Ivana Golijanin
Poetizacija mračne stvarnosti i put ka katarzi
~Darko Cvijetić, Što na podu spavaš, Buybook, Sarajevo / Zagreb, 2020.~
⸙
„Realizing their sorrows I tried to relieve them
in order that I myself be relieved.“
-Clarence Darrow
Postoje vremena neposredne ugroženosti u kojima je solidarnost sa tuđom preživljenom patnjom nedvosmisleno izvor snage kojeg se ne treba odreći. Vlastita patnja se vremenom miješa sa tuđom, sa patnjom grada u kojem se borilo za život, zatim sa narodom kojem se pripada i tako od pojedinačnog postaje kolektivno iskustvo. Književnost, više od bilo kakvih političkih ili religioznih propovijedi, u kojima se uvijek iznova zaklinje na zajedničku patnju, pomaže da se svim individualnim ljudskim pretrpljenim nesrećama ponudi dostojan hommage.
Pisma ispisana na stranicama posljednjeg romana bosanskohercegovačkog književnika, režisera i dramaturga Darka Cvijetića naslovljenog Što na podu spavaš, na literarni dakle jezički nivo transponuju jedno lično, terorom ispresijecano iskustvo ratne stvarnosti. Na nešto više od stotinu stranica čitamo hrabre ispovijesti likova kojima autor daje imena članova svoje porodice. Hrabrost, uprkos poštovanju koje zaslužuje, ipak nikoga ne čini piscem. Shodno tome ističem kako su Cvijetićev izvanredni pripovjedački senzibilitet, precizno jezički oblikovane rečenice, apstrahiranje konkretnih događaja, uspjeli ugnijezditi u čitalačke emotivne i racionalne komore galeriju (zlosrećnih) likova čije je iskustvo ratne traume pružilo korake sve do naših dana.
Slike smrti što ih doživljava Bota, mladić koji iz Prijedora odlazi u Sarajevo na služenje vojnog roka se prepliću i uranjaju u živote njegovog oca, majke, prijatelja, djevojke… Cvijetić priču o Botinom preživljavanju smiješta u kontekst nemogućnosti mlade osobe da spozna šta se to, za ime milosrdnog Boga, dešava.
„Nisu znali niti tko im je neprijatelj, niti zašto, nisu više mogli reći ni tko ih napada, ni na koga oni pucaju, niti zašto.“ (12. str)
Svijet koji se obrušio na Botine sapatnike i kapetana Topića se sa svakom smrću kruni, osipa i nestaje pod totalitarizmom ideologije, nacije i jezika. Ne razumijevajući u potpunosti korijene mržnje kojom se, pod izgovorm odbrane države i moralnih vrijednosti, ljudsko zatire Bota i njegovi drugovi tumaraju ratištima. U ovom romanu niko nije ustuknuo pred potpunim odsustvom humanosti i empatije osim neprijatelja kojem Cvijetić ne daje prostor za iskupljenje.
Literarna reprezentacija čovječnih i nečovječnih postupaka u sofisterijama zla i pakosti, iskušenja i grijeha, utjelovljena u Botin, generalov, Senkin i lik krvnika, pokazuje kako se pred očima svih desila tragička igra – Bosna je ponovila tragičku pogrešku. Mladi i stari, svi odreda tragični junaci ovog romana, nose hybris svojih predaka, pristaju da zbog njega stradaju, te ga prenose dalje u budućnost. Sudbina Ede, Gorana, Ćerimija, Borka, Zeke iz Zenice na ratištu, Anđela na slobodi, strah Botinih roditelja – oca Milutina i majke Karmele, Senka i usud ljubavi zatvaraju trokut nesreće u bijedi zemlje koja, osim vlastitog ideološkog terora, trpi i stravični fatalizam drugih. Nacionalni sukobi ispričani u romanu Što na podu spavaš ipak nisu osnovna preokupacija pisca; ova knjiga emituje život kao neuništivu tkanicu u svijetu groze.
Izvanredna poetizacija mračne stvarnosti, u isto vrijeme, impresionira i žalosti čitaoca. Montaža narativnih slika se kod Cvijetića fokusira, ne na predmet po sebi, nego na način na koji se mehanika događaja odvija. Upravo to čini osnovu jezičkog mišljenja: odlučno prelaženje sa konkretnog na apstraktno u potrazi za smislom. Lirski impulsi se intenziviraju u dijelovima gdje se spominje Senka, Botina nesuđena ljubav. Emocije nadvisuju probleme što izviruju iz zatrovanog bosanskog zraka.
„Minut po minut, tražim te po nebu. Ništa… Kao žeđ kada je utažena, pa nekamo ode, nekoj novoj pustinji. Plan svijeta za danas, nakon tebe, kapljanju vode dati zvuk. Rasprostrta košulja na tlu. Toliko te meni ostalo, Bota. Tko će od nas ostati među neizbavljenima, Bota? Nikada nikome nema vremena. Sve se podijeli na minut. Sve ostane samo minut. I nebo, i tvoja slika, koja će mi blijedjeti. Nećeš se nikada više javiti, znam ja, znam.“ (str. 64-65)
Unutrašnje koje upravlja svjetovima što se zapliću u likovima iz romana sačinjeno je od straha, bijede, iščekivanja, smrti ali i negdje zatomljene nade i vjere u konačno spasenje. Buka i bijes naspram tišine čine dihotomiju koju čitamo u scenama iz pisama. Riječ je o atmosferi kojom pisac tvori sliku-pokret isprekidanu naglim rezovima. To je vidljivo u petnaestoj glavi romana:
„Ništa se nije odvijalo u svijesti, sve je bilo pored mene. Zatim je nestalo tona. Slike su se uvlačile jedna u drugu. Vidio sam kako kapetan Topić otvara usta i viče, ali bez tona. Slike su usporavale, kočile se, pa opet naglo ubrzavale. Dvojica pored mene legli su na pod, imali su šljemove s petokrakama. I dalje sam sjedio i podvirivao se pod ceradu. Vidio sam.“ (str. 67)
Nijemost je ustuknula pred slikama koje pokazuju:
„Čitav i ogroman zvuk, vikanje, zapomaganje, deranje, udaranje, pucnjevi, rafali, ženski glasovi, muške komande, par udaljenih eksplozija, raspaljen miris, intenzivan…“ (str. 67)
Suprotstavljajući ove svjetove u svakom pojedinom liku Cvijetić pokazuje svoj pjesnički i pripovjedački dar. Što na podu spavaš je roman satkan od prostora u kojem se lome ljudske sudbine i duše, u njemu autor eksplicira složenost (ponavljajućih) tema; stvaranje i upravljanje istorijom i pamćenjem, efekat traume na porodične odnose i odnose u zajednici čine osnovne komplikacije kretanja ka budućnosti. Ovo posljednje sačinjava koloplet pojava koje će čitaoca sasvim sigurno „spopasti“ u toku i nakon čitanja. Ličnosti iz romana su ratnu traumu ponijeli sa sobom – Bota u Ameriku, a Darko u svoj ispripovijedani svijet gdje su granice stvarnosti i fikcije porozne. „Šta je, sine, što na podu spavaš?”, pitanje je iz Darkovog sna što se s vremena na vrijeme prelomi tekstom i u njemu se reflektuje ukupna atmosfera romana. Mjesto na kojem spavaš određuje tvoju životnu situaciju – nužnost boravka na podu nije uslovljena spokojem već strahom.
Satiranje vampira iz prošlosti, kao i Boti i njegovoj porodici tada, tako i nama danas – ne polazi za rukom. Što na podu spavaš je roman koji reflektuje (bosanski) usud sadržan u rečenici – Više se ništa ne zaboravlja – a pisac, ukazujući na implikacije prouzrokovane repetitivnošću traume, podupire auru katarze bez koje nema mirnog sna nad mirnom Bosnom. Prestravljeni zbog neizvjesnosti i opipljivih opasnosti, Bota i njegova porodica zauvijek (pod)nose tragove onoga što se dogodilo. Govoreći o tome, pitanje činjenične vjerodostojnosti Cvijetićevog romana spomenuto u majčinom iskazu: „Darko samo piše, kao da to može nešto onome što je bilo. I nije tako bilo, kako on piše. Stalno dodaje i oduzima, više se i ne sjećam šta je sve dodao a šta je zaboravio napisati da je bilo.“ (str. 106), postaje sekundarno, kao i u romanu Šindlerov lift. Precizno određene slike kojima čitalac svjedoči prezentuju iskustvo boravka u ratu, odveć poznato i u literaturi oživljeno; riječ je o mimesisu koji podrazumijeva oponašanje bitka ljudskih emocija i ukupnosti traume a faktografska stvarnost je u službi (raz)otkrivanja višeg smisla.
⸙
Roman Što na podu spavaš sa učinkom terapije, bilježeći ratom izgrižene mladosti i nagrižene starosti, ipak u konačnici intenzivira svijest o nužnoj racionalizaciji taloga naših naslijeđa. Tragični portret jednog vremena će iznjedriti pitanje – Pristajemo li mi ovdje na pouku? Vrijeme u kojem živimo vrlo se lako može odrediti kao licemjernije od ovog o kojem piše Cvijetić. On ne negira značaj udružene patnje ali svakako subverzivno ukazuje na negativne implikacije kruženja traume u društvu čija je rasudna moć odveć opterećena.
Katarza je nužnost i svrha tragičke igre i, premda je pregršt prepreka na njenom putu, čini mi se da roman Što na podu spavaš, kao i ukupna književnost Darka Cvijetića, oponašajući tragičku zbilju, otvara jedan od puteva ka njenom ostvarenju i našem konačnom spasenju.
6,766 total views, 2 views today
1 komentar