Ženska čitaonica [INTERVJU] Magdalena Blažević: Osjećam poriv za čuvanjem priča i tome se u potpunosti prepuštam

Razgovarala: Lejla Kalamujić

FOTO: Marijana Baškarad

Jednom kada kao autor/ica shvatite da imate pravo raditi što želite s tekstom – eksperimentirati sa strukturom, jezikom, mijenjati perspektive tada vam se otvara jedan uistinu čudesan svijet iz kojeg ne želite izaći.

Magdalena Blažević je u samo nekoliko godina postala nezaobilazno ime na regionalnoj književnoj sceni. Pažnju na sebe skrenula je već svojim prvijencem, zbirkom kratkih priča „Svetkovina“, u kojima beskompromisno i jezički besprijekorno progovara o iskustvima i borbama žena u malim, izrazito patrijarhalnim, ruralnim zajednicama. Svoj osebujni talent Magdalena je potvrdila i romanom „U kasno ljeto“ koji je objavljen početkom ove godine. Ujedno, bio je to i dobar povod da sa Magdalenom porazgovaramo o nekim,  i njoj i nama, važnim književnim temama.


Jedan od ciljeva pokretanja „Ženske čitaonice“ bio je afirmacija kritičkog čitanja književnosti koju pišu žene. Ideja o podcastima i intervjuima je došla poslije. Ovo ne spominjem slučajno. Tvoji književni počeci su vezani za književnu kritiku. Prije nego si počela pisati prozu, objavljivala si prikaze i kritike u različitim časopisima i na portalima. Koliko ti je to pomoglo u pronalaženju vlastitog književnog glasa?

Na pragu svojih tridesetih našla sam se u situaciji gdje su me obaveze “pojele” – troje malene djece, posao i poslijediplomski studij nisu mi ostavili vrijeme da se bavim književnošću koja je oduvijek ljubav i potreba. Uplašila me pomisao da bi to dugoročno mogla biti moja svakodnevica i jednostavno sam “izmislila” vrijeme za čitanje i pisanje iako sam znala da će neki aspekti mog života trpjeti. Ponovo sam počela čitati i nekoliko knjiga tjedno, i kasnije pisati književne osvrte što me u početku ispunjavalo, ali sam se vrlo brzo zasitila jer to nije forma kojom se trebam baviti i danas mislim da je književna kritika bio put kojim sam morala proći da dođem do pisanja proze. Ne mogu reći da je književna kritika oblikovala moj glas koliko je čitanje jer sam u to vrijeme otkrila autore i autorice koji su mi kao čitateljici i autorici otvorili nove svjetove, perspektive, pristup tekstu i oblikovanju likova i dok čitam njihove knjige osjećam se privilegiranom.

Teme kojima sam sklona i jezik kojim pišem oduvijek su u meni, ali su oblikovani dugogodišnjim, strastvenim čitanjem. Taj se jezik mijenja i razvija sa svakom novom napisanom knjigom što je dobro jer je opasno zaglaviti se u jednoj temi i istom narativnom maniru.

Pročitala sam u jednom od tvojih intervjua da si tokom rada na „Svetkovini“ čitala kratke priče svjetski priznatih autorica, od Lucie Berlin do Olge Tokarczuk. Mislim da se lako možemo složiti da u pisanju mnogo toga zavisi od predanog rada i učenja. Voljela bih da nam kažeš nešto više o tom odnosu čitanja i pisanja. Koliko nam je čitanje važno? Odnosno, koliko iz njega možemo naučiti?

Nemoguće je dobro pisati bez posvećenog čitanja, na jednu napisanu stranicu trebale bi doći stotine pročitanih. Kad bih se našla “zaglavljenom” u tekstu prestanem pisati i počnem čitati. To su obično poezija i kratka priča jer su napisani besprijekornim jezikom (barem bi trebali biti). i mnogo su poticajniji od romana zbog kratkoće forme i gustoće teksta.

Onima koji pišu teško je pronaći balans između čitanja i pisanja, kod mene je prisutan stalni osjećaj krivnje. Kad čitam osjećam da zapostavljam pisanje i obrnuto.

Tvoje priče izviru iz iskustva odrastanja u malom, izrazito patrijarhalnom, bosanskom selu. Kaže se da sela kriju najveće tajne, a meni se čini da ti upravo posežeš za njima. Govoriš o prijestupu, odnosno o prekoračenju zadatih granica. O ženama i njihovim iskustvima o kojima zajednica šuti. Zašto? Moramo li, kao što se kaže u „Nelagodi večeri“ Marieke Lucasa Rijnevelda, zaplivati ka mraku da bismo na kraju pronašli put do svjetla? 

I kao čitateljica i kao autorica sam vrlo zainteresirana za život u malim, ruralnim zajednicama, tamo gdje je život sve osim komforan i gdje se raskrinkava prava ljudska priroda. Tradicija i religija nameću pravila koja se kose s onim nagonskim u čovjeku, što je jače od ičega i tjera čovjeka na postupke koji će mala zajednica osuditi. Ženama je mnogo teže u takvom okruženju jer se muškarcima i danas dopušta više nego ženama iako nema razlike između njihovih potreba, pritom najviše mislim na seksualnost koju žena mora obuzdati da bi njezino ponašanje bilo prihvatljivo. U “Svetkovini” je mnogo priča koje govore o neželjenim trudnoćama, ilegalnim abortusima i čedomorstvima jer su ljudi o kojima priče govore neobrazovani i nedostupna im je kontracepcija i zanimao me način na koji su rješavali taj problem koji je bio, pa i danas je, samo ženski. Plaši me ono što bi nam mogla donijeti budućnost, zabrana ženskih reproduktivnih prava ravna je smaku svijeta.

„Svetkovina“ je postigla veliki uspjeh. Uslijedili su i neki prijevodi, a rodila se i ideja za ekranizaciju jedne od priča. Kako napreduje scenarij i kada možemo očekivati film?

Po prvi put sam se okušala u pisanju scenarija i utvrdila da sam sposobna napisati samo umjetnički tekst, to je onaj dio pisanja u kojem najviše uživam. Za pisanje scenarija, pretpostavljam, treba imati drugačiji um, razmišljati na drugačiji način tako da nisam sigurna da ću završiti što sam započela. Možda budem imala sreće pa posao preuzme netko tko je uistinu scenarist. U godinama sam kad znam točno što želim i trenutno mi je najvažnije da završim rukopis na kojem trenutno radim.

Početkom ove godine objavila si i roman „U kasno ljeto“ koji je, također, pobrao odlične kritike. Ubrzo nakon izdanja za izdavačku kuću Fraktura iz Zagreba, uslijedila su i izdanja za beogradsku Booku i sarajevski Buybook. Roman govori o ratnom zločinu koji se dogodio u selu Kiseljak nadomak Žepča u ljeto 1993. Ispripovijedala si ga iz perspektive ubijene djevojčice Ivane. Koliko ti je pisati o bolnoj temi iz vlastite prošlosti bilo teško, a koliko nužno?

Dok sam pripremala materijal za roman i dok sam pisala s jedne strane me mučilo to što moram paziti na činjenice, na stvarnost, a s druge mi je ta ista stvarnost koje sam dio olakšala pisanje jer sam s ljudima o kojima roman govori živjela, znam kako govore, kako jedu, dišu, mirišu što se u romanu vidi i to mu je dalo na autentičnosti. Trebalo mi je vremena da se izmaknem iz samog teksta, da ga sagledam objektivno, s distance jer je to bio jedini način da izbjegnem nepotrebnu sentimentalnost. I prije nego što sam tekst poslala izdavaču prošao je kroz ruke pet šest čitatelja kojima vjerujem i koji nisu upoznati s događajem o kojem roman govori da bih bila sigurna u njegovu književnu vrijednost jer je to ono što je najvažnije. 

Tijekom pripreme sam osvijestila činjenicu o vremenu koji je nastupio nakon samog zločina, a o kojem kao dijete nisam mnogo razmišljala. Već sutradan se netko trebao vratiti u dvorište, oprati tragove strijeljanja, ukloniti sloj zemlje natopljen krvlju i negdje je pohraniti (danas vjerujem da je tu zemlju trebalo pokopati s tijelima) i po prvi put sam zamislila svog dida koji je već iznutra postao podivljala zvijer kako pokušava ukloniti tragove onoga što nam se dogodilo. Bilo je pitanje vremena kad će njegov PTSP u kombinaciji s alkoholom dovesti do nove tragedije, i to se dogodilo već za dvadeset dana. Po prvi put sam razmišljala o tijelima koje je netko morao odnijeti s puta i negdje ostaviti do sprovoda. Bilo je ljeto, mislila sam o mirisima, muhama… To me potpuno slomilo i kad sam smogla snage da napišem središnji dio romana morala sam rukopis ostaviti na mjesec dva da se na neki način odmorimo jedno od drugoga.

Naposljetku sam ponosna što je priča o Ivani ukoričena, to je jedna od tisuće dječjih smrti za koje nitko nije odgovarao i kako se čini neće.

„U kasno ljeto“, poput mnogih važnih knjiga, u sebi nosi antiratnu poruku. U trenutku vlastitog ukopa, Ivana izgovara: „Nema razlike između kopanja rova i kopanja groba“. Čini mi se da je u toj kratkoj, dječijoj rečenici, sve rečeno. Prvu skicu priče o Ivani i sama si zapisala u dnevnik kao dvanaestogodišnja djevojčica. Kažeš da si je napisala kako bi je spasila od zaborava. Mene su godine čitanja naučile da je moguće pisati iz različitih razloga. Šta danas kao afirmirana autorica prepoznaješ kao lični motiv za stvaranje priča?

Iznutra osjećam poriv za čuvanjem priča, za stvaranjem i tome se u potpunosti prepuštam. Dan u kojem nisam provela barem dva – tri sata pišući ili čitajući smatram potraćenim. Dok pišem tražim mjesta nelagode, ona od kojih bih inače okrenula glavu ili sakrila od drugih, stvaram likove koji raskrinkavaju pojedinca, obitelj, time i društvo. U književnosti mi je najprivlačniji intimni i tajni život žena svih dobi, pogotovo onih koje uživaju i opterećene su ulogama majke i supruge. Zanimaju me granična područja stvarnosti i fantazije, svjetovi koji lebde između to dvoje.

Sada ide pomalo nepopularno pitanje, ali s obzirom da si u medijima već dala neke naznake, na čemu trenutno radiš?

Ne vidim zašto bi rukopis na kojem radim bio tajna, naime riječ je o romanu koji je samo na površini ljubavni, a zapravo je mnogo slojevitiji. Zadaje mi mnogo muke, ali i pruža mnogo zadovoljstva jer pišem priču u kojoj sam oslobođena tereta stvarnih događaja i likova i u potpunosti se oslanjam na svoju sposobnost izmaštavanja. Jednom kada kao autor/ica shvatite da imate pravo raditi što želite s tekstom – eksperimentirati sa strukturom, jezikom, mijenjati perspektive tada vam se otvara jedan uistinu čudesan svijet iz kojeg ne želite izaći.

Čeka me i nedovršen rukopis zbirke kratkih priča koji nastaje otkako je objavljena “Svetkovina” i to su priče koje više naginju fantaziji, kaosu, frenetičnom ritmu. Moram priznati da ne mogu dočekati da se opet vratim formi kratke priče jer to je moja prva ljubav.

Možeš li nam za kraj razgovara preporučiti nekoliko knjiga? Koje su to autorice koje bi se morala naći na našem spisku obavezne literature?

Navest ću ovdje knjige kojima se iznova vraćam i koje nikome ne posuđujem, a to su: “Nevidljivi gradovi” Itala Calvina iz koje učim umijeću pripovijedanja i koja odgovara na sva moja pitanja, “Pismovnik” Mihaila Šiškina koja je jedna od najljepših ljubavnih priča koju možete pročitati, sve knjige Herte Müller jer su genijalno napisane, s nevjerojatnim pjesničkim slikama kakve ne nalazim u drugim knjigama, roman “Ocean, more” Alessandra Baricca koji između ostalog jako pazi na ljepotu pojedinačnih prizora i tome se uistinu divim, kratke priče Ljudmile Petruševske koje zalaze u područje bajke i fantazije, poezija Anne Carson, posebno zbirka “Lepota muža” i još mnogo, mnogo poezije.


Magdalena Blažević (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost. Autorica je zbirke priča „Svetkovina“ i romana „U kasno ljeto“. Kratke priče su joj objavljene u književnim časopisima i na književnim portalima: Balkanski književni glasnik, Riječi, Život, Ajfelov most, Strane, Astronaut itd. Neke od njih prevedene su na engleski, ruski i makedonski jezik. Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju priču. Živi i radi u Mostaru.

Finansirano iz Stabilizacionog fonda – Inicijativa za podršku kulturnim i obrazovnim organizacijama u Ukrajini, Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi i Centralnoj Aziji pogođenim posljedicama rata u Ukrajini. / Funded by the Stabilisation Fund – An initiative to support cultural and educational organisations in Ukraine, Eastern and South-Eastern Europe and Central Asia affected by the impact of the Ukraine war.

 3,057 total views,  2 views today

Komentariši