Šuhreta (Shura) Dumanić
ŽENE I RAT – DOLE S ORUŽJEM
Insert iz romana Ruža iz Damaska
Bertha je potpuno slomljena nakon zabrane njenih predavanja sjedila u vagonu, na putu za Beč. Ali, to je bilo manje važno, sitna stvar u odnosu na ono što je odnedavna izmamilo najcrnje slutnje. Posvuda se šuškalo o pripremama za novi rat, naročito se o tome puno govorilo u Parizu gdje je rastao i jaki otpor ratničkim strujama. Do tada je u Evropi pitanje mira bilo predmetom tek filozofskih rasprava, daleko od gradskih trgova, kavanskih diskusija, tribina i javnog govora. I to je bilo pitanje koje se prožimalo sa svim drugim zahtjevima koje su postavljali sindikalni pokreti, napredne političke organizacije, nastajuće ženske organizacije – sve je to bila jedna borba i Bertha se našla u žarištu toga opijajućeg vrtloga. Zavladao je neodoljivi osjećaj da su preuzeli uzde povijesti u svoje ruke, da upravljaju nekim dobrim procesima, i da će oni biti ti koji će početi mijenjati staro, ružno, ratovima iznakaženo lice kontinenta. Bertha je bila sretna što pripada tom narastajućem valu „novog čovječanstva“, njezin prijatelj Jean Jaures je upravo u Parizu osnovao i novine s tim nazivom – L’Humanite. Nju je preplavio onaj dobar osjećaj mira i izvjesnosti, kada pouzdano znaš da si na pravoj strani povijesnog toka. U isto vrijeme je znala kako stara zmijska kovačnica rata ne miruje, tà ona je pripadala aristokraciji koja je to i činila, uz to još gradila i mišljenja i čitavu jednu ratničku kulturu, od mišljenja o drugim narodima (za svaki je iskovana krilatica koja je skraćeno i jasno govorila o lošoj naravi toga naroda – od divljaka do lijenih i podmuklih…). Od djetinjstva je, uz gozbe i primanja, slušala ratne planove i što sve u Evropi pripada Beču, što je osvojeno, što treba još osvojiti.
Sjetila se kako je tu proceduru koja se odvija u salonima i za obilnim objedima, daleko od očiju onih koji će biti uvučeni u stradanja, opisala prije toliko godina: prvo se traži neka mala crna točka, prijetnja, oko koje se plete urota, onda ta crna točka raste, raste u sve veći balon, strasti se ratničke napuhuju, i samo jednog dana – pum : eto ti proglašenja rata ovoj ili onoj zemlji. Tako je bilo u njenoj domovini, Austro-Ugarskoj monarhiji, koja je za Berthina života vodila neprekidne ratove sa svojim susjedima. Vojna škola je uvijek bila puna kadeta, oružje se neprestance kovalo i smišljale inovacije i „poboljšanja“ ratovanja, oficiri/časnici imali su i nadalje najbolje bračne izglede, a među najvećim „inovacijama“ bila je ona – o uvođenju obaveznog vojnog roka za sve punoljetne muškarce u carstvu, odredba za kojom će se narednih godina povesti i sve druge zemlje. Do tada su vojske bile profesionalne, stacionirane u stalnom sastavu i spremne za ratovanje, ali je carska birokracija izračunala kako je u pitanju previsoka cijena i odlučila svakog muškarca, podanika države učiniti potencijalnim vojnikom, s obaveznim rokom obuke.
U tim premišljanjima nije ni primijetila kako se vlak sve više puni, ljudi stoje u hodnicima. Ne bi to bila neobična slika da nije uočila kako su to mladići s punom vojnom opremom. Mobilizacija!
Radost zbog skorašnjeg sukoba bila je vidljiva na njihovim licima, u njihovim razgovorima. Ni riječi o ubijenom prijestolonasljedniku i njegovoj ženi, o atentatu u Sarajevu, o čitavoj jednoj ljudskoj tragediji… Oni već junački kidišu na „neprijatelja“, na potpuno nepoznate im ljude, u nepoznatim krajolicima i naseljima – samo im je rečeno, naučeni su tako, da su im to zakleti neprijatelji. Naročito su se isticali polaznici vojnih škola i obuka – oni su već gorjeli od želje da se suoče s tom neprijateljskom nemani, bagrom, kojoj će odrubiti glavu, i postati junaci domovine!
„Ah“, uzdahula je Bertha u sebi. “Toliko truda, tolike godine rada … ovaj poraz neću preživjeti“. Trgnula se pred vlastitim crnim slutnjama, ali ona je znala – ovaj rat biti će strašniji od svih koje je Evropa vidjela do tada.
Na stanici u Beču su je čekali. Ta je stanica budila u njoj teške uspomene – sa njenih perona godinama je ona u ratove pratila svoga oca, svoju braću, muževe (muževe, jer je prvi muž poginuo na ratištu u Italiji, u bitki kod Piave), tolike prijatelje…“Moj je sav život prošao u tim ratovima“, pojadala se samoj sebi. Na susjednom peronu bila je velika gužva. Mnoštvo vojnika čekalo je vlak koji će ih odvesti u vojarne, iz kojih će jednog dana, nadali su se ubrzo, krenuti u okršaj. Opća mobilizacija bila je veliko otkriće te države. „Hm, kako su vješto sakrili ime „genijalca“ koji je to izmislio, pomisli sjetno Bertha, gledajući vesele mlade soldate oko sebe. „Koliko njih se neće vratiti?“, utonula je u kratak san-nesvjesticu čim je ušla u kočiju, nesvjesticu pobuđenu vlastitim pitanjima i strahovanjima.
„Porez u krvi“, tako je nazvala vojnu obavezu, oko koje se uostalom razvila polemika među njenim prijateljima, članovima antiratnih grupa i pristalicama. Manjina se složila s njom. Jedan dio nije mogao ne biti fasciniran tim „izumom“ jer su bili protiv stajaće, plaćene, profesionalne vojske, koju su smatrali, kada bi govorili grubo, „ratnim plaćenicima i profesionalnim ubojicama“. Drugi su smatrali da će i ostale zemlje uvesti vojnu obavezu i na taj će način biti uspostavljena neka protuteža ratovanju.
– Kamo bi to dovelo?, bunila se ona na to. – Jedna bi država drugu htjela natkriliti svojom vojnom silom i konačno već ne bi ni postojale vojske, već oružani narodi. U vojsku bi se pozivalo sve više ljudi, trajanje njihove službe bilo bi sve duže… Što će biti, bude li jedan narod, pošto je upotrijebio sve muškarce, osnivao ženske regimente? Drugi će ga narodi slijediti u tom. Ili dječje bataljune? Drugi će ga slijediti. I gdje je granica usavršavanju oružja i razornih sredstava?
Potom bi nailazila na podsmješljive članke u novinama o njoj, bilo je tu i karikatura, sve skupa trebalo je njenu aktivnost u javnosti prikazati kao uzaludnu rabotu, egzibicionizam koji nema veze sa stvarnošću, sudbinski određenom i odvajkada upravljanom „višom silom“. Ponekad bi nailazila i na šutnju svojih sugovornika, ili još gore, njihove primjedbe kako pretjeruje. Tada bi dodavala još vatrenije:
– Uvedu li sve evropske sile sveopću vojnu obavezu, razmjer moći ostati će sasvim isti – razlika će biti tek u tome što se u odlučnoj bitci neće poubijati stotine tisuća, već milijuni.
Sve to proletjelo je nanovo njenim mislima dok je napravila tih nekoliko koraka od perona do kočije, praćena nerazgovjetnim žagorom mladih soldata i njihovim neprirodno glasnim smijehom, onim kojim se, ne znajući, tjera strah.
*
Kako se dogodilo ovo potonuće? Tek nekoliko godina je prošlo kako je Bertha svome ocu rekla: „Polazim u službu mirovne vojske. Naravno, ta je vojska još neznatna, njezini borci nemaju druge odbrane i oružja doli svoju pravičnu misao i ljubav prema bližnjemu. Ali sve što je danas veliko, bilo je u početku maleno i neznatno.“
Još manje godina je prošlo od objavljivanja njenog romana „Dolje s oružjem“, o njoj su s divljenjem govorili u cijeloj Evropi, a za roman su napisali: „Naslov ovog romana je već na prvoj stranici nove povijesti svijeta!“ Bila je to godina 1905. Svi već dugo vremena osjećaju, slute kako dolazi to novo doba, doba bez ratova i ljudske bijede, doba o kojem su sanjale generacije već stotinama godina. Iskreno i bez ikakve računice, iz uvjerenja, bacili su se na rad da konačno poraze Rat. Bertha je sada zatečena, jer nakon samo pet-šest godina rasplamsana su stara neprijateljstva, ratničke strasti dovedene do usijanja, oružje ulašteno i vojska pripravna, u njenoj zemlji, Austriji.
Grabili su vrijeme dok je oko njih posvuda svojim željeznim zubima škljocala ratna mašinerija. Ona i Jaures i princ od Monaka dogovorili su veliku mirovnu konferenciju u rujnu te godine… Dobrota je moćna, znala je. Ali, ljudi su se odveć navikli na drugu vrstu moći, silu – die Macht.
Sjedila je u svom starom naslonjaču, juna 1914., iscrpljena i puna strepnje. U sedamdeset i prvoj godini života ona više nema snage, ali ionako bi svaki napor bio uzaludan. Sada je sve pod kontrolom, tisak, javni nastupi, možda i prepiska. Znala je dobro svoje srce – nije ono bilo ranjeno, njeno srce je bilo zgaženo, poraženo. Izišla je još jednom u vrt, nepromijenjen godinama, i sjela na klupu u kutu s ružama. Cvjetale su u punom sjaju i mirisale na Istok, gdje je provela najljepše godine, s njim kojeg odavno već nema. Kad su se vraćali u Beč on je sa sobom ponio jedan mali grm s korijenom, Rose aus Damascus. Bili su mali izgledi da će cvijet opstati tu na sjeveru, mali grm je godinama tavorio, prilagođavao se, a onda počeo rasti. Nakon desetak godina zauzeo je veliki dio cvjetnjaka, a njegov miris je dopirao u susjedne vrtove. Sada joj je taj miris bio potreban poput nostalgije.One nostalgije koja je nada, jer nada joj je bila potrebna kao posljednje uže za koje će moći zakačiti ostatak svog života.Približavao se njen rođendan. Pospremila je svoje stvari, sredila i numerirala dokumente, posložila knjige. Uvijek je znala da će se to dogoditi u istom mjesecu kada je rođena.
U trenutku je pad neke zvijezde iznad Evrope povukao i nju, i Ferdinanda i Sofiju, i Gavrila Principa, i cijeli jedan svijet – u bezdan navećeg rata koji je svijet do tada vidio.
* Roman je posvećen uspomeni na zaboravljene mirovnjakinje
Šuhreta (Shura) Dumanić
2,783 total views, 4 views today
