Stefan Zweig: Tadž Mahal

Bistar odraz blješti u bazenu

Mali bijeli klobuci trepere po površini

Dok stojimo iznad

Čini se kao da je igračka, nježna, poput slonovače sjajna

(Skoro kao da se plaši da ne bude slomljena)

Zastanite na trenutak samo, i opazit ćete spomenik što

Stremi ka nebu

Razdragan, besprijekoran i hladan

Uzdiže se tako visoko sa blistave površine bazena

Ispod zelenog lišća ustaje

U prazno nebo

 

 

Visoko, visoko u nebo, gutajući svjetlost sunca

U jednom dahu

 

U jednom srcu leže u hladnoj kripti

(Veliki princ i njegova draga)

 

Noću liči na san. Sam u svojoj smrti,

Suza mramora svjetluca kroz tamu

Za onom od koje je rastavljen

 

prevela Naida Mujkić

 4,805 total views,  1 views today

Komentariši