U Koverih (Köwerich) stižemo kad je već pao mrak, oko pola devet. Lako pronalazimo Betovenovu ulicu. To je, zapravo, jedina prava ulica u ovom seocetu od tristotinjak duša. Ostalo su sokačići. Selo se nalazi u provinciji Rheinland-Pfalz, blizu regionalnog centra Triera.
Iako tek zrno prašine na mapi velike države, Koverih nije baš sasvim beznačajan. Od duga je vijeka. Spominje se, naime, već u ranom Srednjem vijeku, 704. i 710. godine. Ni ime glavne ulice nije “palo s neba”. Majka gluhog genija zvuka se, naime, djevojački prezivala Keverih (Keverich), a pouzdano se zna da je u jednoj od kuća na seoskom trgu rođena Betovenova prabaka.
No, ovo sigurno ne bi bilo dovoljno turističkim “varvarima” da sjeseni nagrnu ovamo da nije vina. Koverih se nalazi kraj rijeke Mozel, a na njegovim strmim padinama se prpoše brojni vinogradi. Povijest vina ovdje seže do u duboku prošlost, sve tamo do rimskog doba. Danas u ovom kraju ima, slovom i brojem, stotinu dvadeset i pet (125!) vinskih sela, znači onih koja se skoro isključivo bave pravljenjem i prodajom “eliksira istine”(in vino veritas)! Cijela oblast ima preko 5.000 vinara i oko 9.000 hektara pod vinovom lozom.
I sad se samo još pitajte zašto smo došli baš ovamo!
No, ko pomisli da je u vinogradarstvu laka para, grdno se vara. Naime, zbog veoma strmih padina oko Mozela, grožđe se i danas uglavnom bere ručno. Upotreba mehanizacije je sporadična. Ipak, mozelsko vino svoj jedinstven ukus ima da zahvali upravo njima, tim strminama, te posebnom teroaru (sastavu zemljišta) i blagoj, toploj klimi.
Što veći napor i obilniji znoj – to veće i veselje poslije završenog posla! Kad se sjeseni nektar obere, stavi u bačve, i dobro izgaza, kad fermentacija “odradi” svoje – fešta može da počne, od sela do sela.
Kuriozitet je što u ovom kraju vinske fešte ne počinju, kao kod nas, u septembru i oktobru, nego već u junu. Jebiga, Nijemci znaju nešto i da ostave da prezimi, u bačvama… Hajde ti to reci nama, lokativima!
Kao u svakom selu, i u Koverihu se svi poznaju, i svak svakom “gleda u tanjir”. Zato me ne iznenadi kad se ljubazni gazda našeg apartmana, na naše pitanje gdje možemo kupiti dobrog domaćeg vina, najednom uozbilji i stišanim glasom veli:
“To vam ne bih smio kazati. Znate, ako vas pošaljem kod jednog vinara, sutra ću od drugih ‘popiti vatru’… Ali”, nastavi još tiše, “ako na izlazu iz sela udarite desnim sokakom, na njegovom kraju ćete naći stvarno dobro vino. Ali, sad je kasno. Ovdje ljudi rano liježu. Najbolje da pokušate ujutro.”
U tome nas je preduhitrila gazdarica. Ujutro su nas pred vratima čekale tri butelje odabranog domaćeg vina, flaširanog i sa lijepim etiketama: šardone, rizling i burgundac. (Inače, ovdje je najčuveniji rizling, koji se i najčešće pravi u rajskoj dolini Muzela.)
Kuća u kojoj smo odsjeli je prilično stara, ali nedavno renovirana. Velika je, i nekako otmjena. Ima prostrano dvoriše s parkingom, pozadi lijep vrt, pa čak i mali vinograd. Nekada je u njoj živio seoski pastor. To se vidi po biblijskim citatima na zidovima i vitražnom staklu s religioznim motivima. Apartman je prostran, svijetao i lijep. A i sami smo – gazda živi malo dalje, u drugoj kući – što je velika prednost u odnosu na hotel.
Znači, fali još samo vino. To jest, falilo bi, da nisam nekoliko boca ponio od kuće. Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita: ništa nas ne smije iznenaditi…
***
Obližnji Trir (Trier) je najstariji njemački grad. Ime mu se pominje još u srednjovjekovnoj zbirci legendi Gesta Treverorum (Djela Trevera), a veže uz ime navodnog osnivača, asirskog princa Trebetu. On bješe kraljev sin, ali ga poslije očeve smrti maćeha – zla vještica! – protjera u Evropu. Tada se, ima tome, kažu više od 4.000 godina, Trebeta baš ovdje zaustavio i osnovao grad. Kad je umro, pepeo mu je rasut po obližnjem brdu Petrisberg.
No, temelje onoga što danas zovemo gradom Trirom udarili su stari Rimljani. Zna se i tačan datum: dvadeset i treći septembar godine sedamnaeste p. n. e. Tada se, po utemeljitelju Augustu Cezaru, zvao Augusta Treverorum, i veoma brzo postao centrom Zapadnog Rimskog Carstva. Stoga je u narodu brzo dobio zvučno ime: Roma Seconda, drugi Rim.
Tragovi tog, za ovaj grad, slavnog doba vidljivi su skoro na svakom koraku. Tako, čim se „iskrcate“ u centru grada, odmah „udarite“ na njegov najpoznatiji simbol, Porta Nigru, Crnu Kapiju. Sagrađena u drugom vijeku naše ere, to je najočuvanija gradska kapija iz starorimskog perioda na svijetu. No, ovo nelijepo ime je dobila tek mnogo kasnije, kad je njen spočetka žuti kamen počeo tamnim bojiti zub vremena. Porta Nigra se od 1986. nalazi na listi zaštićene svjetske baštine UNESCO-a.
I doista, kad joj se sasvim približiš, Crna Kapija izgleda skoro zastrašujuće. Onako golema – skoro 30 metara! – s blokovima teškim i do 6 tona i brojnim ožiljcima prohujalih vijekova, više od gomile knjiga govori o slavi i veličini Rimskoga carstva.
Rimljani su se ovdje baš bili zakopitili. Nije im se dalo otići. Otišli su kad im je castvo već bilo na izdisaju, krajem četvrtog vijeka naše ere.
Trier i Porta Nigra su nakon toga promijenili bukadar vlasnika, a sa novim vlasnikom se obično dosta toga mijenjalo. Tako je i Crna kapija dugo bila dijelom crkve sv. Simeona, nazvane po grčkom monahu Simeonu Trirskom, koji je u jedenaestom vijeku živio u jednom od njenih istočnih tornjeva. Tek početkom 19. vijeka, pod Francuzima, sve je u prvobitno stanje vratio Napoleon Bonaparte. Od nekadašnje velike crkve danas je sačuvan veoma mali dio.
Tragovi bogate povijesti, i danas, svuda. Osim što je univerzitetski grad, i to još od 1473., Trir se diči i mnogim drugim znamenitostima. Jedna od njih je katedrala Svetog Petra (njemački: Dom). To je najstarija „biskupska crkva“ u Njemačkoj. Sagrađena je u četvrtom vijeku n. e. na ostacima stare palate iz rimskoga doba. To je u to doba bio najveći kršćanski kompleks bogomolja izvan Rima. Eto zašto Roma Seconda!
Kasnije su je rušili i nagrđivali i nadograđivali Franci i Romani, a u sadašnjem obliku to je, zapravo dupla, „stereo“ crkva. Sa južne strane je spojena sa Liebfrauenkirche, najstarijom gotičkom crkvom u vascijeloj Njemačkoj.
Kad uđete u Dom, odmah vam, u dnu ogromne prostorije, pažnju privuče golemi oltar, iznad kojega se ističe velika kupola s „grozdovima“ anđela koji čuvaju razapetog Isusa. Na jednom od središnih stubova bogati duborez. Sa lijeve strane velike, dobro ulaštene orgulje. Bilo bi ih baš lijepo čuti.
I sve je ovdje, veliko, impozantno i staro, ali odlično očuvano. Tu bi i veći agnostik od mene, da mu se u djetinjstvu tako „zalomilo“, mogao postati pobožan.
Srećom, za mene je sad kasno. Kad vidim šta su u mojoj zemlji napravili popovi, fratri i hodže, više me ni Onaj Sa Krsta ne bi mogao preobratiti.
9,863 total views, 1 views today
