Eugene Wolynsky: Ukrajinski je više ruski od samog ruskog

Milioni Ukrajinaca koji govore ruski prelaze na ukrajinski tokom ovih ratnih dana. Za njih je to postalo pitanje samopoštovanja. Ali, šta je zapravo ukrajinski? U ovom eseju pjesnik Eugene Wolynsky priča zamršenu storiju o tome kako je jezik koji se govori u današnjoj Ukrajini preuzela moskovska elita nazvan ”ruskim” i korišten protiv onih koji su ga nekada stvorili.

Kada sam išao u školu 70-ih i 80-ih, bilo je očigledno da je ukrajinski – jezik seljaka, a da kulturne osobe u gradu govore ruski. Djeca čiji roditelji govore ukrajinski nerado su ga koristila sa svojim prijateljima, barem u Kijevu, a djeca koja govore ruski često su se rugala seoskom govoru. Tokom vjekova postojao je sistem u kojem su Ukrajinci, poput Gogolja, Čehova i Dostojevskog, Jevreji kao što su Babel i Visocki, Gruzijac Majakovski i drugi, učinili rusku kulturu slavnom. Radili su za svog strica umjesto da rade za sebe. Običan kulturni imperijalizam, on se uvijek javlja kao stvar sama po sebi. Ova kulturna očiglednost opstala je čak i kada je bilo gotovo sa Sovjetskim Savezom. Milioni i dalje govore ruski u nezavisnoj Ukrajini. Tek s Trgom nezavisnosti i dva rata, 2014. i 2022, ukrajinski govor postao je pravi znak individualnog i političkog dostojanstva.

Ustvari, svi Ukrajinci znaju i ruski i ukrajinski. Samo zbog vjekova rusifikacije, daleko više ljudi ima ruski kao prvi jezik, a ukrajinski kao drugi – a ne obrnuto. Dakle, kada Putin blebeće o ”odbrani onih koji govore ruski”, to su milioni onih koji ne žele da budu branjeni i pređu na ukrajinski. Ovo se odnosi na centralnu, južnu i istočnu Ukrajinu. Zapadna Ukrajina nije bila dio carske Rusije, niti Sovjetskog Saveza do 1939, i tamo se svakodnevno govori ukrajinski. Tamo se govori ruski samo od vremena kada je taj prostor postao dio Sovjetskog Saveza, više od pola vijeka. I tamo iza gvozdene zavjese bili su kao i svi drugi, odnosno govorili su ruski u zvaničnim kontekstima, učili Puškina i Dostojevskog u školi, ali ništa više od toga.

Tokom 30 godina nezavisnosti, milioni ljudi koji govore ruski podsvjesno su postali Ukrajinci. Pod tim mislim da su se ukrajinska pjesma i ukrajinska muzika sve više čuli u područjima gdje se govori ruski. Tamo je svakodnevni jezik ostao ruski, ali je jezik pjesme i duše, korak po korak, zamijenjen ukrajinskim. Neminovno se javila ukrajinska kozačka priroda. Ako ne vjerujete meni, poslušajte ukrajinsku punk legendu ”Vopli Vidopliassova”, posebno albume iz 80-ih, 90-ih i 00-ih.

Tokom sovjetske ere, svi ukrajinski gradovi, osim Lavova na zapadu, bili su ruskogovorni. Ako ste u Kijevu govorili ukrajinski, smatrani ste seljakom. U carskim vremenima bilo je još gore. Godine 1864. objavljen je službeni ”Valujevski cirkular” u kojem je carski ministar unutrašnjih poslova Pjotr Valujev tvrdio da ”maloruski dijalekt” (tako je ukrajinski nazivan u carstvu) ne postoji odvojeno od ruskog jezika. Tako je štampa na ukrajinskom jeziku uglavnom bila zabranjena. Izuzeci su napravljeni za vodvilje i zabavu, ali je nešto kasnije i to zabranjeno. Samo u Lavovu i Galiciji, koji su tada pripadali Austriji, mogla se štampati prava ukrajinska književnost. Ali u tadašnjoj Austriji Ukrajinci su imali drugih problema. Naprimjer, jedan od najplodnijih Ukrajinaca 19. vijeka, Ivan Franko, naučnik, aktivista i popularni pjesnik, nikada nije uspio da bude izabran za političara jer su osiromašeni ukrajinski seljaci bukvalno prodavali svoje glasove za kobasice. U tadašnjoj Austriji korupcija je bila skoro jednako raširena kao u današnjoj Rusiji – a Franko nije bio korumpiran.

Nakon ruske revolucije, kontrola nad jezikom i književnošću se smanjila. Ali, za kratko vrijeme. Početkom 1930-ih organizovan je Holodomor/Golodomor (pomor glađu), umjetna glad na plodnoj ukrajinskoj zemlji. Njegov cilj bio je da se zbriše ukrajinski seljak kao baza nacije. Kada je to učinjeno, intelektualna krema ukrajinske kulture strijeljana je tokom godina 1937–38. Staljinova represivna mašina bila je nemilosrdna, ali u isto vrijeme i škrta. Strašne činjenice: dramaturg Mykola Kuliš i režiser Les Kurbas vezani su jedan uz drugog i upucani jednim te istim metkom u glavu. Na mecima se štedjelo.

Nadrihistoričar Putin tvrdi da je Ukrajinu izmislio Lenjin, a da prije toga Ukrajine uopšte nije bilo. Ako se obratite profesionalnijim historičarima, oni vam mogu reći da je Moskovija promijenila ime u Rusija tek 1721. I Moskvi i Sankt Peterburgu (osnovanom tek 1703) nedostajali su tada univerziteti. To, i štampa na ruskom, postojali su samo u Kijevu i Vilnjusu. Jezik na kojem je štampar Ivan Fedorov štampao knjige u Lavovu u 16. vijeku, a na kojem su visokoobrazovani kozački vođa Ivan Mazepa i filozof Hryhory Skovoroda pisali u 17. i 18. vijeku, tada se nazivao ruskim. U selima oko Moskve i Sankt Peterburga, s druge strane, ljudi su govorili jednom vrstom ugrofinskog jezika. ”Ruski” se u Moskvi uglavnom mogao čuti u crkvi. Naziv ”Rus”, pa samim tim i ”ruski”, s druge strane, za razliku od današnje ”Rusije” je veoma star. Datira iz doba Vikinga, kada su Vikinzi Rurik i Helge, za koje se vjeruje da su došli iz Roslagena (80-ak km sjeveroistočno od Stockholma), osnovali kraljevstvo u Novgorodu i Kijevu i nazvali ga Garðaríki ili Roslandet. Kasnije je to nazivano Rus.

Lako možemo ući u trag skandinavizmima u ruskom jeziku, gdje nalazimo ”vall” (nasip), ”torg” (trg) i još mnogo toga. U ukrajinskom jeziku skandinavizmi su još brojniji, tu postoji ”borg” (tvrđava, zamak) pa čak i ”plundra” (pljačkati/otimati). Povlačim ove paralele da još jednom nepotrebno dokažem ono što cijela istočna Evropa već zna – imena ”Rusija” i ”Rus” ukrali su Moskoviti (Moskovljani), a srednjovjekovne stvari koje se zovu ”ruske” mogu se jednako lako tumačiti i kao ”ukrajinske ”. Osim u slučaju Bjelorusije ili Novgoroda.

Postoje dva koncepta koja se bore vjekovima. Jedan je vizantijski koncept dvoglavog orla (na ruskom i ukrajinskom narodnom govoru nazvan ”kokoš”) koji predstavlja vertikalu autoritarne moći na čijem vrhu su dvije glave – car i patrijarh. Njih dvoje imaju ”simfoniju moći”, kako se to zvalo u Vizantiji. Drugi koncept, koji možemo nazvati skandinavskim, je sud, direktna demokratija koju je uveo Rurik. U Novgorodu je opstala do kraja 15. vijeka (kada ju je brutalno ugušila moskovitska dvoglava kokoš). U Ukrajini, tokom herojskog kozačkog 17. vijeka, legitimnom je smatrana samo direktna demokratija ratnika.

To slatko vrijeme završeno je nakon tragedije na Poltavi 1709. Ukrajinski kozački hetman Ivan Mazepa nije uspio steći nezavisnost Ukrajine u savezu sa švedskim kraljem Karlom XII protiv moskovitskog cara Petra I. Nakon što je vizantijska kokošporazila sve težnje za slobodom, Moskovija je promijenila ime u Rusiju. Mnoge hiljade kozaka i običnih Ukrajinaca pobijene su u masakru u Baturynu (Mazepinom dotadašnjem glavnom gradu), a kozačko uporište Sič eliminisano sa svojim braniocima. Mazepino ime anatemisali su svećenici crkava podignutih pod Mazepinom vlašću. Ali, uprkos svim nespretnim pokušajima da se njegovo ime izbriše iz historije, kasnije je sam George Gordon Byron napisao počast hrabrom hetmanu Mazepi.

Ustvari, korijeni su još dublji. Najkarakterističnija crta Ukrajine je frikativni glas ”g/h”. Zvučniji je od švedskog ”h”, pomalo kao češko i slovačko ”h”, ali ga ni Rus, ni Poljak ni Turčin ne znaju izgovoriti. Dugi niz godina sam mislio da su Ukrajina, Slovačka i Češka od Velike Moravske (prve poznate velike slavenske državne sile u 9. vijeku) naslijedile tako neobičan zvuk. Ali, jednog predivnog dana u metrou u Atini, shvatio sam koliko su zapravo duboki korijeni. ”Sljedeća stanica Syntagma”, rekao je glas na zvučniku, upravo s ukrajinskim frikativnim ”g”. Dakle, zvuk smo dobili iz antičke Grčke, samo bogovi znaju kada. Pa, svi Ukrajinci znaju legendu da je Atina kupovala hljeb od Skita.

Kada je u pitanju današnji ukrajinski, on takođe ima divnu osobinu – flow. Baš kao engleski ili francuski, ukrajinski gotovo po prirodi postaje pjesma. Zato je tako lako prevesti Édith Piaf ili Motörhead na ukrajinski, ali ne tako lako na ruski. Naravno, možete izgraditi flow na ruskom, ali na ukrajinskom već postoji. Dakle, nisu samo kozački brkovi kojima je Lemmy Kilmister kupio ukrajinsku dušu, već i njegov flow. A kad smo već kod Lemmyja, nakon početka posljednjeg rata, cijela Ukrajina počela je da bude pomalo ”bad motherfucker” u ruskim ušima. Zato što je psovanje legalizovano u praksi. Jer, baš kao i na ruskom, psovke su ranije bile strogi tabu na ukrajinskom, a upravo su ih ti tabui učinili tako bogatim i raznovrsnim.

Onda su ukrajinski mornari na Zmijskom otoku uputili službeni pozdrav ruskom brodu da se jebe… i cijelo ukrajinsko jezičko polje se potreslo. Od tada se na ukrajinskom, kao i na švedskom i nekoliko drugih evropskih jezika, može psovati kada je potrebno i bez razmišljanja o genitalijama. Dok ruski dalje brine o svojoj verbalnoj nevinosti. Raskorak je jednostavno postao prevelik! Raskorak između stvarnog života u kojem se svaki dan psuje i licemjernih lingvističkih želja. Takvi raskoraci su sasvim uredu u Moskovitskom carstvu, ali ne mogu opstati u demokratskoj liberalnoj Ukrajini. Šteta što je nama, Ukrajincima, za to trebao rat! Ali, ipak smo zadovoljni što našeg jezičkog himena konačno nema.


Tekst: Eugene Wolynsky, 8. 4. 2022.

Eugene Wolynsky je ukrajinski pjesnik i prevodilac koji prevodi klasičnu i modernu književnost na i sa ukrajinskog, ruskog i švedskog jezika. Živi u Švedskoj od 1989.

Izvor: Lyktan (Luča) – višejezični časopis za kulturu

Preveo: Haris Tucaković

Stavovi izrečeni u ovom tekstu nisu nužno stavovi Upravnog odbora P.E.N. Centra u BiH.

Slike:

  • Zaporošci, ukrajinski kozaci iz 17. vijeka (Aleksandar Rigelman 1847) 
  • Kozački vojskovođa Ivan Mazepa i švedski kralj Karl XII nakon Poltave (Gustaf Cederström, 1880)
  • Zmijski otok, poznat iz rata u Ukrajini 2022. (foto: Ukrajinska vlada)

 790 total views,  2 views today

Komentariši