Branislav Mikulić: CINEFILI

Otac je volio ići u kino. Volio je blaga riječ; on je bio pasionirani ljubitelj filma. Istina, nije imao mnogo prilika ići u bioskop, sigurno ne onoliko koliko je želio. Radio je dokasno u tapetariji, nerijetko nastavljao kući za svojom Singericom. Nedjelju je provodio s nama. Ali… kad bi našao vrijeme, nije se dvoumio kako će ga provesti i gdje.

Pošao bi u bioskop, na predstavu od 18 sati. Ako je njegov trenutak slobode bio malo duži, znao je prošetati i do drugog obližnjeg kina, i pogledati još jedan film. A njih, kina, bilo je bar pet-šest u krugu od pola kilometra od našeg stana na Marindvoru. Kada smo preselili u Tepebašinu, četiri kina su bila takoreći ispred kućnog praga: Sutjeska, Radnik, Prvi maj i Kinoteka. Nekad se pitam je li to bio razlog da otac prihvati taj stan, a ne veći kojeg su mu nudili na Grbavici.

Upravitelj u kinu Radnik bio je Bugojanac, očev znanac. I na blagajni je radila jedna njihova zemljakinja, Ruža se zvala. Poznavala je skoro sve Mikuliće iz Gaja, zaseoka u kojem je živjela moja baka, pa je on imao dobru vezu za ulazak u kino i kada bi sve karte bile rasprodane. A u to vrijeme koje nije poznavalo televiziju, videokasete i Internet, hrlilo se u bioskop; uvijek su pred blagajnama bili redovi. Tapkaroši su preko reda dolazili do blagajne, nabavljali po desetak i više karata, te ih preprodavali po većoj cijeni. I ljudi su ih od njih kupovali, nisu žalili novce za dobru zabavu. Otac to nije trebao činiti. On je, makar da je došao minut prije predstave, imao svoje mjesto. Ruža mu je davala ono koje se nije prodavalo, u loži, koja je bila rezervisana za VIP goste. Pa još besplatno.

“Hajdemo u kino”, pozvao bi majku da ide s njim. “Možemo djecu odvesti Milevi, tu prekoputa, neka ona pripazi na njih ta dva sata.”

“Neka, samo ti idi. Ja ću ostati s djecom, s njima završiti zadaću i vježbati tablicu množenja. Imam i štošta po kući uraditi.” Pa bi uz osmijeh još dodala:

“Ja ću taj film svakako vidjeti – ti ćeš mi ga slikovito prepričati, ti to umiješ.”

Ujutro bi nam mati govorila da je do dugo u noć slušala oca kako joj prepričava film kojeg je vidio. I spominjala kako on to radi znalački, da opisuje stvari i događaje na način da ona ima utisak da ih pred sobom vidi, da i detalje s platna raspoznaje. I emocije bi pritom na nju prenio, one koje je film sobom nosio, kao i one koje je on gledajući ga doživio. Tada su to bili uglavnom sovjetski filmovi, tužni, ratni. Nekih naslova se sjećam – Balada o vojniku, Ždralovi lete, Čovjekova sudbina.

Čim sam porastao za prve večernje predstave, poveo bi i mene. Ne uvijek, ali dovoljno često da i ja magiju filma prepoznam i zavolim. I kasnije druge time zarazim, svog sina ponajviše.

Sjećam se prvog odlaska. Gledali smo neki ruski film, pun tragike, stradanja, smrti. Glavni junak se dugo rastajao s majkom, otišao na front, bio ranjavan, ranjen izvlačio suborca usred unakrsne vatre, pa sam stradao. Od polovine filma sam počeo plakati, pa ridati. Nisam prestajao sve do kraja. Kino-sala se orila od mojih jecaja. Kad se svjetlo upalilo, svi posjetioci su gledali u mene. Otac izvadi maramicu i obrisa mi suze. Svoje nije, a vidio sam ih.

 3,234 total views,  2 views today

Komentariši