Aleksandar Dovženko: Čovjek koji je zaboravio smijati se

PIŠE: Midhat Ajanović Ajan


Aleksandar Dovženko

MEMO VARA NADIRUĆU AVGUSTOVSKU ŽEGU tako što za šetnju stazom koja vodi prema Kozjoj ćupriji bira najranije jutro, prvi sat nakon zore. Nikog nema na cesti, ali nije sam. Sa njim su kao i uvijek pokoja utvara i slike, mnogo slika crno-bijelih i u boji, uspomene koje se zrcale na vodi i kamenitim strminama što se uzdižu oko korita rječice Miljacke. Slike ovoga puta dolaze iz filmova najautentičnijih i najdarovitijih sljedbenika lirskog filma, Dovženka, Parađanova i Tarkovskog.

Nije vidio neki Dovženkov film sigurno cijelo jedno punoljetstvo. Pa ipak, jasno vidi moćnu rijeku koja kao da izvire iz olujnog neba, nepregledna polja suncokreta, starca koji otkiva kosu usred valova zrelog žita, dječaka usnulog na plastu sjena, zdrave djevojke koje pjevaju pokraj vode dok bijele rublje, kišu zrelih jabuka koje se otkidaju sa stabala i padaju po tek pokošenoj livadi, široku panoramu rascvjetale prirode konfrontiranu sa krupnim planom djeteta koje jede lubenicu… Prizori iz njegovih filmova Zvenigora (1928), Arsenal (1929) i osobito Zemlja (1930), trilogija koja ga je učinila jednim od najvećih autora nijemog filma uopće. Osim svega ti filmovi su utabali stazu za dva njegova najautentičnija i najdarovitija sljedbenika u domeni lirskog filma, pomenute Parađanova i Tarkovskog. Film kao medij zasnovan na fotografskoj reprodukciji nigdje nije postao više poezija nego je to u djelima ove trojice Slavena.

ALEKSANDAR DOVŽENKO IMA JE DVA SNA, da ga priznaju u njegovoj domovini Ukrajini i da se upozna sa Charlie Chaplinom. Prvi san mu se nikad nije ostvario, a od toga da u stvarnosti doživi drugi dijelilo ga je samo šest dana. Henri Langlois, karizmatični direktor Francuske kinoteke, uputio je 15 oktobra 1956 Chaplinu, Stroheimu, Bunuelu, Clairu, Rosseliniu i Dovženku poziv na veliku svečanost u slavu, prema Langloisu, ”najvećih živućih majstora i tvoraca” mlade umjetničke forme – filma. Sa spakiranim koferima u hodniku i kartom za Pariz u džepu Dovženko je doživio svoj treći, fatalni infarkt. Imao je 63 godine, iza sebe je ostavio sedam dugometražnih i 11 kratkih filmova, brdo crteža, karikatura, nekoliko priča i više nezavršenih scenarija. Iz razloga koje je teško shvatiti, gotovo prema historijskom klišeju, Dovženka su u rodnoj Ukrajini uvijek prezirali, iako najveći filmski stvaralac te zemlje i jedan od njenih najvećih umjetnika uopće. Uprkos svom seljačkom porijeklu Dovženko je pripadao prvoj generaciji školovanih Ukrajinaca. Završio je za učitelja, ali je želio postati crtač i slikar te je u slobodno vrijeme intenzivno proučavao umjetnost. I kao filmski reditelj ostao je kombinacija učitelja i slikara. Iz interesa za ukrajinsko nacionalno pitanje rodila se njegova gorljiva politička aktivnost. Dovženko je bio uvjereni komunista, ali je uvijek ostao i Ukrajinac što nije bilo lako spojiti. Mjeru do koje smije voljeti vlastitu domovinu određivali su mu partijski tvrdolinijaši, a za njih je u Dovženkovom srcu i u njegovim filmovima uvijek bilo previše Ukrajine. „Jesam li nacionalist samo zato sto ne mogu sakriti suze zbog patnje mog naroda?“, pitao ih je. Još je teže bilo voljeti Ukrajinu, a da se pri tom ne mrzi Rusiju. U carističkoj Rusiji Ukrajincima je odrican status nacije – taj je narod smatran mlađom (i maloumnom) braćom koji nisu znali da su ustvari Rusi. Priča dakle dobro poznata među slavenskim narodima. Tako je na primjer ukrajinski tek 1923, zahvaljujući Lenjinovoj politici nacionalne ravnopravnosti, postao zvanični jezik u Ukrajini.

BJEŽEĆI IZ RODNE SOSNJICE PRED POLJACIMA koji su iskoristili gužvu (boljševičku revoluciju) da okupiraju dio Ukrajine, Dovženko 1917 dolazi u Kijev gdje surađuje sa državnim teatarskim kućama na ideologiziranim i propagandnim predstavama i uključuje se u druge akcije koje doprinose uspostavi nove vlasti čime zarađuje mjesto u diplomaciji mlade države. Od 1921 do 1923 službuje u ukrajinskim konzulatima u Varšavi i Berlinu. Osobito će berlinska godina biti važna za njegovu kasniju umjetničku karijeru. U tom tada svjetskom kulturnom centru broj jedan, gradu Bauhausa i ekspresionizma, uči se umjetnosti. U Berlinu se otrovao filmom. Stupa u kontakt sa ukrajinskim glumcem Grigorijem Kmarom oženjenim velikom zvijezdom evropskog nijemog filma Astom Nielsen. Zahvaljujući tom poznanstvu ima priliku susresti se sa vodećim autorima iz tada najbolje svjetske kinematografije kakvi su Murnau, Lang, Pabst, gigantima mlade filmske umjetnosti kakav će i sam postati desetak godina kasnije. Filmskom mediju ga privlači demokratičnost i odsustvo elitizma, mogućnost da umjetnička misao i poruka dopre do sirotinje iz provincije i, što je Dovženku veoma važno, seoske populacije. Po povratku u zemlju diplomatsku karijeru zamjenjuje novinarskom. Zapošljava se kao stalni politički karikaturist u listu „Vista“ koji izlazi u trećem po veličini ukrajinskom gradu Harkovu i ubrzo u tom poslu postaje veoma omiljen i popularan. No, crtanje karikatura ga ne zadovoljava u potpunosti te se, kako je to sam zapisao, tačno 20 juna 1926 odlučio započeti sasvim novi put – baviti se filmom. No, ljudski život je kompaktna cjelina i nema tog ”novog života” u kojem nije sadržan stari. Interes za izražavanje misli vizualnim sredstvima i suptilni humor naslijeđen iz karikature ostat će centralno obilježje njegovog filmskog stila.

NA POČETKU SNIMA TRI OSREDNJA FILMA u kojima se od iskusnih snimatelja uči osnovama filmskog zanata. Prvi relativni uspjeh postiže sa špijunskim trilerom Torba diplomatskog kurira (1927) čija je radnja smještena u Veliku Britaniju. Bio je to prvi korak na putu ka njegovoj spomenutoj trilogiji u kojoj povezuje ukrajinski folklor i tradiciju sa ikonografijom i ideologijom boljševičke revolucije.

ALEKSANDAR DOVŽENKO SA RUKAM PREKRŠTENIM na dnu leđa, korača nekih desetak metara ispred. Katkad se okrene i mahne kačketom u znak pozdrava. I svaki put kad podigne kačket njegova plava, valovita kosa zavijori se na sve strane, iako ovdje jutros nema ni daška vjetra. Kad se okrene kaže uvijek isto:

«Boga možda nema, ali vrag postoji možeš biti siguran u to. Ja sam bio u Njegovoj vlasti. Zato nisam ni mogao drukčije.»

I Vukica je tu. Kao da je tu… Kao da su zajedno u njihovoj nedjeljnoj šetnji.

«Znaš li ko je ovaj ispred nas?»

«Ne. Ko?»

Priča joj o Dovženku…

«Mislim da je Bill Nichols negdje napisao da je svaki film zapravo dokumentarni film. Vidiš li ove filmove oko nas, sve sam ih gledao još prije tridesetak godina, ali sada izgledaju još bolje upravo zato što im je vrijeme nadodalo tu jednu dokumentarnu dimenziju pa oni istodobno svjedoče o dobu kada je ovim svjetom kratkotrajno protrčao jedan beskrajno daroviti pjesnik filma, ali i o jednom njegovom gledaocu, meni iz jednog drugog vremena. Početak osamdesetih, jedva sam prekoračio dvadesetu. U Beogradu sam, Kinoteka prikazuje Dovženkovu retrospektivu. Gladan sam jer imam novaca tek koliko da jedem jednom dnevo, pospan sam jer naćam na željezničkoj stanici i u parku, ali ni jedan film ne propuštam. Nisam zapamtio većinu toga, od filmova su mi ostali samo fragmenti pa ipak sam te fragmente cijeli život vidio u sjećanju, jasnije i sjajnije nego filmove koje sam jučer gledao. Siguran sam u to jer danas pouzdano znam da poezija nije kompatibilna sa razvojem, pogotovo ne tehnološkim. I znaš šta?… Ja danas više ne vjerujem u historiju. Ja više nisam siguran jesu li Lenjin, Hitler, Staljin, Kennedy…. uopće postojali ili je to sve samo digitalna simulacija. Međutim, siguran sam da su ove Dovženkove slike koje su tako čvrsto ugravirane u moju memoriju istinite. I znaš čega se još sjećam? Sjećam se do u tančina mojih vlastitih filmova, to jest vizija koje su mi se javljale u mašti dok sam gledao Dovženka. Filmova koje sam sam sebi obećavao da ću ih snimiti u budućnosti. Obećanja koja kao što znaš uglavnom nisam ispunio.

INTERES ZA IZRAŽAVANJE MISLI VIZUALNIM SREDSTVIMA putem dugih, perfektno komponiranih kadrova uz istančani osjećaj za ljepotu prirode i suptilni humor postat će centralno obilježje njegovog filmskog stila. Isticanje sitnih, ali važnih detalja iz života, portretiranje jednostavnih ljudi sa karakterističnim likom sijedog starca, simbola ukrajinskog trajanja i dugovječnosti kao lajtmotiv će se ponavljati u njegovim djelima. Na misaonom planu Dovženko u osnovi nudi ideju pomirenja među Ukrajincima izdijeljenim na boljševike i nacionaliste. Najcjelovitije njegovo djelo ostaje Zemlja (1930) gdje Dovženko stvara odu seoskoj idili punoj ljubavi prema težačkom životu koji uspostavlja ravnotežu između kulture i prirode.

Taj film je istodobno i početak velike nesreće za reditelja. Dvije osobito slobodne scene, jedna u kojoj traktorista pregrijani hladnjak vozila puni vlastitom mokraćom i prizor obnaženih ženskih grudi, prva erotska scena uopće u sovjetskom filmu, skandalizirat će javnost. Kritičari su film doslovce poderali, a među njima je naročito zloban bio novinar ‘Izvestije’ znakovitog imena Bedni koji traži da se režiser likvidira. Onima koji vrište protiv Dovženka pridružuje se i utjecajni pisac Maksim Gorki. Zemlja je prikazivana samo devet dana, a onda je trajno zabranjena.

IAKO SE DOVŽENKU ČINI DA JE U NEMILOSTI SVIH, on ima jednog moćnog obožavatelja, Staljina kome se film toliko svidio da je odlučio izabrati Dovženka za svog favorita među sovjetskim rediteljima. Od tog momenta počinju teški dani za Dovženka, jer koga Staljin zavoli isto mu je kao da se krdo reptila zaljubilo u njega. Staljin ga prisiljava da ubuduće pravi filmove po njegovim instrukcijama što će od Dovženka, kako su to zapisali njegovi biografi, stvoriti ‘Fausta XX stoljeća’.

Usred ‘Velikog terora’, stalnih likvidacija i progona ljudi Dovženko radi svoje zvučne filmove u kojima prema socrealističkoj matrici o ‘preciznoj koordinaciji slike, zvuka i poruke’ mora prikazati lažnu slika sovjetskog društva. Dovženko je jednostavno regrutiran, silom je postao Staljinov vojnik. Istina je da vojnik koji pređe u civilni sektor i dalje ostane vojnik. S druge strane civil koji počne raditi za vojsku s vremenom i sam postane vojnik. On sada slavi socijalizam koji to nije, jer sloboda i pravda se ne mogu zasnivati na lažima i zločinu. Dovženko više nema problema dobiti sredstva za svoje filmove jer on disciplinirano korača utabanim putem, bez zapreka i iznenađenja. Nevolja je što svaki umjetnik, a Dovženko je to bio ako je iko, zna da su otrovne gljive ljepše nego jestive. Umjetnik mora ići uz nos svakoj vlasti, jer bez toga naprosto ne može biti umjetničkih dometa. Ako tvoja slika, film ili knjiga ponavlja to što se ionako može čuti sa političke govornice, kome onda treba tvoja umjetnost?

Uprkos tome Dovženko je ponizan poput konobara koji očekuje bakšiš radi u dlaku ono što se od njega očekuje. No, problem je što nikad nije sasvim siguran je li narudžbu pravilno razumio i po završetku svakog novog filma strepi pred ocjenom Generalnog filmskog recenzenta, druga Staljina. Dovženko se na kraju pretvara u krpu. Svaki put premijeru dočekuje sakriven u montažnoj sobu gdje drhti u strahu dok cenzori gledaju film. Panično se boji da će mu otkriti neku ‘idejnu grešku’ ili ‘skretanje sa revolucionarnog puta’ koliko god on bio oprezan i izbjegavao i najmanje rizike. To će ga koštati teškog nervnog sloma i konačno prerane smrti. Najteže od svega mu pada to što ne uspijeva ni jedan njegov pokušaj da nađe utočište u domovini. Iako Dovženko u javnosti uvijek govori ukrajinski zagovarajući temeljitu ukrajinizaciju Ukrajine iz domovine mu stalno poručuju da on u Ukrajini ne postoji niti će ikada postojati».

MEMO NAGLAS GOVORI ONO ŠTO BI REKAO Dovženku kad bi ga ovaj mogao čuti: «Dosta o nepravdama koje su ti nanijeli u Domovini! Pa, šta ako te domovina nije voljela? I neuzvraćena ljubav je ljubav. Bitno je da je domovina tu, živa i zdrava. Šta bi rekao da ti je domovina sasvim nestala ili se toliko izmijenila da je više ne možeš ni prepoznati?», ali Dovženka više nema i on hvata sebe kako gleda u otrežnjujući natpis «Dobro došli u Republiku Srpsku». Natrag će morati sam, Dovženko je iščilio jer je kao i svaki umjetnik raspoložen za priču samo dotle dok se govori o njegovom djelu i problemima.

Svoju muku Memo će morati podijeliti sa vlastitom sjenkom, njegovim pouzdanim i vjernim sugovornikom…

(Odlomak iz romana Time Lapse, Art Rabic, 2017, kompletiran i prerađen za ovu priliku)

 650 total views,  4 views today

Komentariši