Pobjednička priča X Bugojanske vaze “Sead je odlučio umrijeti”, Aide Šečić Nezirević

Aida Šečić Nezirević

SEAD JE ODLUČIO UMRIJETI

Odlučio je. Umrijet će. Jučer je sinu svom Faruku rekao da ne može više.

– Vodi me u bolnicu – rekao je.

–  Nisam dobro – rekao je.

– Ne spavam noćima – rekao je.

Sin je znao da je to tako. Kćer koja je spavala u njihovoj kući tri noći ranije vidjela ga je kako u tri ujutro ustaje i uključuje šporet.

– Šta to radiš, tata?- upitala je – idi spavati.

I on ju je pogledao, umotan u svoj sivi frotirni ogrtač, iz kojeg su mu virile bose, mršave noge. Onda je, miran poput duha iz davnina, otišao niz hodnik. A šporet je ostao uključen. Na usijanom kolu je bila zelena džezva bez vode.

– Šta bi bilo – pitala je kćerka Nerminasvog brata sutradan-  da ja nisam bila tu, da nisam ustala i isključila ga? Izbio bi požar. Stradali bi i oni, i vi koji živite iznad njih. Svi biste stradali.

Pitali su ga sjeća li se da je ustajao.

– Ne – rekao je – nisam ustajao.

*

Tri mjeseca ranije njegova je žena Vildana imala moždani udar. Bio je to običan dan, obična subota u martu, i on je otišao voziti bicikl. Ona je ostala praviti ručak. Poljubio ju je u lijevi obraz, osjetio mali smeđi ben pod usnama. Miješala je gulaš koji je dobro mirisao. Obrazi su joj bili pomalo upali, crvena kosa slijepljena uz lice. Para se dizala prema plafonu. Ove bismo godine mogli i okrečiti, mislio je dok je posmatrao tamnožute zidove. Sišao je niz stepenice, do garaže, gdje je uzeo svoj plavi poni. Sjeo je na bicikl, hvala Bogu, noge su mu još bile čvrste a ruke zdrave i jake, i krenuo alejom prema staroj tvornici. Osjetio je kako mu blaga jeza klizi niz leđa. Zima je tek prelazila u proljeće. Čopor pasa, što ih je predvodila sićušna crna kujica, zalajao je, iziritiran točkovima. Ubrzao je. Mrzio je tu kujicu, jednom ga je uspjela dograbiti zubima za bedro, poderati mu trenerku i napraviti mali, crveni krug na koži. Primio je antitetanus.

 – Sreća pa trenutno nema bjesnila – rekao mu je tehničar što je očito žudio za ljekarskim zvanjem – inače biste morali primiti i antirabičnu vakcinu koju trenutno nemamo.

Kujica nije bila bijesna, samo ljuta, a on je od grada u kojem je živio tražio odštetu za pretrpljeni šok, koju nikada nije dobio.

Ovog je puta samo lajala a on je sve brže i brže okretao pedale. Cin-cin, zazvonio je mladom paru s djetetom. Cin-cin, zazvonio je i mobitel u njegovom džepu. Ko je sad?, pomislio je. Bio je to njegov sin.

– Tata – rekao je– dođi. Mami je pozlilo.

Pred kapijom ga je čekala šaka ljudi. Njegova snaha što je u naručju držala jednogodišnje unuče. Komšinica u bijelim klompama što je oko premršavog tijela stiskala smeđi pulover. Vlasnik obližnjeg ugostiteljskog objekta što ga je likom podsjećao na Vladimira Putina.Vratiće se, rekli su mu uglas. Ne brini, Seade, vratiće se ona.

Pitali su ga treba li mu šta. Kafa? Ručak? Voće?

– Ne – odmahnuo je rukom – ništa mi ne treba.

– Faruk je s njom – rekla je žena njegovog sina – ne brini. Nazvaće nas uskoro. Ona će biti dobro. Vratiće se.

Vratiće se, ponavljao je sebi, u sebi, dok je šetao hodnikom. Dok je kuhao kafu i čitao knjigu. Dok je naslonjen na ogradu prljavog balkona zurio u brdo s druge strane grada.Hoće. I čekao ju je. Svoju ženuVildanu. Čekao ju je, vjerno poput psa, na njihovom kućnom pragu.

I vratila se.

Doveli su je jednog jutra sinovim automobilom. Pomogli su joj uz stepenice, sin i zet, svaki s jedne strane.

– Dobro došla, mama – rekla je kćer i zagrlila je.

Preko kćerkinog ramena pogledala je u njega. I on je shvatio. To nije ona. Ne više. Možda nikad više.

A šta ako umišlja? Ako nije upravu?

Bio je upravu. I sutra. I prekosutra. I svaki dan je to spoznavao.

Ruke ove nove žene, nekada njegove, bile su žive. I njena stopala. I trepavice. I jezik njen je bio živ, crven, tanak, svjetlucav. Ali joj je mozak bio mrtav. Ubio je sam sebe, ostavljajući za sobom tek nekoliko iskidanih riječi.Koristila ih je nasumice, očito nesvjesna njihovog značenja. Neke su bile bezazlene: hvala, molim, da, ne. Pristojnim su ljudima mamile osmijehe. Smješkali su joj se kao trogodišnjem djetetu: ona je bolesna i tako fina, jadnica.

Neke su bile opake. Pičkatimaterina. Jebemlitisvetvoje. Kurve. Kurve je naročito voljela. Izgovarala je tu riječ sočno, zlobno, polako gledajući u oči. Oči su joj bile zelene kao nekada, ali više nisu bile lijepe. Ponekad bi osjetio strah.

 Ko je ova žena? Za šta je sposobna?

Jednom je došla za njim, u obližnju prodavnicu, u šarenoj pidžami, bosa. Vidio je kako prodavačice gledaju nokte na njenim nogama, zelenkaste i usječene u okolno meso, i osjetio je sram, ali nije mogao da im kaže: Znate, ona ne dozvoljava da joj se sijeku nokti. Vrišti i jauče kao da je zlostavljamo.

One to ne bi razumjele. Niko ne može razumjeti afaziju.

Zato je mirno platio kesu s ananasom i pilećim filetima, i rekao joj:

– Haj’mo kući.

– Kur-ve – rekla je ona.

Žene u prodavnici međusobno su se pogledale.

– Bolesna je – objasnio je on, vukući je za sobom – izvinite. Ne radi ona to namjerno.

– Kurve, kurve – ponovila je ona radosnim glasom. Poput djeteta koje uživa u pažnji. Koje ispituje granice.

Kad su došli kući, rekao joj je:

– Idemo oprati noge, Vildana.

– Ne – rekla je.

– Moraš. Hodala si bosa. Cesta je prljava.

– Ne – zaurlala je kad ju je povukao prema kupatilu – pičkatimaterina.

U tim bi se trenucima pitao da li je ona, barem djelimično, svjesna onog što govori. Jer, činilo mu se da je, od svega onog što je nekad bila, živ ostao samo onaj najgori, najmračniji dio njene podsvijesti. I da on sada,poput zlog duha, upravlja njome. Ni to što mu psuje majku, odavno već mrtvu, nije mu se činilo slučajnim. Nikad jenije voljela.

Uskoro je zaspala, sjedeći, a on joj je, tako usnuloj, obrisao tabane vlažnim maramicama. Bili su suhi, ispucali, s prašinom uvučenom duboko u pore, i on se sjetio vremena u kojem je nosila crvene lakovane sandale i voljela da pleše. Nakon što ju je spustio u ležeći položaj i pokrio dekom, uzdahnuo je i sjeo. Mora se odmoriti. Mora,prije nego što mu dođe sin.

Sin će doći nešto kasnije. U rukama će donijeti šerpu s ručkom što će ga poslati njegova žena. Hvala joj.

– Jesi li je tuširao? – upitat ćega sin, namreškanog nosa. Kuća smrdi na znoj i urin, to je nepobitna činjenica, ali šta on tu može.

– Nisam- reći će on.

– Zašto nisi? Danima se nije okupala, tata.

On će slegnuti ramenima. Sin će se ljutiti a on mu neće moći objasniti, kao ni ženama u onom supermarketu, da ona ne dozvoljava da je se kupa. Da vrišti, i otima se i psuje mu mrtvu majku. Sin bi rekao: bolesna je, tata. Hladan si, tata. Sjeti se koliko je toga ona učinila za tebe, tata.

Tako bi rekao.

Sin će tako sjediti pola sata, onda otići. Ostaviti ga. Izgovoriti se obavezama. Posao. Dječije grlo. Škola tenisa koju vodi. Nije ni kćerka ništa bolja. Doleprša i odlepša, kao vrabac. Soli joj na rep.

– Ne mogu ja stalno dolaziti, tata – zacvrkuće– ja živim u drugom gradu.Imam djecu.

Shvatio je, s vremenom, da je sam. Sam sa živom lutkom koja nije, a jeste, njegova žena.I da to više ne može podnositi. Da mora otići. Pobjeći.

Želim u bolnicu, pomislio je i trznuo se. Je li moguće da to želi?

Jer on i bolnica bili sustari poznanici.Još kad je, kao mladi, siromašni student ekonomije, počeo dobivati one velike, grozne napade padavice, s neljudskim krikom, s pjenom koja udara na usta, s očima koje se izokreću prema gore, smješten je tamo. Djetinjstvo mu nije bilo lako, otac ga je zlostavljao, a ta ga je kuja, sa svojim bijelim krevetima i šarenim bombonima, dokrajčila. Smrskala mu je slabašno samopouzdanje,udarila žig na čelo, učinila da u ogledalu svaki put vidi bolest. Ne sebe. Ne svoj karakter, želje, snove, ne svoje lice zgodnog crnokosog momka, nego bolest. Učinila je da zamrzi ljude, da u njih posve izgubi povjerenje. Svako ko bi se u njegovoj blizini nasmijao, smijao se njegovoj bolesti. Svako ko bi pogledao u njegovom pravcu, gledao bi njegovu bolest. Klice sumanosti rasle su u njemui on je rastao s njima. Rastao jesve dok mu glava ne bi dosegnula tavanicu. Tad je mogao sve: pisati knjige, trčati maraton, biti direktor. Sve je mogao i htio. Onda bi se počeo topiti, poput kocke šećera u vodi. Topiti se dok ga ne bi gotovo nestalo, dok ne bi postao samo blijeda mrlja na bijelom bolničkom krevetu.

Nakon velike doze lijekova, kao Alisa nakon grickanja čarobnog kolačića, ponovo bi rastao. I kratko vrijeme bivao čovjekom normalne veličine. U takvoj normalnoj fazi je i upoznao Vildanu. Kojoj nije rekao istinu. Koja ju je spoznala sama, u jednoj tački njihovog braka, kad su djeca još bila mala a on opet odvezen u bolnicu.

Nije se srodila s tom istinom, nije ju prihvatila. Gurala ju je, odbacivala i šutala, a ova se, poput bumeranga, vraćala, virila iz ćoškova, lijepila joj se za prste i stopala.

– Mama, tata opet nije dobro – rekla bi djeca.

– Niste upravu, djeco. Tata je samo malo umoran.

*

– Molim te, vodi me u bolnicu – rekao je sinu jučer. On mora u bolnicu, osjećao je. Nije važno to što je mrzi, to što će ga ona ponovo žigosati. Mora leći u krevet, osjetiti mekotu tišine. Inače će poludjeti. I možda učiniti nešto. Možda strašno.

– Ne, tata, ne – sinove su bademaste oči, uvijek meke, sad bile sive i nemilosrdne – ne. Ti se moraš već jednom suočiti sa životom, ti moraš, već jednom, preuzeti na sebe odgovornost. Za sebe. Za nju.

Sin je otišao. Čuo ga je kako zatvara vrata, kako zvecka ključevima automobila, sjetio se kad ga je, malenog i znatiželjnog držao u krilu i puštao ga da drži volan njihovog zelenog stojadina, sjetio se njegovih od čokolade umrljanih usta i sivih hlačica natregere, i onog vječitog: tata, tata, tata. Tad mu je otac bio važan. Sad više nije.

Te noći nije spavao. Te noći je ležao zagledan u tavanicu, mrak mu je kapao kao tinta po licu, po bradi i obrazima. Njegova žena, njegova živa lutka, spavala je do njega i u snu je, pri svjetlu ulične lampe, izgledala toliko nekadašnje da se ponadao kako će noć donijeti čudo, kako će ga ujutro probuditi kafom i poljupcem, kako će mu ostaviti trag svog karmina na obrazu.

Nije.

Probudio ga je oštar miris mokraće. Živa lutka je zavijala, zazivala ga je imenom njihovog sina: Faaaaruuuk. I on nije mogao, nije htio to više podnositi. Ustao je. Otvorio je ladicu noćnog ormarića. Otvarao je, jednu za drugom, kartonske kutijice. Vadio je iz njih šarene bombone i bacao ih niz grlo.

Onda je stajao i čekao.

Polako, postepeno, soba je postajala mutna, kao da je gleda kroz suze. Vani negdje, čuo se zvuk automobila koji prolazi velikom brzinom. Neko je vrištao u njegovo uho. Oštra bol zabila mu se u sljepoočnicu.

Onda ih više nije bilo.

Ni sobe, ni glasova, ni automobila.

Nije bilo ni boli.

*

– Otvara oči. Budan je. Tata?

Gledao je u kćerkine krupne zube, u sinovu tamnu trodnevnu bradu. Konačno je budan, rekli su. Oni su tu svakog dana, barem jedno od njih dvoje. Čudno. Nije se sjećao da su ga posjećivali. Ni kako je ovdje dospio. Rekli su mu da je popio šest kutija tableta različitih vrsta. Da su mu želudac isprali a njega vratili među žive.

– Molio si me da te pošaljem u bolnici, tata – rekao je njegov sin kroz suze – sjećaš li se tog dana?Je li ovo bio tvoj način da odeš u bolnicu? Ili si htio da umreš? Je li, tata? Je li?

Rekao je da se ne sjeća ničeg od onog što su mu ispričali: da su ga našli kako leži na podu spavaće sobe, uneređenog i sa žutom pjenom u uglovima usana, sa krvavom posjekotinom na čelu.

– To što ste doživjeli, Seade, naziva se sumrakom svijesti – rekao je mladi neurolog, čije se lice, vedro i okruglo poput punog mjeseca nekako nije uklapalo u ovaj sumoran odjel, pun zombija.

Sljedećih je dana šetao bolničkim hodnikom, sam sa sobom.

Razmišljao je.Je li on to zaista, zaista, pokušao da se ubije?

Čini se da jeste.

A zašto? pitao je sebe.

Odgovor je bio jasan: da pobjegne od situacije u kojoj se nalazi.

Je li mu žao što nije uspio? Ne zna.

Uslijedilo je najstrašnije pitanje: Bi li to učinio ponovo?

Onda ga je neko pozvao. Bilo je vrijeme ručku, a poslije ručka su mu rekli, radosnim glasom, da tog dana ide kući, i on više nije imao vremena razmišljati. Sin je došao po njega, sa njim kćer i zet kao posebno iznenađenje. Kod kuće ga, rekli su mu, čeka sva njegova unučad, njih četvero, čeka ga žena, čekaju ga ćevapi. I on je izašao iz bolničke sobe i klizio niz bijeli hodnik do lifta. U liftu se pogledao u ogledalo i vidio neuspjelog samoubicu, te zaključio da je smršavio barem pet kilograma. Automobilom su se dovezli pred kuću. Pred kućom je zalajao njemački ovčar imenom Reks, a zavjese na komšijskim prozorima pomaknule su se u stranu.Popeo se oštrim betonskim stepenicama dok su ga sin i zet s obje strane pridržavali, ušao je u kuću skinuvši prije toga cipele. Zapahnuo ga je miris ćevapa umotan u bijeli papir.Njegova unučad stajala su u ravnoj liniji i buljila u „dedu koji je negdje bio“, njegova neživa žena ležala je u posteljini koja nije smrdila nego mirisala na deterdžent s aromom poljskog cvijeća. Postavili su ga za sto. Sto je bio čist, stolnjak bijel. Svi su nosili osmijehe kao leptir-mašne, pitali su ga želi li crveni luk ili kiselo mlijeko, želi li možda salatu od paradajza.

Znao je da je sve gotovo. Da nije uspio pobjeći. Da su ga uhvatili i lukavo vratili tamo gdje su mislili da pripada. Gdje je potreban. U tu kuću. Toj vanzemaljki u tijelu njegove žene Vildane. Znao je on i kakav će biti nastavak ove predstave. Malo će se mu smiješiti. Onda će im mišići oko usta utrnuti. Poljubiće ga u čelo. Reći će: O, sretni smo, tako smo sretni što si dobro, tatice. Idemo sad. I otići će. Kuća će opet propasti u tišinu. Žuti zidovi koje nije uspio okrečiti stajat će pred njim u svojoj golosti. Velika, ručno rađena sećija boje masline, prekrivena smeđom dekom, otkriće skriven smrad znoja i mokraće. On će uzeti daljinski upravljač u ruke. Njegova će žena ležati mirno, spremna da zaspi. On će to poželjeti od svega srca. Sjest će na drugi kraj velike sećije, gledat će u njene bose noge s uredno podrezanim noktima. Neko od njih, sposobniji od njega, uspio ih je urediti. I on će, tako sjedeći, zaspati. I probuditi se sat kasnije. Otići će u kupatilo i umiti lice, blijedo nakon dvadesetodnevnog boravka u bolnici. Pogledat će se u ogledalu. Crn je, mršav, debelih kapaka, smeđih, okruglih očiju. Živ je. O, Seade, reći će sebi, hoćeš li ti ikad i u čemu uspjeti? Nećeš, očito nećeš.

Eto, tako će biti, pomislio je. I pojeo svoj obrok.

 980 total views,  7 views today

Komentariši