Amina Hrnčić:Oktava

This post is also available in: Bosnian (Bosnian)

O DOMETIMA POGLEDA

Kada bi svijet bio ogledalo mojih želja,
I cijeli stao u džep moždane vijuge,
Opet ne bih uspjela imati
Savršenu pjesmu o kutiji.
Svako ima svoju.
Za nekog je to tamnica,
Za nekog uskrsnuće.
Za jedne je ona dokaz postojanja Boga,
Za druge grumen, iz kog je krenuo svijet i
Utjelovljenje lica evolucije.
Poklanjam ti ovu kutiju.
U njoj nema ništa oštro, ni tvrdo –
Da bode, da grebe.
U ovom prostoru nema
Niti pauka, niti plijena,
Samo nešto što je nalik mreži.
I nema straha, ni boli,
Niti one divlje rijeke što živi ispod mosta
Koji se prividno ljulja, i koji te plaši,
Stoga se ispravi i pogledaj na grad u daljini;
I idi hrabro.
U njoj, zamisli, nema –
Zatvorenih prostora,
Niti drugih kutija,
Tamnih oblaka da se tuku,
Ni buke.
Ljudi nema u ovoj kutiji.
Laži nema.
U ovim kostima danas
Možda ni mene nema,
A neće biti ni kutije,
Prihvatiš li da ne postoji.
Uzmi ovu moju kutiju
(Oslobođen kutije)

KRIPTOGRAFIJA PTICA

Dlanovi puni pepela popunjavaju
Praznine za uspomene izgubljene
Zbog oklijevanja i straha.
Gledaj, tamo su galebovi!
Oni me progone dok ih hranim
Sa ovog pozajmljenog broda,
Na plovidbi koja je poklon za dug,
I uvijek mnome protiču,
Preziru sve što se predstavlja sudbinom,
A kada ih nema, mene oblim kamenom,
Polako zakiva
Tišina.

Postoje ptice raznih boja,
I razne topline neba,
Ali su iznutra uvijek daleke,
Šire krila kao da govore,
Da nikada neću zamahom uma
Doseći daljine koje one sustignu
Snagom svojih pernatih udova,
I čine jedan nenapisan dnevnik,
Sazrela sjećanja koja nose nova značenja,
Kada ih utapam u formalinu.
I zato što ih osjetim,
Ne želim tvoju razglednicu,
Neće mi biti potrebna,
Dobro se slažu moje leteće ptice,
Sa tvojim ustreptalim zvijezdama,
Odletjet ćemo tamo daleko.
Drugačije ne bih podnijela.

BALADA O BJELINI

U metafizici biserne naušnice,
Savršena iluzija bogatstva,
Odsjaj volje u ogledalu,
I humoreska svjetlosti
Zapisana bijelim kapima.
Noćas nas progone oči Mona Lize sjevera,
I kažeš bol ti je što cvijet umre
Kada ga presadiš u veći sud,
Ako postane jedno
Sa tlom koje ga zna.
No, to je ritual koji se po pravilu
Treba raditi izvana prema sebi,
A ne u obratnom pravcu,
Premda je kod tebe sve naopako
Ali i dalje radi,
Jer ne znaš da nisi upravu.
I to je ponekad moguće,
Jer kada je tvoje unutra – izvana,
A sve izvana – unutra,
Pa širina žulja i lomi ti rebra,
Ona će da prsnu od olakšanja i izliju
Baršun iz srži
Tvojih kostiju,
I tada će se osloboditi
Sve ono što si ustvari.

A umjetnost?
Vuče se kao pustinjak u plaštu
Melanholije crvenog, crnog, i bijelih kapljica,
Cipele su joj fraktali geometrije haosa,
Metafora odlaska i nada koja bi tako opstala.
Kao i uvijek laže.
Kaže da ide negdje gdje je čeka mrak,
Ali se bar kapi stapaju u oblak bjeline.
I kao, putuje tamo
Gdje nam se gubi trag,
I rađaju se neke nove zime.


Amina Hrnčić  je rođena 1995. godine u Zenici. Osnovnu, nižu muzičku školu (odsjek klavir) i gimnaziju završila je u Maglaju. Živi i studira u Sarajevu. Trenutno je na petoj godini Farmaceutskog fakulteta.
Bila je laureatkinja 51. Festivala poezije mladih, Vrbas i Književne  omladine Valjevo, te u užem izboru za književne nagrade Slovo Gorčina i Ratkovićeve večeri poezije.
Objavila je dvije zbirke poezije: Put u Agape i Oktava. Poezija joj je prevođena na engleski (Ambasada SAD-a, BiH), francuski (Francuski institut, BiH) i njemački (Projekat „Vreme (bez) utopije“).

 892 total views,  2 views today

Leave a Reply