Marko Vešović: Kad me ima i kad nema

MUZI

7. Krsna slava

I
  
 Došao mi demobilisani, sav u suzama,
 Arhangel Mihail. Moja krsna slava.
Kao u Boja mu Čoveljića glava.
 U njega se, bogme, ako i uzaman,
 U djetinjstvu uzdah.
 I reče, ko hati kad hržu bez uzda,
 Ili kao da privodi me tajni
 Nad tajnama: šta je svijet ako ne beskrajni
 Gospodnji uzdah?
  
 Budan, zabrinuh se, jerbo ne znam da li
 To sam od nekog, možda, prepisao,
 Ili sam rekao negdje nešto slično
 A svoje knjige listati – obično
 To za mene zna biti ne mali
 Nego veliki nesmisao.
 Kao Samokovlijin da ih pisa hamal.
 Od toga mi je u guši sve tješnje.
 A i nema više niti prešnje.
 Sad ponekad gledam sebe ko sa trešnje
 Najvisočije u Papama.
  
  
 II
  
 Jest, bilo mi je, u tome snu, sele,
 Kao kada s vrha divlje bjelice,
 U dane dok sam bio velik
 Ko škanj – ovdje ko šamrla vele –
 Vidim svijetu naličje i lice.
  
 Bio sam kao curice iz bajke
 Koje, kada ih maćehe izbiju,
 Iskopaju rupu i u zemlju liju
 Grozne suze. Da ih čuju majke.
  
 I, dok se budan u zrcalu gledam,
 Sebe korim: što nisi, rđo. rekao
 Aranđelu, da tome Jehovi,
 Valaj, ne služi na čast svijet ovi?
 Ovo ti je, beli, nešto skoro kao
 Križanac Nerona i sante leda.
  
 Bliži se trenutak kada će, jebente
 Živote, Bog da udari u enter.
 Stoga zapiši ove dokumente,
 Bar švrakopisom. Zapiši, kunem te. 

8. Kad me ima i kad nema

 I
              Znam i ne znam itekako.
                   Fernando Pesoa
  
 Ni u volji ni nevolji
 U gospodnju dver ne busam
 Od svakog i nikog bolji
 Znam i ne znam zašto tu sam
  
 I kada sam samom sebi
 Težak kao peć od gusa
 I kad lak sam ko poj zebin
 Znam i ne znam zašto tu sam
  
 I kad put me vodi gore
 Van minusa i van plusa
 Van Biblije Veda Tore
 Znam i ne znam zašto tu sam
  
 Ljubičicu kad udišem
 Kad odvraćam nos od gnusa
 Kad se smijem i kad kišem
 Znam i ne znam zašto tu sam
  
 Kad težim da težim višem
 Kad prevodim novog Rusa
 Kad dangubim i kad pišem
 Znam i ne znam zašto tu sam
  
 Kad je ovaj svod nad svima
 Plav mi kao oči Prusa
 Kad me nema i kad ima
 Znam i ne znam zašto tu sam.
  
 II
  
 Sve što jesam i nijesam
 Miljackina nosi voda
  
 Bešćutan i pun bijesa
 Znam i ne znam zašto hodam
  
 Kad svakome i nikome
 Darak jedan dam i ne dam
 U vremenu prijekome
 Znam i ne znam zašto gledam
  
 Kada u snu obnevidim
 Od ivanjskog od krijesa
 A budan se sebe stidim
 Znam i ne znam zašto jesam
  
 Kad je svijet – od ljupina,
 Kad se grozim, kad se divim
 Skokovima svih dupina
 Znam i ne znam zašto živim
  
 Zašto jošter u sve zijam
 Na trun zadnji žića lakom
 Zašto ledan sam ko zmija
 Znam i ne znam itekako 

9. Tišina

 Ne znam ko me odvede u zavičajne ljûti
 Njin bezliječni čemer da oko kuša.
 A jedan anđeo, nalik fratru
 Matavuljevom, veli mi: “Ćuti!
 Dobro je. Ovaj Svijet,
 Mada nikakav, ipak još nije
 Vrgnut u vatru
 Jer Bog je veledušan“.
  
 To kaže meni, varnici
 Koja iz zime u zimu luta,
 Meni kome svijet kakav bješe ranije
 Nalik kašto Zulevači, a kašto Nici –
 Svako jutro je sve više tmušan,
 Sve više liči rani mačnoj.
  
 Potom nasta tišina,
 Ne iz ovoga, Gospo, ali ni iz ina
 Svemira prosuta.
 Tišina kakvu je, jamačno,
 Mudraca antičkog duša
 Zagledana u zvjezdanu vatru,
 U sebi voljela, u suton, da sluša.
  
 Tišina u kojoj, na trenutak,
 Začuh babinu natru
 Od čijeg lupkanja su ti
 Započinjali i vjera
 I bezvjerje, tebi, varnici
 Koja po raznim zimama luta.
 Tišina u kojoj si mogao i škripu pera
 U azurnoj pisarnici
 Allahovj čuti. 

10. Opsjene

I
  
 Starost je nešto što te, kao prvo,
 Poput teške kijavice, gnjavi.
 Što, kao drugo, kandžijom te šiba
 Spletenim od sto mora
 Dok te napokon ne rastavi
 Od televizora
 Marke "Tošiba".
  
 Ali ponekad smiluje se Drvo
 Saznanja na dlan da ti listak
 Poneki, kao škrtac, kane.
 Sasvim dovoljno da bi mozak stao
 Od opsjena, koje još od Hrista
 Posijane su veoma gusto
 Ko mrkva u vrtu majčinom. Uz to
 Sve ima svoga dvojnika.
 A ovaj svoga trojnika.
 Ljudski je svijet lažan kao
 Sa crnogorskog sela uveličane,
 Na duvarima, slike pokojnika.
  
 U tikvama našim svagda je nazočno
 Poluistina poveliko krdo
 Što protivljenje ne trpi.
 A iz jeftinih metafora crpi.
 I radosnom te lakoćom mami.
 Lebdivom lakoćom nemišljenja.
 Kažu, da je bliženje jami
 Isto što i silazak niz brdo.
 Ili, svejedno, s Prenja.
 Ali to nije točno.
  
  
  
 II
  
 Jer znam danas, u srmenim
 Sjedinama, i ne ćutim:
 S godinama, naši puti
 Svi nas vode uz strmeni.
  
 No u tome, Muzo, žala
 Nema: u tren kad te nesta,
 Pobio si trijumfalan 
 Stijeg na vrh Everesta.
  
 A za put do vječne kuće
 Nadležni su možda vrazi
 Pa je stoga i moguće
 Uz strmine da silaziš.
  
 A kad nađem metafore
 Prave, mislim da je mrenje
 Vaistinu poput gore
 Niz koju se duša penje.
  
 I znam: ono što me kuje
 U pjesnika boljeg – Zlo je.
 Stog spokojno sad slikujem
 Beč s Grmečom, s lojem Hloje. 

11. Znakovi

 Tren kad znam, Muzo, da na javi
 Stvari su vazda baš takove
 Kakve i jesu, stog po glavi
 Lovim ne misli, već znakove.
  
 Možda bi mogla tad, s Lovćena,
 San Mikele gdje grob je ledan
 Josifa Brodskog, moja zjena,
 Makar u pjesmi, da ugleda?
  
 Tad ćutim božje sveprisuće
 I sve minulo sliči – zimi
 Gdje u sretanje na tisuće
 Ivanjskih vatri izlazi mi.
  
 I kroz dušu mi malo tajne
 Pirne s mirisom odoljena
 I huče vode zavičajne
 Na kojim vazda pih s koljena.
  
 Iziđu, čim se sklope kanje,
 Kroz izlistalu goru puti,
 A iz nje ptičje ćurlikanje
 Možda ću i u grobu čuti.
  
 A kad zujati slušam osu –
 To u nezemne vodi kraje –
 Oćutim: snovi jedino su
 Vrijedno što nam zemlja daje.
  
 Ali otkuda ove tmine?
 Ko zna, možda su sve planine
 Na koje ikad peh se, sjene
 Svoje bacile preko mene? 

12. Dok pišem

 I
  
 Dok pišem, smetnem dane
 Kad Zemlja mi je drla
 Kožu, il kad sred grla,
 Ko riblja kost, sve stane.
  
 I kašto, dok sve spije,
 Začuješ s one međe
 Glas kojem ne uspije
 Nikad u zov da pređe.
  
 Od tog, kad listam danju
 Nastale noću spise,
 Kao da u tiganju
  
 Oblačje zrcali se
 Uz krčmaricu Janju:
 Služi vino iz sise.
  
 II
  
 Jer ne znah život šta je,
 Vidjeh ga samo s leđa,
 I biće mi, dok trajem,
 Nešto je ko grad Leđan.
  
 Jer ne znah na vrućini
 U hlad se od amena
 Skriti. Sad kam se čini
 Ko sjenka od kamena.
  
 Stvarna je samo sjeta
 Što prođe kroz sve zide
 Ovog jevrejskog geta
  
 Na vrhu gore Ide
 I Jesenjinov vjetar
 Što u monahe ide.
  
  
 III
  
 Stih često, poput prama
 Pare iz usta, kaže
 Da iza leđa nama
 Večni Sibiri straže:
 Svaki naš u snu uzdig
 Budno drže na uzdi.
  
 Ili mi rime zbore:
 Bi zima, ruski duga,
 Kad ovaj svet satvoren
 Od udovičkih tuga,
 Svaki naš u snu uzdig
 Budno drži na uzdi.
  
 Ali me teši slika
 Mališā koji revno,
 Mere kraj Atlantika
 Peska bezmerje drevno:
 Naš svaki u snu uzdig
 Budno drže na uzdi.
  
 S lopatom i kanticom
 Sva večnost njihova je
 I lete s morskom ticom
 I sa suncima sjaje:
 Naš svaki u snu uzdig
 Budno drže na uzdi. 

13. Sonet

Premalo život bi mi zëman
 I vazda živeh s kraja tanjeg
 I napokon me stiže zèmān
 Kad izlišno je sve mi znanje
 Pred plamom kojim hladna neman
 S nežnošću sklapa moje kanje
 I davno presta Zemlja nema
 Čim uključi se svetlo danje
 Ko devojačka da me sprema
 Mirisom neži. No sad manje
 Pomno duša se za noć sprema
 Divnu za pad u očajanje
 Jer ni u padu kraja nema
 Žalba, ni hvala, ni kliktanje. 

14. Malo manje slama

 Obična, zato besmrtno se zlati,
 Uspomena davna. I djetinja.
 U takvima možda još mi Eden tinja.
 Ili kladenci sa nebesa liju.
 Il bar cvetaju ruže sa sto lati.
 I često mi se budnome prisniju,
 Stoput i od sna i od jave bolje.
 Bez njih, bio bih ne više od golje.
 S njima bliži je i vladika Rade.
 I često na čelo stave mi dijadem.
  
 I pogdjekoji od ovakvih trena
 Ne može da se ne čini vrhuncem
 Moga života, i previše tmona,
 Moga života, sazdana od mrena,
 I sa svakog bih mogao da skočim,
 Kao s Bjelasice, do božjega trona.
  
 Ljeto. Ustao u jutro sam kasno.
 I kad mi noga preko praga kroči,
 Zaslijepilo me odjedared sunce.
 Kao iz Jame Goranove zvona.
 Biti na zemlji odista je krasno –
 To nisam mislio nego licem znao.
 Zabljesnut, dugo nijesam prestao
 Da suncu se žmureći smiješim.
 Možda će smiješak taj me nadživjeti.
 Za noći kad u ambis nesna letim, 
 Mislim: taj smiješak suncu – svih grijeha
 Može na nebu da me razdriješi!
 Čak vidim: ko glavnog, postavlja me Otac
 Za plijevljenje edenskih lijeha:
 Moja najmilija na zemlji rabota.
 To kao igra bilo je shvaćeno:
 Kao kada ti neko, s uhvaćenom
 Zrakom, zrcalo upre u zjenice.
 Besmrtno igralo sa smrtnim se trunom.
 Kad takvi časi, kojih nema puno, 
 Ali su vječni, bljesnu mi iz tmice,
 Čini se da malo manje nema Boga.
 A i ja da sam – malo manje slama.
 I na svijetu je pomalo ko mladac
 Usred rascvalog polja zelenkada
 Kad meku resicu uha draginoga
 Dotiče usnama. 

15. Ko minđuša

Tu sve je velikansko.
 I zore koje rude
 Imaju pečat kanskog
 Ravnodušja za ljude.
 A staza se u drijem,
 U san, u ljenost vije.
  
 Čistotom, tu vjetrovi
 Sliče sjevercu što me
 U crni talik povi
 U trenu rođajnome.
 A staza se u drijem,
 U san, u ljenost vije.
  
 Duša što od tvog, Hebo,
 Pića presta da plače,
 Igra se zemljom i nebom
 Kao zavjesom mače.
 A staza se u drijem,
 U san, u ljenost vije.
  
 Čak onaj cikloidan
 Put palog lista ko da
 Pomaže nek je vidan
 Božji dah ponad voda.
 A staza se u drijem,
 U san, u ljenost vije.
  
 U te čase duv očin
 I klen i lipa šume
 I Darinkine oči
 Iz preko gledaju me.
 A staza se u drijem,
 U san, lijenost vije.
  
 Čak na to, iz čeg zija
 Pustoš, pristaje duša.
 I svijet, ko minđuša
 O uhu kurve, sija.
 Sija kao za hator
 Drevnoj boginji Hator.
  
 A staza se u drijem,
 U san, u ljenost vije. 


 5,928 total views,  2 views today

Komentariši