ALBUM MOG DJETINJSTVA – Slika 3.

HODANJE PO VODI

U proljeće godine u kojoj sam trebao poći u osnovnu školu, naglo se razboljeh. Prvo ja, pa onda moja sestra Ana. U početku niko nije znao odakle taj osip i stalna vrućica, a onda nađoše šta je posrijedi. “Šarlah!” – glasno izusti doktor tokom kućne posjete, a potom došapnu roditeljima da je stanje veoma ozbiljno. Ovo posljednje sam saznao tek mnogo kasnije, od majke. Ona mi tom prilikom kaza kako ih je doktor još bio posavjetovao da po svaku cijenu nađu penicilinske ampule, bar šest za svako dijete, jer je to tada bio jedini lijek za ovu opaku bolest. A njih u to vrijeme nije bilo u apotekama, nisu bile u paketu zdravstvenog osiguranja – valjalo ih je naći na crnom tržištu i skupo platiti. To je značilo da su se roditelji trebali zadužiti u banci ili uzeti pozajmicu kod tete Noršićke, jedne dobre, drage nam susjede. Na kraju su, kako mi je mati kasnije ispričala, bili primorani uraditi i jedno i drugo.

Doktor nas je redovno obilazio tokom prvih sedmica koje su bile kritične za tok bolesti. Dolazio je i bolničar iz Školske poliklinike, i to svakog ponedjeljka kada smo dobivali terapiju – te skupe penicilinske injekcije. Tada bi nam navraćao i jedan majčin rođak. Naime, mi smo se toliko plašili uboda igle da smo nesnosno vrištali još prije nego li je bolničar počinjao obred miješanja penicilinskog praha i destilovane vode, a divlje mu se otimali kada je prinosio iglu našim bedrima. Sam nije mogao obaviti posao, trebao je nečiju pomoć. To je bio razlog da nam dođe rođak, snažan čovjek, div u našim očima. On bi nas, onako napola razgolićene, položio trbuhom na svoje krilo, zgrabio rukama za ramena i naslonio se svom težinom na nas, istovremeno uklještivši naše noge između svojih. Iz tog inkvizicijskog zagrljaja virila je samo naša gola stražnjica, u koju je bolničar zabadao svoje žareće strijele.

Nakon šest sedmica provedenih u kući, uz brižnu pažnju naše majke – otac je morao svakodnevno ići na posao i ostajati tamo sve do kasno popodne – mi prizdravismo. No bili smo daleko od potpunog oporavka, posebno ja. U bolesti sam smršavio, postao sablasno blijed i još dobih čudna oteknuća žlijezda na vratu, odmah ispod čeljusti. Doktori iz Školske poliklinike imali su ozbiljan razgovor s roditeljima, rekavši im na kraju, i u našem prisustvu, da nas narednih par godina moraju ljeti voditi na more da se osunčamo, iskupamo u slanoj vodi, popravimo krvnu sliku i još koješta sličnoga. Pa onda, na kraju razgovora naglasiše: “Bar tri sedmice, svake godine!”

Roditelji se zgledaše, pa upitaše da li bismo mogli poći na more o državnom trošku, u dječje odmaralište u Zelenici. Slijedio je odgovor da je za to ljeto sve već popunjeno i da za naš oporavak na moru roditelji trebaju tražiti drugo rješenje. Mnogo kasnije čuh od majke da je izlaz nađen u novoj pozajmici kod susjede Noršićke.

Već istog ljeta roditelji su nas poveli na more, u Gradac. Putovali smo cijelu noć, uskotračnim vozom koji je sav zaudarao na dim koji je sukljao iz grotla lokomotive, a koji je u svakom tunelu, bilo ih je bezbroj na putu do Ploča, bivao brži od putnika koji bi kasno pohitali da zatvore prozore u kupeima i hodnicima voza.

Rano ujutro, nakon cjelonoćnog putovanja, nadimljeni i umorni, došli smo u Ploče. Još prije nego se to prvo odredište ukazalo na vidiku, putnici su se natiskali u uzani hodnik vagona. Držeći sve torbe i kofere u rukama, nervozno su čekali da točkovi voza zaškripe i stanu. Onda su svi odjednom nagrnuli na vrata, pa potrčali prema luci kako bi uhvatili mjesto na brodu koji je išao za Gradac, Makarsku i dalje za Split. I mi smo bili u toj trčećoj gomili, držali smo se čvrsto za skute roditeljima kojima su ruke bile zauzete nošenjem silnih torbi i cekera. Tamo u luci čekala nas je usidrena velika bijela lađa na čijem je pramcu crnim slovima pisalo Vladimir Nazor.

U Gradcu smo proveli dvije sedmice, za više nije bilo novaca. Roditelji su kod neke lokalne bakice iznajmili jednu sobu, trošnu i zapuštenu. Sjećam se, mati se žalila na prljavštinu i nered, na vonj vlage i starine. Stalno je čistila i provjetravala sobu. Cijenu otvorenog prozora i čistog zraka svakodnevno smo plaćali desetinama ujeda komaraca.

Otac bi ujutro išao u nabavku na malu mjesnu pijacu, pa bi nas nakon obilatog doručka vodio na plažu. Prvo bi nas namazao maslinovim uljem, rastrljao ga svuda po našem tijelu, a onda puštao da se kupamo. Mati je ostajala kući i kuhala ručak u gazdaricinoj konobi, a potom ga donosila na mjesto gdje smo se kupali. Tu na plaži bismo objedovali. Kasnije bismo još užinali smokve ili grožđe s kruhom, i ostajali na plaži do same večeri. Roditelji su ozbiljno, preozbiljno shvatili upozorenje doktora, pa su nastojali da mi djeca u svakom trenutku budemo na suncu ili u moru. A i pozajmljene novce za ljetovanje trebalo je iskoristiti što svrsishodnije.

Ipak, bilo je i trenutaka koje nismo provodili samo na plaži i u plićaku. Jednom smo pošli na izlet do Drvenika. Išli smo brodom, starim trabakulom nekog lokalnog ribara. Bilo nas je petnaestak, sve porodice s djecom. Krenuli smo iz Gradca, zaustavljali se usput u svakom mjestu na obali. Brod bi pristao u lučici, mi bismo nakratko prošli mjestom, odšetali do žala i okupali se. U Podacama nije bilo mola ni vezišta, pa je barba, tako smo zvali kapetana, naumio da nas iskrca na plaži. Prilazio je polagano, plava voda je postajala sve bistrija, bijeli kameni oblutci su ležali na dnu, činilo se da su nadohvat ruke. I sam pomislih da smo doplovili u plićak, da voda ne seže ni do koljena. Mada neplivač, spremih se s palube skočiti na noge, jednostavno zakoračiti u vodu. Otac je primijetio da sam nestrpljiv, da hoću da se okupam, pa me upozori da još nije vrijeme da silazim s broda.

“Brano, pričekaj, voda je još duboka, tebi preko glave. Samo se zbog bistrine i bijelog šljunka čini plićom nego što jeste.”

On nije ni završio s upozorenjem, a ja sam već skočio u vodu. No nisam odmah nogama dotakao dno, kako sam zamišljao, već sam nastavio tonuti. Glava mi je uskoro bila pod vodom, zraka mi je ponestajalo. Prepadoh se, uhvati me panika. Nasreću, nije to dugo trajalo. Snažna očeva ruka me zgrabi ispod pazuha i podiže iz vode. Ja grozničavo udahnuh nekoliko puta, i odmah osjetih sigurnost i spas u njegovom zagrljaju.

“Nisi mi vjerovao. Ali tu sam ja, ne boj se.” A onda mi se osmjehnu. Tog časa i na mom licu zasja radost, u srcu još i veća. Pa ga sav sretan što me izbavio iz nevolje snažno prigrlih, stegnuh rukama oko vrata, njega, svog oca, spasitelja. U tom zagrljaju smo stajali neko vrijeme, nisam mu dao da se odmiče. A onda me takvog, privijenog uz njega, donese do obale. Sjeli smo na toplo žalo. Okrenuti moru, gledali smo trabakul usidren na plaži, ispred nas. Mati i sestra su plićakom koračale prema nama.


Deset godina kasnije, za vrijeme porodičnog ljetovanja na Mljetu prepričavali smo ovu dogodovštinu. Potakla me kristalno bistra voda u uvali pred Pomenom. Stajali smo na obali ispred drvene kolibe koju nam je na par sedmica ustupio očev prijatelj. Zagledan u prozirnu vodu i šljunak što je bljeskao sa dna, podsjetih ih kako sam na svoju ruku, zavaran prividnom plitkošću, a ne vjerujući ocu da je tu za mene preduboko, zakoračio s palube trabakula u more. I kako zbog te svoje nevjerice zamalo nisam stradao.

Na te moje riječi mati upade:

“Da, zbog nevjerovanja si se mogao utopiti. Zato, vjeruj ocu, tako i mudre knjige kazuju. Ako budeš vjerovao, moći ćeš po vodi hodati.”

Otac nije ništa kazao. Samo ju je čudno pogledao nakon ove upadice. Ni ja tada nisam razumio o čemu je govorila.

————

autor Branislav Antov Mikulić (iz neobjavljenog rukopisa)

 464 total views,  4 views today

Komentariši