Neprekidni lanac krivice i propusta

Cruja Šalev, Ljubavni život, Booka, Beograd, 2021. Prevela Dušica Stojanović Čvorić.

PIŠE: Medina Garić


Ljubavni život je roman izraelske spisateljice Cruje Šalev, dobitnice brojnih nagrada čija su djela prevođena na mnoge jezike širom svijeta. Ovaj roman je objavljen 1997. godine i dio je „trilogije o međuljudskim odnosima“ koju je autorica započela romanom Muž i žena (1976.), a završila djelom Kasna porodica (2005.). Kompleksni i slojeviti međuljudski odnosi centralno su tematsko polazište romana Ljubavni život. Na mjesto pripovjedača autorica postavlja mladu djevojku Jaru koja je uz to i fokalizatorica i glavna junakinja romana. Jarino pripovijedanje vlastite sudbine je vrlo intenzivno (nelagodno) i prožeto unutarnjim monolozima. Od početka do samog kraja romana autorica uspijeva da uroni, dosegne i čitatelju/ici prenese duboko komplikovan i introspektivan unutrašnji svijet protagonistice. Zasigurno, dakle, pred čitateljem/icom ne stoji plošan ženski lik.

Jara je udata žena i studentica na postdiplomskim studijama koja stupa u erotsku vezu sa Arijem – prijateljem njenog oca, muškarcem dvostruko starijim od nje. Postepeno, Jarina naracija otkriva odrastanje i život u poprilično disfunkcionalnoj porodici čije su posljedice vidljive u svim Jarinim ljubavnim odnosima kao i u njenom odnosu prema samoj sebi. Kroz bračne razmirice Jarinih rodititelja, zatim kroz Jarin brak sa Jonijem, te vezu sa Arijem, pa sve do usputnih, povremenih, sporednih likova, autorica raspliće gustu mrežu raznolikih psiholoških stanja i aspekata ljubavi. 

U fokusu je strastvena, opsesivna i na momente pasivno agresivna veza Jare i Arija. Arije je arogantan, hladan, neprijatno dominantan i kod Jare ga jedino privlači njena ovisnost o njemu. Joni funkcioniše kao Arijeva suprotnost, međutim, iako prividno „savršen izbor“, ne uspijeva ispuniti Jarine potrebe. Značajno mjesto u romanu zauzima tematiziranje ženske seksualnosti i plodnosti, usko povezano sa neovisnošću i samosvjesnošću ženskih likova. Svaka Jarina seksualna incijativa signalizira njenu odlučnost i volju, ali od strane muškaraca (i Arija i Jonija) često biva potisnuta i suzbijena. Svi muški likovi preferiraju frigidnost partnerica i njihovu pasivnost, što zapravo i dovodi do stvaranja jednog kruga krivice i nesretnih života u kojem su svi likovi povezani.  

U svojoj suštini situacija je beznadežna, između erotske privlačnosti kojom Arije zrači i sigurnosti koju Joni pruža, počinje Jarina vrtoglava potraga za odgovorom i pravim izborom. Kao otežavajuća okolnost (ali i psihološki uvid u junakinjin karakter) javljaju se sjećanja na traumatično djetinjstvo ispunjeno duhom mrtvog brata, stalnim roditeljskim svađama i osjećajem krivice. Uzburkanost i dinamičnost Jarinih misli i emocija autorica prenosi dugim rečenicama, slijedeći tok misli svoje protagonistice ističe težinu njene unutrašnje borbe i previranja: 

[…] iznutra sam osećala snažno dobovanje, kao da imam divljeg konja u stomaku i to postade bolno, sve jače i snažnije, kao da u sebi imam celu štalu divljih konja, svakog trenutka se javljao novi, poput konja koji okružuju nebeske dvorane, konji tame, konji smrti, konji krvi, gvozdeni konji, magleni konji, stoje na vatri i pasu. 

(166)

Pripovijedanje teče tako da se protagonistica sjećanjem vrlo često izmješta iz sadašnjeg trenutka u neki trenutak iz prošlosti (najčešće je to djetinjstvo), ili pak iz sna u javu i obrnuto. Za prelazak iz jednog stanja u drugo nerijetko su okidači svakodnevne stvari u životu junakinje (mirisi, boje, svjetlo), ali i doživljene emocije i fizička zadovoljstva. Ovime roman kreira vrlo poetičnu i sjetnu atmosferu kojom na određeni način ukazuje i na povezanost (ne isključivo porodičnu, već i sudbinsku sličnost) svih likova u romanu. Postojanje svojevrsne zle kobi nesretnih sudbina i života koji je okružuju, Jaru (kroz odnos sa Arijem) odvodi na jedan dug put vlastitih unutrašnjih opservacija i propitivanja „životnih (ljubavnih) obrazaca“ koje pokušava razumjeti i prekinuti (kraj romana možda čak sugeriše i uspjeh).

Nezanemariv aspekt ovog romana je intertekstualna veza sa (post)biblijskim pričama. Sveti tekstovi zauzimaju vrlo važno mjesto u životu glavne junakinje, i u djetinjstvu (iz njenih sjećanja saznajemo da joj je majka čitala Bibliju), ali i u sadašnjosti. Biblijske aluzije moguće je promatrati kao kulturalni okvir u koji su likovi smješteni. S druge strane, smještajući te priče i u jedan lični, intimni ženski život, autorica kreira novi kontekst i daje im novi jezik i glas. Dilemama, monolozima, kolebanjima i sjećanjima autorica svoju protagonisticu uvodi u određenu vrstu diskusije sa (post)biblijskim narativima ali i sugeriše njihov status i izuzetan stepen vrijednosti u izraelskoj kulturi i tradiciji. Legende o uništenju Hrama (koje Jara čita za izbor teme njene doktorske disertacije) u početku se čine kao jedan usputni motiv koji s vremena na vrijeme „pogura“ radnju romana prema naprijed, ili čak služi da junakinju i njene misli usmjeri na druge stvari i djelovanje mimo ljubavnog trougla u kojem se našla. Međutim, upravo ti narativi ostvaruju analogiju sa zapletom samog romana, Jarinim ličnim stanjem i (polu)raspadnutim obiteljskim životima. U tom smislu, posebno je značajna priča o stolaru, stolarevoj ženi i šegrtu koja se kroz Jarino iščitavanje u romanu pojavljuje nekoliko puta. Ovaj narativ funkcioniše kao svojevrsna pozadina i komentar sudbine glavne junakinje. Osnova priče je da šegrt prevarom uzima stolarevu ženu, a sudbina stolara je da služi njima dvoma dok mu suze teku u njihove čaše. Kako Jarina naracija o vlastitoj sudbini odmiče i kako njeno emotivno stanje postaje sve napetije tako Jara sve dublje ulazi u ovu legendu, otkriva više detalja i na samom kraju romana daje novu i drugačiju (vlastitu) interpretaciju. 

Fokus sa ženine „krivice“ u tradicionalnom tumačenju ove mitološke priče (optužene za nevjeru i izdaju, iako je ona u svom „putovanju“ iz ruku jednog do ruku drugog muškarca u potpunosti pasivna i bez glasa) Jara pomjera na muškarce tj. njihova djela. I stolar i šegrt ženu koriste kako bi „poravnali“ međusobne dugove. U isto vrijeme Jara se pita šta je prvi učinio da bi je zadržao, a čime ju je drugi zapravo zaslužio. Čitajući roman nemoguće je ne postaviti isto pitanje u sagledavanju Jarine ljubavne situacije, tog ljubavnog trougla kroz koji roman kao da nanovo ispisuje sudbinu žene iz legende, s tim što ona kroz Jarin lik dobija mogućnost izbora i vlastiti glas. Jarinim iščitavanjem priče roman upućuje na one koje veliki, nacionalni, religijski narativi često previđaju, unaprijed okrivljuju i potpisuju presudu. Jara propituje stoljećima prisutnu jednu interpretaciju priče koju je slušala bezbroj puta u životu, fetterleyevski se odupire tekstu i zaključuje: Najlakše je sažaliti se nad izdatim i prevarenim muškarcem koji plače, ali kako se može zanemariti okrutna sudbina detalja. Legenda namerno zavodi čitaoce, testira ih, pa čak ni mi to nismo podneli. (291) Zapravo, moglo bi se reći i da sam roman na određeni način od čitatelja/ice traži svjesnost i opreznost u razumijevanju života, izbora i odluka glavne junakinje. Kroz mrežu biblijskih aluzija i kovitlac emocija roman ne nudi nikakav savršen kraj niti izbor, ali ističe važnost stalnog preispitivanja naučenih obrazaca ponašanja i „istina“ te potrebu dubokog uronjavanja u sebe. Život tako, svjedoči Jarina sudbina, nije ni ljepši ni lakši, ali je možda jasniji i istinitiji. 

Izrazito dominantni i zanimljivi momenti romana su, zasigurno, pomenuti opisi unutarnjeg stanja protagonistice, njeni dugi monolozi i samoanalize, a koji zapravo sugerišu da je glavna junakinja vrlo samosvjesna ličnost. Moguće je da se čitatelju/ici u početku neće činiti da je to tako, upravo zbog protagonisticinih emotivnih oscilacija koje su stalno na granici da je odvedu u gotovo neurotično stanje. Međutim, važno je ne zanemariti okolnosti i uzroke, Arijeve ljubavne igrarije i testove, i duboko toksične, nezdrave i nepotpune odnose koje junakinja, ne samo da osvještava, već u ključnim momentima vlastite sudbine raskida. Romantični kraj je u potpunosti izostavljen i, čini se, stavljen u službu upravo pomenute svjesnosti i aktivaciji junakinje u njenom životu. Međutim, ono što se javlja kao problematično i što možda koči puni feministički potencijal ovog romana jeste to što se sretan kraj i ostvarenost junakinje istovremeno (njen puni emotivni, ljubavni, akademski, pa i seksualni potencijal je gotovo skroz ugašen) i u privatnoj i javnoj sferi ne čini moguća. Binarni izbori, „opcije ili/ili“ čine popriličan teret koji mora ponijeti, ne samo glavna junakinja, već i sve žene u njenoj porodici i okruženju. Roman ne dozvoljava prevazilaženje nelogičnih i prevashodno nesretnih opcija, iako Jara želi i ima puni potencijal za to. S druge strane, čini se i kao da roman upravo svjesno bira stavljanje ženskih likova u takav položaj čime sugeriše još uvijek izrazito tradicionalnu i patrijarhalnu uslovljenost ženskih života.


MEDINA GARIĆ je rođena 1997. godine u Tešnju gdje je i završila osnovnu školu, a dalje obrazovanje nastavila u Sarajevu. Nakon srednje škole upisuje Filozofski fakultet i trenutno je studentica drugog ciklusa studija odsjeka za Komparativnu književnost i bibliotekarstvo. 

Funded by the International Relief Fund for Organisations in Culture and Education 2021 of the German Federal Foreign Office, the Goethe-Institut and other partners. goethe.de/relieffund

 2,591 total views,  2 views today

Komentariši