Ervin Mujabašić
Poslije smrti
(iz knjige priča Smrt u sedam poglavlja)
1.
Glas u Pascalovoj glavi bio je bučniji no ikad. Vrištao je.
Njegov unutarnji glas, onaj koji je mogao čuti samo on, glas koji je oduvijek bio neobjašnjiv, nepotkupljiv, drzak i nadasve istinit, s kojim se budio i padao u san, koji ga je vodio kroz san i ponekad izbavljao iz sna, taj isti glas sada ga je sa jednakom količinom neobjašnjivosti, nepotkupljivosti, drskosti i istine – gušio.
Sve što je Pascal mogao čuti bio je vrisak, neprekidan i preplavljujući vrisak, preambula ludilu.
Hladnoća sale za obdukcije, na koju je odavno već bio navikao, bila je nepodnošljiva i odbojna. Tanak zadah mrtvih tijela i njihov neuništivi mir jednako su mu smetali.
Pomoćnik glavnog patologa, Pascal Kisch, gledao je u mrtvu djevojku na aluminijskom stolu. Privukao je lice nagom tijelu i pomirisao beživotnu kožu, sa raširenim nosnicama smještenim blizu njenog vrata, pri vrhu klavikularne kosti. Prepoznao je sigurni miris raspadanja. Miris je umanjio vrištanje.
Pascal je disao lakše.
Dodirnuo je kožu i kost koje je upravo bio pomirisao. Vrhovima prstiju prepoznao je suptilnu nepravilnost na lijevoj klavikuli, mjesto gdje je lom kosti vrlo davno zaliječen.
Gledajući u mrtvu djevojku najednom se uvjerio u hijatus između života i smrti, neizrecivu prazninu koju ranije nije primjećivao, a koja je sada bila ispunjena čuvstvima (nalik elektronskoj statici) i skrivena njegovim unutarnjim vriscima. Pascal je poželio udariti pesnicom u zid savršeno obložen bijelim pločicama, osjetiti bol koji bi zamijenio neobjašnjivu asfiksiju koja je razarala unutrašnjost njegovih grudi.
(Jedanput – sjećao se Pascal – neko ga je upitao da li vjeruje u boga. Vjeruješ li u boga? – bile su tačne riječi. Nije se sjećao čije).
Nije čuo šta mu je dr Fogel govorio, dok je ovaj žurno ulazio u mrtvačnicu, noseći pod pazuhom lijeve ruke prazne izvještaje sa imenima umrlih koji su dovezeni ovog prijepodneva, a u desnoj šolju iz koje je provaljivala parna kupelj tek zalivenog pepermint čaja. Iznenada, baš onako kako je započelo, vrištanje je prestalo. Zrak je prokuljao kroz Pascalova pluća, zalijepljena paničnim vakuumom. Vrištanje su zamijenile doktorove riječi i miris mente i limuna.
Šta je s vama danas, dr Kisch? – upitao ga je dr Fogel. Pascal je šutio.
Nekako ste blijedi. Možda ovaj posao ipak nije za vas. Možda sam ipak bio u krivu u vezi s vama. Vi trebate pokušavati spašavati živote, a ne smrt.
Poznajem je – odlučio je odmah progovoriti istinu Pascal, pa i pored toga što je ovako odlučio on, upravo su ga njegove riječi lecnule iz tupe nevjerice i tužne praznine.
Šta ste rekli?
Rekoh, poznajem je – ponovio je nešto sigurnije Pascal pokazavši rukom ka mrtvoj djevojci.
Ah, tako. Žao mi je.
Dok je ovo izgovarao, masno crvenilo je obojilo obraze i vrat dr Fogela. Uvijek je osjećao stanovitu nelagodu izgovarajući drugima sućut, jer nije mario za prolaznu ili lažnu tugu u živih; on je, naime, svoje poštovanje birao izricati mrtvima. Činilo mu se da je ovaj put nešto drukčije, možda jer je i veza s ovim mladim čovjekom, nadrastajući puku kolegijalnost, postala intimna i prisna, daleko intimnija nego što je dr Fogel ikada i mogao pretpostaviti ili poželjeti. Njegov radni podrum, ovo hladno utočište za smrt, bilo je posljednje mjesto na kome je doktor mislio da će pronaći prijatelja.
Pa, to se moralo desiti – prekinuo je svoje misli dr Fogel i spustio papire i čaj na radni stol. Vjerujte mi, naviknućete se. Oh, oprostite, kolega, ne obazirite se na mene, obično mnogo govorim kad ovome nije mjesto. Bili ste bliski?
Da… ovaj, ne. Teško je objasniti.
Ne mari, ne morate objašnjavati. Magnetofon, molim.
Dok je dr Fogel navlačio hirurške rukavice, Pascal je pritisnuo gumb za snimanje glasa na elektronskoj napravi sa dva velika koluta magnetne vrpce.
Skalpel broj 22, molim. Ili možda vi želite napraviti prvi rez?
Ne, ne – odbio je Pascal, istovremeno pružajući sječivo.
Predivna djevojka. Šteta. Uistinu šteta – promrmljao je dr Fogel više nekako za sebe.
Napravio je Y rez na abdomenu djevojke. Istovremeno, dr Fogel je, okrećući se prema magnetofonu kao da se obraća nevidljivom trećem čovjeku, tumačio svaki pokret svojih ruku. Od napravljenog reza potekla je usamljena tanka kap krvi. U Pascalov um se dovuklo njeno ime. Katarina, jutros je napokon saznao. Zvala se Katarina Castorp. Bio je još uvijek zbunjen i razdvojen saznanjem o Katarininoj smrti. Pomislio je na sve što bi Katarina mogla raditi u ovom trenutku, da je samo bila živa. Volio je izgovarati njeno ime u mislima. Ranije je pokušavao njenom licu prilijepiti jedno, bilo koje, no nije mu uspijevalo. Sad je bilo kao da je oduvijek znao, kao da je posve prirodno jer se zove Katarina Castorp; štaviše, Pascal nije mogao niti zamisliti da se Katarina mogla zvati po nekom drugom imenu.
Pascal Kisch je osjetio oštar, razarajući bol na svom licu, bol koji ga je nakon nekoliko trenutaka počeo sjećati na opeklinu; sjetio se apsurdnog, folklornog savjeta svoje majke, opeklinu uvijek treba približiti nekom izvoru toplote; zašto se ovoga sjetio upravo sad, Pascal nije znao. Zapravo, Pascal je podnio udarac doktora Fogela sasvim stoički, kao očekivanu i zasluženu kaznu koju je dugo izbjegavao, i zbog koje nema bilo kakva prava na ljutnju, poniženje ili odmazdu. Da je poslušao majčin savjet Pascal bi zamolio dr Fogela za još jedan šamar.
Možda vam ovo pada teže nego što sam prvi put pomislio – izgovorio je dr Fogel, iznenadivši Pascala svojim riječima – baš kao što je maločas Pascal iznenadio samoga sebe – čak i više nego je to učinio pljusnuvši ga po licu otvorenom šakom.
I uistinu, dr Fogel prije ovog jutra niti u jednom trenutku nije izgovorio ovoliko riječi u razgovoru s Pascalom, niti je ikada prije udario drugoga čovjeka. Tijekom razudbe na bilo kojem mrtvom tijelu riječi između ove dvojice ionako nisu bile potrebne, pogotovo one suvišne, a dodiri još i manje; njihova komunikacija svodila se na reflekse, mimiku, uzdahe i tihe dijagnostičke uzvike koje su ponekad izgovarali istovremeno, poput simultanih skakača u vodu. Njihove uvjetovane akcije neupućeni promatrač mogao je zamijeniti za telepatiju, što i nije bilo toliko daleko od istine. Pometnju i zbunjenost pravile su riječi. Pa ipak, sad kad su progovorili, činilo im se da ne postoje razlozi zašto bi prestali. Dr Fogel je vjerovao u predumišljaj i savršene okolnosti. Sve njegove akcije bile su podređene ovoj ličnoj religiji, i upravo je zato dr Fogel bio poput mitske polinezijske kornjače čiji je svaki korak siguran upravo jer joj je potrebno toliko dugo vremena da ga načini. Istina je bila da je dr Fogel oduvijek znao da će jedanput u životu morati udariti drugoga čovjeka, i da će znati tačan trenutak kad to treba učiniti, i da će samo tako spasiti tog čovjeka od njega samog, od samouništenja. Bilo mu je milo jer je taj izgubljeni čovjek bio Pascal Kisch.
Nisam znao njezino ime – htio je progovoriti Pascal Kisch, osjetivši ispovjedni poriv.
Da li vi uopće poznajete ovu djevojku? – dr Fogel kao da je čitao Pascalove misli.
Pascal je šutio nekoliko trenutaka pogleda sagnutog ka mrtvoj Katarini, kao da i sam nije bio siguran u ono što je istinito, kao da nije posve siguran u stvarnost ovog trenutka u kojem treba odgovoriti na doktorov upit, iskren pokaz empatije i ljudskosti. Podigao je glavu, susreo doktorov pogled i progovorio.
Posmatram je svako jutro dvije posljednje godine. Posmatrao sam je – ispravio se Pascal.
Poznajem njen lijevi profil bolje neko iko – nastavio je. Uvijek stoji na kolodvoru neobično blizu ivici, okrenuta nekamo desno, suprotno od pravca nadolazećeg voza, kao da očekuje nekoga ko kasni, i kao da se taj neko svakog trenutka treba pojaviti u njenom vidokrugu. Već sam sasvim uvjerio sebe da znam kako izgleda ta osoba koju očekuje. Ili – naborao je Pascal obrve u sumnji i dvoumljenju – kao da se boji pogledati u nadolazeći voz. Znate, to je vrlo čudno… gledajući u njeno lice mislio sam da znam sve što sam ikada htio saznati o njoj.
Hm… pretpostavljam da je tako – odgovorio je dr Fogel neuvjerljivo, pogledavajući iskosa Pascalovo zamišljeno lice. Da ga je upravo u ovom trenutku susreo prvi put vjerovatno bi pomislio da je Pascal lud ili nastran; ovako, žalio je mladića. Suosjećao je s njim.
Škare za rebra – zamolio je dr Fogel svog asistenta. Doktorov glas je bio uvješten. I mek.
2.
Na povratku kući Pascal nije gledao kroz prozore voza, niti je obraćao pozornost na ljude u njemu. Imao je čitav vikend ispred sebe, dovoljno vremena da u savršenom miru vrati u život Katarinu Castorp. Nije mogao prestati misliti na njeno golo, prazno i unakaženo tijelo. Osjetio je valove zadovoljstva i ponosa jer ju je uspio fotografirati prije dolaska dr Fogela. Pomislivši na doktora rukom je nagonski dodirnuo mjesto na obrazu gdje su još uvijek bili crveni tragovi udarca.
Glas u njegovom umu je bio staložen i rasijan u isto vrijeme. Ali tih. Podnošljiv. Potrošio je čitavih osam filmova kad je završio, tri filma više nego mu je trebalo sa drugim mrtvim licima i tijelima. U mislima je već bio u svojoj mračnoj komori, mogao je opipati uspjele fotografije mrtve Katarine. Pomisao da će fotografije biti razuđene, izvan fokusa ili naprosto mrtvilo svjetlosnih obrisa sledilo mu je krv, i kroz tijelo mu je protekla drhtava struja razočarenja. Pascal se više nije usudio na pomisao neuspjelog Katarininog portreta. Jedna smrt Katarine Castorp je bila sasvim dovoljna za danas.
U desnom džepu svog kaputa grčevito je stiskao fotografsku kameru koju je dobio za svoj deseti rođendan. Zeiss Ikon Contaflex srebrne boje sa trideset pet milimetarskom dvostrukom lećom. Poklon njegovog oca, Albana Kischa, optičkog inženjera Zeiss Ikon AG tvornice u Dresdenu. Pascal se sjećao svakog objeda sa svojim ocem. Svakog doručka i svake večere. Svaki put kad bi dotakao fotografski aparat sjetio bi se jedne od večera sa Albanom Kischem. Sjećao se mirisa i sjećao se zvukova koje su proizvodila njihova usta i njihove viljuške i noževi u dodiru sa hranom i keramičkim posuđem. Alban je čvrsto vjerovao da svaki čovjek treba znati kako nahraniti sebe, i usadio je ovo uvjerenje još čvršće u ljudsku srž svog sina. Muškarce koji su za svoju fizičku opstojnost trebali žene omalovažavao je dvostruko više od žena koje su ovo dopuštale. Pripremali su hranu zajedno, i zajedno su je jeli.
Alban Kisch je bio umjeren čovjek upravo koliko je bio i neopažen. Cijenio je rad i prezirao razgovore, ponajviše one dokone. Ovo nije značilo da Pascalov otac nije znao niti se bojao pokazivati osjećaje prema svom sinu. Dok je gledao Pascala kako sjecka mrkvu i čisti tek kupljenu ribu, i puni je sa kristalnom solju i ružmarinom, pokroviteljski mu se smiješio, doticao ga po kosi s ljubavlju i šalio se s njim. To je sve prestajalo u trenutku kad su obojica napokon sjedali za stol jesti brižljivo pripremljenu hranu. Radili su ovo u sepulkralnoj tišini, poput lovaca koji zastanu u molitvi iznad mrtve lovine, zahvalni za njihovu žrtvu, za njihovo meso.
Alban Kisch je poštovao hranu na svom stolu u tišini. Samo ponekad je pristajao narušiti je muzikom. Tada bi se obojica sjetili pokojne Lette Kisch, supruge i majke koja je strastveno mrzila tišinu u kući, i o kojoj je Pascal imao varljive i obmanjujuće predodžbe koje je volio, i bio primoran, zvati sjećanjima.
U mnogome, Pascala je dr Fogel podsjećao na njegovog oca. Alban Kisch bio je mrtav prvoga dana savezničkog bombardovanja srednjevjekovnog drezdenskog jezgra. Pascal Kisch je imao 13 godina i 93 dana. U sveopćem haosu, bezimeni pukovnik SS divizije ušetao se jedno jutro sa svojom pratnjom u stan Kischovih i objavio gladnom Pascalu da treba biti ponosan jer je upravo postao redov Trećeg Reicha. Također mu je kazao da je njegov otac mrtav, i da ima sreću jer mu je preostala još jedna majka – njegova domovina. Pascal nije bio siguran šta ovo sve treba značiti, ko je ovaj strani čovjek u njegovom domu, i zašto mu govori da je njegov otac mrtav (to ne može biti moguće, bog naprosto ne može biti toliko okrutan), i zašto mu ranije nisu rekli da čovjek može imati više od jedne majke. Već u narednom satu umjesto Zeiss kamere, koju je zapanjujuće prisebno prokrijumčario u unutrašnjem džepu prevelikog vojničkog kaputa, Pascal je stezao Gewehr 43 pušku sa unaprijeđenim gasnim sistemom. Puška je bila vidno korištena, sa tragovima sasušene krvi i nevješto urezanom riječju ‘WILHELM’. Pascal je bio u vodu dječaka jedva viših od pušaka koje su nosili na svojim ramenima. Bilo ih je jedanaest, skupa s njim. Vidio je njihove smrti u jednom trenutku brutalnog užasa.
Pascal se sjeća: u jednom su času dječaci-vojnici bili tu pored njega (neki sa drhtavim strahom a neki sa naivnim iščekivanjem u očima), u drugom su bili hrpa rasparčanog mesa; u jednom času su čučali u velikom bunkeru praznog foajea Sächsische Staatsoper teatra, u drugom se činilo da je nebo sa svim svojim mrtvim i živim planetima odlučilo spustiti se na njih i učiniti im kraj.
Pascal Kisch se probudio u ruševinama od tijela, cigle i maltera tri sata poslije strahovite eksplozije koju je zamijenio za praskovite i fanfarne zvuke apokalipse[1].
Imao je duboke posjekotine na pozadini skalpa (na tom mjestu ostat će nepravilno slovo L na kojem više neće rasti kosa), čelu i rukama, ali je bio živ. Trebalo mu je nekoliko dugih minuta da se sjeti svog imena, ali je bio živ. Sjetio se da nema više njegovog oca i njegove majke, ali je bio živ. Sjetio se svoje srebrne kamere i bio je živ.
Ugrabio je portrete svih dječaka koje je poznavao nekoliko sati jednog nepunog dana. Prvi bezimeni, mali vojnik kojeg je ugledao bio je sveden na svoj torzo. Krv oko njega i na njemu bila je prekrivena patinom prašine. Pascal nije osjetio da će mu pozliti. Bio je znatiželjan naspram mrtvog tijela. Htio ga je rasporiti još više, i vidjeti šta se nalazi unutra, ispod smrti. Tragovi ispražnjene duše, možda. Možda samo meso. I ništa spektakularnije od toga.
Mračna komora je zauzimala polovinu podzemlja Pascalovog doma. Iako to nije mogao sebi objasniti, jednostavno je znao da je mračna komora mjesto gdje treba biti. Tu je bio siguran, na isti apsurdan način na koji je znao da postoji. Svaki silazak u mračnu komoru dešavao se po obrascu, i svaki put kad bi silazio dolje Pascal se pitao zašto, od svih ljudi koji su ikada živjeli i potom umrli, upravo on može čuti svoj glas, upravo on živi svoj život, poput protagoniste u filmu čije lice možemo vidjeti samo u prisustvu ogledala. Svijest je izvanredno zbunjujući fenomen, jer kako uopće iko može pomisliti da postoji bilo šta izvan nje, razmišljao je dalje. Osim što jednostavno jeste, Pascal nikada nije sebi mogao objasniti kako je to moguće. Pored fizičkog dodira, misaona umreženost sa drugim ljudima jednostavno nije bila uhvativa. Ponekad je pomišljao da je dio nečijeg eksperimenta, da sve što vidi, govori i pomišlja, neko drugi pomno zapisuje u bezgraničnu, glomaznu knjigu života. Ponekad je zavirivao iza ogledala u kupatilu, bojeći se da će ispod zrcala ugledati kockastu rupu u zidu, a u prostoriji s one strane rupe i dvostrukog ogledala gledalište koje pomno prati svaki njegov pokret. Bila je ovo paranoična pomisao, ali ništa upadljivija od koncepta bilo koje od tisuću drugih pomisli. Zašto upravo on ima iskustvo sebe? Izgledalo je kao da se čitav svijet naprosto obrće oko njegove percepcije, iako za ovo nema nikakvog razloga, bar ga on nije mogao vidjeti i rastumačiti.
Slično je mislio o mračnoj komori. Odjeven u čiste hlače i bijelu majicu, sa gumenom keceljom nataknutom oko vrata i svezanom oko struka, sišao je u podrum i duboko ga udahnuo. Gorčina i kiselost hemikalija komplimentirali su gljivičnu vlažnost hladnog betonskog suterena.
Hladnoća mračne komore bila je drugačija od hladnoće obdukcione sale – zanemariva i neuočljiva. Ugasio je fluorescentno svjetlo i načinio nekoliko sporih treptaja očnim kapcima, privikavajući se na novonastali mrak. Oslanjajući se na mišićno pamćenje svojih prstiju, izvadio je film iz aparata i škaricama odstranio suvišne vrhove celuloidne trake. Učinio je ovo nebrojeno puta ranije, i sasvim bi sigurno mogao ponoviti iste pokrete pod pritiskom mnogo većim od odsustva svjetlosti. Njegov um je u ovim trenucima bio proceduralni metalni stroj, a njegove šake, dlanovi i prsti precizni nastavci tog stroja. Pascal se nakon dvije i pol minute boravka u mračnoj komori uvijek potpuno privikavao na tamu, nakon čega je mogao vidjeti jasne obrise svih predmeta u svojoj izbi. Dvije i pol minute početne sljepoće bile su mu milije od kliničke svjetlosti mrtvačnice. Ovo dvoje – bjelina u koju su drugi na nosilima dovodili smrt i mrak iz koga će uskoro nastati pokretna slika smrti – uopće nije bilo prispodobivo u umu Pascala Kischa. Mračna komora prevagnula je svaki put.
Valjak sa namotanim filmom stavio je u posudu ispunjenu tekućinom za razvijanje, i ponovo upalio svjetlo.
Ovaj put u smjesu litografske tekućine Pascal je dodao i kalij bromid kako bi izbjegao hemijsku maglinu i bilo kakvu nesavršenost na izrađenom filmu. Povrh radnog stola bio je masivni mjerni sat bijele boje sa crnom kazaljkom za minute i crvenom kazaljkom za sekunde. Sat je vrijeme mjerio unatrag. Namjestio je veliku kazaljku na osam minuta i pokrenuo odbrojavanje sata. Odmjerenim pokretima ruku počeo je miješati film i tekućinu u zatvorenoj posudi, i ponovio je isti ples ruku deset sporih sekundi prije nego je završila svaka naredna minuta. Izvadio je film iz posude, i ostavio ga namakati se u emulziji od vode i alkohola. Za vrijeme dok se film sušio Pascal je počeo izrađivati drugu rolnu filma.
3.
Pascal se nije mogao sjetiti trenutka kad je iscrpljen pao na krevet i zaspao. Na sebi je još uvijek imao gumenu pregaču. U misao mu je došla Katarina Castorp, i on se ponovo sjetio da je neko nezamjenjiv otrgnut iz njegovog života. Osjećao se upravo kao da je neko, taj isti neko ko je ubio Katarinu Castorp, zasjekao duboko u unutrašnjost njegove butine i sa tri precizna i okretna reza odstranio pozamašan komad tkiva, mišića i sala. Njegovog, ljudskog mesa.
Još jučer, Pascal je pomislio da neće biti sposoban doživjeti sljedeće jutro. On je, naime, volio tako jako da je njegova ljubav prema djevojci koja samo dvadeset i četiri sata ranije uopće nije imala ime, niti joj je bilo potrebno jedno, nadmašila njih oboje. Ova je ljubav je u umu Pascala Kischa bila identična česticama svjetlosti: bila je neobjašnjiva i bila je razlog svemu. Upravo jer je volio Katarinu Castorp, Pascal je sve oko sebe vidio i pojmio jasnije nego ikad prije. Bio je naučio da ne brine.
Rekao je bijelu laž dr Fogelu. Dvije. Katarina Castorp nije čekala na peronu, niti je gledala u pravcu suprotnom od nadolazećeg voza. Nije znao zašto je ovo slagao. Možda je mislio da dvije laži imaju jednaku težinu kao i istina. Bili su suputnici, ona i Pascal. Gledao je u njen profil svako jutro jer je sjedila okrenuta njemu, tri reda niže, blizu prozora na oprečnoj strani voza. Svaki put kad bi skrenula pogled i bila sasvim blizu pogledati u Pascala, on je kukavički izbjegavao susresti njene oči okrećući glavu, gledajući kroz prozor u pokretne slike prolazećih električnih stupova. Skoro uvijek je sa sobom imala knjigu. Čitala je drugačiju svaki tjedan. Volio je gledati u njen spušten pogled, mišiće očiju kako se pomiču ispod vlažnih i masnih vjeđa, kao da se nastoje oduprijeti opojnoj REM fazi. Čitala je strastveno i agresivno. Nije vlažila prste pri okretanju stranica, i nije lomila korice na knjizi. Svakog ponedjeljka Pascal se trudio saznati naslov knjige koju Katarina čita i iznajmljivao je već sljedeći dan. Ljubomorno je zamišljao da čitaju iste rečenice napisane samo za njih i nikoga više, svaki put kad bi uzeo knjigu u ruke. Neke od knjiga koje je čitala, Pascal je već bio pročitao, neke je čak imao na policama u svom domu. Za neke, pak, prije nego ih je vidio u Katarininim rukama, nije znao da uopće postoje. Ove zadnje je volio najviše.
Pascal je pogledao prema noćnom stolčiću na kome je ležala posljednja knjiga koju su čitali, zajedno, on i Katarina Castorp. The Life And Opinions Of Tristram Shandy, Gentleman.
Umjesto da posegne za romanom, Pascal je iz ladice stolčića izvukao kopiju autopsijskog izvještaja Katarine Castorp. Potisnuo je izvještaj iz uma prepustivši se probirljivom zaboravu, jer potisnuti Katarinu Castorp posve iz svojih misli za Pascala naprosto nije bilo moguće. Ostavio ga je u unutrašnjem džepu svog mantila, i sjetio ga se tek prije nego je sišao u podrum razviti njene portrete. Znao je šta onamo stoji, nakon svega, on je bio taj koji je pomogao dr Fogelu da sazna sve o njenoj smrti, on je bio taj koji je primijetio jedva zamjetljiv ubod igle, sakriven u kosi na njenom potiljku. Zbog crvenih slova na izvještaju, doktorov i odveć staložen ad hoc stil, neupućeni bi vrlo lako mogli zamijeniti za dekadenciju.
U uglu prve stranice Pascal je prepoznao mnogo puta viđen amblem mrtvačnice i ime dr Fogela, i riječi nomen nescio na mjestu gdje je trebalo biti ime pokojnice. U aposteriornoj napomeni bilo je dopisano njeno ime. Njeno mrtvo tijelo je pronađeno – čitao je Pascal – u njenom stanu, u iznimno čudnom položaju na podu spavaće sobe. Tijelo je bilo u stanju hipostaze i mrtvo nekoliko časova. Pascal se sjetio ljubičaste kože na Katarininim leđima, tamo gdje se slegla njena krv i načinila purpurni buket od hematoma. Fotografija kože njenih leđa čije je dno natopila njena sopstvena krv, u odsustvu konteksta mogla je biti zamijenjena za apstraktni akvarel jednog fantastičnog mitskog neba.
Bili su tragovi povraćanja na krevetu, u njenim ustima i nozdrvama. Katarina Castorp je ležala tik pored kreveta, sa prstima ruku prepletenim na grudima, sa savršeno skupljenim nogama, čistim licem, otvorenim očima i pažljivo prostrtom kosom. Na sebi je imala neukaljanu bijelu končanu haljinu. Disajni putevi i pluća su bili natečeni i zapušeni. Sumnjiv način na koji je pokojnica ležala upućivao je na upetljanost druge osobe u njenu smrt. Ubod igle na potiljku i toksikološki nalaz koji je pokazao jedan miligram skoro potpuno čistog tečnog nikotina u njenoj krvi samo su potvrdili ove sumnje.
Pascal više nije mogao čitati dalje. Njegov unutarnji glas je ponovno nadjačavao njegov mir. Volio bi da je mogao zariti prste ispod lobanje i iščupati iz mozga opsesivne korijene svog nespokojstva.
Volio bi da je Katarina tu. U krvi i mesu. U značenju.
4.
Ernemann projektor je pravio klepetav i živ zvuk sa preciznim metalnim amplitudama pokretnih slika. Crni smolasti zrak je bio ogoljen na mjestu gdje je pravilan snop svjetlosti iz usta projektora otkrivao čestice prašine. Scena koju je na razapetom platnu promatrao Pascal trajala je dvadeset sekundi, i ponavljala se u uomčenoj petlji nezavršetka i obnove. Na platnu okačenom na zidu Pascal je gledao u oživjelu Katarinu Castorp. Bila je posjednuta na Pascalovu radnu stolicu, u hladnoj mrtvačnici drezdenskog medicinskog sveučilišta. Bila je naga, licem uperenim prema desno. Oči su joj bile zatvorene. Kosa joj je bila mokra. Nekoliko minuta prije nego je uzeo fotografije Katarine Castorp, od kojih je kasnije načinio film koji je upravo gledao, Pascal je oprao njeno tijelo. Pažljivo. Strpljivo. U sljedećih dvadeset sekundi njena glava se postupno i metodično okrenula prema gledatelju, njene oči su se širom otvorile i njene usne su izgovorile četiri riječi. Pokreti nisu bili posve čovječji, ali im ipak nije nedostajalo ljudskosti. Pascal se nije mogao odlučiti da li su Katarinini pokreti nalikovali lutki koja je magično oživjela i nespretno načinila prve kretnje, ili ljudskom biću koje je u posljednjim stadijima svoje izvornosti ostalo zarobljeno u tijelu marionete.
Nije bilo zvuka.
Ukoliko nije znao bolje, prosječni gledatelj bi iznova i opet morao zuriti u njene usne kako bi pročitao značenje izgovorenih riječi. Akvarelno tijelo Katarine Castorp, upravo pripremljeno za autopsiju, bilo je prošarano sivim mrljama i žilicama mrtvih arterija. Pascal je, čisteći njeno tijelo jutro ranije, svojim usnama dodirnuo njene. Poljubio je njeno čelo. Njen trbuh. Njegov nos je savršeno ulegao u uvalu njenog pupka.
U otvorenim Katarininim očima bile su vidljive tamne trake horizontalno ulegnute na bjeloočnicama i preko obje šarenice. Zbog nepravilnih bridova podsjećale su Pascala na svježu stigmu na bijelom krznu teleta. Tache noire, zovu ih – pomislio je Pascal Kisch, sa fantomskim mirisom spaljene životinjske dlake u nozdrvama. Posmrtna devijacija u mrtvih kojima nema ko zaklopiti oči. Irisi su bili trava spaljena na suncu.
Posmrtne vrpce u očima Katarine Castorp imale su boju kancerogenog tkiva. Ovo je Pascal znao jer ih je vidio. Na crno-bijelom filmu bile su očite samo sjene sive boje. U desnom uglu iza Pascalovih leđa, bila je usidrena na tronošcu Zeiss ikon contaflex kamera srebrne boje. Poklon njegovog oca, Albana Kischa. Svakih nekoliko sekundi Pascal je stiskao gumb na daljinskom okidaču u šaci lijeve ruke. Ponekad, u trenucima kad je pritiskao okidač, okretao je glavu i upravljao pogled prema kameri.
Dvadeset sekundi oživjele Katarine Castorp ponavljalo se iznova i iznova, sve dok sekunde nisu prerasle u minute, a minute u sate. Sve dok se iz Ernemann projektora nisu začuli mirisi trenja i paljevine zbog kojih je Pascal znao da jednostavno mora zaustaviti film.
Ali nije.
(Jedanput, sjećao se Pascal, neko ga je upitao da li vjeruje u boga. Vjeruješ li u boga? – bile su tačne riječi. Nije se sjećao čije.
Pascal nije razumio pitanje, jer mu nije bilo poznato ustrojstvo slijepog pouzdanja. Svakako je mnogo puta ranije čuo te iste riječi, ali ih je tek tad neko uputio izravno njemu.
Vjerujem. Ne vjeruju li svi u smrt? – dao je svoj odgovor).
[1] Barnabas Ellis Burroughs nije mogao znati da će tri od dvije stotine M66 bombi koje su, svaka ponaosob, težile čitavu tonu proći kroz krovove Sächsische Staatsoper Dresden i u njeno srce, i usmrtiti čitav vod dječaka, sve osim jednog, Pascala Kischa. Nije sebi mogao priuštiti takvo predznanje, jer u suprotnom ne bi bio sposoban podići B-17 leteću tvrđavu sa tla američke vojne baze, niti preći put dug dvanaest sati i ispustiti stotine hiljada kilograma smrti na grad u kojem nikad ranije nije bio.
Pet godina poslije, sjedeći u fotelji sa dvogodišnjim sinom (koji je neprestano dodirivao njegovu trodnevnu bradu izraslu tijekom nemarnog vikenda) na jednom i čašom do pola napunjenom trogodišnjim burbonom na drugom krilu, na TV prijemniku je ugledao dokumentarni isječak u kojem je tuce dječaka, nekih deset inča viših od pušaka koje su držali pored sebe, odjevenih u prevelike uniforme njemačkih redova salutiralo Adolfu Hitleru i hrpi njegovih oficira.
Barnabas Burroughs nije mogao znati da je jedan od dječaka (upravo onaj koji nije imao metalnu kacigu na glavi i koga je Adolf očinski potapšao po kosi) u koje je gledao, jedan od sretnih koji je preživio pakao drezdenskog bombardovanja. Barnabas je te iste noći sanjao Pascala. Nije znao njegovo ime. Sanjao je pometnju i strah u njegovom pogledu dok je vođa uzvišene rase dirao dječakovu kosu.
6,110 total views, 1 views today
