. Zbog toga su u svijetu Novog Juga potomci obilježeni prokletstvom grijeha koje su naslijedili od svojih predaka iz vremena i svijeta Starog Juga. Faulkner ističe da je čovjek, ipak, jači od sopstvenih rušilačkih nagona, te da će zato sve izdržati, zatim nadvladati svoje porive, kao i izume i proizvode samouništenja. Piščeva humana utopijska misao jeste da će čovjek pobijediti. U skladu s tim, on smatra da je osnovni cilj umjetnika i umjetnosti da uzdigne ljudsko srce. Po svemu sudeći, isto umjetničko nastojanje jeste i Selimovićevo. Faulkner je smatrao da ljudi mogu biti slobodni samo ako slobodu ostvaruju, te da sloboda nije sloboda ako je ona tek puka tvrdnja . Dakle, da bi se sloboda ostvarila, mora se nadvladati strah. Prema američkom piscu, sloboda ne može biti nametnuta. Iz toga razloga, on je bio protiv prisilne integracije, kao i protiv prisilne segregacije. Vjerovao je da SAD, kao i cijeli svijet, može opstati, pa i pobijediti, jedino u slobodi, jedinstvu i ravnopravnosti svih ljudi. Do takvog zaključka dolazi se kroz njegovu potpuno suprotnu sliku književnog svijeta sazdanu na osnovu mašte, ali i iskustva i opažanja svijeta zbilje. U Selimovićevom djelu, kao i u Faulknerovom, samo u kontekstu njihovih različitih, a u suštini istih univerzalnih životnih okruženja, ugroženi pojedinac nalazi se u areni historije. Njihovi romani su bez teze. I Faulknerovo i Selimovićevo djelo kritizira svijet i čovjeka zatvorene u sebe ideološkim i vjerskim dogmatizmom i fanatizmom, kao i rasnim, etničkim i klasnim integrizmom, odnosno separatizmom. Derviš i smrt i Tvrđava bave se politikom kao dogmatskim i totalitarnim sistemom djelovanja koji upravlja sudbinom obespravljenog pojedinca. S obzirom da ti romani tematiziraju sukob i borbu pojedinca i vlasti, oni su i politički romani. Prema Kovaču, politički roman ne donosi nikakvo razrješenje, već je to „drama ugroženog pojedinca, nemoćnog da se suprotstavi uslovnostima istorijske situacije. On je politički u mjeri u kojoj dočarava dramu totalne i trajne potčinjenosti čovjeka sistemu ustanova.“ Uvjetno rečeno, i Selimovićeva memoarska proza Sjećanja ima dimenziju političkog romana s romansiranim likom samoga Selimovića kao narativne figure poraženog čovjeka naspram dogmatizma komunističke ideologije tadašnjeg sistema vlasti. Selimovićev roman Ostrvo, kao i Faulknerovi romani: Krik i bijes, Svjetlost u avgustu, Absalome, Absalome! i Idi, Mojsije, nisu politički jer njihovo tematsko središte nije borba između pojedinca i vlasti. Međutim, i ti romani kao moderne tragedije u određenom smislu tematiziraju sukob i/ili raskol između životnih težišta, interesa i prava pojedinca i društvenih represija. Iako, dakle, nisu politički, oni imaju elemente političkog romana. Slobodna volja ugrožena je u svijetu i Faulknerovog i Selimovićevog djela pri čemu je ugrožena i sama egzistencija pojedinca. Egzistencija se izjednačava sa apsurdom i besmislom unutar nekoherentne strukture svijeta i životnog haosa obeščovječenog čovjeka. Dakle, i američki i bosanskohercegovački pisac, u duhu Kunderine misli, ne ispituju realnost, nego egzistenciju. Njihova prozna ostvarenja ističu nepodudarnost čovjeka i svijeta, duše i oblika, te privida i stvarnosti, u cjelini iluzije i istine. Besmisao unutar Faulknerovog i Selimovićevog književnog svijeta, prema mišljenju njegovih stvaralaca, očito je nužan za stvaranje smisla u svijetu zbilje. Stoga je njihova umjetnost više krik života nego njegova slika.

Vidi: Milan Kundera, Umjetnost romana, S francuskog preveo Mile Pešorda, Veselin Masleša – Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 14.

William Faulkner, „Stockholmski govor povodom primanja Nobelove nagrade za književnost 1950.“, u: William Faulkner, Krik i bijes, Prijevod, priredio i predgovor napisao Zvonimir Radeljković, Svjetlost, Sarajevo, 1999, str. 294.

Meša Selimović, Pisci, mišljenja i razgovori, Izdavačka organizacija „Sloboda”, Beograd, 1981, str. 268.

Ibid, str. 269-272.

Vidi: James B. Meriwether (ed.), William Faulkner: Essays, Speeches and Public Letters, Random House, Inc., New York, 2004, p. 165.

Vidi: Meša Selimović, Pisci, mišljenja i razgovori, str. 378-379.

Takav grijeh svojim književnim glasom svjetskoga ranga posebno je naglašavao Faulknerov i Selimovićev prethodnik, američki pisac Nathaniel Hawthorne. Međutim, Faulknerov i Selimovićev izraz, u odnosu na Hawthorneov izričaj američke književne renesanse i romantizma, odnosi se na modalitete egzistencije u modernom književnom djelu kao ogledalu svijeta zbilje.

Na tom postulatu zasniva se, prvenstveno, roman Deviš i smrt, a onda i romani Tvrđava i Ostrvo, kao i memoarska proza Sjećanja. Vidi, također: Meša Selimović, Pisci, mišljenja i razgovori, passim.

Vidi: Enver Kazaz, Bošnjački roman XX vijeka, Naklada ZORO, Zagreb – Sarajevo, 2004, str. 44. i 48.

Vidi: http://en.wikipedia.org/wiki/Kilroy_was_here, Last accessed October 21, 2012.

Vidi, na primjer: James B. Meriwether, Michael Millgate (ed.), Lion in the Garden: Interviews with William Faulkner, 1926-1962, Interview with Jean Stein Vanden Heuvel, University of Nebraska Press, Lincoln and London, 1980, p. 253.

Zvonimir Radeljković, „Mi u Pustoj zemlji: Pogovor“, u: T. S. Eliot, Pusta zemlja, Prevod i bilješke: Z. R., Buybook, Sarajevo, 2004 str. 77.

Meša Selimović, Tvđava, Biblioteka Dani, Sarajevo, 2004, str. 322-323.

Meša Selimović, Derviš i smrt, Biblioteka Dani, Sarajevo, 2004, str. 236.

Meša Selimović, Sjećanja, Izdavačka organizacija “Sloboda”, Beograd, 1981, str. 45-46.

Meša Selimović, Pisci, mišljenja i razgovori, str. 337.

Meša Selimović, Derviš i smrt, str. 9.

Vidi: James B. Meriwether, Michael Millgate (ed.), Lion in the Garden: Interviews with William Faulkner, 1926-1962, Colloquies at Nagano Seminar, p. 139.

William Faulkner, Absalom, Absalom!, in: William Faulkner, Novels 1936-1940: Absalom, Absalom!, The Unvanquished, If I Forget Thee, Jerusalem, The Hamlet, Literary Classics of the United States, Inc., New York, 1990, p. 311. (Prevela S. R.)

Frederick L. Gwynn, Joseph L. Blotner (ed.), Faulkner in the University, Introduction by Douglas Day, University Press of Virginia, Charlottesville and London, 1995, p. 198.

Ibid, p. 131

Ibid, p. 39.

James B. Meriwether (ed.), William Faulkner – Essays, Speeches & Public Letters, p. 140. (Prevela S. R.)

Ibid, p. 142. (Prevela S. R.)

Vidi: William Shakespeare, Macbeth, u: The Illustrated Stratford Shakespeare, Chancellor Press, London, 2003, p. 795. Vidi i: William Faulkner, Krik i bijes, Preveo Z. R., str. 16.

Ibid.

Frederick L. Gwynn, Joseph L. Blotner (ed.), Faulkner in the University, p. 197. (Prevela S. R.)

Vidi: William Faulkner, Absalom, Absalom!, in: William Faulkner, Novels 1936-1940: Absalom, Absalom!, The Unvanquished, If I Forget Thee, Jerusalem, The Hamlet, passim.

Vidi: Frederick L. Gwynn, Joseph L. Blotner (ed.), Faulkner in the University, pp. 43-44.

William Faulkner, Go Down, Moses, in: William Faulkner: Novels 1942-1954: Go Down, Moses, Intruder in the Dust, Requiem for a Nun, A Fable, Literary Classics of the United States, Inc., New York, 1994, p. 269. (Prevela S. R.)

Ibid.

Ibid, p. 266. (Prevela S. R.)

Vidi: Sonja Bašić, William Faulkner, Nobelova nagrada za književnost 1949, S engleskog prevela Nada Šoljan, Školska knjiga, Zagreb, 1998, str. 455.

Vidi: James B. Meriwether (ed.), William Faulkner – Essays, Speeches & Public Letters, pp. 84, 106, 151.

Nikola Kovač, Politički roman – Fikcije totalitarizma, Armis-Print, Sarajevo, 2005, str. 98.

Selma Raljević

 14,114 total views,  2 views today

Komentariši