Ivan Šunjić: Feministička književna i umjetnička teorija i kritika u “(Novom) Izrazu”

Idejne i estetske zasade (Novog) Izraza

Ove se godine slavi 65. godišnjica izlaska prvog broja časopisa Izraz čiji je, kako se to obično kaže, duhovni nasljednik Novi Izraz. Svaka naknadna, pa i ova aspektualna refleksija o časopisu, koju uglavnom potiče ovakva prigoda, nužno zahtijeva podsjećanje na njegove idejne i estetske zasade.

            Osnovne smjernice za djelovanje novoosnovanoga časopisa uredništvo je postavilo 1957. godine u uvodnoj bilješci prvoga broja, „Čitaocima i saradnicima“, iza koje kao spiritus movens – u širem značenju – dvadesetstoljetnog bosanskohercegovačkog Izraza svakako stoji Midhat Begić, glavni urednik. Na fonu tadašnjih književnih i generalno umjetničkih težnji za estetskim nedogmatizmom i izraznim pluralizmom, artikulirane su sljedeće uredničke težnje: sudjelovati u dinamizacijskim naporima jugoslavenske kulture, pritom odgovarati kako na književne tako i na probleme s kojima se suočavaju likovna, glazbena, kazališna i filmska umjetnost; sam izraz označiti kao višestruku kategoriju: i konkretnu i praktičnu, kao i specifičnu povijesnu i estetsku; shodno tomu, kretanje „od kritičkog prikaza djela do istoriskih pregleda i uopštavanja, od konkretnih analiza do estetskih osvjetljavanja i zaključaka“ treba dovesti do sinteze koja je „jedini i prirodan put ka raščišćavanju osnovnih načela i utvrđivanju bitnih opštih i zajedničkih pogleda“, to jest „ka izgrađivanju našeg sopstvenog kulturnog i umjetničkog, književnog izraza“.[1] Časopis je izlazio u kontinuitetu sve do 1992. godine, kada se ugasio s početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, da bi se šest godina kasnije revitalizirao i reaktualizirao kao Novi Izraz koji sve do danas objavljuje u ratnim godinama formirani PEN Centar Bosne i Hercegovine. Hanifa Kapidžić-Osmanagić, pokretačica te prva i višegodišnja glavna urednica novopokrenutog časopisa, u uvodnom tekstu prvoga broja – „Misliti novo doba“ – podiže semantički most i svojevrsnu manifestnu kopulu između starog i Novog Izraza[2]. Dodani naslovni prefiks stoga označuje: ponovno pokretanje časopisa vođeno entuzijazmom i u „naporu obnove onoga što je u Bosni u ratu uništeno, s ubjeđenjem da je jedan novi ‘Izraz’ nužan ovoj sredini; ali u sasvim neizvjesnoj materijalnoj situaciji, koja odgovara posvemašnjem ratnom razaranju“; planira se kritički izučavati i estetički vrednovati književno i umjetničko stvaralaštvo profilirano u minulom ratnom razdoblju, iscrtavati njegove razvojne poetičke koordinate; pratiti razvoj i bosanskohercegovačkih, i susjednih, i stranih estetičkih tokova; bez estetičkih preferencija „kretati se od angažovane do dezangažovane književnosti i umjetnosti, svjesni da je i ova druga samo totalni angažman u umjetnosti“; zatim razvijati intelektualnu osjetljivost za tumačenje i odbir znakova vremena, svjedočiti i lucidno osvjetljavati historijske lomove koji su se nužno dogodili i u dosadašnjoj slici svijeta; takvim svjedočenjima dalje sudjelovati u uspostavljanju i profiliranju novih vrijednosti, ali „pod uslovom da ostanu nedogmatska“.[3] Što se formalne strukture tiče, Novi se Izraz naslanja na svoga prethodnika: preuzimaju se časopisni dijelovi i rubrike, koji nisu fiksni, ali su nužni „da bi časopis ‘disao’, ustvari se isprepliću svojim sadržinama, donoseći svaka aktuelne književno-teorijske teme trenutka“.[4] Zaključno, zadržava se Izrazov credo koji je u „mogućnosti koegzistencije estetički različitih pravaca i izraza raznih generacija, istorijskog izučavanja kao i sinhronijskog pristupa književno-jezičkoj i drugoj umjetnini“ te kriteriologija odabira objavljivanih priloga. Potonje zahtijeva kriterij čije se ispunjenje ogleda „u vrijednosti estetičke misli i njene inherentne konzistentnosti“ i u „umjetničkoj relevantnosti njihovog izraza“.[5] To znači da se njeguju „esej i studija (sa svojim kraćim podvrstama), u njihovom razgraničenju, ali i, posebno, u njihovom prožimanju: esej treba da bude begićevski studijski esej, a iskaz studije morao bi biti uobličen na nivou umjetnosti eseja, onakvog kakav je profilirao, u svojoj žanrovskoj mutaciji, dvadeseti vijek“.[6]

            Kroz prizmu ovakve uredničke impostacije valjalo bi sagledati kako se u trenutku neponovljivog entuzijazma zasnovanom starom i u poslijeratnim okolnostima obnovljenom Novom Izrazu artikulirala feministička teorijska i kritička misao o književnosti, umjetnosti, pa i kulturi u cjelini. Time će se napraviti uvid u mjesto feministike[7] u kontekstu sintetske časopisne misli, što uključuje i stari i Novi Izraz, sve do ovoga, posljednjeg broja.

Začeci feministike u Izrazu 

            Premda bi se pretpostavilo da klice feminističkih Izrazovih refleksija treba tražiti od sredine 1980-ih pa do prekida izlaska časopisa, već se listanjem prvih tomova nailazi na prvobitni feministički, prijevodni, ali s naznakom „Specijalno za ‘Izraz’“ napisani prilog: „Doba žena“ Édith Thomas, francuske spisateljice i aktivistkinje lijevog usmjerenja, koji ponovno pročitan uspijeva dirnuti u živac današnjih političkih i kulturnih feminističkih nastojanja. Dvjema revolucijama koje su promijenile sliku svijeta – tehničkoj i socijalističkoj – ona dodaje i treću: revoluciju žena „koja je, po svom značaju i po svojoj nezavisnosti, prihvaćena gotovo u cijelom svijetu kao humana“.[8] U trenutku u kojem Thomas piše ovaj tekst – kao ni danas – proces treće revolucije ne može se smatrati završenim, upravo zato što: „U principima koji su opštepoznati postoji još stari otpor. ‘Antifeministi’ se ne usuđuju da vode otvorenu borbu. Još se uvijek s vremena na vrijeme pojavi neki smiješni pamflet (Treba li žene potčiniti?) Običaji su često u  zakašnjenju u odnosu na zakone.“[9] Prema tomu, feminizam 19. st. i prve polovine 20. stoljeća, koji se naknadno imenovao prvim valom, predstavljao bi samo jednu etapu razvoja unutar „ženskoga humanizma“ koji je potrebno definirati i učiniti da zaživi.[10] I to uopće nije lak zadatak jer se ni već tisućama godina sam traženi humanizam ne može odrediti: svi su zaključci privremeni zbog nemogućnosti definiranja jedne etike prije samog završetka revolucije, s tim da „otsada postoje uslovi za razvoj ‘ženskog humanizma’, a to je tekovina značaja za čitavo čovječanstvo“.[11] Otvarajući na istom fonu žensko književno pitanje, autorica otvara problematiku na koju će se teorijski samosvjesno, u dvojakom francuskom i angloameričkom akademskom kontekstu[12], početi odgovarati oko dva desetljeća kasnije, s do danas sučeljenim, otvorenim i nejednoznačnim odgovorima:

Ne postoji ‘ženska književnost’, kao što ne postoji ni ‘muška’. Postoji dobra i rđava književnost. Ove romansijerke, kao i mnoge druge, pripadaju piscima ‘dobre literature’. Mogu li se, ipak, u njihovom djelu otkriti neka posebna obilježja koja su njihova vlastita? Već se vijekovima govori o ženskoj osjetljivosti. Ali ono što izgleda karakteriše novu književnost koju pišu žene jeste lucidnost koja ide do cinizma, osobina koja se dosada smatrala više muškom, a manje svojstvenom onom ‘vječno ženskom’ što su ga muškarci izmislili. Većina ovih žena je vrlo svjesna i kritična. U tome je, vjerujem, osnovna karakteristika ove nove književnosti čiji su pisci žene. Ali njen začetak nalazimo još kod Žorž Sandove.

Ističu li one jedan novi stav prema životu? Novi moral? Možda prećutno. Ja vidim samo Klaru Marlo, koja se ove godine jasno izrazila o problemu savremene žene, koja zauzima mjesto pred istorijom, a u isto vrijeme nastoji da potpuno primi na sebe tradicionalne dužnosti žene u ljubavi i materinstvu?[13]

Ono što je uvijek činilo posebnost Izraza u odnosu na druge bosanskohercegovačke[14], ali i jugoslavenske časopise takve vrste bila su izravna uključivanja u književne i kulturne tokove trenutka. Jedan vid takvog odgovaranja na izazove moderniteta i ispitivanja njegovog ovdašnjeg impakta danas je gotovo iščezla rubrika – anketa – koja bi se mogla protezati kroz nekoliko brojeva i u kojoj bi se ispitivana tema osvjetljavala s različitih promišljateljskih očišta. Kroz nju bi se uključivalo različite teorijske, kritičke i šire stvaralačke glasove, dok bi se odgovori nerijetko razvijali u prave studijsko-esejističke priloge. Posljednja takovrsna anketa provedena je u jednom od brojeva posljednjih Izrazovih godišta, pred ratnu rupturu koja stoji između starog i Novog Izraza. Riječ je o tematu u kojem se ispitivala „Ženska poetika?“[15] i koji je urednički potpisala Rada Iveković.

U uvodnoj bilješci s naslovnim anketnim upitom „Postoji li ženska poetika/estetika?“ Iveković započinje artikuliranjem uredničke namjere o „poticanju na razmišljanje o alternativnoj estetici, takvoj koja ne bi bila zasnovana na (kršćanskom?) teološkom principu žrtvovanja života u ime umjetnosti“.[16] To razmišljanje nadilazi i sam pojam feminizma i privlači pojmovni kompleks „poststrukturalizma, psihoanalize, postmoderne, ‘novog empirizma’ (u smislu kako ga razumije Michel Serres) itd.“[17] Od priloga za temat posebno napisanih ili odabranih, raspodijeljenih u nekoliko rubrika: „Tema Izraza“, „Kvartet“, „Interpretacije“, na našem jeziku[18] ili u prijevodu[19], ovdje će se naglasak staviti na priloge Ingrid Šafranek, Nadežde Čačinovič, Svetlane Slapšak i R. Iveković. Njihovi odgovori na temu, u kontekstu razvoja tadašnje „predratne“, ali i kasnije „regionalne“ feministike odražavaju metodološku i izraznu idiomatičnost svake od autorica.

I. Šafranek, hrvatska romanistkinja i šire europski priznata durasologinja, zajedno je s Jelenom Zuppom francuski termin écriture féminine prevela kao žensko pismo, time ga uvodeći u hrvatsku književnoteorijsku i književnokritičku praksu.[20] U ogledu „Sizigije pisma“ autorica piše o poetici Marguerite Duras koja se uzima kao primjer za écriture féminine još prije nego što je taj pojam definiran u okviru francuske poststrukturalističke filozofije/teorije/kulture spolne razlike. Poetiku – definiranu kao „ono mjesto na kojem se ukrštavaju na jedinstven način pismo i ideologija“[21] – ove autorice, koja izjednačuje svoje pisanje i svoj život, čije nužno „dvospolno“ pisanje oscilira između govora i šutnje, iščitava kao žensku u smislu dovođenja u ravnovjesje svih paradoksa ujedinjenih u totalitet tog autentičnog pisma žudnje. Stoga žensko pismo u svom totalitetu, polimorfno kao i nova kultura za koju se zalaže, protiv dominantnog modela Jednoga, teži konjukciji ambivalentnosti svojih znakova, što se u slučaju Duras iščitava na razini opusa kao cjeline. Šafranek na koncu nudi uvid u „Juhu od poriluka“ M. Duras majstorski interpretirajući autopoetičnost ovoga jednostavnog recepta kroz čiju je plastičnu teksturu isprepleteno nekoliko razina značenja: od pojedinačnog i svakodnevnog, potom općenitog u vidu feminističke kritike građanskog braka, sve „do skrivene poetike i samozrcaljena teksta“.[22] Inače, hermeneutičko tumačenje ovog autopoetičkog teksta smatra se originalnim durasološkim doprinosom I. Šafranek.

S. Slapšak, autorica priloga „Ženska književnost, žensko pismo, ženske studije“, može se smatrati pionirkom feministike u jugoslavenskom akademskom proučavanju književnosti. Naime, na ljubljanskoj južnoslavističkoj katedri pokrenula je seminar posvećen srpskoj ženskoj književnosti s kojeg potječe „[i]zvestan deo argumentacije, odnosno dokumentacije o postupcima čitanja tekstova“.[23] U skladu s tadašnjim širim akademskim feminističkim fluktuacijama, autorica razlaže terminološku diferencijaciju između: 1. ženskih studija koje u humanističkom kontekstu „predstavljaju ne teorijsko, već prosto tematsko proširenje naučnog interesa na oblasti koje su ostale oskudno obrađene zbog nesumnjive istorijske zapostavljenosti ženskog sveta i njegove kontribucije svetskoj kulturi“; 2. ženske književnosti kao bliže odrednice te kontribucije, koja se definira u okviru nacionalnih književnosti, uz komparativna izučavanja podrazumijevana zbog univerzalnosti ženskog društveno-povijesnog konteksta, unutar kojeg je važno pitanje spolnog autorskog opredjeljenja, ali i same proizvodnje i recepcije teksta – pozicija ženskog čitateljstva, na koncu i ženskog, iskošenog, time i marginalnog, dopunskog čitateljskog pogleda kojeg je lišen globalni plan povijesti književnosti; 3. ženskog ili drugog pisma koje „nema nikakve veze sa polnim, odnosno sa socijalno-istorijskim odredbama“, već se radi o promjenjivom skupu „postupaka čitanja zasnovanih na različitim teorijskim premisama, koje se prevashodno koncentrišu na iščitavanje drugog, odsutnog, isteranog glasa iz teksta, i na svoje upisivanje u tekst“.[24] Kao primjer mogućeg novog čitanja, učitavanja i upisivanja drugoga glasa u „prečitanim“ tekstovima „koji su inače lišeni bilo kakvih znakova interesa za drugo“, autoričina je vrsna interpretacija kataloškoga postupka fragmentacije tijela (blason) u narodnim pjesmama iz kosovskoga ciklusa. Ovim se čitanjem narodnih pjesama, koje Vuk atribuira „ženskim“, uspijeva iznjedriti drugi – ženski glas, koji skriveno intervenira u epski svijet destruirajući njegove vrijednosti, naginjući prema pobjedi nefragmentiranog života, a ne herojskoj slavi u smrti, pri čemu sam „kosovski mit dobija na humanosti“.[25] Iznjedrena ženska destrukcija epskoga svijeta demonstrira se i u drugom dijelu priloga, na primjeru poezije Danice Marković, zanemarene pjesnikine s kraja 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća čiji ženski pogled odlikuju ironija i karnevalizacija. Čitanja sadržana u ovom prilogu među najboljim su autoričinim čitanjima i općenito se mogu smatrati reprezentativnim u kanonu domaće književne feministike.

U svome „Odgovoru na pitanje ‘postoji li ženska poetika/estetika“ estetičarka N. Čačinovič posegnula je za autocitatnošću. Funkcija ovog zanimljivog i u ovom tipu diskursa ne tako čestog intertekstualnog postupka nije dekonstrukcijsko „odustajanje od referenta“, već baš u afirmiranju „povjerenja u preživljavanje jezgre prosvjetiteljskog stava, namjere izricanja istine i to još u jednostavnom obliku povjerenja u kontinuitet iskustva, u napredovanje vlastite spoznaje“.[26] S namjerom iznjedravanja odgovora na postavljeno pitanje u takvoj prosvjetiteljskoj maniri prilog je sastavljen uklapanjem preostalih dijelova svoga više od desetljeća pisanoga teksta na temu spolnih diferencijacija kulturnih postignuća. Spoznajno intervenirajući u susretu s bjelinama fragmentiranog prvobitnoga teksta, bez mogućnosti i namjere njegova rekonstruiranja, raščlanjujući feminističke egalitarističke i razlikovne pozicije, s pouzdanjem u vlastito stečeno čitateljsko iskustvo, autorica „Odgovor“ zaključuje potvrdno, ali na sljedeći način: „Sve u svemu, odgovor na pitanje ‘postoji li ženska poetika/estetika’ glasi: da, ali kao samonerazumijevanje i samoograničavanje, čak i samopotcjenjivanje, kao ponavljanje redukcionističkih izvjesnosti što se iznuđuju u govorenju o ‘općeljudskom’ pa i o ‘estetici’ kao neprijepornom sklopu stavova.“[27] Uz ovaj bi valjalo istaknuti i jedan diskursno i estetički sasma drugačiji prilog „Le text plus ou moins infini“[28] R. Iveković, filozofkinje, feministkinje i spisateljice, urednice temata, zapravo eksperimentalnu kontemplaciju o samom (ženskom) pismu, obnoviteljskom[29] potencijalu te nove kreativnosti lišene žrtvovanja.

            U ovom dvobroju Novog Izraza, u sklopu tematski obilježene obljetnice, prilozi I. Šafranek, S. Slapšak, N. Čačinovič i R. Iveković ponovno su otisnuti, i to iz nekoliko razloga.[30] Praksa pretiskavanja, koju časopis uvodi u posljednje vrijeme, pa čak i kada posluži u čisto pragmatične svrhe, mora nositi određeni značenjski impuls. Prije svega, ovi pretisci upućuju na kvalitetu tekstova koja se očituje u njihovoj današnjoj relevantnosti i u autorskom promišljateljskom, dijaloškom i izraznom voljnom naporu kojim današnje akademsko-kritičko pisanje rijetko odiše. Naposljetku, ovi se tekstovi ponovno daju na uvid s ciljem očuvanja svijesti o kontinuitetu ovdašnjeg akademskog feminističkog promišljanja književnosti, umjetnosti i kulture, što je od izrazite važnosti danas kada se naša najbolja humanistička, a time i feministička ostavština olako predaje zaboravu.[31]

Izazovi feministike u Novom Izrazu

            Feministička književna i umjetnička kritika u Novom Izrazu prisutna je od prvih brojeva do danas[32] te je treba sagledavati i vrednovati u kontekstu uvodno spomenutih programskih usmjerenja artikuliranih na zasadama starog Izraza te prema zahtjevima i izazovima novoga doba, u globalnom kao i specifično ovdašnjem, bosanskohercegovačkom i regionalnom pogledu.

            Što se tiče strukture časopisa Novi Izraz, ona je, kako je također u uvodu rečeno, analogna onoj starog Izraza, s prepoznatljivim časopisnim dijelovima i rubrikama u kojima se što adekvatnije i šire nastoji pokriti aktualna kulturna i književno-teorijska tematika. Ono što u Novom Izrazu izostaje, a što je karakteriziralo prijeratni stari, to su već spominjane ankete, koje bi se protezale i na više od jednoga broja. Novo, ubrzano doba zahtijeva i pragmatičnije, brže forme odgovaranja na žarišnu problematiku trenutka. Formu rubrike ili temata, a može se reći i svojevrsne ankete, nerijetko imaju prilozi koji su pisane verzije izlaganja na okruglim stolovima. Jedna od njihovih čestih tema, ali i tema koje su i dio naslijeđa Novog Izraza i koje se tiču njegove funkcije kao obnovljenog časopisa su: pitanje spisateljskog angažmana i angažiranja književne riječi. Prilika je ovo za podsjećanje na tekst „Muška norma intelektualca i feministički angažman“ Nirman Moranjak-Bamburać[33], autorice prepoznatljive, tvrde metajezičnosti, kritičke oštrine i samorefleksije kojoj je bilo teško parirati i na čije akribične eksplikacije spram feminističke misli i angažmana skeptični, univerzalistički nastrojeni muški intelektualci nisu mogli olako odgovarati. Ovaj je tekst briljantan primjer – autoričine – feminističke interventnosti i ironijske oštrine u dekonstruiranju univerzalizma okruglog stola za kojim sjedi, čija sama forma priziva ravnopravnost glasova i kritičko mišljenje.[34] Nadalje, nekolicina PEN-ovih okruglih stolova/konferencija bila je posvećena isključivo književnom stvaralaštvu žena i pitanju ženskog – feminističkog spisateljskog angažmana. Jedan od posljednjih bio je Balkan u očima spisateljica[35]s kojeg su izlaganja objavljena četiri godine kasnije u zasebnoj, do sada posljednjoj specijalno feminističkoj rubrici/tematu Novog Izraza.[36] Okupljene spisateljice različitih su generacija, profila (književnice, teoretičarke, kritičarke), s prilozima različitih diskursnih tipova (od teorijskih i književnih eseja do drame). Za istaknuti su dva diskursno različita odgovora na temu koja su pak povezana bahtinijanskim koncepcijama smijeha i ironije. Prvi je ogled Andree Lešić-Thomas koja iz svoga iskustva književne teoretičarke na Balkanu afirmira smijeh kao, pored ljutnje i bijesa, jednako učinkovito, ako ne i učinkovitije feminističko sredstvo za destabilizaciju patrijarhalnih struktura. Drugi je drama Svetlane Slapšak u kojoj je na djelu humorna i ironijska destabilizacija epske svijesti i dekonstrukcija kosovskoga mita iz ženske vizure i koja se tako savršeno nastavlja na stariji i danas nadahnjujući teorijski ogled pretiskan u ovome broju.

            O feministici kao podrazumijevaćujem i integralnom aspektu Novog Izraza svjedoče specijalizirane rubrike koje, kao ni ostale rubrike i temati posvećeni određenoj književnoteorijskoj problematici, već je rečeno, nisu fiksne, ali su presudne u oblikovanju časopisa i njegovu profiliranju. Upravo se kroz feminističke rubrike, koje vidno nisu uređivane s ciljem kvantitete, već kvalitete priloga i autor(ic)a, razvide temeljne časopisne tendencije: informiranje o suvremenim svjetskim teorijskim tokovima i promišljanje o njihovoj kritičkoj aplikaciji u specifičnom regionalnom, time i bosanskohercegovačkom književnom – teorijskom – kritičkom prostoru. Prvi je takav novoizrazni feministički temat „Žensko pismo danas“[37] s prilozima triju naših kapitalnih autorica: Nirman Moranjak-Bamburać, zaslužne za uvođenje feminističke teorije i kritike na sarajevskoj katedri za komparativnu književnost; Marine Katnić-Bakaršić, pionirke kritičke diskursne, a time i feminističke stilistike i to na regionalnoj razini; te Hanife Kapidžić-Osmanagić, obnoviteljice Novog Izraza i jedne od najznačajnijih urednica (Novog) Izraza. U ovoj obljetničkoj prigodi naglasak treba staviti na rad H. Kapidžić-Osmanagić koja je kao romanistkinja u nas prva otvarala pitanja ženskog književnog stvaralaštva još od 1970-ih godina.[38] Tijekom godišta u Novom je Izrazu objavljivala priloge s feminističkim temama: o ženskom pismu[39], gdje je do izražaja dolazio njezin antiesencijalistički stav i dobro poznavanje francuske dekonstrukcijske, psihoanalitičke i semiotičke teorije[40], o stranim i našim spisateljicama[41], o našoj književnoj tradiciji[42]. Reklo bi se da su njezini akribični, a stilski protočni i nadasve lijepi studijski ogledi pravi raritet u vremenu u kojem je metodologija od – početnog – sredstva u pristupu književnom tekstu postala svrhom samoj sebi i u kojem svjedočimo – kako je sama slikovito izrazila svoj utisak – „fenomenu novih [teorijskih] ‘smiješnih precioza’, nekritičkih kaćiperki“[43].

            Daljim listanjem časopisa nailazi se na rubrike s naslovima „Rodni identiteti“[44], „Ženske studije“[45] ili „Rodni vid kulturnog identiteta“[46] i u kojima se počinje javljati mlađi feministički teorijski i kritički naraštaj čiji interesi i metodološki pristupi odražavaju onaj prijelaz od feminističke književne teorije prema Teoriji[47]: neki/e su od autor(ic)a spominjanih priloga polaznici/e sarajevskog programa za ženske studije i interdisciplinarnog magistarskog programa rodnih studija. Ovu skupinu priloga, doduše kvalitativno neujednačenih, odlikuje širok spektar interesa, ne samo za književnost nego i za popularnu kulturu, polje čije proučavanje podrazumijeva feministička (i queer) čitanja, a tom bi se polju u budućnosti Novi Izraz trebao – i to u vidu zasebnih temata/rubrika – više posvećivati.[48] Među feminističkim radovima starijih i mlađih autor(ic)a[49] iz ovoga perioda izdvaja se rad „Alibegovicina tragička krivica: o ženskom identitetu u baladi Dvore mela Alibegovica[50] Nadine Grebović, sadržan u rubrici „Narodna književnost“, inače disciplini čije je konzervativno okrilje katedre na odsjecima za nacionalne književnosti najmanje propusno, a tako i najuzbudljivije za feminističke intervencije i iznjedravanje durogoga, ženskog, subverzivnog glasa tradicije, uz prekršajni „skandal prepoznavanja“[51].

            Pisanje o likovnoj umjetnosti i glazbi, u starom uvijek poticano, u Novom Izrazu ne zauzima znatan broj stranica. Međutim, pred kraj ovoga pregleda zanimljivo je sup(r)ostaviti dva priloga koja se dotiču iste feminističke problematike: stvaralačkog položaja bosanskohercegovačkih likovnih umjetnica u prvoj polovini 20. stoljeća i (pre)vrednovanja njihova djela. To su prilozi dviju generacijski i metodološki različito usmjerenih povjesničarki umjetnosti: „Prve likovne umjetnice Bosne i Hercegovine“ Azre Begić[52] te „O nekim značajkama umjetničkog opusa Adele Behr“ Barbare Martinović[53]. Autorica prvog priloga – u svakom slučaju značajnog informativnog polazišta za ginokritiku koja je u našoj povijesti umjetnosti još usred posla – već se u uvodnom pasusu svjesno udaljava od feminističke metodologije ne pokušavajući dublje razmotriti i primijeniti njezinu terminologiju. Dočim mlađa povjesničarka umjetnosti, naglašavajući i materijalne i rodne stvaralačke uvjete, koji su umjetnice različitih perioda i kulturnih krugova navodile na borbu protiv zadanih ideologija i definicija feminiteta, postavlja adekvatan feministički analitičko-interpretativni referentni okvir bez kojeg će umjetnice poput Adele Behr ostati tek biografski zabilježene, a njihovi opusi ne(pre)vrednovani.

            Ovaj obljetnički motiviran pregled ukazuje na značaj i jednu od glavnih uloga (Novog) Izraza u razvoju bosanskohercegovačke, a na širem planu regionalne akademske – književne i umjetničke feministike, što dokazuje zastupljenost i kvaliteta feminističkih priloga. U tom će pogledu zasigurno poslužiti i kao smjerokaz za neka buduća istraživanja i potrebna sistematiziranja domaće feminističke književne (i umjetničke) teorije i kritike. 


LITERATURA

  • Bamburać-Moranjak Nirman, „Muška norma intelektualca i feministički angažman“, Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 31 (2006), 103–112
  • Begić Midhat (i uredništvo), „Čitaocima i saradnicima“, Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 1 (1957), 1
  • Begić Azra, „Prve likovne umjetnice Bosne i Hercegovine“, u Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 24–25 (2004), str. str. 3–18
  • Biti Vladimir: Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije (Zagreb, Matica hrvatska, 2000)
  • Čale-Feldman Lada i Ana Tomljenović, Uvod u feminističku književnu kritiku (Zagreb: Leykam, 2012)
  • Grebović Nadina, „Alibegovicina tragička krivica: o ženskom identitetu u baladi Dvore mela Alibegovica“, Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 42 (2008), 133–138
  • Iveković Rada (ur.), „Ženska poetika?“, Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 2–3 (1990)
  • Kapidžić-Osmanagić Hanifa, „Razlika tekstualna – razlika seksualna“, Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 18 (2002), 51–58
  • „Žena u književnom djelu Hasana Kikića“, Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 5 (1999), 94–106
  • „Misliti novo doba“, Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 1 (1998), 3–6
  • Kapidžić-Osmanagić, Hanifa, Suočenja II. Portreti i prigode (Sarajevo: Svjetlost, 1981)
  • Enver Kazaz i Hanifa Kapidžić-Osmanagić, „Jesu li biljke nešto drugo…“, u Sarajevske sveske, 8–9 (2005), https://sveske.ba/en/content/jesu-li-biljke-nesto-drugo [pristupljeno 1. 7. 2022.]
  • Irigaray Luce, Etika polne razlike, prev. Kristina Bojanović (Podgorica – Novi Sad: Arto – Akademska knjiga, 2018)
  • Lešić Zdenko „Feminizam, feministička teorija i kritika“, Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 12 (2001), str. 21–50
  • Martinović Barbara, „O nekim značajkama opusa Adele Behr“, Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 69–70 (2018), str. 157–167
  • Moi Toril, Seksualna/tekstualna politika, prev. Maša Grdešić (Zagreb: AGM, 2007)
  • Thomas Édith (1959), „Doba žena“, prev. M. Grabovac, Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, knjiga 5(1959), 404 – 407
  • Ručević Maja i Ingrid Šafranek, „Prevoditeljski portreti – Ingrid Šafranek“, u Društvo hrvaskih književnih prevoditelja, http://www.dhkp.hr/Home/Objava/27682 [objavljeno 14. 10. 2022.]
  • Slapšak Svetlana (1998), „Poetika X-Files-a“, Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 2 (1998), 142–145
  • Šafranek Ingrid, „Ženska književnost i žensko pismo“, Republika, 11–12 (1983), 7–28
  • Šunjić Ivan „Kroz Suočenja: književnoznanstveni rad i izraz Hanife Kapidžić-Osmanagić“, Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 77–78 (2020), 102–113
  • „Balkan u očima spisateljica“ (temat), Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 65–66 (2016)
  • „Rodni vid kulturnog identiteta“, Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 45–46 (2009)
  • „Ženske studije“ (temat), Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 43–44 (2009)
  • „Rodni identiteti“ (temat), Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 33–34 (2006)
  • „Žensko pismo danas“ (temat), Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 8 (2000)

[1] Midhat Begić (i uredništvo), „Čitaocima i saradnicima“, Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 1 (1957), 1 (str. 1).

[2] Često se u popisima citirane literature naiđe na pogrešku u pisanju naslova časopisa: Novi izraz.

[3] Hanifa Kapidžić-Osmanagić, „Misliti novo doba“, Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 1 (1998), 3–6.

[4] Isto, str. 6.

[5] Isto, str. 4.

[6] Isto, str. 4.

[7] Termin posuđen iz Uvoda u feminističku književnu kritiku Lade Čale Feldman i Ane Tomljenović (Zagreb: Leykam, 2012).

[8] Édith Thomas, „Doba žena“, prev. M. Grabovac, Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, knjiga 5(1959), 404–407 (str. 404). 

[9] Isto, str. 406. Prethodno navedeno neodoljivo asocira na sredstva kojima se i današnji – kulturni i institucionalizirani – antifeministi služe; valja se prisjetiti kritike romana Eksperiment Irene Tot Korane Serdarević, koju je Ivica Matičević objavio 2018. godine u zagrebačkom časopisu Republika (br. 5–6) pod naslovom „Sluškinja, a ne gospodarica“ i čiji je ironijski, ali u mizoginom ključu intonirani uvod izazvao salvu feminističko-kritičkih reakcija, pa i cijelu tribinu posvećenu ovom kulturnom skandalu. 

[10] Thomas, str. 404.

[11] Isto, str. 407.

[12] O razlikama između američke ginokritičke i francuske teorijske misli utemeljene na koncepciji seksualne razlike vidjeti više u sada udžbeničkoj monografiji Seksualna/tekstualna politika Toril Moi (Zagreb: AGM, 2007), enciklopedijskom članku „Feministička kritika“ Vladimira Bitija iz Pojmovnika suvremene književne i kulturne teorije (Zagreb, Matica hrvatska, 2000, str. 120 – 128), te u citiranom Uvodu u feminističku književnu kritiku autorica Čale Feldman i Tomljenović.

[13] Thomas, str. 406–407.

[14] „Begić lucidno govori o vremenskoj šansi Izraza: ‘kritika je bila privlačna srž ne samo Izraza nego i cijele epohe, i ne samo kod nas’. Begić retroaktivno osvjetljava svoju svijest i svijest svojih drugova u zajedničkoj akciji, oko Izraza, da u takvoj istorijskoj konstelaciji ‘neki bosanskohercegovački časopis drukčijeg kova nego (postojeći) Život ne bi svojom prirodom predstavljao neku koncepcijsku novinu. Trebalo je našu bosanskohercegovačku situaciju nadgraditi na izrazu potreba i zahtjeva naše cjelokupne konstelacije, na našem jezičkom prostoru. Bilo je to možda i smjelo, ali se osjećalo da su se stekle snage i kulturno društvene pogodbe takvog poduhvata usred našeg jednojezičkog književnog područja, to jest u Sarajevu’.“ Kapidžić-Osmanagić, Hanifa, Suočenja II. Portreti i prigode (Sarajevo: Svjetlost, 1981), str. 281.

[15] „Ženska poetika?“ tema je Izrazova dvobroja 2–3 iz 1990. godine. Napomena: zbog ekonomičnosti su u popisu literature navedeni samo naslovi rubrika/temata (Novog) Izraza u kojima se nalaze u ovom prilogu citirane skupine tekstova.

[16] Rada Iveković (1990), „Postoji li ženska poetika/estetika?“, Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 2–3 (1990), knj. LXVII, 183–185 (str. 183).

[17] Isto, str. 183.

[18] R. Iveković („Le text plus ou moins infini“), Nadežda Čačinovič-Puhovski („Odgovor na pitanje ‘Postoji li ženska poetika/estetika“, Svetlana Slapšak („Ženska književnost, žensko pismo, ženske studije“, Ingrid Šafranek („Sizigije pisma“, Maja Milčinski („Kineska pisma“).

[19] Elizabeth Listz („Muški glas uma“), Evelin Klein („Odnos prema stvarnosti“), Taina Rajanti („Prostor pisanja“), Ingvild Birkhan („Od ‘moći’ dame ljubavi do nemoći idola žene“), Barbara Godard („Samo nastavi“), Françoise Collin („Sadržaj i autor ili čitanje druge žene“), Nicole Ward-Jouve („Kako govoriti o gospođi Tacher pretvarajući se da govorite o sebi: kritika kao autobiografija“), Luce Irigaray („I jedna, ne miče bez druge“), Ewa Meyer („Žena ili razlika koja čini okolinu“), Ilma Rakusa („Aaaa! ili prolazak kroz ogledalo“), Ingrid Spörk („Misao Julije Kristeve“). Svi su prilozi, osim teksta L. Irigaray, posebno za Izraz napisani.

[20] „(Termin «écriture féminine» pojavio se tek mnogo kasnije /H. Cixous, 1975./, ali u početku nije značio nužno žensku, nego poetsku, lirsku prozu. Ja sam ga zajedno s pok. Jelenom Zuppom tada bila prevela kao «žensko pismo», što i nije najsretnije ali se održalo do danas).” Maja Ručević – Ingrid Šafranek (2021), “Prevoditeljski portreti – Ingrid Šafranek”, u Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, http://www.dhkp.hr/Home/Objava/27682 [objavljeno 14. 10. 2022.].

Važno je spomenuti da je Ingrid Šafranek ranih osamdesetih organizirala tri međunarodna simpozija na temu neofeminističke estetike u okviru dubrovačkog IUC-a (Inter University Center) kao i to da je uredila čuveni temat o “književnosti koju pišu žene” i “ženskom pismu” u 11.–12. broju Republika iz 1983. U tom se broju nalazi i njezin rad “Ženska književnost i žensko pismo” (str. 7–28).

[21] Ingrid Šafranek (1990), „Sizigije pisma“, Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 2–3 (1990), knj. LXVII, 322–339 (str. 330).

[22] Isto, str. 334.

[23] Svetlana Slapšak, „Ženska književnost, žensko pismo, ženske studije“, Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 2–3 (1990), knj. LXVII, 220–229 (str. 220–221).

[24] Isto, str. 221–222.

[25] Isto, str. 224–226.

[26] Nadežda Čačinovič-Puhovski, „Odgovor na pitanje ‘postoji li ženska poetika/estetika“, Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 2–3 (1990), knj. LXVII, 186–193 (186).

[27] Isto, str. 193.

[28] Rada Iveković, „Le text plus ou moins infini“, Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 2–3 (1990), knj. LXVII, 183–185.

[29] Vidi u Luce Irigaray, Etika polne razlike, prev. Kristina Bojanović (Podgorica – Novi Sad: Arto – Akademska knjiga, 2018), str. 11–25.

[30]Sve su autorice kontaktirane za dozvolu da se tekstovi ponovo objave, i Čačinović, Slapšak i Šafranek su dopustile pretisak spomenutih priloga. Jedino od Rade Iveković nismo dobili odgovor, i iskreno se nadamo da nam neće zamjeriti što smo njen izvrsni tekst ipak odlučili ponovo objaviti. Uredništvo broja posebno zahvaljuje tehničkoj sekretarici Lari Lešić-Thomas na trudu i pomoći pri konvertiranju tekstova.

[31] Autor je ovih redaka na jednom feminističkom kružoku, na kojem su se predlagali budući projekti, predložio urgentno digitaliziranje književnih i drugih djela bosanskohercegovačkih autorica jer je danas teško, ako ne i nemoguće, pogotovo za istraživač(ic)e i čitatelj(ic)e izvan BiH, doći do knjiga Vere Obrenović Delibašić ili Mubere Pašić. Ne treba ni spominjati da su u zaborav već pali vremenski bliži feministički poduhvati, primjerice Patchwork, prvi bosanskohercegovački časopis za ženske studije koji je 2003. pokrenula i uređivala Nirman Moranjak-Bamburać.

[32] Svi su brojevi Novog Izraza od 1998. godine do danas digitalizirani i dostupni na internetskoj platformi CEEOL (Central and Eastern European Online Library).

[33] Nirman Moranjak-Bamburać, „Muška norma intelektualca i feministički angažman“, Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 31 (2006), 103–112. Tekst je objavljen u rubrici Pisac i angažman s tekstovima izloženima na okruglom stolu Pisac, intelektualac: angažman u vremenu i društvu koji su organizirali Fondacija Heinrich Böll, Pen Centar BiH i časopis Novi Izraz.

[34] „I svakako, neću se ustezati da ustvrdim, čitava konstrukcija okvira za našu raspravu implicira jednu pretenziju da diskurs intelektualiteta može jedino biti konstruisan kao rodno neutralni diskurs. A to ne može biti ništa drugo nego znak ‘loše savjesti’, o čemu posredno svjedoči i znakovita odsutnost, primjerice, imena Simone de Beauvoir (valjda logikom: Sartre je tu, ‘žensko pismo’ je tu, njezina je pozicija dakle unaprijed ’dobro’  uračunata)  i  Hannah  Arendt,  barem  dvije  priznate intelektualke, čija su imena doista i upisana na liste izuzetnih (dovoljno je da to provjerite  na  odgovarajućim  Internet stranicama). I dok je slika o de Beauvoirovoj kao ’saputnici’ (a ja bih vas podsjetila kako je ona francusku intelektualnu elitu znala nazvati ’pariskim mandarinima’) već odavno dio uobičajenih klišea književnih kritičara, Hannah Arendt bi doista bila zanimljiva figura: ne obavezno za feminističku politiku, ali svakako da za povlačenje nekih interpreativnih analogija u naraciji o ’slučajevima’.” Isto, str. 108–109.

[35] Održan je 2. 11. 2012. u Umjetničkoj galeriji BiH povodom 20. rođendana PEN Centra BiH.

[36] Prilozi s konferencije Balkan u očima spisateljica obuhvaćaju gotovo cijeli dvobroj 65–66 (2016) Novog Izraza. Uz uvodnik „Lijek protiv Kolinde na Balkanu i žene koja se zove sabur“, urednice rubrike Feride Duraković, tu su sljedeći prilozi Adise Bašić („Kolika je tvoja“), Katice Ćulavkove („Sloboda esejiziranja postjugoslavenskog hronotopa“), Mirjane Đurđević („Pasivno-agresivni poremećaj nacionalnog identiteta“), Marine Katnić-Bakaršić („Biti drugi(a): biti žena, autorica, na Balkanu“), Andree Lešić-Thomas („Balkan u očima književne teoretičarke“), Perine Meić („Žene i povijest nacionalne književnosti“), Venite Popović („Uškopljene metafore“), Edi Shukriu („Mir na Balkanu“), Barbare Simoniti („Ofelijina šutnja“), Svetlane Slapšak („Balkan, balkanska književnica“), „Tanje Stupar-Trifunović („Balkan u očima spisateljica“), Dragane Tripković („Žene spisateljice sa Balkana) – uz esej Dubravke Ugrešić „Ular za alapače“ koja je tada dobila nagradu PEN Centra BiH dodijeljenu povodom spomenute obljetnice. 

[37] Temat je to 8. broja Novog Izraza (2000) s prilozima Renate Jambrešić Kirin („Za književnicu je pisanje dom: o suvremenoj hrvatskoj ženskoj književnosti u egzilu“), Lade Čale Feldman („Spolna metateza i kazališna metalepsa u hrvatskom dramskom modernizmu i postmodernizmu), Hanife Kapidžić-Osmanagić („Francusko žensko pismo između partikularnog i univerzalnog“), Nirman Moranjak-Bamburać („Trijumf smrti ili Zehrina priča“), Marine Katnić-Bakaršić („Feministička stilistika: izazovi i ograničenja“).

[38] Vidi u Ivan Šunjić, „Kroz Suočenja: književnoznanstveni rad i izraz Hanife Kapidžić-Osmanagić“, Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 77–78 (2020), 102–113.

[39] Hanifa Kapidžić-Osmanagić, „Razlika tekstualna – razlika seksualna“, Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 18 (2002), 51–58.

[40] Tu su i tekstovi o francuskoj poststrukturalističkoj književnoj teoriji: o Foucaultu, Kristevi, Derridau, Barthesu koji su zajedno s tekstom Zdenka Lešića „Feminizam, feministička teorija i kritika“ (Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 12 (2001), 21–50) ušli u udžbenički vrijednu knjigu Suvremena tumačenja književnosti (Sarajevo Publishing, 2006). Zdenka Lešića treba u kontekstu ovog osvrta istaknuti kao prevoditelja stranih feminističkih autorica čiji su tekstovi objavljivani u Novom Izrazu (Elaine Showalter, Eve K. Sedgwick, Catherine Belsey…).

[41] O Marguerite Duras, Asji Djebar, Hélène Cixous, Almi Lazarevskoj, Véronique Beucler…

[42] Hanifa Kapidžić-Osmanagić, „Žena u književnom djelu Hasana Kikića“, Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 5 (1999), 94–106.

[43] Enver Kazaz – Hanifa Kapidžić-Osmanagić, „Jesu li biljke nešto drugo…“, u Sarajevske sveske, 8–9, https://sveske.ba/en/content/jesu-li-biljke-nesto-drugo [pristupljeno 1. 7. 2022.].

[44] Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, br. 33–34 (2006), s prilozima Edise Gazetić („Strah od trćeg: transrodni identiteti“), Anise Avdagić („Jilduz ili novi oblik rodnosti“), Lejle Osmanović („Psihoanalitičko iščitavanje Podruma Vatikana Andréa Gidea“).

[45] Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, br. 43–44 (2009) s prilozima Renate Jambrešić Kirin („Prognanice u nacionalnom kanonu: o egzilnoj ženskoj književnosti“), Sandre Zlotrg („Izvori ženske subverzivnosti u književnosti na blogu: stilistički pristup“), Jasmine Čaušević („Rodno uslovljeni motivski krugovi u Hiljadu i jednoj noći“).

[46] Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, br. 45–46 (2009), s prilozima Aide Gavrić („Vladalački subjekt naspram umjetničkog protusubjekta“, o poeziji Tanje Stupar-Trifunović), Anele Hakalović („Tijela cyber-punka i tijela u cyber-punku: modusi reprezentiranja tjelesnosti u romanu Neuromant i filmu Blade Runner) i Ines Kadić („Ginesička kritika jedne kulture ili poetika goblena: Ferida Duraković i Rosemary Menzies“).

[47] Usp. Moi, str. 242.

[48] Već se u broju 2 Novog Izraza (1998), kada popularna kultura na ovim prostorima nije ni ulazila u akademski vidokrug, pojavljuje ogled Svetlane Slapšak o poetici serije The X-Files (str. 142–145).

[49] Feminističke ili feministički intonirane radove u Novom Izrazu objavljivali su i Enver Kazaz, Zvonimir Radeljković, Ljubinka Petrović-Ziemer, Sanja Šoštarić, Jadranka Novak, Elma Džanić, Lejla Neimarlija, Slađana Golijanin, Merima Omerbegović, Svetlana Tomić, Zlatan Delić, Andrija N. Filipović, Mira Đorđević, Damir Arsenijević, Sandra V. Novkinić, Adisa Bašić (koja potpisuje nekolicinu intervjua, feministički važne, ali zapostavljene forme). Dubravka Đurić. Suradnici/e posljednih godišta su Bjanka Alajbegović, Ivan Šunjić, Teodora Luketa, Nikolina Todorović, Medina Garić, Sanja Kobilj, Lamija Milišić, Lejla Mulalić, Ermina Ribić, Matej Vrebac…

[50] Nadina Grebović, „Alibegovicina tragička krivica: o ženskom identitetu u baladi Dvore mela Alibegovica“, Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 42 (2008), 133–138.

[51] Što je u središtu neprikosnovenog feminističkog čitanja Hasanaginice Nirman Moranjak-Bamburać. Usp. Čale-Feldman i Tomljenović, str. 209–212.

[52] Azra Begić, „Prve likovne umjetnice Bosne i Hercegovine“, u Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 24–25 (2004), 3–18.

[53] Barbara Martinović, „O nekim značajkama opusa Adele Behr“, Novi Izraz: časopis za književnu i umjetničku kritiku, 69–70 (2018), 157–167.


Ovaj tekst je objavljen u okviru projekta “Web portal P.E.N. Centra u BiH”, uz finansijsku podršku Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo. 

 2,239 total views,  2 views today

Komentariši