Recenzija pjesničkog rukopisa:
„STIHOVI IZ JETRE“
Autori:
Rusmir TUPKOVIĆ,
Edin SULJAGIĆ,
Emir TUPKOVIĆ
______________________________________________________________________________
„ Ponekad se nađem na Zemlji
Ne osjećam se fino
Svi me gledaju
Svi se okreću za mnom…..“
….. Da li je bar on
Rođen milenium iza
Našao ijedan ostavljeni trag?“
Ovako počinje i završava jedan zajednički pjesnički rukopis, datiran u vulnerabilan, gotovo postapokalipitički prostor 1978.-2018. Nosi ime „STIHOVI IZ JETRE“ i odabir je nastao iz glava tvoraca. Ove dvije strofe kojima otvaram recenziju doimaju se kompatibilnim, stupajućim, jedna za drugom. Kao da su sastavljene iz jednog pogleda, iz jedne ruke, iz jednog pisanja… Nisu, velim i pišem znatiželjnicima i pasioniranim čitateljkama (čitaocima): samo izgledaju tako. Pripadaju tijelima posve različitih pjesama, postavljenih kao prva i kao, čini mi se, 76-a. Ko zna, možda čak nisu napisane od istog autora. Da, tri su ruke pisale, a čak šest njih i sviralo ove pjesme.
Melange je to od različitih pristupa, različitih pristupa životu (i smrti), umjetnosti napose. Vitraž, pozicioniran u vremenu i prostoru, orjentisan prema drugima i prema sebi, gledljiv svana i iznutra. Zapisivan, ispisivan i konačno napisan, pa složen, iščitan više puta, ponovno ispred mene. Potpisan prvim slovima njihovih prezimena TST duboko u meni zvoni više kao Tuzlanski Super Trio, a manje kao Tupković / Suljagić / Tupković. Ovako, kao TST, na prvu me podsjeća na neki od prijašnjih bendova. Prisjećam se. Legendarna tuzlanska rock’n’roll grupa Terusi (sa nezaboravnim frontmenom Besimom Smajlovićem), jedan je kratki period nosila ime SCT. Bio je to džentlmenski dogovor jer su (početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka) nastupali u Studentskom Centru (SCT) u Tuzli, na bajkovitim igrankama gdje se skupljalo i do 1.500 duša.
Evo, imamo ponovno tuzlansku paralelu. Muzičku – deceniju iza Terusa i književnu – cijelih 40 godina docnije. I TST su se, naime, ugnijezdili u ovom gradu, tako dragom. I ostavili iza sebe jako puno pjesama, a neke su i uglazbili. Ova tri nekadašnja (a i sadašnja) mladića polažu pravo na brendove VIS Bergman B i VIS Jetra. Po ovom potonjem je zbirka i ponijela ime. Ono ostaje kao sjećanje na plodan period tuzlanskih urbanerosa što su pošto-poto htjeli postati ljudi. Tako da su, između nemalog broja dobrih stvari, još pisali poeziju i svirali muziku, svjetlosnim godinama udaljenu od turbo-folka koji je dolazio posve polako, istovremeno nevjerovatnom brzinom zagađujući ljude i zemlju. (U)vidjevši tu pošast (čije evidentne posljedice osjećamo i dan-danas, na svakom koraku, u svakom gledanju), odabrali su svoja zanimanja. Dva autora su medikusi – odlučili su pomagati kontaminiranim ljudima; treći je postao dijagnostičar majke Geje (geolog) i oca mjeseca (astronom). Odlučio je i stvarno služiti Zemlji, samozatajno sagledavajući i druge živote, (p)okačene gore, u visinama.
Iza sebe već imaju po nekoliko knjiga, što stručnih, što onih iz književnosti: dvojica su eminentni univerzitetski profesori, jedan je glavni urednik časopisa… Pa eto, zar ovi podaci, već sami po sebi, nisu dovoljno respektabilni da se njihovom djelu posveti adekvatna pažnja? Zaista, svakako je uputno pročitati šta imaju reći i pokazati, urbi et orbi. Jer oni, sa idejom publiciranja knjige pjesama pod uredničkom palicom Emira pl. Tupkovića, to svakako i žele.
U svojim pjesmama nam pokazuju:
– kako se izdići ponad gomile;
– da je ovo danas možda „hipermezozoik“, gdje su apetiti sve veći, a jaja sve nabildanija;
– da je nedodirljivost dirljiva;
– duhovite naslove (pod uvjetom da je pjesma ljubavna, a ispisivač u ulozi hajvana iz naslova);
– da je jedno od najvažnijih životnih pitanja – Jesam li zdrav(a)?;
– sličnost sa tekstovima Ekatarine Velike;
– egzistencijalističke ideje;
– kombinacije starenja i umjetnosti;
– sličnost sa tekstovima Idola;
– kako na ljude mogu djelovati zdravstveno-prosvjetne emisije;
– propitivanje sebe u svemu;
– boje osamljenosti;
– šta se to ustvari događa u ovom svijetu?;
– pokroviteljstvo i protekciju, zaštitu od košmara;
– kako smo imali rock’n’roll ulice, sada svedene na poneki kafić, u poneki dan, u poneki sat;
– da različiti ljudi dođu do granice kad dijele istu sudbinu;
– kako Kreka može biti dobra igraonica riječi;
– kako izgleda razigrana ozbiljnost;
– da su Karakter Kidovi glavne ličnosti dnevnih događanja posljednjih decenija;
– kako bi Njutn i Tesla završili na birou…
Tek letimičan pogled na impresije koje sam bilježio nakon iščitavanja uradaka ne prikazuje njihovu lahkočitljivost. Pjesme nisu pretenciozne, iako brojne govore za sebe, sada i nekada, ali svakako u ovom našem dunjaluku. To je odlika zbog koje je zbirku vrijednija, bliža onim što je čitaju i pokušavaju apsorbovati. Riječi su raspisivane u rimi, u ritmično-neritmičnim varijacijama, no, ipak puno češće u slobodnoj formi. Tamne note i molski jecaji u nekim pjesmama nisu depresivni ekvivalenti; tako su funkcionisale generacije postmoderne, sanjajući bolje svjetove, u neznanju spremane za apsurdne ratove u kojima su iste nemilice poništavane. Zrelost je iznjedrila većinu takvih poetskih jedinica, što se čini kao svođenje i sabiranje, odmak od diletantizma i larpurlartizma. Neke, opet, kao što je Karakter Kid, dodatno su obogaćene i video-klipom (do danas pregledanim više hiljada puta). Nasmijavaju i upozoravaju, vraćaju nas u doba u kome se, ma šta nas uvjeravali ovovjekovni glasnogovornici užasa, živjelo normalnije, pa vjerovatno i pisalo ozbiljnije.
Ponad nekih pjesama je notirano vrijeme nastanka teksta i / ili stvaranja muzike, kod nekih to nije urađeno. Autori su napravili još jedan dobar štos. Nisu se potpisivali ispod tekstova, izuzev u slučaju kada Emir pl. Tupković (u nadahnutom predgovoru) objašnjava pjevanje koje je nastalo u suradnji sa prijateljem Miladinom Latinovićem, jedinim koautorom ove zbirke, nastanjenim u dalekoj Tasmaniji. Zbog toga, ukoliko pohvalimo neku od pjesama nekom od autora, bio to Rusmir, Edin ili Emir, on nas može vrlo brzo uvjeriti da je to baš njegovo djelo. I tako obradovati. A opozitno, ne svidi li nam se neko pjevanje, svaki od njih trojice nam može zanijekati svoje autorstvo, ni ne trepnuvši.
Mladost je, uglavnom, neskriveno lijepa i sve što je vezano za nju doživljavamo sa nekom čudnom mješavinom sjete i radosti. Čini mi se sjajnim kada nas nešto napisano vrati u vrijeme što nam je svima blisko. Nažalost, sve smo mu dalji, sa sijedim u kosi, tim zagasitim bojama koje nam daju za pravo da budemo i sjetni i radosni. Rukopis „STIHOVI IZ JETRE“, urbanih tuzlanskih postbitnika, braće Tupković i Edina Suljagića, takav je manuskript.
Pred nama je plod nastao iz sjemena opita sa riječima i muzikom: optočen usredsređenošću na grad u kome su djeca narasla u individue i započela ostavljati tragove po kojima će ih pamtiti i kada ih više ne bude. Plod pisanja bi trebao sazrijevati do trenutka ukoričavanja u svojevrsni mozaik, jedno istinski neobično umjetničko ostvarenje. Dok, s nestrpljenjem i radoznalošću, očekujem da vidim dizajn naslovnice knjige, imam privilegiju da moje pisanje bude zalog njenom ovaploćenju.
Omer Ć. IBRAHIMAGIĆ
5,773 total views, 2 views today
