ALBUM MOG DJETINJSTVA: SLIKA 7.

PRALJA

Otac je iznenada ostao bez posla. Tih dana je bio zamišljen i smrknut. Mati ga je tješila, govorila da će mu ona pomoći, da će naći neko rješenje, kako nećemo biti gladni. Pritom ga je nježno milovala po ramenu, ponavljajući kako će sve biti dobro, da on ima nas, da je najbitnije da smo zajedno. Pa bi ga zagrlila i na uho mu pjevušila njemu dragu melodiju Sve ptičice iz gore spustile se na more…. A kada bi otac izašao, ona bi sjedala na ugao sećije i pognute glave tiho jecala.

Nije prošlo mnogo vremena, a mati je odista našla posao, počela raditi. Neki poznanik je sredio da joj donose zavjese iz Energoinvestovih kancelarija, puna kolica, svake sedmice. Ona ih je trebala oprati i ispeglati. Pa je sate provodila u veš-kuhinji, jednoj tamnoj i vlažnoj podrumskoj prostoriji u kojoj su susjede iz zgrade na smjenu prale rublje i posteljinu.

I danas mi je ta slika pred očima: mati kantom zahvata vodu iz betonskog korita i njome puni veliki bakarni kazan koji stoji na ozidanom postolju, iznad ognjišta. Onda potpaljuje vatru i u kazan stavlja komadiće ribaćeg sapuna. Potom u uzavrelu vodu spušta store da se otkuhavaju. Povremeno ih drvenom kutljačom promiješa, a kada je sve to gotovo, istom kutljačom ih vadi i stavlja u betonsko korito. Tu ih, pod mlazom hladne vode, dugo ispire od sapunice, pa cijedi i u limenom škafu iznosi na dvorište. Onda ih, još mokre i teške prostire na razapetom štriku, kojeg podupire sohom, drvenim, pri vrhu rašljastim štapom. Time sprječava da se store vuku po smrznutom blatu i uprljaju.

Mraz je, dvorište okovano ledom. Dok prostire zavjesu, voda kapa po njenoj haljini i pregači, sva je mokra, sve do bosih nogu u nanulama. Vani je hladno, a oko nje se diže oblak pare, ne od vrele vode kao maločas, nego od ledene koja je nakvasila halju prilijepljenu uz njeno ugrijano tijelo. Ruke su joj crvene do lakata, prsti pomodrili, na vrhovima smežurani. Brada joj se trese od zime.

Ja stojim sa strane. Na meni debele čizme, vuneni šal, rukavice, kapa. I dok je gledam kako se vraća u veš-kuhinju, ona mi nježno, skoro šapatom kazuje:

”Brano, idi gore u stan, smrznut ćeš se.“


autor Branislav Antov Mikulić (iz još neobjavljenog rukopisa)

 495 total views,  6 views today

Komentariši