Jasna Šamić: ATELJE NA BROJU 19 (odlomak iz romana)

JASNA ŠAMIĆ

ATELJE NA BROJU 19, Rabic 2022

(odlomak iz romana)

(…)

ISMET MUJEZUNOVIĆ

Mogao bih da slikam stotinama godina, hiljadu godina bez prestanka, sa sviješću  nekoga koji i dalje osjeća da ništa ne zna. 

  Cézanne

          Boca je bila crvenkasta, po malo zelena, za razliku od roskaste kupole koja se vidjela iza nje. Je li uistinu bilo u njoj mističkog pića, pitala sam se opet dok je njen tvorac, Roman Petrović – taj mistički slikar? – šutio. I Mario se sad obraćao gospodinu u bijelom odijelu. Koji bi takođe trebao da pokaže u jednom času svoje oduševljenje novinama koje su uslijedile nakon Drugog svjetskog rata?

        Gledala sam u gospodina u bijelom odijelu i divila se njegovoj ljepoti. Bio je još mlad, visok, vitak kao prut, bijelo odijelo mu je izvrsno pristajalo sa razbarušenom kosom. Kosom umjetnika, pravog umjetnika!, eto mojih mladalačkih predodžbi o umjetnicima i njihovom izgledu. Kosa i frizura ovog slikara bila je nalik na grivu najljepšeg konja, takva se rijetko sreće kod „jačeg spola“. Glupo poređenje. U stvari, bila je još ljepša od grive, i puno je govorila o njegovom temperamentu nekonformiste, ali istovremeno i borca za pravdu. Bila sam sigurna da to dvoje ide zajedno. Pogled mu je bio istovremeno i melankoličan, i vedar, i ironičan, i prepun nostalgije, već u toj mladoj dobi. Digao se sa divana, uzeo cigaretu iz tabakere, rekao da je fruštukovao, pa može zapaliti nakon kahve, kako mu je majka izgovarala naziv te čarobne crne droge, popušiti barem jednu prije nego što počne svoju priču.  

          –  Ne volim uopšte da pričam o sebi. Mario je baš čudan. Moj sin bi vam mnogo bolje ispričao sve o meni, rekao je. Znate li da je i on bio stanovnik ovog ateljea? Skoro devet mjeseci. Reći ću vam kasnije kako se i to desilo. Stanovao tu a nikad nije vidio taj atelje… Mario želi da vam i ja nešto kažem, pristajem. Mario je rekao: Radi umjetnosti i istorije zemlje i grada.

            – To je rekao i Marijev sin, dodala sam.

– Više bih volio kad bih mogao da vam to odglumim.

​            – Ismet je bio i glumac, i dramaturg. Izvrsno je pisao, čak i komedije, pravi veseljak, za jednu komediju “Kafanski stratezi”, on i njegovi prijatelj su za komediju iz narodooslobodilačke dobili najveću nagradu. Ismet je zasut bio nagradama, ali i nepravdama, vidjećete, dometnuo je Mario.

            Gospodin u bijelom odijelu je pogledao kroz prozor.

         –  Divne uspomene. Jedina moja ljubav vezana je za ovaj atelje… Naslikao sam fijakere. Znaš li Mario gdje su?

        –  Tu su, sakrio sam ih, pronašli smo ih poslije toliko vremena.

        –  Ovu su fijakeri kod Katedrale, volio sam oduvijek konje. Srajevski su bili čarolija, kao i oni koje sam prve ugledao u životu, koje je volio i moj otac. On mi je otkrio konje, vodio me na utrke, naučio me u četvrtoj godini da ih slikam, i nikad od tad nisam prestao, ni da ih volim, ni da ih crtam. …Volim i ovu sliku, dodao je Ismet i pronašao jednu ispod brojnih drugih, koja je naslikana dok je posmatrao kroz prozor dženazu Mehmeda Spahe, velikog bosanskog intelektualca, advokata, političara, čelnika JMO.

        –  Naravno da sam čula za Spahu, moj tetak Engel je radio u njegovom advokatskom kabinetu kao pripravnik. Svijet je mali, kako reče maločas i gospodin u šeširu… A evo, kako se i moj život koji je došao mnogo kasnije, ukršta na čudan način sa vašim ateljeom… I moja mama se prezivala kao i vi, ponovila sam ono što sam već bila rekla, ali niko nije čuo.

     Ismet je nastavio.  

       – Ogromna sahrana, rijeci ljudi nema kraja. Svi mi slikari koji smo ovdje živjeli imali smo osjećaj da ulica ispod nas plovi, skupa sa svim svojim šetačima, ali ova dženaza je bila veća nego i jedna koju sam ikad vidio u životu. Nikad više svijeta nije bilo u Ferhadiji, nikad veće bujice ja nisam vidio, jedino još kad je Tito prolazio ovuda. Sa Jovankom u svom automobilu, u bijelom maršalskom odlijelu, ona u bijelom kostimu, putena, debela. Spaho je bio veliki bosanski čovjek i političar kakvih naravno danas, u vašoj „demokratiji“ nema.

         Gospodin u bijelom odijelu je povukao dim iz cigarete, i zamislio se s pogledom spuštenim prema dolje, prema nekim neizmjernim dubinama. Bila sam fascinirana tim pogledom, tim licem na kome je već u mladim dobima bila ispisana povijest svakog osjetljivog čovjeka, svakog istinskog umjetnika. Pogled kakav sam vidjela još davno na njegovom prvom autopretretu, koji je načinio u šesnaestoj godini, i na onom kasnijem, koji je naslikao kad je izgubio atelje u Zemaljskom muzeju, i kad su mu maltene oduzeli nagradu, tako što su mu htjeli za platno platiti bagatelu: kao što mu je bila i plata nastavika u Umjetničkoj školi, od čega je dugo živio, ponizivši ga – pa im je on to platno radije poklonio. Upravo u to vrijeme su ga „njegovi“, slikari kolege komunisti, optužili da pravi hrišćanske slike, da su Titovi ranjenici u stvari Hrist koga skidaju sa raspeća… Uvijek je sve umjetnike i pisce tada mogao spasiti samo onaj vrhovni bog u koga su i oni koji su bili poniženi vjerovali do kraja. Njemu, Titu se slika Bitka na Neretvi, ta naručena slika koja je bila u Veneciji na bijenalu i kojoj su se mnogi divili, dopala, i od tad je visila na zidu važne jugoslovenske zgrade: u Izvršnom vijeću u Beogradu. Ali umjetniku nije još bila isplaćena nagrada kako je i zasluživao. Divni autoportreti, kao i onaj crveni, reklo bi se s izranjavanim licem  – iluziju mu daje crvena marama povezana oko čela. Ne znam zašto sam odmah pomislila na Davida, na Smrt Marata i na Davidov autopretret iz mladosti, iako kod ovog slikara nema tako slobodnog, mi obični posmatrači rekli bismo „umrljanog poteza“. Marata se sjetih zbog povezane glave. A onda mi pred oči iskrsnu i to da Chardin ima jedan autoportret koji nas gleda iskosa i ispod naočala nabijenih na nos … I onaj Rembrandtov u bijeloj kapici za spavanje koja liči na zavoj, Autoportret sa štafelajem, ima nešta sa Ismetovim autoportretom… Možda samo pokrivenu glavu i pomalo crveno lice? …  

         – Znaš da Rimbrandt ima na stotine slika sebe samog. Zašto čim vidiš neku sliku koja ti se dopada misliš na neku drugu? ukori me Glas. Tvoje asocijacije su sasvim bespredmetne.

– Tačno, odgovorila sam mu.

Kako je samo moćan i onaj Ismetov autoportret gdje stoji go pred štafelajem, na grudima mu orden koji krvari. Oči mu kao u slijepca. Kako divno ispričana priča o cinizmu vlasti. I onima koje vlast uzdigne toliko visoko da bi ih kasnije mogla što bolje o zemlju tresnuti … Ja tako vidim tu sliku, iako su je neki vidjeli i drukčije. Ali kako se dručije može vidjeti golo tijelo i orden što krvari nego kao okrutnost moćnika nad umjetnikom, moć onih koji su ga zgulili do kože, onih koji su ga trenutak ranije ne samo hvalili, nego iskorištavali u vlastite svrhe, kad im je trebalo ? A umjetnik bio slijep za to. To je istovremeo i priča o svim značkama, ordenjima, znamenitostima, svim nagradama. A sve su pošrkopljene krvlju onih koji ih udjeluju, pogotovo danas u ovom modernom svijetu mafioza, polimafioza, mediokriteta, voajera i egzibicionista u umjetnosti!

              Gospodin u bijelom odijelu je odlutao pogledom u davna vremena, kao da je njegov pogled jahao na nekom konju u usporenom filmu, na konju koju je letio, ali vrlo polako, unazad, u ta stara doba. Gledajući istovremeno tugaljivo u rijeku koja je tekla pod njegovim ateljeom. Rijeku nemislosrdne svjetine.

          A ja sam upravo u tom času ugledala još jednu njegovu čarobnu sliku, koja izviri iza slike sa fijakerima: Ferhadija, akvarel. Bila sam naprosto uzbuđena.  Čime me je ovo djelo uzbuđivalo ? Sve je tu slično razlednici u sepia boji, i naravno daleko od fotografije, zahvaljujući slobodonom kistu, brzom kistu kakav je očito imao gospodin u bijelom odijelu. Sve je osunčano na tom akvarelu, i kuće i brda, ali se ne mogu oteti dojmu da je istovremeno sve i melankolično. Potonulo u tugu. I nebo u daljini naleglo na brda, i prozori na zgradama kao uplakani, a muškarci i žene poput crnih kukaca, razbacani po asfaltu, isto tako žućkastom i sivkastom kao što su i nebo i brda u zagrljaju.

– Nije li ipak možda sve tu u zagrljaju ? pitam Glas.

–  Ne bulazni !

          –  Kakva je to sad riječ ? Sasvim neprimjerana mojoj lirici, vulgarna, kažem Glasu, i on se ovaj put složi sa mnom, dodavši:

          –  Istinski predivan akvarel. Ali znaš i sama da je uvijek sve lakše kuditi nego hvaliti, jer hvala ubrzo pređe u kičeraj. Zašto, ne pitaj me, gledaj i slušaj, naprosto mi naredi Glas. Sjećaš li se da je Leonardo rekao ko sluša drugog, svakako nekog inteligentnog, dobiće i njegov mozak pored svoga.         

I ja ponovo obratih pažnju na riječi gospodina u bijelom odijelu, koji nastavi svoju priču:

            – Da, pominjali su vam možda nešto o meni i moji profesori. Mene je kao slikara otkrio Todor Švrakić, on mi je bio učitelj. A onda i Roman. A prvi me je „otkrio“ – to je naravno metonimija – tj. moj talent, očuh. Policajac. Možete li to zamisliti ? Nisu svi policajci isti. Moji učitelji, čijim sam se djelima divio, od samog početka, i nastavljam i poslije smrti. Ali, ipak su oni bili prilično buržuji. Ljudi starog kova. Nisu to bili buntovnici.

            – Nisu bili butovnici kao vi? Da li to želite reći?

          – Da, povlačili su se, zatvarali, trpili su…

         –  Kako vi to znate? Jesu li vam o tome sami nešto rekli? Meni nisu. Mislim da su to bile diskretne osobe, po onome što su mi maločas ispričali. …A zašto ste vi postali buntovnik? Šta je vama nedostajalo ? Vi ste iz dobro stojeće porodice.

​            – Kakvo glupo i pogrešno shvatanje da ljudi koji su iz dobrostojećih kuća nemaju i osjećanja, da nemaju empatiju ; ne govorimo o nouvaux riches, tim novokomponovanim bogatašima, primitivcima. Da, i bogati imaju osjećaj za pravdu, imaju potrebu da se društvo popravi, želju da nestane nepravde i zla. Ko je mijenjao svijet, nego bogati mislioci? A narod samo ide za svojim čobaninom. Željeti savršen svijet, znam da je to utopija, ali ima nas koji smo idealisti bili i ostali, a idealisti pokreću svijet…Znamo, međutim, i to da često sirotinja, čim se domogne para i moći, počinje da sije teror… A šta je meni nedostajalo, meni koji sam ipak za razliku od mnogih uspio da živim od sna ?… Nedostajao mi je prvenstveno otac ! 

             – Da, oprostite, to mogu potpuno da razumijem.  

            – Iako je moj očuh bio fin čovjek i nemam mu ništa zamjeriti. Ostao sam rano bez oca. Rekao sam već da je volio konje, i naučio i mene da ih volim. Kao vrlo malog me je vodio u okolinu Tuzle – u tom gradu sam rođen 1907. -, na trke, on me je naučio da ih crtam kad sam imao samo četiri godine, već sam vam i to rekao, ali moram ponoviti, to me je obilježilo za cijeli život : crtanje u koje me je inicirao otac, koji je umro u 35. godini ! Išao je jednom na konjske trke bez mene, i vraćao se po nevremenu, pokisao u svom fijakeru, dobio upalu pluća i umro. Od njega sam i ja naslijedio slabo zdravlje, ali sam uspio uvijek da se izvučem. I kad sam imao perforaciju čira, spasio me prijatelj, Augustinčić, nabavio mi penicilin iz inozemstva jer ga kod nas još nije bilo. To je bilo mnogo kasnije. Nakon rata … Sjećam se da sam, kad sam saznao za očevu smrt, dugo zurio u onu našu tuzlansku rijeku. Gledao sam u Jalu i mislio kako svi mi nestajemo kao ta voda, sastavljena od bezbroj kapi, koje su postale nevidljive kao rijeka, i koje nestaju. Rijeka postaje dio veće rijeke, ili nestaje u toj velikoj vodi ? Da li mala rijeka sasvim nestaje, ili se uvećava sve dok ne postane nepregledno more? Učinilo mi se da je naša rijeka nastala od mojih suza i da one teku, ne mojim obrazima, nego koritom. Mati nije plakala. To je u islamu zabranjeno. Moj otac je bio zlatar, dobro smo živjeli u velikoj kući u centru gdje su živjeli inače dobrostojeći Mujezinovići. Ja sam mnogo vremena provodio u našoj bašti, slikajući prirodu. A zanimala su me već tada, i to veoma, i ljudska lica. Kao i tijelo. Lica su oduvijek za mene predstavljala izvrsne, tajnovite pjezaže čije ponore nikad niko, ni najgenijalnija ruka, neće premjeriti svojom kičicom…. Kad je bol utihnula, majka se preudala. Da, za policajca koji me je volio kao svoje dijete. Dobio sam uskoro i sestru. Stalno sam slikao. Zato su me odmah dali da izučavam fotografski zanat. Ali ja sam bio više privržen kistu i bojama. Iako je fotografija bila takođe nešto čudesno. Ova koju sam izučavao bila je „vrsta grafike bez potpisa“. Ipak je kist davao više mogućnosti da izvučem iz vlastite duše što sam osjećao i prenesem to na platno, ali i da iz duše onoga svega što sam posmatrao, kistom izvlačim to što vidim i stavljam na platno. Primijetivši moj talent, očuh me je još dok sam bio vrlo mali maltene unajmio da slikam njegove kolege policajce. Bili su prezadovoljni. Kako je cijela porodica, pa i svi Mujezinovići bili svjesni mog talenta, zaključili su da za mene nije zanat, i odlučili da postanem intelektualac. Slično je rekao i moj sin u jednom filmu o meni.

              – Vidjela sam taj film, odličan, dodala sam. Divila sam se vašim krokijima, vašim platnima…

             Ali gospodin u bijelom, elegantnom odijelu nastavi priču ne obraćajući pažnju na mene, pa ga zato ni ne upitah da li je poznavao dajdžu Nazifa, rođaka moje nene, s kojom sam kao dijete išla u posjetu, stanovao je u ogromnoj kući u centru Tuzle, pored čije bašte je proticala rijeka.

           –  Slikao sam gdje god bih se zadesio. Moj očuh je bio oduševljen. Zato je cijela porodica odlučila da me pošalje u Sarajevo u gimnaziju. Mnoga dobrostojeća djeca i iz Tuzle su odlazila u Sarajevo na dalje školovanje. Bio sam prilično sam, bez mnogo rodbine, ali se nisam nikad osjećao usamljen. Zahvaljujući mom kistu. Mom najvjernijem prijatelju. Tad me je primijetio Švrakić i preporučio me svom prijatelju i meceni direktoru Hipotekarne banke u Sarajevu, bitnom u upravi Napretka, Niki Andrijaševiću, i zamolio ga da mi pomogne da se upišem na Akademiju u Zagrebu. Ovaj je poznavao čuvenog skulptora, Meštrovića. Zahvaljujući Švrakiću i Andrijaševiću dobio sam stipendiju od Napretka. I primljen sam odmah na Akademiju, zahvaljujući slici ruke.

            Mario mi je već ranije bio pokazao tu čaroliju čiji je autor mladić od sedamnaest godina. Sliku nečega što je inače najteže realizovati svakom slikaru. Koščati, dugi prsti jednog arostakrate, onog duhovnog i onog po porijelu, ruka koja je pričala bezbroj drama i bezbroj bajki u isto vrijeme, ruka čiji je svaki prst u stvari imao svoju vlastitu priču, a svi su učestvovali u rađanju, u porodima kojima je kum bio ovaj gospodin u bijelom odijelu. Tu su se već nazirale i žile koje krase one ruke koje imaju mnogo iskustva i koje su prevalile ogroman put, i umjetnički i životni. Razumljivo da je ta, tako mlada osoba bila primljena odmah, i bez mature na Akademiju u Zagrebu. Kasnije je slikao opet ruke, a meni se u sjećaju usijekao buket ruku dignutih u zrak, nešto traže, mole. To se mračno proročanstvo ostvarilo devedesetih. I Ismet je, kao svaki veliki umjetnik, vrsta profete.

           – Prije odlaska u Zagreb, moj profesor i moj mecena Andrijašević organizovali su mi u banci izložbu akvarela, nastavio je Ismet. Sve slike su bile prodate, pa sam mogao bezbrižno da prionem svojim studijama jer su mi slali svakog mjeseca sa mog otvorenog računa u banci određenu sumu, što je uz stepediju za mene bilo pravo bogatstvo. U Bijeljini, gdje mi je poslije preselio očuh, upoznaću Mladena Čaldarevića. Njegov otac je bio čuveni advokat. Ali samo što smo počeli da uživamo u našoj mladosti, kad sam počeo da bljujem krv. Mladen mi je preko očevih veza pomogao da odem u Saint Moritz na liječenje. Tamo mi je bilo divno, uspio sam da ozdravim. Inače bih doživio sudbinu vlastitog oca. Upoznao sam tamo puno ljudi, odmarao sam se, udisao svjež i zdrav zrak, jeo zdravu hranu, najviše koziji sir, pa sam u jednom pismu zamolio očuha da proda jednu njivu u Slavinovičima i da mi pošalje još novaca da malo produžim boravak. Što je on i učinio.

​      Vratio sam se u Sarajevo, gdje sam dobio i atelje, ovaj isti, kod Katedrale. Opet zahvaljujući svom profesoru, Švrakiću, kao i svom meceni Andrijaševiću. Upravo je Roman, koga sam takođe bio upoznao, bio napustio taj atelje.

       Ubrzo nakon toga sam otišao u obilazak evropskih gradova, skrasivši se napokon u Parizu. Koji sam odmah zavolio kao da mi je rodni grad. Godio je i mom zdravlju, liječio me od tuberkuloze, naročito Pigal, gdje sam slikao plesačice. Igrao sam u jednom manjem pozorištu (Théâtre de Pigalle), upisao se na Sorbonu, studirao istoriju umjetnosti. Slikao sam po kafanama, po pozorištima, po noćnim klubovima, u metrou, u Moulin Rougeu, u drugim kabareima. Na slikarskom kursu André Lota i u Akademiji Les Beaux arts sam slikao aktove. Uživao u tijelu, lijepom i ružnom tijelu svojih modela. Nikad mi nisu nedostajali. Najviše sam slikao žene. Nisam siguran da sam u to vrijeme uopšte slikao, ili vrlo malo muškarce, nikad muške aktove. Sjetih se, naslikao sam ipak jedno dijete iz dobrostojeće familije, kao i jednog gospodina. Ne mnogo njih.

Slikao sam i u Louvreu. Kao i svi slikari. Tamo sam išao da pravim kopiju La liberté guidant le peuple. Slobodu sam učio od Delacroixa, i ona će mi pomoći mnogo kasnije. Ipak to nije bila bukvalna kopija, samo sam bio inspirisan. Divio sam se usput i mnogim drugim slikarima, slobodarskim zatvorenicima tog drevnog kraljevskog dvorca, napose Rubensu, i Rembrandtu, našim slikarski bogovima. Ima li neko da se njima ne divi, bili oni slikari ili ljubitelji slikarstva ? A fasciniran sam bio i pokretom koji je Delacroix uspio da prenese na svoja ogroma platna. Nekoj vatri koja je izbijala iz te i drugih njegovih slika. Danas je ta Sloboda koja vodi narod Delacroixovo najpoznatije djelo. Njegova tema to su „Les Trois Glorieuses“, ova tri revolucionarna dana jula 1830, tokom kojih je pariški narod ustao protiv kralja Karla X. Delacroix je tu naslikao Parižane koji prelaze barikadu. Na vrhu kompozicije je žena, koja je istvoremeno i antička boginja i žena iz naroda, a koja predvodi masu što maše trobojnom zastavom. Ona je sloboda. Kombinacija plave, bijele i crvene boje ponavlja se nekoliko puta, a ta francuska zastava, simbol Revolucije 1789., potom i Prvog carstva, bila je zabranjena povratkom Monarhije. To je ukratko o toj slici. Mene nije samo Sloboda oduševljavala kod Delacroxa, podvlačim to, nego i njegova senzualnost, i mislim da me je to dvoje vezivalo za ovog slikara : putene žene, naročito Marokanke i žene iz harema, i revolucija. I sam ću kasnije postati obuzet time. Iz Delcroxovih slika je izbijala naročita plamena putenost kakvu sam rijetko sretao na drugim platnima. To je bio, mogao bih reći, pored Leonarda, rijedak slikar koji mi bio direktno Maître. Ali tad to nisam izgovarao. I uopšte nikad nisam govorio o svojim učiteljima. Niti su ih drugi znali primijetiti. Nalazili su vjerovatno originalnost u mojim vlastitim djelima. Ah, ne sjećam se više toga. Nije to ni važno. Osjećam da biste vi željeli da kažem da sam se nadahnuo Delacroixom, i Leonardom, vidim to u vašem pogledu, zato i pominjem te slikare … Ali ja sam bio obilježen i El Grecom.

          –  Ali El Greco je bio astigmat, ima nenormalno izdužene figure, vi ne, ubacila sam se, na šta čuh odjednom Ismetovog sina :

         –   Nema to nikakve veze… Moraću i ja popričati s Ismetom, on ne zna   mnogo o onome što se danas zbiva, pa ni o promotivnim akcijama, lažnim krađama umjetnina, raznim aferama, izmišljotinama, lopovlucima svih vrsta, ali ipak zna sve o toj podvali da je El Greco imao problem sa očima pa su mu zato figure izdužene. Kako to da se ni jedan stručnjak ne sjeti da je on Grk, a u Grčkoj ikonografiji pravilo glasi: „Nauči, o moj učeniče, da tijelo čovjeka u sebi sadrži visinu devet glava, tj. devet mjernih jedinica od čela do peta », eto, to je pravilo grčke ikonografije, dok renesansni kanon o proporciji podrazumjeva da se tijelo sastoji od osam glava. Zato su i El Grecove figure izdužene. Iz Grčke je stigao u Italiju, iz Italije u Španiju, već formiranog likovnog stila : grčkih pravoslavnih fresaka.

            – Da, ali ja sam svuda čitala da je El Greco bio astigmata…

            U to će Mario dodati :

         –  Umjetnost, i uopšte kultura su nacionalne identifikacije i zato su dio raznih manipulacija.

           – Zato i ona egzibicionistica Marina Abramović izlaže « kao slučajno » u Crnoj Gori baš te godine, kad ta zemlja ulazi u NATO? To je prava manipulacija, ta instalacija od žene, dodade Ismetov sin.

           A svi potom, i Ismet, i Mario, i sin gospodina u bijelom odijelu,  zašutješe. Pa ni moj Glas se ne javi.

*

Slikarstvo se uči u muzejima,    

                                                                                                                                   Renoir

            Nakon kraće pauze Ismet nastavi:

           – U Parizu sam upoznao mnogo ljudi koji su mi naručivali portrete. Među njima je bila i jedna dama u godinama. Muž je bio sićušan i želio je da nadgleda kako mu slikam golu ženu. Kad se skinula u svom salonu ugledao sam njene ogromne dojke, i shvatio da bi joj muž mogao sav stati među te ogromne grudi; poželio sam upravo da ga nacrtam uklještenog tu, među tim strahobalnim sisama … To sam odlučio ipak da uradim iz sjećanja. I napravio sam naravno repliku te slike sa malim mužem koji se guši među sisama svoje žene; to je bio samo kroki, koji me je zabavljao, i koji sam potom vrlo brzo zagubio među brojnim crtežima i slikama koje sam tad uradio. Sićušni, džepni Fracuz mi je dobro platio za to ružno tijelo i nestao skupa s modelom zauvijek.

​         Još jedna pariška dama mi je ostala u živom sjećanju, nikad je neću zaboraviti. Bila je iz visokog društva, mršava, suhlja od suhe grane za naložiti, i kao da će se srušiti svakog časa dok je hodala. Zbog te suhoće. Očito nikog nije imala da je zalije poljupcima kao što se zaljeva cvijet kišom, da osvježi njene crte i tijelo. Pored toga, bila je grozno zanovijetalo. I nju sam slikao u njenom salonu, koji je bio vrlo raskošan. Bila je sama, niko nas nije nadgledao u mom radu. I nije htjela da joj napravim akt, nego da je portretiram obučenu. Ja je naslikam kako sjedi na fotelji, u plavičastom laganom kostimu, sa ambrelom u rukama, i šeširom sa perjem, uljepšam je, pretvorim skoro u Boticcelijevu Venus. I ona se oduševi. Naruči me da dođem za koji dan da nastavimo, još koji detalj da dodamo, kad odjednom, čim sam stigao, ona poče maltene da vrišti. Više joj se ne sviđa boja kostima i traži da je promijenim. Ja promijenim u crvenkastu, dodam okolo crnu pozadinu, ona se opet oduševi. Dođite sutra da mi samo malo popravite šešir, kaže. I dođem ja sutradan, ostavim sve svoje obaveze i užitke, jer je dobro plaćala. Pardon, jer je obećala da će odlično platiti; ja moram od nečega i jesti, ne mogu dopustiti rođaku kod kog stanujem da me izdržava, boje su skupe, sve je skupo u Parizu. Dođem ja i sutradan, kad tamo ne sviđa joj se više ni kosa koja je virila ispod šešira. Traži da ne budu lokne, nego pundža. Promijenim ja brzo to, skinem perje sa šešira, skinem skroz i šešir, ona veli da šeširi više nisu u modi, kao ni ambrele, pogleda moj rad, nju na platnu i uzvikne : Genijalno, moram sad izaći, dođite sutra. I eto ti mene opet sutra, nervozan, ne mogu više da je gledam, naslikam joj od bijesa i brkove i rogove, ona priđe da se pogleda, i razbjesni se ko ris.

           –  Ne morate mi platiti za ovu sliku, ali ovo ste vi, kažem joj, idite se zafrkavati s nekim drugim. I prije nego što mu odete, skontajte šta želite.

Nikad nisam bio tako grub s nekom ženom, ali ova je izluđivala i anđele i ovce.

           Odem ja, zalupivši vrata, bez pozdrava, krivo mi što sam bio nepristojan, ali nisam imao drugog načina da je se riješim. Vidio sam da će mi propasti cijeli boravak u Parizu ako nastavim samo nju u nedogled da „ispravljam“ prema njenim hirovima. Luđakinja.

            Tako bijesan, odem u Les Beaux arts, kad tamo sirena, leži na jednom malom i tankom šiltetu, nasred sale, svi zure, gutaju je očima i kistom, preko nje prebačena neka lagana draperija, tek da nas još više izazove, da samo naziremo la source de la vie. Izvorište, prepuno sokova. Kao na Courbetovoj Les origines du monde. Počnem i ja da je slikam, i napravim u rekordnom roku bezbroj njenih portreta, i aktova za kratko vremena, otarasim se tako one napasnice. Ima takvih modela, a mi smo nekad ucijenjeni, mi slobodnjaci, jer moramo svašta progutati da bismo nekoliko trenutaka nakon toga uživali u samoći i u ljepotama koje nam pruža umjetnost kao replika stvarnosti, kao njeno ogledalo, makar i iskrivljeno bilo. Mene apstrakcija nije zanimala, nego život koji je proticao žilama mojih modela, i to je svaki gledalac morao primijetiti.

          Mislio sam da sam se odmorio od te Ksantipe, narcisoidne bolesnice, kad stiže poštar. Ja otvorih pismo, a unutra njena slika i njena pjesma. Leti leptirić i buba-mara, od prilike u tom stilu. Nešto malo bolje. Traži od mene da je ponovo slikam, poziva me u La Coupole na večeru, biće tu veliko društvo, poznati slikari, kojima želi da me predstavi. I ne samo slikari. Ona će da časti. Neka se ne brinem, razumjela je da sam se iznervirao. Bla bla bla, sve tako, platiće puno, tojest vratiti dug za nedavno izgubljeno vrijeme.

           I šta ću, odem ja u La Coupole da uzmem dug. Što da ne? radoznao sam, volim upoznavati ljude. Jedva je prepoznam u maltene ljepotici koja mi je mahnula rukom kad sam se pojavio. Popunila se u roku od nekoliko dana, postala druga žena. Shvatila lekciju. Nije znači prava glupača kakvom sam je zamišljao.  

            Pozdravim se s njom, ona mi odmah tutne u ruke kovertu, odlična suma. Ja prezadovoljan. Tu je i jedna dama pored nje. Divno izgleda, vitka, u cicanoj haljini, stisnutoj u struku, kestenjaste kose koja joj je puštena do ramena. Ležerna. Nasmijana. A istovremeno i stroga. Takve sam od prilike uvijek volio. Ne znam zašto? Alhemija je tajna, treba li to naglašavati? … Predstavi mene moj model toj dami. Marguaritte ! Divno ime, i sama nalikuje na cvijet. Pravi divni mirišljavi cvijet, kažem. A ona će meni nekim meni nepoznatim akcentom :

           – Ne cvijet, ruža, to je Cvijet nad cvjetovima.  …

          –  Ali što se zovete onda Marguaritte? pitam ja.

          – Ne zovem se ja, tako me zovu … Ja se nasmijah. Ok, kažem, može i tako. Pa dodam:

          – Sutra putujem u Monte Carlo, hoću da kupim sebi bijelo odijelo ; hoćete li sa mnom ?

            Ovo mi tek sad pade napamet. Što da ne, da i ja upoznam zemlju prinčeva i mafioza?

        –  Ne mogu, nažalost, kaže ona, sutra moram da se razvedem od muža. Zakazana parnica.

  • Onda neću ni ja. Sačekaću vas.
  • A šta vi radite ?
  • Slikam.

       –  O izvrsno, vi ste znači taj talentirani mladić iz Sarajeva, slavnog grada, gdje su srpski barbari pucali u belle époque i les années folles. Druge slikare, ovdje nazočne, poznajem. …Čula sam da ćete i vi biti na ovoj večeri, da ste akademski slikar, da radite izvrsno portrete. I ja pokušavam. Možete li doći prekosutra do mene da me portretirate? I ja bih vam usput pokazala šta radim. Voljela bih da mi dajete časove…

  • Avec plaisir, odgovorio sam joj.   

          Prvo smo stajali za šankom koji minut, bilo je tu još svijeta, ali ja više osim Marguaritte-ružice nisam vidio nikoga. Onda su nas odveli za veliki sto, nas desetak. Uokolo, na stubovima oko nas, slike Monetove, Van Goghove, Modiglanijeve – tog genijalnog jadnika koji je umro tako mlad, a i ja zamalo nisam nedavno od iste bolesti, od tuberkuloze, i od alkohola. Njegova supruga, mlada žena, trudna se bacila kroz prozor sa šestog sprata nakon što je on izdahnuo i ona ga otpratila na vječni počinak u bolnici. Tu su bile slike mnogih impresionista, sirotinje u to doba, koja je tako zarađivala i plaćala svoje piće, sjedeći, tačnije živeći u ovoj čuvenoj brasserie.

         Moj model je sjeo pored jednog debelog muškarca, možda je našla konačno eliksir svoje « mladosti »? Shvatio sam da je ona pričala Marguerittei o meni, rekla joj da sam slikar. Tu je bio i jedan jako šarmantan mladi čovjek, punih usana, živog pogleda iza okruglih naočala, koje taj pogled nisu nikako mogle sakriti, i ispod stakala na nas su sijevale varnice. Imao je prilično pravilan nos, ali vrlo široke nozdrve, a sve to je odavalo bonvivanta, sladokusca, rekao bi čovjek da mu sperma stalno curi i iz nosa i iz usta, ali očito nije bio ni malo površna osoba… Čuo sam kako kaže :

          -…ako bismo ukratko morali da definišemo takvog, morali bismo reći da je to neko od karaktera, pošten…

        Okrenuo sam se prema lijepoj mladoj ženi čudnog akcenta, Marguerettei:

      – O kome govori ?

       – Henry ?

       – Tako se zove ?

       – Da, amerčki pisac. O geniju. Ja bih rekla, o sebi.

      – A odakle ste vi?

     – Živim u Parizu, odlazim često i u New York, volim i taj grad, ali sam iz Švedske.

     – Zar sve Šveđanke nisu plave?

     –  Ja sam obojila kosu, jer plavuše važe za glupače, reče ona i sa lica joj nestade one sjenke strogosti, koja mi se čak u jednom trenu učinila zastrašujućom.

     – A šta znači prava plavuša sa crnim pramenovima?

    – Sa pramenom pameti! Ili zrncem pamti, odgovori mi ona i opet se nasmija…

    – A šta je brineta između dvije plavuše?

    – Prevodilac…

    I ja sam se nasmijao, nisam se nadao toj visprenosti.

   – Vi ste prijatelj sa tim piscem?

   – Da, njegova ljubavnica. I nisam nažalost jedina.

   – A hoćete li biti i moja?

  – Moram prvo da vratim kosu u plavo…

  – Zašto?

  – Da ne primijetim da mi postavljate tako „pametna“ pitanja… A onda dodala:

        – Evo vam moja podsjetnica.

       Moja muza je sad naručivala za sviju nas porcije jastoga, a za predjelo kavijar i školjke. Moram priznati da mi je bilo prvi put da ću to pojesti.                      

       –  Jedan od rijetkih koji poznaje žene, dodade Margueritte, podižući svoju čašu šampanjca. I ja dignuh svoju praznu konobaru koji naiđe, da je napuni, a onda je digoh u čast svoje susjetke, dok su do mene dopirale riječi njenog ljubavnika, ili “ljubavnika” Henrya. Sa ljudima koji se šale nikad ne znaš kad govore istinu.

       –  Ni jedan pravi stvaralac nije nikad stvarao radi novaca; jedino što ga je zanimalo jeste strast. I slikanje života. Čemu svako djelo, ako nije ogledalo u kome ćemo moći da pronađemo odraz života? Djela nas moraju vraćati životu na isti način kao što je život vodio to djelo da se rodi, a da stvarni život nastane. Lancu nastanka i nestanaka nema kraja u tom pogledu…

       –  U njegovim romanima ćete naći njega samog, seks, filozofiju, istoriju, mistiku, i iznad svega vatru života. To je čovjek vulkan, domentula je Margueritte. Spasio ga je od pariškog ponora jedan advokat iz njegovog rodnog New Yorka, a onda je upoznao mnoge od nas. I Anais Nin… Jeste li čuli za nju? Moja suparnica.

      – Nisam, priznajem.

     –  Niste ništa izgubili, spisateljica, tako dosadno piše o seksu da nikad više ne biste vodili ljubav kad bi vam ona bila vodič… A piše samo o tome. To je sad u modi. Tako se pročula.

     –  Na ženama je da konačno zavladaju planetom, muškarci su izgubili hegemoniju jer su izgubili vezu sa zemljom, sa realnošću, žena to nikad neće.

       I ovo su bile riječi američkog pisca, koje su kao i ove dopirale povremeno do mene. Obraćao se i muškarcima i ženama, smijući se, i pijuckajući svoj whisky.       

              Moj model, moja plemenita Ksantipa je zurila u njega kao u božanstvo. Razumio sam zašto. Iz njega stvarno kao da je izbijala lava. Čovjek vulkan, slažem se sa svojom susjetkom. Ali nisam bio ni malo zavidan njegovom uspjehu, to inače nije bio moja boljka, a onda, bio sam mu i zahvalan, jer me je moj model, moja muza ostavila potpuno na miru, i pila sve vrijeme očima ovog pisca, od koga nikad nisam ništa pročitao. Bilo je izgleda tu i slikara, ali koje nisam upoznao. Inače sam čuo da je tada bilo jako mnogo Amerikanaca u Parizu, gdje su se i proslavili kao umjetnici.

        –  On je zabranjen u Americi kao pisac, rekla mi je opet moja šarmantna susjetka.

        Veče je proteklo u izuzetno ugodnoj atmosferi, moram priznati. Prije nego što smo se svi rastali, pogledao sam još jednom u vizit-kartu koju mi je pružila moja jedina sagovornica te večeri. Njeno ime, ispod kog je stajalo kao profesija ono „grofica“, i adresa u Šesnaestom u Parizu, kao i broj telefona, bili su napisani krasnopisom.  

  • U koliko da dođem pekostra?
  • U pet popodne. Popićemo čaj po “francuski”, rekla je i nasmijala se.
  • Ja pijem samo bosansku kafu.
  • Nema problema, moja sobarica će sve to srediti, i za mene i za vas. U Parizu se sve može naći. Čak i švedski čaj i kafa. 
  • A da, čuo sam puno o “švedskom čaju i kafi”… Ponijeću da vam pokažem jedan, dva svoja krokija.
  • Ne morate. Vjerujem potpuno onima koji su vas preporučili.

            Odjednom sam osjetio neku nostalgiju prema svom sarajevskom ateljeu, koji sam još davno bio unajmio. To je ovaj, iznad Katedrale. Gledajući kroz prozore tog atelja, kao da sam vidio cijeli svijet, kao da sam gledao i u Pariz, i Monte Carlo, pa i preko oceana, u New York, koji me uopšte nije privlačio. 

           –  U filmu vašeg sina sam vidjela da će vas jedna vaša prijateljica, Papo, kasnije udata u Americi za scenaristu, Otta Englandera, inače Tuzlaka po porijeklu, koji je radio u Diznijevom studiju, zvati da dođete, da i vi tamo radite, ali vi niste željeli nikad tamo otići. Ili su drugi mislili da to nije za vas, kao ni fotografija ?

         Moju primjedbu ovaj lijepi čovjek je i ovaj put prečuo. Nastavio je svoju priču. Sad se više nije opirao tome, jer su ga vlastite riječi nosile u stara vremena kojih se očito veoma rado sjećao. Pustio se uspomenama kao bujici. Bila su bogata događajima, i svaki njegov biograf će imati jako mogo posla da ispiše stranice njegovog života, napućenog od zbivanja i likova, a da ne govorimo o djelima, koje sam čak i ja imala priliku da vidim. Bila sam oduševljena tim crtežima na kojima se maltene vidio svaki ljudski mišić. A to je očito zaokupljalo i slikara. On je izučavao još kao vrlo mlad anatomiju, možda na gotovo isti nači kao i Leonardo. Da li je i sam vršio obdukcije leševa ? Rezao ljudska tijela i kamom, osim pogledom ? Mislim da nije. Možda će i o tome nešto reći. Ti crteži su najzad veoma podsjećali na Leonardove.

​​

       *   

Željezo hrđa kad se ne upotrebljava, ustajala voda gubi čistotu i mrzne nahladnoći; isto tako se i nerad potkopavasnagu duha,

                                                                                                            Leodardo Da Vinci

                 Otišao sam u zakazano vrijeme kod Marguaritte. Pokazala mi je svoje nespretne crteže. Ja sam vrlo brzo napravio njen portret, kojim je bila oduševljena. Pošto me je zamolila da je podučavam slikanju, pristao sam, i dolazio od tada svaki dan kod nje. Ne mogu reći da je bila nadarena, ali je bila uporna, i uspjela je, moram priznati ipak zahvaljujući mojim korekcijama, da ne kažem mom vlastitom radu na njenim « djelima ». Drugim riječima, ja sam joj sve te slike sam narisao. Tu je najviše bilo mrtve prirode, ali i pejzaža. Odlučila je da u Monte Carlu napravi izložbu. Preko slika smo se i zbližili. Držao sam njenu ruku koju sam povlačio po bijelom platnu, i tako smo , recimo, zajedno slikali njenom rukom sve te slike koje će u Monte Carlu i izlagati. Ona više nije pominjala ni svoga bivšeg muža, ni svoje ljubavnike. Ne znam je li sve to bila šala što mi je ranije ispričala u La Couple, jer je voljela da se šali. 

Skratiću vam o tom boravku u Monte Carlu. Grofica je imala dakle tu izložbu, a ja sam slikao portrete raznih ambasadora, konzula i državnih službenika koji su tamo ljetovali, ili su bili tamo u službi. U Monte Carlu je postojao takozvani turistički brak, on je dopuštao ljubavnicima da dijele istu sobu u hotelu. Taj brak smo ja i Marguerette sklopili. Da, taj brak je trajao koliko i naš boravak u toj prinčevskoj zemlji, usjećenoj u stijenje, prepunoj manipulanata, nouveaux riches, kockara iz cijelog svijeta i onog svijeta koji je sebi umislio da je noble.

Njene, da ne kažem opet naše slike su, zahvaljujući njenim visokim vezama, imale veoma uspjeha i sve ih je prodala. Ali i ja sam dobro zaradio, opet zahvaljujući njenim vezama.

Grofica je bila vedra osoba i bilo mi je prijatno u njenom društvu, povremeno je znala biti isto tako duhovita kao i prvu veče kad sam je sreo, ali to nije bivalo tako često. Pitao sam se da li sam uživao u njoj lično, ili u toj kockarskoj Meki, u pejzažima, a napose u moru, i u susjedom gradiću u koji smo često išli. Sve to se miješalo u mojoj svijesti, i ja sam skraćeno to nazivao, ne samo turističkim brakom, nego i turističkom ljubavlju, zaljubljenošću. Ljepota koja me je okruživala činila je da uživam i u krevetu u njenom elegatnom tijelu. Ne znam da li je to bila strast, ali znam da strast ne može predugo trajati. Vatra se mora jednog dana ugasiti, pa čak i kad je stalno raspiruješ. Kad smo bili slobodni, najviše sam volio ići u pomenuti gradić u Francuskoj, koji se zvao, mislim, Brada, u prevodu na naš jezik. Kupali smo se noću. Svaki dio mog tijela, svaka moja pora kao da je imala seksualni organ, kao da sam bio čovjek i sa krilima i sa bezbroj ruku. Bio sam i vodeni Šiva, i plesao kao sirena, bio sam i galeb sa bezbroj krila, a ona je činila sve što bih poželio, čak i u mislima. Nisam joj gotovo ni vidio lice. Bila je mekana u vodi, prava žena-školjka. Kupala se u jednoj muslinskoj, pretankoj haljini koja bi joj se potom priljubila uz golo tijelo, što me je mnogo više uzbuđivalo nego da je bila sasvim naga. A ja sam bio go. To je jedna od rijetkih žena koju nisam više slikao, nego samo obljubljivao. Sve je mnogo bilo uzbudljivije tu, noću u toplom moru, na pustim plažama nego u onom skupocjenom hotelu. Tad nikog nije tu bilo. Odveo bi nas do Mentona njen, tojest naš šofer.

Upravo sam za vrijeme tog boravka, u jednoj skupoj radnji, kupio svoje bijelo odijelo, koje sam jako zavolio. Evo, to je ovo koje sad vidite na meni. Vama se očito to odijelo dopalo. Ne znam zašto. Da, govorili su mi da mi pristaje. Da pristaje uz moju razbarušenu kosu, što nikad nisam dobro shvatio, a mojoj trenutnoj izabranici i supruzi iz Monte Carla se najviše dopadalo kad nemam ništa na sebi. I ona je govorila da voli moju razbarušenu kosu, to je bio njen izraz, mes cheveux ébouriffés de plaisir, avec un sourire de silence mystérieux et d’un regard tout en extase, sa osmijehom tajnovite tišine i pogledom prepunim strasti. Možda stih odgovara više ženi, ali svejedno. To mi se vrlo dopadalo, kao i njeni sokovi koji su se nesebično izlijevali iz nje i miješali sa slanom vodom koja je oko naš šumila, kao da je pjevala o našem spajanju.

            ​Nakon nekoliko mjeseci zajedničkog života, vratili smo se u Pariz. Tad je taj turistički brak prekinut sam od sebe. On u Parizu ne važi, jer tu nema problema da ljubavnici spavaju zajedno gdje god naume. Ja sam još neko vrijeme spavao kod nje u njenom stanu. Ja sam slikao, ali ona više nije.  

       Ipak sam ja Marguerittei pridodao mnogo više šarma nego što ga je imala, bila je, čini mi se, više plod moje mašte i želje da samoću podijelim s nekim nego što je bila moja muza, moja inspiracija, moja ljubav. To je bio drugi svijet, konformistički, rigidan. Rekao bih čak i škrt. To sam osjećao. Često smo morali svak sebi plaćati piće u kafanama. Bez obzira na priču, bez obzira na retoriku i visprenost njenog duha, ona nije bila žena mog života, kako se to obično kaže. A ja sam ipak za tim duboko u sebi čeznuo, ne izgovarajući to naglas pred sobom. Grofica nije nikad poželjela da me prati u Moulin Rouge gdje sam volio, poput Toulouse-Lautreca, da slikam senzualnost plesačica. Nije išla sa mnom ni u Les Beaux Arts, gdje sam nastavio da slikam aktove koji su me uzbuđivali, niti je išla sa mnom u pozorište u kome sam opet odigrao jednu beznačajnu ulogu.

             Položio sam ispite na Sorboni. Tu sam nakon ispita upoznao jednu mladu i simpatičnu Paržanku koja je takođe polagala taj dan ispit, ali iz francuske književnosti. Sreo sam je u hodniku Sorbone kad sam izlazio iz profesorskog kabineta. Naišla je, i pitala me da li imam pero da joj posudim, da nešto zapiše. Dao sam joj svoje pero, a onda me je ona pozvala da odemo na piće u brasserie Balzar, koja je bila dva koraka od Sorbone. Kafa se produžila u ručak, a ručak u večeru. Potom mi je predložila da odemo do Côte d’Azur već sutradan. I otišli smo. Oni, ona i njen prijatelj kod koga smo odsjeli, kupali su se, ja sam bio u džemperu, bilo mi je hladno, njoj toplo, pretoplo. Rukom sam joj pravio hlad. Bilo je to smiješno, naravno. Imam i danas fotografiju koja svjedoči o tom mom izletu. Izletu u oba značenja riječi: i u figurativnom i bukvalnom. Da, bio je to izlet ljubavi – ne baš i ljubavni let -, i izlet na obalu Mediterana. U tom periodu nije bilo puno svijeta, a ni masovni divljački turizam nije bio u modi. Osim nas, na plaži nije bilo nikog.

​            Kad smo se vratili u Pariz, opet sam išao da slikam, kopiram, odnosno da učim od Delacroixa.

​            A onda naglo odlučio da se vratim u Bosnu, odem u Bijeljinu gdje mi je očuh živio sa mojom majkom i sestrom. Naslikao sam ponovo u Bijeljini majku sa šamijom. Režirao jedan pozorišni komad tamo, u kome sam i glumio; bilo je to uzbudljivo. Naslikao sam kao prvi Bosanac, Arapina vlasnika tamošnje kafane! Na mojoj slici je to pravi crnac. Iako je u prirodi bio malo svjetliji. Već sam shvatao dosta toga o slikarstvu, gdje me je više zanimao tačan, zanatski potez od osjećajnosti.

Napokon se vratim u Sarajevo.

​​

​​​​​                                                                        *

 Ono što je za mene najrealnije, to su iluzije koje stvaram svojim bojama. Ostalo je živi pijesak. 

Eugène Delacroix

              Uživao sam u svom atelju, u svom pogledu kroz prozor. Drugi, u dnu atelja je bio vrlo mali, i vodio je na krov. Kroz njega su mi često dolazili prijatelji kad mene nema, i krali moje cigarete. Oni će poslije postati poznati političari.

​(Ne čudi me da su se već tad učili zanatu: krađi, pomislila sam čekajući nastavak.) Poslije bi mi rekli da su to bili oni.

         Nije prošlo puno vremena od mog povratka sa putovanja, kad sam primio posjetu, iznenadnu posjetu švedske grofice Margueritte. Došla je bila sa svojim novim ljubavnikom, i banula s njim u atelje. Bio je to naočit visok mlad čovjek u bijelom odijelu, sličnom ovome koji imam i sad na sebi. Pregledali su sve moje slike, gledali dugo kroz veliki prozor na ulicu, na planine, na vrhove Katedrale, rekli da je to jedna od najružnijih katedrala na svijetu, da je mnogo ljepša sa stražnje strane. Napravio sam im kafu, Margueritte se bojala da se ne ufleka njena lijepa ljetna haljina sa cvijetnim motivima, koju je i ovaj put bila stegla crnim kaišem u struku. Sviđale su im se moje slike koje sam slikao u Parizu posvuda, a dopala im se i moja replika Delacroixa. Voljeli su tog slikara.

         ​-  Divne slike, divna igra i ogroman posao. Vi nemate vremena da se dosađujete, rekao je grofičin đuvegija.

         –  Jedini način da izbjegneš dosadu je i po meni to da imaš ideje. Nisam jedini koji tako misli. To je misao svakog umjetnika.

         Marguritte je izgledala melakoličnija nego ikada. Nije tražila da je portretiram, ni ona, ni njen novi saputnik. Nisam je pitao ništa. Čavrljali smo, ja i njen pratilac.

         –  Vas ovdje svi znaju, rekao mi je. Pitali smo na Baščaršiji prodavca « brioches » – tako je nazivao kifle i somune – da li vas poznaje, rekao je da vas poznaje, i rekao nam gdje stanujete. Mi smo odsjeli u Hotel-Evropi. I tamo vas poznaju konobari. Putujemo sutra za Dubrovnik. A potom se vraćamo u Pariz. Tamo živimo. Nadam se da ćete moći da nas posjetite uskoro.

           Rekao je to i izvadio svoju vizit-kartu. Šesnaesti, najbogatiji kvart. I njegovo ime sa partikulom. Imao sam prilike da upoznam visoku klasu, gdje su često svi sebi plaćali svoje piće. Ima naravno i izuzetaka.

​          Otišli su tiho i naglo kao što su i došli, ne kupivši ni jednu moju sliku. Interesantno. Na vizit-karti nije pisala profesija tog gospodina. Što se aristokrata tiče, njima je u Francuskoj, kao i našima nakon agrarnih reformi u Bosni, ostala samo titula.

​            Ubrzo sam primio dopisnicu iz Dubrovnika, pozdrav sa Jadrana. A onda je stiglo još jedno pismo, – ne od Margueritte i njenog pratioca -, kojim me pozivaju da dođem u Split da pomognem oko klesanja Meštrovićevog spomenika.

          Što se tiče Marguarrite, mnogo kasnije ću saznati da se udala za nekog Talijana, mislim da je bio ambasador u Parizu. Ali i o tome će vam možda bolje reći moj sin. On se zanimao za moju prošlost, pa se raspitivao o grofici kad je išao u Švedsku, i nešto slično o njoj saznao. Nikad neću u stvari biti na čisto da li mi je grofica govorila istinu ili se šalila. No svejedno, vi možete misliti i napisati što vam volja.

          –  Sve se to moglo desiti, kako mi reče i vaš sin, jer ponekad ni sami ne znamo šta nam se uistinu dogodilo. Ili zašto nam se nešto dogodilo. Sjećanje je nepouzdana “radnja”. Ono se više tiče pisaca nego slikara.

​​ ​​​​*

Boja je vrlo važan dio umjetnosti koji nosi u sebi čaroliju. Dok se tema, forma, linija prvenstveno obraćaju misli, i boja ne predstavlja ništa za intelekt, ona je međutim ta koja posjeduje svu moć nad senzibilitetom,

​​​​​​​​​​Delacroix​​​

            – U Splitu sam živio kod jednog bogatog veletrgovca vinom za cijelu Dalamciju i Trst, po imenu Zrnčić. I do njega sam dospio preko mog mecene, koga sam vam već pominjao. Zrnčić je imao više vila. Unajmio me je da mu slikam berbu. Usput sam slikao i izvlačenje ribe. Boje na ovim mojim platnima sada su bile vrlo žive. Neko mi je jednom rekao za te slike: Breugel! Nisam se, naravno, slagao s tim, moje figure su velikih okruglih glava kao u ranim Picassovim fazama, ogromne u odnosu na mnoštvo brojgelskih figura na platnima koje su slikali svi ti brojni slikari iz porodice Breugel, ali vrlo je moguće da je bilo nečeg seoskog, bučnog, i prazničnog na mojim platnima koja su pokazivala istovremeno ni malo lak posao radnika, što je nekoga (glupost!) sjećalo na Breugela. Tako sam ja, šareno, doživljavao taj morski ambijent. On mi je veoma godio. Oni koji su se više razumjeli stavljali su me među ekspresioniste, dovodili u vezu sa G. Groszom. Ja sebe nisam baš ni s kim dovodio u vezu. To sam vam već ranije rekao. Dopado mi se Grosz, Munch, Oto Dix, ali sam istovremeno bio i ravnodušan. Vrlo su mi oduvijek bili dosadni kritičari i njihove teorije. I sam sam sve to studirao u Parizu, ali da li mi je imalo pomoglo u slikanju? Više mi je pomoglo to što sam zurio u ženske noge u Moulin Rougeu. Ali i što sam buljio u Delacroixa u Louvreu.

            Kupao sam se na Bačvicama gdje sam sreo Mariju. Posebno mi je godilo što je ona tu bila, u gostima kod tetke i tetka Zrnčića. Marija je inače bila učiteljica u Vojkovićima. Prelijepa, od onih žena koje sam ja oduvijek primijećivao i koje su me uzbuđivale. Ne izrazita plavuša! Moglo bi se reći « tamnija plavuša », guste zlataste, i valovite kose, pravilnih crta lica, imala je prelijep osmijeh i zube, ali je u glavnom bila prilično ozbiljna. Možda joj je taj izgled davala njena profesija ? Tu notu ozbiljnosti. Istovremeno je razumjela šale i voljela da se smije mojim dosjetkama. Ili glupostima ? Kad je čula da su me žandari uhapsili što sam se kupao go, smijala mi se kasnije, ali je molila tetka da iskoristi sve svoje veze da me s mjesta puste. Ja sam se zaljubio na prvi pogled, i prvi put do daske, kako mi „slikari“ nikad ne kažemo. Godilo joj je da me vidi tako potpuno predanog njoj. Zato su moje slike bile toliko vesele, pune ljudi na njima. Ogovarali su nas na sve strane, čudili se da neki musliman slika, a to je navodno zabranjeno u njegovoj religiji (što samo neznalice misle – ja se nagledao brojnih islamskih minijatura, pa i erotskih!), ogovarali moje slobodno bohemsko ponašanje, moju frizuru engleskog dandya, govorili kako sam kao musliman radio na izvođenju fresaka Joze Kljakovića u Zagrebu, u crkvi Sv. Marka, ali meni je bilo svejedno. Ko bi još na to obraćao pažnju?!

Marija je znala da je volim. Zar onaj pisac koji je nekoć sjedio za istim stolom kao i ja u pariškoj Coupole nije tačno primijetio da ni jedna žena ne može odoljeti stvarnoj ljubavi ?

​            Kad sam se vratio u Sarajevo, nakon ljetnog ferija, i Marija se vratila u Vojkoviće u selo kraj Ilidže, gdje je bila učiteljica. Imala je i tetku u Sarajevu koju je sad posjećivala češće. Nastavio sam da je viđam. Dolazila je kod mene subotom i nedjeljom u atelje kod Katedrale. Slikao sam je s više žara nego ikoga ranije. Svom prijatelju piscu, Ziji sam napisao da osjećam odlično od kako sam upozao Mariju, više nikad nisam bljuvao krv, a Marija je znala da udahne život svemu što se kretalo ili stajalo. Da od jedne ptice načini jato, da od jednog modela načini njih bezbroj. Sama nije bila jedan model, nego gomila modela. Slikao sam Sarajevo. Bilo je šareno, nudilo mi se, i to opet zahvaljujući Mariji, grad je bio kao najljepša muza. A muza kao najljepši spomenik ljubavi. Vodio sam Mariju kod Romana Petrovića, s kojim me je upoznao moj gimnazijski profesor Todor Švrakić. Ja sam tad napravio portret Romanov, a on Marijin. Roman tu ne nalikuje na mladog čovjeka u šeširu, plavičastih tonova, koji vam je o sebi pričao. Na mojoj slici se vidi i vrijeme koje je izdužilo njegovo lice, i napravilo mu upitan pogled. … A onda sam i ja slikao Mariju. U crvenoj cicanoj haljini sa cvijetnim motivima. I s pogledom prema dolje. Bila je pomalo zabrinuta. Ali se znala oduprijeti, da tako kažem, oduvijek mojim šalama.

            –  Ismete, gdje su ti odjednom nestala sva ona odijela koja si nosio kad si mi dolazio na randes?

– Pa to su bila Hamdijina odijela?

– Kako Hamdijina?

– Mog apotekara. Znaš Hamdiju, i njegovu apoteku kraj Katedrale, vidiš je s prozora atelja. On mi ih je posuđivao.

– A to bijelo?

– To je moje, kupio sam ga u Monte Carlu.

– Postaješ modernista ?

Odlučili smo da se vjenčamo. I vjenčali smo se. Kad je za to čula, njena mati se onesvijestila. Kakav užas, njena Marija da se uda za muslimana?! Da ona, Darinka rodom iz Graza, dobije zeta Muhamedanca?!

            ​Nažalost, nismo imali prilike da uživamo u našoj sreći u Ateljeu. Marija je čitala, ja sam je slikao, a onda je bubnulo. Izbio rat. Ja postao Kraljev poručnik, sve dok – tojest ubrzo nakon toga – Jugoslavija nije kapitulirala, a Kralj pobjegao u London. I u Bosni NDH hara, hapsi, uzima taoce, čitaju nam misli, da ne pominjem sve te doušnike koji se razmiliše na sve strane. Treba se dokopati Londona, kažem jednom prijatelju na ulici, a kraj mene se stvori četa Patriota.

         – Ma nemoj, da nećeš malo da te smjestimo za namicatelja znanja kod gosn. Luburića, traži takve kao što si ti ?

         Kaže to jedan od Časnikovih malih, i drži se za svoj „okolotrbušipantolodržac“.  Stvori se tu još nekoliko dragovoljaca, jedan od onih konju-pod-rep-gledajućih, sa kandžijom, šta li će sad ovaj, hoće li me izbičevati, gdje mu je konj ? Svi oni bi da me nagrade jednom zatvorskom ćelijom, ili Jasenovcem. A već se uveliko priča šta se sve dešava. Da ne povjeruješ koliko je zastrašujuće. ​ 

          – Dobro je momci, kažem, zar ste zaboravili na šale. Najljepša zemlja to je domobran…

           – Kaj baljezgaš, ćuntić ? Nemoj da ti razderemo tu kraljevsku uniformu s kojom nas vučeš za nos …

          – Kako se sad kaže nos na luburićkom? pitam druga… A on mi bukvalno zveknu šamar.

          –  Fata ga groznica! Ne slušajte ga, bolestan! povika ustašama.

           – Boslestan, naravo čim je u srpskoj-kraljevskoj uniformi…

           Spasim se nekako od preporoditelja, naiđe i neka dama i kaže njima da nemam para da kupim drugo odijelo. Reče i to da joj je muž glavni u Jasenovcu.

          –  Pustite ga.

            I pustiše kad čuše “muž glavni u Jasenovcu ».

           Ne smijem više reći da ova Nezavisna nova nije ni malo nezavisna​.                       

           U Vojkovičima gdje je Marija bila učiteljica, kao Hrvatica, živjeli su u glavnom Srbi ; tu smo od nedavno često boravili oboje, više kod nje nego u ateljeu kod Katedrale. Ustaše su jednog dana, kad sam bio tu, banule, uzeli su deset seljaka za taoce i odveli ih na streljanje ! Ja sam to vidio i usprotivio se, ali mi je zapovjednik voda zaprijetio da će mi se osvetiti!

  • A ti ćeš ćuntić vidjet svoga Boga!

          Treba vjerovati « obećanjima » zločinaca, oni lažu samo kad tuđim zločinima pravdaju vlastite. Ustaše su održale obećanje. Isto popodne došli su sa istim zapovijednikom po mene, ali su me seljani prethodno obavjestili da mi se to može desiti, pa sam se na vrijeme sklonio. Marija im je kazala da sam dobio poziv za domobrane i da sam otišao! Ja sam u stvari već bio dobio poziv da se javim u domobrane, pa sam prešao Željeznicu, i javio se u u vojsku. Tu sretnem prijatelja Petovara, pa zajedno preko nekog Filipovića koji nam je u domobranima bio veza stupimo ubrzo u kontakt sa jednim važnim Titovim partizanom, Pašagom Mandžićem. Dogovorimo se šta treba da radimo i tako i bude: na Ozrenu se tobože predamo njima. I tako se priključimo partizanima.

               Marija je za to vrijeme živjela sama u ateljeu. U stomaku je nosila našeg sina. Za moj bijeg u partizane saznao je vrlo brzo Luburić i htio je Mariju likvidirati. Časnik je bio jedan od najkrvoločnijih ustaša. Pravio je orgije na kojima je pekao, rezao i mljeo svakog Sarajliju koji mu se nije dopao. Naročito komuniste i Srbe. Najzaslužniji je za zločine u Jasenovcu. Ali sin Nike Andrijaševića, mog mecene, koji je bio u vladi NDH u Zagrebu, javi odmah Mariji da bježi u Osijek, ocu i majci, jer joj prijeti direktna opasnost od Luburića. Tako moja supruga pobjegne u Osijek sa našim sinom u trbuhu, napustivši atelje, ali ponese pun kofer mojih crteža, koje je mogla u tom času spasiti iz ateljea. Dobro je učinila što je pobjegla. Rodila je u Osijeku sina kome smo dali ime Ismar, po prvim slogovima naša dva imena. Tako je i on, eto, proveo dosta vremena u mom, tojest našem ateljeu.

Drugi sin Nike Andrijaševića, koga sam već više puta pominjao kao mog mecenu, a koji je bio u stvari Marijin ujak – brat Marijine majke Darinke -, bio je u partizanima, i protiv ustaša. Nakon rata postao je čak ministar privrede. Nažalost, završio je na Golom otoku jer je proglašen za Titovog neprijatelja i Staljinovog pristalicu. Stipe Zrnčić, bogataš, koga sam takođe pominjao, bio je muž Darinkine sestre i veletrgovac vinima. Imao je vinski podrum u kući gdje će bogataš iz Švice, Adil Zulifkarpašić kasnije u Sarajevu kraj Markala, kad nastupi vaša « dekomratija », kupiti prostor za partiju zvanu SDA, a potom za MBO.

           Što se tiče rata, dugo je sve to trajalo. Ja sam slikao sve što sam vidio. Da li sam pucao? To bih radije zaboravio. Nisam znao da pucam. Krv, pucnji, plač, urlici, skrivanje, zasjede… Svi težimo ka slobodi. Sjećam se Delacroixa i njegove Slobode. Stalno mi u glavi.  

           Nakon rata, još jedno vrijeme sam slikao u ateljeu kod Katedrale. Ali smo svi sada živjeli kod Marijine rodice kod Markala. Iako je Marija spasila velik broj mojih slika, nigdje nisam više mogao naći neke od njih, pa ni moju repliku Delacroixove Slobode. Onda su mi oduzeli atelje. Dali nekome. 

​           Slikao sam kasnije po narudžbi, često su me birali da slikam Revoluciju i narodnooslobodilačku borbu. Dobivao sam i nagrade. Koje su mi znali i oduzimati. Jedni govorili – možda sam vam to pominjao ?-  da sam hrišćanski a ne partizanski slikar, drugi me ogovarali da sam socrealista. Rijetko bi ko dometnuo da sam ekspresionista. Bilo je tu i tamo i onih koji su voljeli slikarstvo i razumjeli se u crtež.

          Stalno su nam slali neke formulare da ispunjavamo i da se nacionalno izjašnjavamo. Ja sam htio biti Bosanac, ali to nam nije nikad bilo omogućeno. Iz Beograda je odjednom krajem šezdesetih stigla direktiva o formiranju muslimanske nacije, a Centralni Komitet BiH to naravno aminovao. Za mene je to bilo ponižavajuće. To je bila religija, i nije trebalo miješati religiju i naciju. Da li postoji katolička nacija? Ne! Doduše, postoji srpska i nacija i religija, jer je odavno došlo do simbioze između srpske crkve i nacije. Otud potiče ta prokleta konfuzija između nacije i religije na cijelom Balkanu, naročito u Bosni; to i dalje traje, što će vas sviju još dugo pratiti i spriječavati stvarnoj demokratiji da se tu razvije. Zavadi pa vladaj je najbolji način da se silnici mafiozi obogate, da te deklarisane ljubitelje vlastite nacije narod ostavi na miru u njihovim pljačkaškim pohodima. Da, čuo sam, naravno i ovdje, – dobar glas se nadaleko čuje, zao još dalje – da se danas sve može raditi u ime nacija, koje zavadiše narod međusobno. Namjerno ne kažem narode. Zar to nije jedan narod?

        –  To što vlada danas zove se dogma i niko ne smije dići glas protiv dogme. Jedna dogma zamijenila drugu.  Nema više Golog otoka, ali postoji “nevidljivi čovjek”, naslijeđe iz komunizma. Nisi niko i ništa ako se ne izjašnjavaš po komandi mafije koja vlada “u ime naroda i nacija” (ranije su postojali “narodi i narodosti”). Apsurd tih nacija, koje je Tito dobronamjerno nametnuo kopirajući, vjerovatno nesvjesno i iz neznanja, osmanski millet-sistem o pravima naroda, išao je dotle da su se svi morali deklarisati slijedeći samoproglašene « konstitutivne narode », koje su porodile susjedne zemlje, manipulišući katolike i pravoslavce iz Bosne. Moj muž, koji je po majci Rus čija je baba bila Finkinja, a koji je po ocu Austrijanac, čiji je djed sudetski Nijemac, a prababa s očeve strane Čehinja i Poljakinja, trebao je da se izjašnjava nekoć kao i danas da se deklariše ili kao Srbin (pravoslavac)  ili kao Hrvat (katolik), a sam nema nikakve veze ni sa Srbima ni sa Hrvatima, čak je bio kršten kao protestant… On je, na primjer bio čistokrvni Bosanac. A i ja sam.  

             Ismet ni ovaj put nije obratio pažnju na moju nespretnu, nedostatnu političku analizu « nacionalne » situacije, i nastavi: 

–  Preselili smo u jednom času u Neboder. Na petom spratu. Tu je živio i Meša sa Darkom. Ona se stalno gnijezdila na njemu, pa sam ih tako i naslikao. Mini žena, ali moćna, istovremeno se i gnijezdila i nadvijala kao ptica nad Mešom … Nije on štitio nju, nego ona njega. (Ako kontrolisati i štititi znači isto?) Kad je stigla direktiva o postojanju muslimanske nacije, Meša je rekao da je Srbin. Ne znam kako se prije toga izjašnjavao, da li je bio musliman srpske nacije, ili neopredjeljen. Po meni, nije imao puno izbora jer mu je žena bila Srpkinja i kćerka srpskog generala… Ja tad postadoh Jugosloven, jer kako rekoh, nismo imali pravo da budemo Bosanci, kako su se mnogi od nas osjećali. Jugoslovenska nacija je bila dopuštena, ali rekao bih više teorijski, jer su Jugoslaveni spadali u “ostale”.

– I Ostali su tada imali više prava nego danas…, opet ću ja, dok će Ismet :

–  Meša je stanovao u Neboderu na prvom spratu. Igrali smo skupa karata.  

 Onda smo Marija i ja dobili i kćerku, kojoj sam dao ime po planini koja me je obilježila, bila važna za mene jer sam tu prešao u partizane.

           – Saznala sam mnogo toga iz filma vašeg sina. Ima toliko stvari iz vašeg lutalačkog života, da je teško sve popamtiti. Vi ste se često vraćali u svoj rodni grad: ali i tamo su vas prevarili i poslije smrti. Atelje su vam dodijelili tek kad ste otišli u penziju. Vašeg sina jednog dana zovne čovjek, pita ga :

  – Možete li me zaposliti u Ljubaljnskoj banci?

  – Kakvoj banci, Ljubljanska svima, pa i meni duguje ogromne novce, od izbijanja rata naovamo?

  – Pa izdali ste očev atelje banci, pretpostavljam da imate veze. …

          Sin mi se zamalo nije onesvijestio kad je saznao da su moju kuću koju sam poklonio svom gradu i moju galeriju pretvorili u banku. To sam saznao na onom svijetu. Ni tamo nismo mirni.  

          – Ipak se vaš sin izborio, srećom, i vaša kuća je ponovo “samo” galerija. Nećemo više o toj „demokratiji“. Mislim da nemamo vremena. Preduga priča.

          Ovo sve sam u stvari izgovarala za sebe samu. Ismet je zašutio. Imao je i dalje bujnu, lepršavu kosu, bio je mlad, u bijelom odijelu koje mu je jako dobro pristajalo. Sjetila sam se da je bio protiv rušenja Baščaršije, da je đacima davao da crtaju sve što vide u tom kvartu, tako da ostane zabilježeno kako bi se sve moglo jednog dana restaurirati. Zato je slikar pao u nemilost vlasti.

       – Recite mi da li je ovaj mali prozor uvijek imao rešetke kao danas?

       – Nije, kaže Mario, kako bi ulazili preko krova Ismetovi drugovi da je imao?

       – Mario, zašto je gospodin u bijelom odlijelu zašutio? Nisam sve dobro shvatila iz slikarevog života. Možda sam mu smetala svojim komentarima. Odavno se divim njegovim ogromnim slikama u bivšoj JNA, sadašnjem Domu armije, i onim platnima koje sam drugdje vidjela. Portreti su odlični. Mislite li vi da je on bio ekspresionista.

       – O, pa nećete i vi valjda o tome? To se nas ne tiče. Bio je velik, jedan od najvećih ovdašnjih i uopšte slikara. Padao je često u nemilost i vlastima koje su ga tetošile. I on je načinio portrete, nekoliko portreta Tita i to u teškim okolnostima. Kad je Tito otišao, slikao ga je po sjećanju. Načinio je dva velika portreta od kojih je jedan u Izvršnom vijeću bio, u Beogradu.

         Mario mi je sad nasuo čašu vina. Bila sam premorena.

      – Mario, sad ćete mi vi pričati o sebi. Znam dosta toga o vama, ali ipak bih voljela radije da vi meni ispričate sve, ili barem dio vašeg života. Znam da su   Ismetu za slike koje danas vise na zidovima Narodne armije kao modeli poslužili razni prijatelji, prvenstveno Ismar, Ozrenka, ali i vaša supruga. Ima li i vas ?

      – Ima.

    –  Nisam vas vidjela… Jeste li vi umorni ? Želite li da vas ostavim, da se odmorite ?

    – Može se desiti da nas ne zadesite više tu, ako sad odete. Tojest odletite.

   – Naći ću vas, ni ja ni ostali napustiti. Vaš sin Goran se za to potrudio. I moj Glas.

            Pogledala sam kroz prozor. Ulica je i dalje bila živa, kao i ranije, ispred apoteke, tojest Hamdijine apoteke, skupljali su se ljubavnici, u daljini su bile mahale, brda, planine, vidjele su se i kupole, sve je tu bilo od vajkada isto. Sama iluzija. Kao i slika.

​           Mario je izvukao iz nekog ćoška portret koji je napravio kad sam ja bila mlada. U ljubičastom. Pored onoga koji je maloprije naslikao.  

       –  Ovaj nije ukraden. Mnoge naše slike su ukradene. Najviše kopije velikih majstora koje smo radili za vrijeme naših boravaka u Parizu. I moj je ukraden. Ponavljam da računam na vas da nam pomognete da ih pronađemo.

         – Da ih ja pronađem? Kakav težak zadatak!

           Otpila sam vina i rekla:

          –  Ali shvatila sam kako ću vam pomoću. Reći ću vam kad mi završite vašu priču.

Jasna Šamić, rođena je u Sarajevu gdje je bila vanredni profesor Filozofskog fakulteta do 1992.godine; jedno vrijeme direktor istraživanja u Francuskom naučnom centru (CNRS), saradnik na francuskom radiju (RFI) i France Culture, predavala jezike, istoriju i književnosti Balkana na univerzitetu Marc Bloch, Strasbourg. Autor brojnih knjiga svih žanrova, prevodila sa mnogih jezika na bosanski (srpskohrvatski) i sa bosanskog i osmanskog turskog na francuski jezik. Autor filmova i pozorišnih predstava, piše na francuskom i bosanskom jeziku. Živi u Parizu. Laureat francuskih nagrada Stendhal, Gauchez-Philippot, Prix du public du Salon du livre des Balkans, međunarodne nagrade Naji Naam, i književnih nagrada u Bosni, npr. Fondacije za izdavaštvo, i Zlatna jabuka.

 2,795 total views,  5 views today

Komentariši