U KLUPI S PONAVLJAČEM
Šteko je bio kralj razreda, činio je šta je htio, sve ono što mi nismo smjeli ili htjeli. I uvijek se smijao, sve sa smiješkom radio. Meni je zbog te svojeglavosti bio zanimljiv, a zbog smijeha i osmijeha simpatičan. Neki ga nisu voljeli. A bilo je i onih koji su ga se plašili jer je neslane šale s njima zbijao, grub bio, rugao im se ili prijetio. U svakom slučaju, bio drugačiji od mnogih, i na svoju ruku.
Sebi je birao klupu u koju će sjesti, i to sam, mi ostali smo je uvijek dijelili s nekim. Mjesto koje mu je razrednica odredila, nije ga interesovalo. Ni najmanje. On je imao svoje izbore. To je uvijek bila klupa u zadnjem redu, najdalje od očiju nastavnika. I obavezno do prozora. S tog vidikovca je mogao prekraćivati dosadu posmatrajući ljude i dešavanja na ulici. Da, baš tako. Njemu je slušanje gradiva na školskom času bila osuda, kazna. Pa je smišljao načine kako da se zabavi. Sjedeći sasvim nazad, stao bi zadirkivati one u klupama ispred sebe, gađati ih lopticama papira koje je pravio čupajući listove iz tuđih teka. Tu svoju municijupravio je za vrijeme odmora, tad se naoružavao za svoje ratovanje tokom školskih časova. Mjesto u zadnjem redu omogućavalo mu je da kreće i u svoje osvajačke pohode – da s njega pokazuje svoje simpatije prema djevojčicama ispred njega vukući ih za kike ili pletenice, bockajući ih vrhom olovke u leđa ili tapkajući po ramenu. Radio je i druge, nama nezamislive stvari. Ustajao je nasred časa i bez dozvole polazio prema vratima i napuštao učionicu. Ako bi ga nastavnica upitala kamo ide, ili pokušala zaprijetiti kaznom za takvo samovoljno ponašanje, on bi samo kratko odbrusio:
“Moram u klozet.“
Pritom bi snažno zalupio vrata za sobom, pokazujući da se on ne da zaustaviti, da se kazne ne boji. I onda bi, umjesto u klozet, izašao na ulicu ispred škole i šepureći se okretao prema učionici. Djeca koja su sjedila do prozora naginjala bi se, gladala ga kako im maše, pravi grimase i ruga im se. I nastavnica bi to sve vidjela, katedra je bila s te strane učionice. Rekla bi đacima da se odmaknu od prozora i potom kratko prokomentarisala:
“Djeco, on je u biti dobar, ali je odrastao na ulici, s njim treba biti strpljiv, i puno raditi. A nema nikoga ko bi to htio. Zato ponavlja razred već po drugi put, i umjesto da sjedi u klupi s vršnjacima, sada je tu s vama koji ste dvije-tri godine mlađi od njega.“
Bila je u pravu. Šteku je odgajala ulica, tamo je dane provodio, ako ne tamo onda u tuđim dvorištima. Prije škole bi već bio vani, a i nakon škole, sve do pred mrak, ponekad još i duže. Majke nije imao, rano ju je izgubio. Otac je radio kao pomoćnik u nekoj stolariji, kući bi dolazio kasno, nakon što bi se zatvorile sve kafane i birtije po Marindvoru i okolici. Štekina baka, suvonjava i pogrbljena starica koja mu je ponekada donosila užinu u školsko dvorište, brinula ja za njega i za oca mu, svog jedinog sina. Živjeli su u nekoj straćari u Tekiji, ulici koja je bila sinonim za gradsku sirotinju, i od davnina, po mnogočemu, bila na zlu glasu.
Šteko je volio zametnuti kavgu, i potući se. Kao višestruki ponavljač, bio je stariji, krupniji i jači od većine nas školaraca, pa se nije plašio ishoda sukoba s nekim ko bi mu stao na put, ili na žulj. Još češće je to radio bez povoda. Jednostavno bi nasumice odabrao nekog za metu svog dokazivanja pred dječacima, još više pred djevojčicama. A to su mu najradije bili odlikaši, oni koji su bili njegova sušta suprotnost.
Jednom smo u školskom dvorištu igrali lopte. On je bio u protivničkom timu. U nezgodnom sudaru sa Jusufom, mojim suigračem, Šteko pade na zemlju, na koljena. Kad vidje da mu jedno krvari, i da je na tom mjestu poderao pantalone, ustade i poče šakama mlatiti Jusu. Bijes ga je obuzeo, bio je van sebe. Pritrčah, odgurnih ga i saveznički stadoh pored Juse, koji se, vidjevši me uza se, pribra, i zauze odbrambeni gard. Šteko u času zaboravi na njega i okomi se na mene. Udari me nogom u butinu, pa onda još jednom. Potom zamahnu šakom, s namjerom da me nastavi tući. No oglasi se školsko zvono, sva djeca potrčaše u zgradu, ja i Juso im se pridružismo, pobjegosmo mu. Šteko, zbunjen razvojem situacije, ostade sam na mjestu sukoba. Čuh ga kako dovikuje za mnom.
“Žilo, prebit ću te nakon škole. Oca mi, nećeš mi pobjeći. Samo nek te vidim, moj si!”
Znao sam da Šteko ne prašta, da kažnjava one koje ne voli i ne podnosi, i kojima je dao do znanja da je tako. Bojao sam se njegove osvete. Stoga danima nisam silazio u školsko dvorište, velike odmore sam umjesto u igri s djecom, provodio u biblioteci. Znao sam da Šteko u nju ne zalazi. Izbjegavao sam ga, zazirao od njega, zbog straha od batina sam ga počeo mrziti. Svaka pomisao na Šteku stvarala mi je mučan osjećaj u stomaku, rađala želju da mu se osvetim. Pa sam, samujući u školskoj biblioteci, počeo zamišljati, maštati u stvari, da sam odjednom porastao, postao jak, snažan i odvažan, veći i jači od Šteke, i da mi se on sklanja s puta.
A kada bi me školsko zvono prenulo iz tog sanjarenja, ponovo bi me obuzimao strah od susreta s njim, od njegovih batina. Plašio sam se da će me pretući, baš kako je zaprijetio. Zbog toga sam nakon zadnjeg školskog časa ostajao desetak minuta duže u razredu, čekao da svi drugi pođu kućama, pa i Šteko. A on… on je očigledno bio zaboravio na svoju prijetnju meni, pa je nakon završetka nastave trkom silazio pred školu da bi se pridružio onima koji su u grupi išli kućama prema Vrbanji i Marindvoru. Ja bih tek tada napustio razred i sam polazio ka našem stanu u Tepebašinoj. Koračao sam polagano, putem se stalno osvrtao, gledao da Šteko s grupom nije negdje zastao. Plašio se da će me u zasjedi sačekati, i zaskočiti. Mrzio sam ovaj put do kuće, mrzio sam njega još više.
To je potrajalo, pet-šest sedmica najmanje, to moje strahovanje od Štekine odmazde, moja mržnja i prezir spram njega. A onda sve to nekim čudom nestade, u trenu, na jednom školskom času.
Bilo je proljeće, nekoliko mjeseci pred kraj školske godine. Razrednica je sazvala učenički sastanak, okupila nas da nam saopšti ocjene, da nam ukaže na propuste i pruži savjet kako da nastavimo učiti da bi na kraju polučili što bolji rezultat. Listala je dnevnik i o svakom rekla ponešto, dala savjet i uputu za dalje. Kad je došla do slova ‘š’, zavrtje glavom nekoliko puta, pa reče.
“Štekoviću, crni Štekoviću! Ocjene ti crne da crnje ne mogu biti, skoro sve jedinice? Šta da radim s tobom?”, pa nakratko zadrži pogled na njemu. On posramljen spusti glavu, i pocrvenje.
“Zar misliš još jednom ponavljati razred?“, upita ga, pa ne čekajući odgovor nastavi:
“Djeco, moramo pomoći našem Draganu da ispravi ove ocjene, makar većinu njih. Pa da bar dobije šansu izaći na popravni ispit, a onda da nekako pređe u narednu godinu, i ponovo bude s nama. Ne smijemo ga pustiti da propadne, on je naš, zar ne?”
Na ove njene riječi ne bi odgovora. U razredu je vladao muk.
Vidio sam da je razrednica odista zabrinuta za Štekine ocjene, da je riješila da nešto poduzme. Htjela je i nas pridobiti da joj se u pridružimo, dvaput je upotrijebila riječ ‘naš’ kada je govorila o Šteki. A već je bila smislila plan kako da mu se pomogne. Te ga podijeli s nama.
“Imam prijedlog šta da učinimo. Evo ovako… Dragan će preći u prvu klupu, da bude blizu table, i to u ovoj klupi ispred katedre, pred očima nas nastavnika. Neko od boljih učenika bi trebao dijeliti klupu s Draganom da mu može priskočiti u rješavanju zadataka, ali i da ga opomene kad počne s nestašlucima, kad mu popusti pažnja na času. Neko ko će mu davati dobar primjer.”
Na ove njene riječI začu se rumor u razredu, neko negodovanje. Malo ko je bio spreman ostaviti svoje mjesto i sjesti u omrzlu prvu klupu, pa još pored nemirnog i ponekad neugodnog Šteke. Ja ponajmanje.
“Djeco, ovo nije sve. Moramo naći dobrovoljca koji će nakon nastave ostajati u školi još jedan sat s Draganom, pomagati mu da napiše zadaću, i da savlada gradivo za naredni dan. To opet treba biti neko ko ima dobre ocjene, ko lako svoje zadaće završava, neki odlikaš.” Pa prođe pogledom po učionici, a potom upita:
“Ima li kandidata?”
U razredu je zavladao nelagodan tajac. No nastavnica je bila uporna.
“Ko se javlja da pomogne Draganu?.”
Niko ne odgovori. Svi su napola pognuli glave, samo je Špeko nervozno kružio očima po razredu. Učini mi se da očajnički čeka da se neko javi, neko ko će mu reći da nije sam i ostavljen. Počeh saosjećati s njim.
“Ko će sjesti u prvu klupu sa Štekovićem, ko je dobrovoljac da s njim radi na dopunskim časovima?”
Muk je i nadalje vladao razredom, meni sve više nepodnošljiv. Ni nastavnica ga nije mogla dalje trpjeti, nego ga prekinu upućujući nam ponovo poziv.
U tom času se osvrnuh po učionici, pogled mi se srete sa Štekinim. Spazih tužan izraz na njegovom licu. Pomislih kako mu je dok saznaje da niko ne želi biti s njim, da niko neće da sjedne pored njega. Sjetih se kako sam i sam prolazio kroz slične situacije, sjetih se nelagode koju sam tada proživljavao. I u momentu se nešto prelomi u meni, moj strah od Šteke, moj prezir i moja podozrivost spram njega ustuknuše. Potpuno nestadoše. Podigoh ruku s ispružena dva prsta i glasno rekoh:
“Ja ću sjesti u klupu s Draganom, evo odmah, još danas. S njim ću i zadaću raditi.”
Nastavnici laknu, a i Šteki. On se okrenu prema meni i uputi mi širok osmijeh, a onda još šeretski namignu. Spontano odgovorih istom mjerom. Pri tom osjetih da mi srce zaigra, da mi toplina grudi ispuni. Taj Štekin osmijeh i taj ugodni treptaj srca mi rekoše da činim ispravnu stvar.
Tako i bi.
Šteko je ispravio loše ocjene, s nama završio osnovnu školu, odabrao svoj put za dalje. Ja sam krenuo svojim. No svaki put kada bismo se sreli na ulici, obradovao bi mi se, a i ja njemu. Njegov smiješak bi me već izdaleka pozdravljao, još prije negoli bi mi prišao, stisnuo ruku i bratom me oslovio. Burazerom.
*****
Sjećam se još jednog dragog detalja, jednog pitanja kojeg mi je Šteko, taj dječak koji se rado smijao i vječno osmijeh na licu nosio, redovno postavljaoo dok smo u istoj klupi sjedili.
“Žilo, voliš li se ti smijati?” – tim riječima započinjao je svaki naš razgovor čim bi zvonce najavilo školski odmor. Postavljao mi je to pitanje, a smijeh ga je uveliko obuzimao. Vidjevši ga takvog, ja bih se zakocenuo od smijeha, pa onda i on. Uživali smo u tome, obojica, potpuno.
Druga djeca su nas čudno gledala, mene posebno. Ja bih pritom pomišljao kako mi zavide, kako su ljubomorni što sam blizak sa Štekom, što su nam srca razdragana. Pa bih se okrenuo njima, smijehom i osmijehom ih zvao da nam se pridruže, da nam priđu. Neki od njih bi to razumjeli, poziv prihvatili.
——————————–
autor- Branislav Antov MIKULIĆ (priča je pozajmljena iz rukopisa još neobjavljene knjige pod radnim naslovom MARINDVOR MOG DJETINJSTVA)
2,452 total views, 5 views today
