Marko Vešović
Snoviđenja i priviđenja
PONEKAD U SNU
Ponekad u snu moja noga hita Da malo gledam i slušam na kosi Đurišića kako vjetar, koji vije S Bjelasice, papir i lišće raznosi Kao u pjesmi Đorđa Bakovije I vezuje me sa svime što čitah. Ponekad u snu noga mi zastane Da, u Njujorku, uhom svojim antskim, Bar još jedared uhvatim peane Što ih poju tvoji talasi, Atlantski Okeane. Ponekad stanem i pipam rukama Onu iz Bolcana ili Sirakuze – Više ne pamtim –čipku koja ama Kao da je bila vezena kroz suze. Ponekad jedan sitan, bezimeni Beograđanin, beskrajno fin čiča I još durašan, u san dođe meni: Nad čašom – ateist, no vrlo oprezan – Krstio se prije no strusi je, I znao koliko dobjeglo je breza Za emigrantima, iz Rusije.
“OVDJE IZVIRE ŽIVOT”
Ne pamtim čiji glas me zva Iz zavičajne tmice Da sutrašnjica moja sva Prešla je u glas ptice Nad mojim grobom, u tom kraju Gdje poštar još je vuk Koji sa klisa golog tuli Još od djetinjstva moga, Gdje sa leševa iz minulih Vijekova vrane još graju, A Ljuboviđa, ili, prije, Njen izasvjetski huk Iskonski, a ne ruka Boga, Na okupu još drži svijet. Zva me da vrbe, ko zeleni Vatromet, dječja zjena gleda, I trnjak koji brani meni Od sebe razmak bar za pedalj Da smanjim, da žalim za danima Munjevitim kao lasice, Da naručim si jedan pošten Vjetar sa Bjelasice, Nek povjeruje duša da jošte Svijeta, kakvog-takvog, ima. Da okusim od Prvog i da Razorim javu i san do tla Psovkama (svaka Boga skida S neba) pored rakijskog kotla, I da gledam, kao u sebe, U kraj gdje tušta i tma anđela I đavola iz iste loču Kopanje, i da iznad vrela Vukovića prikucam ploču: Hier entsprignt die Leben. Ne pamtim čiji glas me zva Iz zavičajne tmice U sutrašnjicu koja sva Od rastanka biće.
JABUKOV BEHAR
U tom snu, a sniću sve dok ne iščilim, Sa zavičajnog začuo sam küka Pticu što bi mogla, bilo čiju, Sudbinu da otkuka. I snježne pahulje iz njega ili Od glasa njenog meko viju. Ne. Nije to bila kukuvica na klisu. Nego opet su probeharale Djedove jabuke kolačare. Činile su se kao svijet stare. I znao sam: tu nisu Da bi oči ti varale. Potom tišina, davna, koja dođe od zore. Ako nešto iz njine krune i zacvrkuće, To je da, u toj tišini, zaboravim Sve tupe kusture koje su me parale, Svaki slomivrat, i svako bespuće, Sve svoje, čak i buduće, more, Sve grozote koje dvonožac bez perja pravi, Sve vojske koje su ovdje vječno harale. Zatim hodam, kao pop, od kuće do kuće, I otvaram sva vrata, sve prozore, Čak sve ormare, Možda i u kućama kojih više nije, Da kâd behara posvuda dospije, U sve zauvijek uđe I da te kuće prestanu biti stare, Prestanu biti mi tuđe, Da ne gledaju me ko sa Sinajske gore I da od toga više nisam smućen. I da nad njima ona ptica sa kuka Zavičajnoga nad svijetom I jabukovim cvijetom Prestane da kuka.
RUSI
U onim mojim snima Koje kao da u me, iza devet mora, Nanese vjetar, mnogo je Rusa, Ponekad. U čemu kanda ima, A čini se i da biti mora Makar mrvica dobra, Ili bar odsjen više zbilje. U svakom slučaju, u tome svijetal Kašto sluti se biljeg Da moja glava rusa Sve trpke čari još ne obra Sa oskoruše svijeta. Tačnije: kao pijevac kusa, Da duša sa nje do Kremlja kliče. Čak njezin kukurik u san Gospodnji, možda, tiče.
DRVO NA KROVU
U san sinoćnji – sveo sam ga na glavno – Došlo mi je, promaknuto u zovu, Bezimeno, u Osvjenćimu davno Viđeno drvo: raslo je na jednom krovu! Svijetlilo je, u mom snu, kao svijeća I svijet jutros mi, bar donekle, nije Latinski jezik na kojem niko ne žije, Ne misli, ne sni, patnju ne osjeća. Čak bi možda, nalik travi, Akoli ne baš smaragdan, Jamačno detaljan mogao biti. Trava od svega podrobnija je: niti Jednu sitnicu nikad ne zaboravi Da kaže. Da pokaže. Zato je u pravu svagda.
***
Muza iz šumarka papljanskog mi reče, Uz osmijeh, svačiji a njenski: Ti ćeš u svome krevetu, čovječe, A na stanici umrli su Tolstoj i Anjenski. S leđa mi zagraje iz filma Apači. Potom nekog začuh prije no me išnu: „Ti ćeš plaćati i u paklu, znači, Taksu boravišnu.“ Iz toga sna, moja zimzelena sele Što jedino zaklinjem se u te, Još dragocjene zagonetne dvije Riječi iznijeh: Državni graktači. Znam da ništa posebno ne vele Jer morale su mnogo da prećute. No to otvara iz nigdine pute.
GALOVRANI I LOVRANI
Isto ko u vražjoj šali u snu mi se smiješali galovrani i Lovrani. Sprva je tenebrum mare kao sa gravire stare, posvud, čak u zraku, bilo. Ko da su njegovi vali, mnogo prije no što svita imalo je, zahučali. To bijahu vali s bare iz djetinjstva i od pare njene biva sve nemilo. Ali ko da ljekovita tintana im bješe tmica. A na njima jedrilica u dalji, ko leptirica bijela sa jednim krilom. I, najednom, šta je ovo, o bogovi? Sve je, možebiti, bilo odveć stvarno i detaljno ko rogovi u jelena, ali je u srcu ledno: taj krajolik ne znam da li gledam il iz knjige čitam: glasna jata galovrana i, bojim se, vjekovita, lete ponad sto Lovrana koji bi u orahovu ljusku stali. Možda baš u orahovu ne bi, ali sto Lovrana – sve je stvarno, a ko u snu samo jedno: i vani sam, i u njima, i htio bih, ko na javi, da se svetim – kletve same slijeću na moju usnu – ili ne baš sto Lovrana, al ih ima više nego što se može podnijeti, a svaki je mali bio kao da je od lutkinih kuća cio, lutkine ih zare sreće: galovranska dok nad njima jata gusnu, uplašeno sve me motre, jer u svim tim Lovranima, kretnjom lakta neoprezna, srušio bih, ko Zogović, tačno ne znam baš koliko tih kućica, no zemljotres bojati se, izbjeć neće.
DVA BRDA
Poetski zgrljaj je kao tjelesni zagrljaj
Dok traje
Zaklanja svaki pogled na bijedu svijeta
Andre Breton
Dva su se grčka borca, na pržini, šakala.
S Pelješca se čulo zavijanje šakala.
Dva brda, izronila iz mora od olova.
A okolo pukla pučina je velja:
Vali joj kosi, ko u djetinjstvu slova
U potpisu našeg Boža učitelja.
Dva brda, kao u lugu oprana,
Obrasla pelenom i šiljasta
Ko kape Kju-kluks klana,
A na njima rastu stabla kljasta
S kojih se osvit razliježe
Iz zvižduka tičjih što te ježe
Kao da stižu iz lijesa
I neće da stanu
Dok posljednja pod nebom ne svisne duša
I od svega zemnog ne ostanu
Nebo i pustinja čiji pijesak
Kumovu Slamu sluša
Kao u Ljermontova.
I jedna ptica, budna kao sova
Noću i, kao sova danju sana,
Sletjela sa kimona ženskih iz Japana,
Dva brda oblijeće
Ko kape kju-kluks-klana
Obrasle pelenom,
I glasom oštrim poput dlijeta,
Dok sunce zapadu se kloni,
Pjeva da na zemlji zlo je zimzeleno,
Da je dobro listopadno i da
Čovjek hramove od pepela zida,
Da bijeda svijeta prije nam zakloni
Ljubav nego što bijedu svijeta
Zakloni ljubav, i to da prestati neće
Dok borci, na pržini, budu se šakali,
Dok zavijaju s Pelješca šakali.
I KAŽEM ĐAVLU
I kažem đavlu: ko cikla lice mu, figuri s Kikla- da nalik, a zna da njače poput Hristovog osla, i ponovo je poslan da drži oči meni do zore otvorenim: “Snovi ništa ne znače. I nesan, i iz sna slika – za stih su tek izlika”. San može kakavmudrago biti, ali, zanago, ako pjesma ne valja, spadne sa moje glave sanjana kruna kralja – onda sam i ja avet. I crna zna biti plavet. U tim pjesmama, nad moju baru, mnogo me šta iz višenikad vine, veličanstveno, a ne- zakonito kao stabljika divlje marihuane u Emilijinom herbaru.
RAJ
1. Obreo sam se u raju. Divno smlačen. Bezbeli, klima-uređajem. I sav je pomalo ko njihanje lađe. Blažen sam, jer nema zemne graje. Na meni bijela majica i hlače Koje nosim ljeti i na javi. Zovem se, kao svi u raju, Mlađen. No jedan iz mene da je to pravi Raj vjerovati nikako mi ne da A svagda bio na sumnju je lakom. Majicu skidam da je razgledam: Znaću da je pravi raj jedino ako Na njoj mi oko žig zatvorski nađe. 2. I odjednom, između lijeha Šafranskih, ugledah Božju Mater. Imala je dugu, umjesto raše. Šta sve ne snivam, anatemate! I, jer u raju engelski se špreha, Propentah: Ah, Ledi, Ju? I probudih se, svojom hrabrošću ustrašen. “Ti nisi loš dečko, ali književne rodove brkaš: Farsu doživljavaš kao tragediju. Lakrdijaša vidiš kao starog Grka. A za ovaj burdelj je Vijon Vinaverov nadležan”, Kaže mi, kao kada živ je bio, Fakultetski kolega Lešić Josip. A u kostima mi sva Zemljina teža. I čuo se škriput njene osi.
2,657 total views, 4 views today
