ALBUM MOG DJETINJSTVA: Slika 15.

30 NOVČIĆA ZA SUZE MOJE MAME

Šetnja po brdima iznad i oko Sarajeva bila je omiljena očeva aktivnost. Ta ljubav mu je ostala iz mladalačkih dana, kada je još prije rata, kao član planinarskog društva Bjelašnica, s vršnjacima obilazio brda, penjao se po vrletima, osvajao visove. Spominjao je strme padine slovenačkih planina, vjetrovite i gole vrhove Biokova. Sjećam se, s radošću mi je pokazivao svoju člansku knjižicu, punu pečata koje je zaradio osvajanjem visokih kota. A s ponosom bi otvarao njenu posljednju stranu gdje je bio zalijepljen osušeni cvijet runolista kojeg je svojom rukom ubrao na najvišem vrhu Mosor planine. Pa bi mi pričao o tom rijetkom cvijetu koji raste na velikim visinama i čudnim mjestima, o želji svakog planinara da ga nađe i njime se zakiti. Dozvoljavao mi je da dotaknem njegov trofej, taj bijeli sasušeni cvijet, i osjetim mekoću vunastih listova. A ja sam to redovno tražio, čim bi on izvadio svoju planinarsku knjižicu.

Još od malih nogu polazio sam s ocem u njegove hodnje po šumama i proplancima, po stazama koje je on dobro poznavao. Istina, zvao je i sestru, no ona to nije voljela, a mati je uvijek imala nekog prečeg posla po kući. Ja sam se radovao kada bi one odbile njegov poziv, uživao sam biti sam s njim. U našem malom stanu takvih prilika nije bilo.

Za dugih šetnji po prirodi, tata je bio moj učitelj. Najbolji kojeg sam ikada imao. S puno ljubavi mi je govorio o čarima i ćudima planine, o tome kako se ona mijenja kroz godišnja doba, kako se i život u njoj odvija po tom taktu. Strpljivo mi je prenosio svoje znanje o biljkama, kazivao kada koje cvjetaju, kako mirišu, kada im sazrijeva plod, koje su jestive, a koje ne, kušao neke preda mnom. Pokazivao mi je drveće, otkrivao kako da razlikujem jelu od bora, bukvu od hrasta, divio se treperavoj brezi. Učio me da po izgledu kore i lista razaznajem voćke. Ptice je prepoznavao, govorio mi kada se gnijezde i gdje, da li u jesen odlaze na jug, navodio im imena. I mene zadivljivao svojom vještinom oponašanja cvrkuta, pjeva i glasanja nekih od njih.

Na proplancima bismo odmarali. Tada bi vadio dekicu iz svog ranca, prostirao je na travu pa bismo ležali na njoj; ja s glavom na njegovim grudima. On bi počeo da priča zgode iz svog djetinjstva. Ili bi mi prenosio vještine koje je naučio od drugih. Pa bi uzeo travku, skupio šake, prislonio ih jednu uz drugu i među palčevima zategao iščupanu vlat. Onda bi palčeve prinio ustima, snažno puhnuo u njih. Začuo bi se piskav zvuk, nalik kreštanju ptice. Pa bi sve to prošao po nekoliko puta, pokazujući meni kako da i sam tako zasviram.

Bio je majstor rezbarenja. Kada bi vidio zgodnu granu, tanku i pravu, vadio je svoj lovački nož iz kožne futrole koja mu je visila o pojasu, i odrezao bi je. Pa bi je rezbario, s nje skidao prstenove kore tako da bi na štapu nastajale prelijepe šare. Onda bi ga davao meni da se njime pomažem u hodu po strmim stazama, i da ga ponesem kući. Taj nož je koristio i u mnogim drugim prilikama. Njime bi od mladih vrbovih grana pravio frule i svirala, pištaljke reskog zvuka kojima smo se onda dozivali. Od zguljene kore je pleo korpice, nalik na sepete, samo minijaturnog formata. Njih bismo punili šumskim plodovima, obično jagodama ili borovnicama, pa ih nosili mami i sestri na poklon.

Taj nož je u očevim rukama činio čuda, meni izgledao kao svemoguća alatka. Poželio sam ga imati. Pa sam pitao oca gdje ga je kupio, je li bio skup, postoji li dječja izvedba takvog noža. Otac je šturo odgovarao, nezainteresovano. A ja sam samo čekao da me upita da li bih želio imati takav nož, i da mi kaže da će mi ga kupiti. No njemu to nije padalo na pamet, sigurno je mislio da trebam još porasti da bi se igrao nečim tako oštrim i opasnim. Zato mi ga nije ni davao u ruke.

Ja sam takav nož sve više želio, htio sam njime praviti rezbarije kao otac, pokazati mu da i ja to umijem. Mislio sam da sa svojih deset godina imam pravo na to. Pa kad sam ga vidio u izlogu prodavnice s cijenom od šezdeset dva dinara, odlučio sam štedjeti i sebi ga kupiti.

***

Ujutro, pred polazak u školu, mati nam je davala novac da si na odmoru kupimo kiflu. Prije nego bismo se rastali, ona bi nas na pragu stana poljubila i svakom od nas spustila u džep školske kecelje po jedan okrugli aluminijski novčić, dvodinarku. To je počelo u drugom razredu kad smo prestali dobivati besplatnu užinu, šolju toplog napitka i šnitu kruha namazanu margarinom na kojeg sam se grstio. Nije se topio u ustima, nego se lijepio za nepce što mi je stvaralo nelagodu i tjeralo na povraćanje. Ja sam radije užinao svježu kiflu nego taj školski obrok. Pa sam jedva čekao da zazvoni školsko zvono i s drugarima skoknem do obližnjeg granapa.

On se nalazio u Omladinskoj ulici, odmah prekoputa škole. Mi đaci smo ga zvali Kod Ledića – po prezimenu poslovođe koji je vodio tu radnju. Na odmoru smo svi zajedno trčali tamo da si kupimo pecivo ili neki slatkiš. Gumene žabice, zeleni bomboni od želea nalik na male kreketuše, bile su posebno omiljene među đacima. Mogli smo ih dugo žvakati, bez da ih pregrizemo i progutamo. A i teško su se topili, pa je slast na jeziku i u ustima dugo trajala. Ponekad sam ih i ja sebi kupovao.

A onda sam odlučio imati svoj nož, pa sam krišom počeo štedjeti novac od užine. Nije to bilo jednostavno. S djecom bih utrčao Kod Ledića, granap je mirisao na svježe pecivo. Pa bih zavukao ruku u džep s namjerom da kupim zemičku, kiflu ili perec. Držeći hladnu kovanicu u šaci, sjetio bih se lovačkog noža, pa bih napola izvučenu ruku polagano vraćao u džep i tamo spuštao u dlanu ugrijani novčić. Pljuvačka mi je išla na usta, a crijeva krčala dok sam istrčavao iz prodavnice. I sve to je ponavljalo danima, čitav mjesec, možda i više: ta borba između dviju želja, one da zagrizem slatki zalogaj i utolim glad, i one da imam svoj nož, da zajedno s ocem pravim iste stvari koje je on pravio. I da svoje rezbarije poklonim njemu, kao što je on meni činio.

Radovao sam se tim pobjedama nad samim sobom. Kad god bih sklanjao ušparani novčić u staru čarapu i zatvarao ladicu sobnog ormara u kojoj sam sve skrivao, radost je bivala veća. Znao sam da sam korak bliže ostvarenju svog sna.

Znao sam i koliko koraka mi je preostalo do cilja. Svaki dan sam zapisivao crticu na zadnjoj strani školske teke, bilježio trag svake ušteđene dvodinarke. Novčiće se nisam usudio brojati, plašio sam se da neko iznenada ne uđe u spavaću sobu, zatekne me s njima u ruci i otkrije moju tajnu.

Konačno, osvanuo je dan kada sam u teci imao zapisanih trideset crtica. Ustao sam ranije nego obično, nestrpljenje me probudilo u samu zoru. Znao sam da ću tog jutra dobiti dva nedostajuća dinara, i da ću konačno imati novac da platim poklon koji sam si namijenio.

Osvrnuh se po sobi. Sestra je još spavala, otac je otišao na posao, prvi put nakon više od pola godine nezaposlenosti. Pošao sam u kuhinju. Tamo zatekoh majku. Sjedila je na sećiji, pognute glave, ruku spuštenih na krilo. Dlanove je sastavila kao u molitvi. Kad ču moje korake po škripavom podu, podiže pogled, ja vidjeh da su joj oči suzne.

“Mama, zašto plačeš?” – upitah je, prilazeći.

Nije odgovarala. Primaknuh se i sjedoh pokraj nje. Prigrlih svojom rukom majčinu golu nadlakticu, meku i toplu. Ona se ne pomjeri. I dalje je skamenjeno sjedila na sećiji, spuštene glave, šuteći. Privih se uz nju, osjetih da se trese, čuh tihe jecaje.

“Mama, nemoj plakati, molim te! Ja sam kraj tebe. Sve ću ti pomoći.“

Na te moje riječi mati gorko zaplaka. Potom progovari, kroz suze, isprekidano.

“Brano, ne možeš mi pomoći. Danas vam nemam ništa dati za ručak. Nemam ga od čega skuhati. Tako sam nesretna!”

A onda dlanovima pokri lice. Ispod njih se čuo prigušen plačan glas:

“Tata mjesecima ne prima plaću. Svuda smo dužni. Nigdje više nemam pozajmiti. Ostala mi je samo teta Noršićka, kucala sam joj jutros na vrata, Franjo kaže da je sinoć otišla u Sloveniju, u posjetu svojima.”

Tu stade. Podiže glavu, vidjeh kako joj suze klize niz lice. Skupljenim prstima joj obrisah jedan obraz, htjedoh i drugi . A onda odjednom shvatih da postoji izlaz, rješenje za njene suze. Pa pojurih u sobu, brzo otvorih ladicu, zgrabih čarapu s novcima.

Sav radostan utrčah u kuhinju, držeći sve u ruci. Mati to ne vidje, sjedila je pognute glave, jednako kao i prije.

“Mama, evo imamo pare za ručak. Uzmi, uzmi sve!”– izustih u jednom dahu. Pa izvrnuh čarapu, istresoh novčiće na sećiju. Oni zazveckaše. Tad prvi put vidjeh koliko ih je, i kako su blještavi.

Kad ugleda novce prosute po sećiji, mati se štrecnu, a potom joj osmijeh ozari lice. No ne zadugo. Zamijeni ga bolna grimasa čim shvati da su to dvodinarke od mojih nekupljenih užina. Ponovo pokri lice dlanovima, i gorko zarida. Kroz plač je ponavljala:

“Oooo… nee… Ne, Brano! Ne radi mi to, nemoj, molim te. ”Potom ispusti krik, jauk očajnički.

“Gospode, zašto me ovako kažnjavaš?!!! Pa zanijemi. Nije se ni micala.

Sva ukočena, nemušto me gledala suznim očima. Onda pruži svoje ruke prema meni, gestom mi kaza da joj se primaknem. Zakoračih do nje, ona me privuče, pa nježno položi moju glavu sebi u krilo. Dok mi je lice uranjalo u njene skute, dlanovima je milovala moje obraze. Odjednom joj glava klonu, položi je na moju. Osjetih njen dah na potiljku. Jecala je, sad sasvim tiho, skoro nečujno. S lica su joj se slijevale suze i kapale meni za vrat.

 825 total views,  2 views today

Komentariši