ALBUM MOG DJETINJSTVA: Slika 2

‘MALE NOVINE’

Do svoje dvanaeste godine stanovao sam s roditeljima na Marindvoru, u Gundulićevoj. Živjeli smo u malom potkrovnom stanu, na trećem katu povelike predratne zgrade. Izvorno je bilo zamišljeno da u njoj stanuju vlasnik i još pet podstanarskih porodica, ali ju je nakon rata nova narodna vlast podijelila u desetak jedinica, za isto toliko domaćinstava. Mog oca je po dolasku iz partizana, par godina prije ženidbe, zapao taj stančić. U početku je tu živio s neudatom mlađom sestrom, i s majkom koja im je povremeno dolazila iz Bugojna.

Sa stubišta se u stan ulazilo kroz podugačak, a uzak hodnik koji je vodio do spavaće sobe, kuhinje i klozeta. Kupatilo nismo imali, nisu ga imali ni drugi stanari osim gazde Janka i njegove Kate, bivših vlasnika kojima je nakon nacionalizacije ostao jedan stan, najbolji i najveći.

U kuhinji se boravilo preko dana, i sve se dešavalo u toj jednoj prostoriji. Na kaljevoj peći koja nas je grijala, mati je kuhala hranu. Na njoj je podgrijavala i vodu kojom nas je kupala, usred kuhinje, u malenom limenom koritu, škafu, prvo mene, pa sestru. Na kuhinjskom stolu smo objedovali, roditelji su na njemu kasnije, nakon večere, obavljali krojačke poslove. Za istim stolom smo primali goste, najčešće rodbinu. Sjećam se, redovno su nam dolazile očeve sestre s muževima, pa bi subotom, dokasno u noć pričali, pijuckali vino i igrali tablića s mojima.

Pod prozorom, na južnoj, osunčanoj strani kuhinje, bila je sećija, neka vrsta ležaja, otomana. S nje smo, klečeći, sestra i ja gledali kroz prozor u daljinu, prema obroncima Trebevića, brojali vagone vozova što su prolazili prugom poviše Skenderije, ili bacali mrvice kruha golubovima koji su slijetali na krov obližnje zgrade. U uglu kuhinje, tik do vrata male ostave, špajza, stajala je šivaća mašina Singerica, a iznad nje, na zidu, na polici, mali Philipsov radio. Do mašine je bio niski stolić s dvije stolice za kojim smo sestra i ja crtali, a kasnije pisali školske zadaće. Kada bi nam u posjetu došli rođaci, taj stolić smo iznosili u hodnik, tamo smo se sklanjali da grajom ne bismo ometali starije. Na njemu, pod njim i s njim smo se igrali, gostinska djeca i mi. Jednom bi nam služio kao pozornica s koje bismo na smjenu glumili i pjevali, drugi put kao tunel kroz koji bismo se provlačili, treći put bi ga izvrnuli s nogarama na gore, i sjedali u njega kao u kočije.

U spavaćoj sobi su bila dva kreveta, masivni trokrilni ormar i sanduk za posteljinu. Mati i otac su spavali na jednom krevetu, sestra i ja na drugom, s glavama na suprotnim krajevima. Samo nedjeljom ujutro se taj raspored nakratko mijenjao. Tada je mati ranila, ustajala da nam pravi doručak, pa bih ja iskoristio priliku i uvlačio se ocu pod jorgan, pribijao se uz njegovo veliko i toplo tijelo. Tu bih kunjao dok ne bih čuo korake na stubištu, pa otišao do ulaznih vrata stana. Kroz mliječno staklo bih nakratko vidio sjenku koja ispod vrata protura Oslobođenje i Male novine koje bih onda uzeo, a potom se vratio u očev krevet, spustio glavu na njegovo rame i s njim čitao novine, sve dok mati ne bi rekla da je doručak na stolu.

Po novine sam odlazio još kao petogodišnjak, prije nego sam naučio čitati. Tada sam ustajao i donosio očevo Oslobođenje, roditelji su nas pretplatili na dječje izdanje tek kasnije, pošto smo ovladali slovima. A ja sam tu vještinu naučio sâm, dobru godinu dana prije nego sam postao školarac. Naučio sam je u spavaćoj sobi, ispod jorgana, na očev poticaj, a po sopstvenoj želji i odluci. Evo kako.

Kao dječačić, gledao sam oca ispruženog na sećiji, s knjigom u ruci. Čudio sam se zašto to radi; razumio sam da čita novine, tamo je bilo slika i crteža, ali knjige da lista, to me zbunjivalo. Tako je bilo sve dok se nisam sjetio upitati ga za razlog. Kada on ču moje pitanje, skide naočale s nosa, uze me sebi u krilo i blagim glasom prozbori:

“Brano, sve čemu te učim, odgovori koje dajem na tvoja pitanja, a imaš ih bezbroj svakoga dana, nalazim u knjigama. Iz njih saznajem o mnogim događajima, o ljudima, krajevima, stvarima, o svemu. S našeg malog radija čujemo ponešto od toga, ali samo ono što nam drugi ponude. Iz knjiga uzimamo znanje sami, sve ono što hoćemo i želimo. Iz njih učimo o nama, o svijetu oko nas, o stvarima vidljivim i nevidljivim, opipljivim i neopipljivim. Knjigama gasimo našu žeđ za odgovorima.” Tu zastade, pomilova me po glavi, pa se nasmiješi.

“Jednom kada pođeš u školu i naučiš čitati, vidjet ćeš kako su knjige lijepe, u svakoj se skriva neka bajka. To je prava čarolija.”

Očev odgovor me zagolicao, pa poželjeh da što prije sam zaronim u čarobni svijet slova i knjiga.

“Tata, mogu li s Anom krenuti u školu, to bih volio?” Otac prećuta odgovor, znao je da sam slabašan, blijed i bolešljiv, da je rano da me upisuju u školu.

Sestru su već bili upisali. Ona je te iste jeseni trebala poći u školu. Komšinica Draga, koja je to znala, a čija je kći tada završila prvi razred, donijela nam je njen bukvar i slovaricu, da roditelji ne bi i to morali kupovati. Bio je povelik izdatak opremiti sestru-prvačića za školu, nabaviti joj torbu, nove cipele, teke i olovke.

Radoznao, odmah sam počeo zavirivati u donesene knjige. Bile su pune slika i crteža, to me privlačilo. Listao sam bukvar, izgovarao nazive nacrtanih predmeta. Obično sam to radio u prisustvu majke, dok je za istim stolom prišivala zakrpe na koljena naših pantalona, štopala čarape ili pripremala ručak. Ona mi je objašnjavala slova, kazivala kako da ih povežem sa slikama. S njom sam počeo odgonetati misteriju slova, potom ih sricati, a onda i kratke riječi naglas čitati.

Bio sam neumoran u zapitkivanju, dugo sam s njom za stolom ostajao, želio što prije sve to naučiti. No, mati je mislila da je prerano da se suviše opterećujem školom, pa mi je govorila da izađem vani, među djecu. Morala me dugo nagovarati, igra u dvorištu me vukla, ali ne i svi dječaci koji su se tamo okupljali. Na kraju je uvijek ona pobjeđivala spominjući mi da sam blijed u licu, i da moram ići na svjež zrak.

Kad bih izašao, ostajao bih dugo vani, u igri se zanosio. A kad bi nas mati zvala da uđemo u kuću, već je padao mrak, znao sam da uskoro valja poći u krevet. Pomišljao sam na bukvar, na slova, na očeve riječi o čaroliji knjiga. I bio tužan što je kasno, što se neću moći družiti s njima.

A onda sam smislio kako da samostalno, a bez da se igre odreknem, učim slova i vježbam čitanje. Tata mi je za minuli rođendan kupio baterijsku lampu, jednu posebnu sam tražio, onu koju sam viđao kod otpravnika vozova. Na njoj se žuto svjetlo jednostavnim potezom prekrivalo crvenim ili zelenim filterom, pa bi iz lampe izlazila obojena i prigušena svjetlost. Odlučio sam da navečer, kad nas mati povede u sobu na spavanje, u postelju ponesem tu lampu i bukvar. Pa da krišom, kad mati ugasi svjetlo, pod jorganom, a uz pomoć baterijske lampe, učim slova i riječi.

Danima sam u san zapadao čitajući sestrin bukvar, tajno, ispod pokrivača. A onda sam konačno izašao iz ilegale. Desilo se to pred kraj sestrinog prvog razreda, kad su je roditelji pretplatili za Male novine. Tada sam svima obznanio da i ja umijem čitati. Svima to pokazao. Time sam stekao privilegiju da nedjeljom donosim oboje novine u očev krevet, da liježem pored njega i čitam svoje, dječje, na njegovom mekom ramenu.

Tada, s tim dječjim novinama su mi se otvorile kapije znanja. Kroz njih sam zakoračio u svijet knjiga, s radošću i nestrpljivo. O tome sam maštao sve od dana kad mi je otac, držeći me u krilu, o knjigama zborio i o čarolijama što se u njima skrivaju.


Otac je imao pravo. Čarobne stvari su mi se počele pokazivati, prvo o svijetu oko mene, onom vidljivom i opipljivom. Čitajući knjige, saznavao sam o zbivanjima davnim, o ljudima koji su u ta vremena živjeli, u njima svoj trag ostavljali. Iz njih sam učio o dalekim narodima, o tome gdje i kako žive, čime se zanimaju, šta jedu, kako se oblače… Istorijski romani i putopisi su me posebno zanimali. Ipak, najradije sam se družio s Tom Sawyerom i Huckleberry Finnom, dječacima, mojim vršnjacima, koji su bili smjeli i radoznali, a istovremeno dobrodušni i pravedni – slabije su uvijek uzimali u zaštitu i pomagali im. Divio sam se neustrašivom Robinu Hoodu koji je nepravdu prezirao i mačem joj se opirao. Čitajući o njima, prolazio sam kroz sve njihove avanture, i kroz predjele gdje su živjeli i kojima su pustolovili. A kako u tim knjigama nije bilo puno fotografija ni crteža, često nijedna, trebao sam stvari zamišljati, slike si pred očima stvarati, zvuke i mirise sebi dočaravati. Pa su me knjige potaknule maštati i sanjariti. U tome sam uživao, u taj svijet sam rado zalazio.

Razna znanja sam iz knjiga sticao, stalno neka druga i nova. To me k njima vuklo. S nestrpljenjem sam čekao dan da opet odem do biblioteke, vratim pročitane knjige i posudim dvije nove, toliko su nam dozvoljavali na sedmicu. U neka doba mi je to bilo premalo, pa sam koristio sestrinu člansku kartu i udvostručio snagu izvora s kojeg sam se znanjem napajao.

Ulazio sam u biblioteku, uvijek pomalo ushićen. Činilo mi se kao da ulazim u tajnu riznicu s ogromnim blagom izloženim na policama. Knjigama sam pažljivo prilazio, nježno ih doticao, zagledao im korice, čitao uvodne napomene i pogovore. Svaku knjigu sam vidio kao jedna vrata, širom otvorena. Iza svakih je nova spoznaja na mene čekala, nova čarolija mi se nudila. Baš kako je otac najavio.

Sate sam s knjigama provodio, s njima u društvu najradije bio. Učio iz njih o svijetu oko mene, radostan što mi knjige te tajne otkrivaju, zahvalan ocu što me na njih uputio. Ali znao sam i da to nije sve, da ima još. Još mnogo više. Pritom bih se sjetio njegovih riječi kojima je spominjao i ono drugo – stvari nevidljive i neopipljive. Govorio je da se i one u knjigama kriju, iz njih spoznaju. Pa bi mi se lice radošću ozarilo pri pomisli da me i takve knjige čekaju – one što o stvarima govore koje se oku ne daju vidjeti, niti jagodicama prstiju dotaći, a čarolije u sebi skrivaju. Znao sam da i to stoji preda mnom. Vjerovao sam ocu i riječima njegovim.

Autor Branislav Antov Mikulić

 489 total views,  2 views today

Komentariši