“Jerihon”, Ervina Mujabašića, najbolja priča IX Bugojanske vaze


Bilo je kao da ulazimo u neku vrstu kažnjeničkog limba, a ne u utočište. U psetarnik za ljude.

Voditelj centra nas je sproveo kroz prizemlje, prvi i zadnji kat. Jansen, zvao se. Pokazao nam je kut za opuštanje. Za razbibrigu – rekao je sa borama cera oko očiju. Razbijanje brige, pomislio sam. Htio sam razbiti svoju lubanju od ključanja koje sam osjetio unutar vlastitog mozga. Bilijarski stol na sredini velike prostorije sa podom od uglačanog betona, stolni tenis i stereo uređaj.  Tuce kompaktnih diskova. Na zidu su bili inspiracioni posteri, pamfleti i krilatice koji su trebali ojačati osjećaj doma, podjariti dojam sućuti i sigurnosti onima koji su ovdje, i koji žele razbiti svoju brigu. This is a safe space, pisalo je velikim bijelim slovima na plastificiranoj crvenoj poleđini. Ispod velikog prozora na zapadnoj strani prostorije bio je masivan željezni stol sa četiri stolice. Na stolu su bili šahovska kutija, tri špila karata i plastična kutija sa kockicama. Nekoliko kockica od aragonita je bilo van kutije; izgledale su jantarno na suncu, organski. Za razbijanje dosade, pretpostavio sam. Jansen nam je pokazao put prema terasi i bašti u kojoj su stanari sadili cvijeće, rajčice i zuccini tikvice. Vrt je bio uramljen i zatečen betonskim zidom visokim sigurno četiri metra. Vrh zida je cijelom svojom dužinom bio prekriven niskom bodljikavom žicom. Dvoglava nadzorna kamera bila je fiksirana visoko na zidu zgrade; jedna glava je bila usmjerena prema vrtu, a druga prema nevidljivoj ulici.

Na prvom katu bile su prostorije sa kabinama za tuširanje. Dvoja vrata su bila prekrivena nedvosmislenim simbolima za spolove. Zakoračili smo unutra zajedno, ja u odjel za muškarce, Ema u odjel za žene. Pogledali smo se prije nego što smo zakoračili i nestali unutra. Kao da se više nikada nećemo vidjeti, pomislio sam. Pregrade sa tuševima su bile prazne. Mirisalo je na klor i hemijsko bjelilo, na unutarnje gradske bazene, na druge ljude. Zavirio sam u kesu koju smo dobili na ulazu, šampon, sapun, četkica i pasta za zube. Htio sam vrištati. Na drugom katu bile su spavaonice. Jansen je pokazao prstom na našu i pozvao nas unutra. Vrata su bila otvorena. Dva suprotna ugla velike prostorije bila su ispunjena krevetima na kat.  Jansen je pokazao krevete koji su naši, ormare i niske komode sa ladicama u koje ćemo ostaviti odjeću i dragocjenosti. Novac uvijek držite kod sebe, napomenuo je Jansen ranije. Nehotično sam dotakao novčanik u stražnjem džepu hlača, spojen lancem za hlače. Na gornjem krevetu koji nije bio naš ležao je muškarac u svojim pedesetim. Probudio se kada smo ušli, podigao glavu, pogledao u nas bez ijedne riječi, i potom nastavio spavati. Soba je bila neprovjetrena. Smrdjela je na tuđe noge.

            Mislio sam da ćemo imati privatnost, sobu samo za sebe – rekao sam Jansenu, a gledao u Emu. Samo je slegnuo ramenima, univerzalnim govorom nemoći.

Sišli smo u prizemlje. Jansen nas je ostavio kako bismo se prilagodili našoj novoj kući, poželio dobrodošlicu još jednom i ponovio da će veoma brzo doći opet, kako bismo potpisali dodatne obrasce o našem prijemu.

Sjeli smo za stol sa jantarnim kockicama. Ema je dotakla jednu i prevrnula je kažiprstom. Kockica je odskočila i napravila piruetu savršenog obrtaja na jednom od svojih bridova.

Dva – rekao sam. Šest – rekla je. Čekali smo da se kockica smiri i gledali s nestrpljenjem kakvo može biti samo kod ljudi koji u nasumičnosti i besmislici lutrije vide i traže svoje izbavljenje.

            Tri. Bio sam blizu – tiho sam rekao nakon što se kockica smirila.

            Idemo s ovog mjesta – odgovorila je kratko.

~

             Stajali smo pored stroja za štampanje karata sa maglovitom idejom u kojem pravcu trebamo ići. Pokušavali smo se vratiti do gradskog centra i glavne željezničke postaje ali smo već sad znali da nećemo dospjeti na vrijeme. Imali smo samo papirni novac a stroj je primao novčiće.

             Trebali smo pitati nekog – Ema je ponovila.

Na kolodvoru, udaljena desetak metara, čekala je žena koju sam već vidio ranije. Možda u imigracijskom centru, tramvaju možda. Prišao sam joj sa novčanicom u ruci, pitao je govori li engleski i zamolio ju za sitni novac i, ukoliko bi bila ljubazna, upute za povratak do središta grada. Imala je velike oči od plavog stakla i kratku kosu protkanu crvenožutim pramenovima, i akcent Wernera Herzoga. Sjetio sam se da u prirodi plava boja zapravo ne postoji, da je plavi pigment samo privid svjetlosti i njenog lomljenja.

             Pustite mene – rekla je i žustrim koracima došla do stroja sa kartama. Bilo je hladno predvečerje kasnog listopada. Imala je prekrižene ruke i rukavice sa odsječenim prstima. Dvije karte su ispale iz automatske biletarnice. Uzela ih je i pružila jednu Emi a jednu meni. Pružajući karte, zaustavila je svoj pogled na nama kao da nas nastoji prokljuviti, i rekla svoje ime. Yvonne. I mi smo rekli svoja. Možda je bila promišljala o tome treba li i želi li nam reći svoje ime. Stisnuli smo šake, kao da stvaramo neki pakt bez ijedne dodatne riječi, nas troje. Ema je glavom napravila pokret. Naposljetku sam shvatio šta želi reći. U ruci sam još uvijek držao novčanicu koju sam htio razmijeniti za sitniš. Pružio sam Yvonne njen novac, no ona je samo okrenula glavu, odmahnula rukom nekoga ko je uvrijeđen mojom gestom, kao da moj novac nema vrijednost jer njena pomoć nije bila uvjetovana razmjenom.

             Ne, ne, ne. Nije to ništa.

Htjela je nešto reći ali je ugledala nadolazeći tramvaj i rekla nam da je ovo naš, i da ne izgubimo karte jer je vožnja duga četiri stanice, i da se možemo voziti s ovim kartama u bilo kojem tramvaju sljedeća tri sata. Neće nam trebati jer je provjera iznimno rijetka, no svejedno, kazne su velike ukoliko nas uhvate bez njih – rekla je.

Ušli smo u tramvaj. Osjećao sam se drugačije, i mogao sam sličnu promjenu vidjeti na Emi. Osjećali smo se sigurnije. Sjedili smo nasuprot Žene Herzog, blizu izlaznih vrata. Prislonila je karticu na elektronsku kutiju koja se nalazila odmah pored nje. Kutija je napravila odobravajući zvuk kakav prave bar kod skeneri. Zaboravio sam joj ime. Uvijek to učinim, zaboravim imena ljudima koje sam tek upoznao.

              Vidjela sam vas u centru – rekla je, gledajući u nas bez prestanka, čas u Emu čas u mene. Usta je razvukla u blag osmijeh. Zvučalo je kao pitanje. Pomislili smo, Ema i ja, da nešto trebamo reći.

I rekli smo sve. Izišlo je iz nas kao bujica.

              Užas. To je propast – rekla je Yvonne nakon što je poslušala naše zadnje riječi. Slušala nas je pažljivo, kao neko ko zaista sluša, ne prekidajući niti jednu našu riječ.

Bili biste odbijeni, nema sumnje – rekla je. Razlog je jednostavan. Zaštitu morate tražiti od vlastite države, a dokazati da je država koja ima demokraciju suučesnik u vašoj nesreći, i da vam ne želi pomoći je nemoguće. Azil koji pruža moja zemlja je rezerviran za politički, spolni ili vjerski progon.

Bilo je kao da je neko sa mnom podijelio teret koji već previše dugo nosim na ramenima, nakon što sam čuo ove riječi. Činilo mi se da je znala šta treba reći.

               Trebali ste sačekati sljedeći rat – napravila je šalu, i mi smo se nasmijali. Uostalom – dodala je – nije vam mjesto ondje, ne pripadate tamo, to je očito. Učinili ste dobro jer ste otišli odmah.

               Radiš tu? – upitala je Ema.

               Ja sam savjetnik za klijente naše ustanove koji traže zaštitu. Ustvari, ja sam neko ko nastoji razdvojiti lažljivce od onih koji govore istinu. Želim im pomoći, prije svega, naravno. A čak i kada govore istinu, to nekada nije dovoljno. Kao vi, naprimjer. Stvari koje čujem i vidim svakog tjedna, ne biste mi vjerovali. Užas. To je prava propast. Nepojmljivo je šta su ljudska bića sposobna učiniti jedno drugom.

Još ovo jutro hodali smo satima ukrug jer nismo mogli pronaći imigracijski centar; naposljetku sam progutao ponos muškarca koji ne može da se orijentira u prostoru i saznao kuda trebamo ići u prvoj policijskoj postaji koju sam ugledao. Emi sam rekao da je ovaj naš put veliki promašaj, i da je ona krivac jer je ovo sve bila upravo njena ideja. Kotačići na našem putnom kovčegu su prepukli na serpentini popločanoj granitnim pakovima i morao sam nositi našu odjeću i obuću, bio sam tisuću kilometara daleko od kuće, na mostu na Rajni, i kad je rekla da sve što joj preostaje je baciti se s ovog prokletog mosta, rekao sam joj da to učini. Htio sam da to učini. Pomislio sam riječi a onda sam ih i izgovorio.

         Baci se, onda. Baš to želim vidjeti. Zašto čekaš? – rekao sam i iako sam u istom trenutku požalio izgovorene riječi, nastavio sam govoriti. – Reći ću ti zašto čekaš. Ljudi koji se hoće ubiti ne govore o tome kako se žele ubiti. Naprosto to urade i ne opterećuju druge svojim usranim razlozima. Ukoliko ću bilo šta baciti, učinit ću to s ovom putnom torbom. Odbijam je nositi ijedan centimetar dalje.

Okrutnost je opaka stvar. Stvar veoma svjesnog izbora, iako uvijek sebi govorimo drugačije. Bilo je kao da sam dopustio nekome drugome ući u moje tijelo i u moj um, i prepustiti mu nadzor. Samo što nije bilo tako. Bio sam to ja, i samo ja.

           Imali  ste sreću. Ovo je posljednji tramvaj dana koji vozi prema gradu. Morali biste pronaći neki drugi način kako biste se vratili. Centar vas ne bi primio opet – progovorila je Yvonne.

           Već smo ionako zakasnili. Autobus koji nas je trebao odvesti nazad krenuo je prije dvadeset minuta. A sasvim sigurno se ne bismo vraćali na ono mjesto. Pronaći ćemo hotel. Sljedeći autobus je odmah ujutro – rekla je Ema. Yvonne je šutjela nekoliko trenutaka.

            U ulici u kojoj živim postoji jeftin hotel. Pokazat ću vam. U blizini je crveni distrikt, nadam se da vam ne smeta.

            Naravno da ne – odgovorili smo skoro istovremeno i nasmijali se.

            Ovdje, to je posve normalno. Imamo čak i saobraćajne znakove za one koji imaju poteškoću pronaći svoje prostitutke.

            Kako izgleda znak? – bio sam znatiželjan.

            Vidjet ćeš – nasmiješila se. Najamnina je zbog toga veoma jeftina. Rijetki su oni koji žele živjeti u blizini takvog mjesta. Meni, naravno, ne smeta. Obožavam svoj stan. To je kuća stara više od šest stotina godina. Možete li vjerovati?

~

           Elias i Yvonne su sjedili na dvosjedu, na suprotnoj strani vagona koji se strpljivo i brzinom ljudskog hoda penjao uz vrtoglavo i nestvarno strme tračnice. Yvonne je obećala da ćemo nakon desetak minuta vožnje napokon ugledati čitavu silu spektakularne planine Jungfrau. Dakle, doslovno se penjemo na djevicu – rekao sam uz osmijeh. Veoma dovitljivo, ti si jedan veoma dovitljiv tip – rekla je Yvonne, zažmirivši na jedno oko, kao da nastoji progurati konac kroz rupicu igle. Razgovarali smo ne obazirući se na putnike koji su stajali između nas.

            Upravo sam se sjetila. One noći kada sam nazvala vaš hotel i pozvala vas na večeru, Elias je bio veoma uzrujan. Rekao mi je da vam ovo nikada ne smijem reći. Mislio je da ću pokvariti našu malenu, savršenu zabavu, sa našim savršenim prijateljima, i savršenim vinom i sirom – rekla je Yvonne.

            To naprosto nije istina, samo sam znao koliko nepredvidiva možeš biti. Dva dana ranije bio je tvoj rođendan, i dovela si na svoju zabavu dva potpuna stranca, pobogu. Jedanput sam u našem stanu pronašao čitavu obitelj iz Jordana. Jedan naš prijatelj je proveo čitavu zimu u gostinjskoj sobi nakon što je izgubio svoj posao. Jedanput je dala čitavu svoju platu udruzi koja gradi sigurne kuće. Nije vam dopustila platiti hotelske sobe, sjećate li se? Jedino što je preostalo je da počne darivati svoje organe, za ime božje. No, zato je i volim.

Okrenuo se prema Yvonne, ugrabio njeno lice i pritisnuo zvučan poljubac na njene usne.

            Zlostavljaš me Elias. Znaju sve o tome. Djevojčica iz te obitelji večeras ima koncert. Već sam to spomenula ranije. Imala je samo dvanaest kada sam pozvala nju i njene roditelje u svoju kuću. Nisu znali niti riječ njemačkog. Upoznat ćete je večeras prije koncerta, svratit će nakratko do naše kuće. Poslije ćete s njom i Eliasom do kluba u kojem će svirati. Ovo je trebalo biti iznenađenje, no ne mari – pogledala je ljutito prema Eliasu. Ne smijem prisustvovati koncertu jer su još uvijek pod mojom srbi, još uvijek sam njihov agent. Sukob interesa. Šef mi je ionako na grbači jer sam suviše lična u ophođenju s ljudima. Klijentima, kako je rekao.

              Elias, potpuno si u pravu. Ja također ne bih pustio sebe u vaš stan – nasmijao sam se.

              Ideš s nama, šef neće znati – rekla je Ema. Teško je povjerovati da su prošle više od dvije godine nakon što smo se prvi put sreli – rekla je nakon kratkotrajne šutnje.

              Znam. Pomislila sam isto.

              Nastavimo igru, postajete sentimentalne – rekao je Elias.

              Ja ću ovaj put prva – rekla je Yvonne. Film bez ikakve muzike ili muzika?

              Uh. Film – rekao sam.

              Muzika, definitivno – rekao je Elias.

              Muzika, bez ikakve sumnje. Čist zrak ili čista voda? – Ema je ponudila izbor.

              Voda – rekao sam instinktivno.

              Zrak, vodu ću kuhati – rekao je Elias. Zrak – rekla je Yvonne. Možeš dobiti čistu vodu iz zraka, zar ne?

              Sir ili meso? – rekao sam.

              Aaaaaa, ti bitango. Ovo je nemoguće. Sofijin izbor – rekao je Elias.

              Moraš odabrati jedno – rekla je Yvonne. Meso. Sasvim sigurno meso.

              Sir. Sir. Sir! Ti okrutni čovječe – rekao je Elias.

              Ovo je lako, mogu bez ijednog. Sir, ipak – rekla je kroz smijeh Ema.

              Avion ili voz?

              Voz – odgovorili smo svi.

              Avion – rekao je crni mladić od nekih devetnaest godina koji je sjedio pored nas. Okrenuli smo se prema njemu, odjednom svjesni da nismo jedini putnici malenog vlaka. Imao je tamnu, ljubičastu, mat kožu koja je upijala svjetlost. Bionjače su mu imale boju pijeska. Imao je najbjelje zube koje sam ikada vidio. U jednom trenutku je bio prikrio osmijeh rukom, slušajući naš razgovor. Mogao je biti jedno od lica na reklami za United Colors of Benetton. Imao je naušnicu od titanijuma u lijevom kutu donje usne. 

              Zašto? – upitala je Yvonne.

              Moja porodica nikada ne bi mogla doći ovdje da ne postoje avioni.

              Odakle je tvoja porodica? – primijetio sam da Yvonne nije napravila grešku i pitala odakle je on.

              Sudan.

              Srela sam ljude iz Sudana. Kako se zoveš?

              Abua.

              Abua, tvoj je red.

Abua je šutio nekoliko trenutaka, ozbiljno razmišljajući. Oko ili ruka – progovorio je.

              Igra je postala stvarna – rekao je Elias. Cijela ruka? Abua je kimnuo glavom. – Mislim da ću biti bez oka.

              Kao Odin – rekao sam. Ruka – dodao sam.

              Ruka – rekla je Yvonne, lupivši šakom o koljeno kao da je sklopila dobar posao u nekoj srednjevjekovnoj taverni.

              Oko. Volim svoje previše – rekla je Ema.

Davljenje u vodi ili pad iz aviona? Dan ili noć? Život bez kose ili život bez zuba? Stalna tišina ili stalna buka? Čokolada ili kafa? Upoznati boga ili upoznati đavola? Činilo se nikada nećemo stati.

              Pivo ili vino? – rekao sam.

              Ovo je već morbidno. Tvoj muž ima veoma bolesne misli – Yvonne se okrenula prema Emi.

              Vino. Tetovaža na grkljanu ili piercing na bradavici? – Ema je odgovorila i ponudila izbor.

              Mogu li izabrati oboje? – pitao je Elias. Abua je morao pokriti usne. Žena koja je stajala pored nas prsnula je u smijeh i pljunula vodu koju je upravo htjela progutati. Počeli smo se smijati nekontrolirano, kao u trenucima kada se ni pod koju cijenu ne smijete nasmijati.

Psi ili mačke? Razmišljali smo. Za jesti, mislim – rekao je Elias.

              Huljo – rekla je Yvonne uz osmijeh. Vlak je stao uz vrisak i vrata su se otvorila. Krv mi je bila naduvena kisikom. Nisam se mogao prestati smijati. Bili smo stigli na vrh svijeta. Ema i ja. Naš vlastiti Jerihon.

              Volio bih ostati s vama ali neko me već čeka na platou. Bilo mi je zadovoljstvo – rekao je Abua sa osmijehom najbolje Benettonove reklame ikada načinjene. Poželjeli smo mu sreću.

              Zadovoljstvo je bilo naše. Želim ti svu sreću ovog svijeta i samo poneko razočarenje – dodala je Yvonne.

~

               Yvonne je pušila cigaretu i ispijala pivo. Bili smo izvaljeni na klupi na ivici svijeta. Dotakla je moje pivo na stolu ispred nas. Podigao sam bocu najskupljeg lagera koje sam ikada pio u svom životu, napravio pokret rukom u znak pozdrava i otpio ogroman gutljaj. Sunce je grijalo moj potiljak, kao davni poznanik.

               Za prijatelje u nevolji – nazdravila je.

               Za nevolju, onda – odgovorio sam. Ema i Elias su bili jedva vidljivi u daljini, skoro na rubu litice ograđene staklom i metalnom ogradom. Elias je hvatao snimke snježnih vrhova. Nebom su kružile padobranske jedrilice, poput divovskih strvinara. U glavi sam pokušavao što vjernije replicirati Beethovenovu Sonatu br. 14. 

                Kako si, kako ste vas dvoje? Stvarno pitam. Zaista želim znati kako ste! – Yvonne je naglasila posljednje riječi.

                Mislim da… mislim da ćemo biti dobro, da jesmo dobro. A možda nećemo. Možda će tako i biti bolje. Dugo vremena nismo bili. Nešto je puklo između nas, i najgore od svega je to što još uvijek mislim da ništa od onoga što se desilo nije naša krivica. Moja krivica. Vjerovatno ti je rekla sve o grubostima koje sam joj izgovorio na mostu.

                Rekla mi je. Mogu li vidjeti ožiljak koji je napravio nož tvoga oca? Znam da tražim mnogo.

                U redu je. Ne tražiš mnogo – odgovorio sam najsmirenije koliko sam mogao jer je poleđinu mog uma već opsegnula panika, kao požar. Toplina na zatiljku je postala nepodnošljiva. Otkopčao sam jaknu, pogledao unaokolo i odigao majicu. Pravilan, crvenkast, brutalno nedvosmislen ožiljak dug tri centimetra podsjećao je na trbušni biljeg. Pomislio sam da je htjela dotaći ga, no nije. Pogledala je u ožiljak, stisnula usta i zadovoljno kimnula glavom, potvrdno i sućutno.

               Hvala ti – rekla je. Znaš, naivnost zbog koje ste mislili da možete tražiti azil ovdje zbog onoga što vam je učinio tvoj otac je dirljiva. Predivno patetična, zapravo. Postoji nešto djetinje iskreno u tome što ste učinili, otisnuli se od obale i zaplivali prema pučini. Mislim da ja ne bih.

               Isti smo. Učinio sam to jer sam pratio Emu. Tog dana je imao svaku namjeru ubiti je, moj otac. Sasvim sam siguran u to. No, okrenuo je svoj gnjev prema meni. Bilo je to kukavički. Nekako je mislio da je mnogo sigurnije ubiti mene, da nekako ima pravo na to, da teg odgovornosti u tom slučaju nije primjenjiv. Ta mržnja koju je imao prema njoj, nikada to nisam mogao shvatiti. Nikako se nije mogao pomiriti s činjenicom da njegov sin voli jednu Romkinju.

               Užas. To je propast. Ludilo. A opet, tako romantično, sva ta tragedija.

               Zaboravimo to. Umro je prošle godine, sam i bez ikoga. Nisam se čak niti udostojio odgovoriti na vijest iz zatvora. A ja sam još uvijek tu.

               A opet, živi su nerijetko ništa bez svojih mrtvih. Moj otac također umire. I, naravno, svi očekuju od mene da preuzmem cijelu odgovornost. Mislim da očekuju da preuzmem i njihove emocije također, kako bi teret bio potpun. Dobrim dijelom sam i sama kriva zbog toga.

               Žao mi je.

               Posve je u redu. Jedan dio mene želi njegovu smrt, kako se ne bi više patio. Možda se samo želim riješiti brige. Umorna sam, valjda.

               Mislim da je posve prirodno imati takve misli. Svi ih imamo, prije ili poslije.

               Nešto mi je palo na um. Nešto što je možda suviše bezdušno.

               Kaži.

Oklijevala je kazati. Zatim je rekla.

               Ovaj trenutak ovdje, čak i dan kada sam vas srela (stavila je ruku na srce), ovaj dan, ovo nebo (pogledala je prema gore), naše prijateljstvo (pogledala je prema Emi koja se približavala) ili savršeni otac, besprijekorno djetinjstvo i besprijekorni roditelj koji te bezuvjetno voli?

Pogledao sam u Yvonne, u njen profil. U Ženu Herzog. Prijateljicu. Sestru. Beethoven je tutnjio u mojoj glavi. Nisam znao kako reagirati. Kako odgovoriti. Ema je bila tu. Zvuk kamenog šljunka pod njenim nogama. Sunce je ponovo nježno milovalo poleđinu mog vrata. Mislim da viđa drugog čovjeka. Siguran sam da je rekla Yvonne sve o tome. Postale su veoma bliske, Yvonne i ona. Ne želim znati ništa više. Ne želim znati čak ni njegovo ime. Podigao sam pogled prema Emi. Bila je obasjana suncem.

               Mislim da imamo pobjednika naše male igre – rekao sam.

~

               Elias, morat ćeš opet naštimati gitaru.

               Zar još ne znaš kako. Ruke su mi do zglobova u salati.

               Ja ću – rekao sam.

               Aaa, znala sam. Mala ptičica mi je kazala da znaš ponešto o gitarama – Mer je nakrivila glavu.

               Šta ćeš svirati? Oh, odsviraj onu od prošli put, kako se zvala? – pitala je Yvonne.

               Možda. Nema ime, skoro nijedna moja pjesma nema ime. Water, nazvat ću je tako. Tekst sam ukrala od Sylvie Plath – Mer se nasmijala.

Gitara je bila prekrasna. Vrat je bio od ružinog drveta i imao je kralježnicu od tanke metalne šine, a tijelo premazano tamnim zagasitim lakom bilo je načinjeno od oraha. Između pragova na vratu bila su runska znamenja. Naštimao sam E i G žice i odsvirao jednostavnu skalu kako bih se uvjerio da je gitara propisno podešena, i predao Mer njen instrument. Uzela je gitaru i namjestila je na koljeno i ispod grudi. Imala je kožu boje mesa datula i izduljene prste. Kosa joj je bila povijena unazad i uhvaćena ogromnom drvenom štipaljkom. Zvuk gitare je bio dubok i bogat, sonoran i odjekujući. Elias i Yvonne su prišli bliže i sjeli. Napravili smo ljudski amfiteatar oko asirske djevojke s gitarom. Svjetlost u sobi je bila prigušena. Zidovi su bili prekriveni bijelim policama sa knjigama, od dna do stropa. U jednom uglu sobe bio je sjajni, veličanstveni piano. Iznad, bio je uramljen Albert Camus, studija u uglju. Tek tad sam shvatio da Elias neodoljivo liči na ovog apsurdistu. Yvonne i njen lični Albert Camus. Gledali smo u Mer i slušali je dok pjeva.

Pjesma je bila prisna, o jezeru koje svako jutro očekuje djevojku koja dolazi gledati svoj odraz. Pjesma nije završila dobro po djevojku. Mer je utihnula i spustila gitaru na kauč, pored sebe. U zraku je visio trenutak tišine, a potom smo svi zapljeskali. 

               Još – rekla je Ema.

               Ne, sad je na redu Yvonne. Ovaj klavir se neće svirati sam.

               Ne, to je nemoguće – odmahnula je rukom Yvonne. Zarđala sam suviše. Prsti više nisu gipki kao nekad.

               Moraš. Tako ćeš se iskupiti jer večeraš nećeš biti na mom koncertu. Previše slijediš pravila.

               U redu, u redu, ali neće ispasti dobro.

Iz aluminijskog kredenca u kojem su nekada bili skladišteni dosjei bolničkih pacijenata izvadila je dva džointa. Stavila ih je u usta i zapalila upaljačem koji kao da nikada nije ispuštala iz ruke. Jedan džoint je vrhovima palca i srednjeg prsta dala Eliasu a iz drugog je povukla kratak dim, i potom proslijedila umotanu cigaretu Mer. Sjela je za klavir i polegla prste na tipke. Kompozicija je Chopinov Nocturne br. 9 – napravila je kratku napomenu ne okrećući se. Počela je svirati i nakon kratkog uvodnog dijela napravila grešku koju je mogla primijetiti samo ona, načinila kratak vrisak negodovanja, ispričala se i rekla da će početi ponovo. Ostali smo sjediti i slušati. Mer mi je dodala džoint. Povukao sam dim i zakašljao se. Svi su se nasmijali. Naslonio sam glavu na masivni jastuk fotelje u koju sam bio uvaljen. Ema je sjela pored mojih nogu i naslonila glavu na moje krilo.

Vrijeme nije bilo stalo; plutalo je. Bilo je nasukano. Prevareno. Kao prazne flaše bijelog vina na stolu.

Yvonne je završila sviranje sonate; podigla je ruke i ispružila prste prema plafonu, trijumfalno, kao da je ispunila davno obećanje upućeno samoj sebi. Zatražila je dim od Eliasa i on joj je pružio ruku sa cigaretom. Predivno, naprosto predivno – vrisnula je Mer. Stajala je i aplaudirala.

Pogledao sam u Emu i vidio suze kako cure niz obraze. Jedanput se desilo isto, nakon što smo u gradskom parku prisustvovali slučajnom violinskom koncertu srednjoškolaca koji su napravili kratku probu prije glavne izvedbe. Proba je završila, ja sam tiho zapljeskao, a Ema je jecala. Nisam znao šta trebam učiniti, nikada ne znam, kao da sam tu kad ne trebam biti kada neko plače, kao da narušavam nečiju samoću, intimni trenutak koji je trebao ostati neviđen i samo njihov. 

Ujutro ćemo se opet vratiti kući, pomislio sam sebi. Neću moći zaspati. Sjetit ću se uličnog znaka za prostitutke, naslikanog na asfaltu. Zelena figura žene naslonjene na ulični fenjer, na bijeloj podlozi. To je ono što prostitutke rade, valjda, čekaju naslonjene na metalni stup ulične rasvjete. Pozdravit ćemo neke od njih. Jedna će mi dobaciti besramnu ponudu, i ja ću se nasmijati, odbiti propoziciju rukom, uz ispriku i riječi neki drugi put. Yvonne će se zaustaviti i razgovarati s njima, pitati ih kako je prošla noć.

Oprostit ćemo se sa Yvonne i Eliasom, i ovaj će trenutak biti nezgrapan, zagrlit ćemo se i poljubiti se u usta, kao ljudi koji su šiknuli iz iste majke i istog oca, plakat će a ja biti na rubu ridanja, sa podrhtavanjem na usnama koje ne mogu kontrolirati sve i da hoću, i rastavljeni pregradom za putnike čekat ćemo polijetanje aviona bez riječi. 

U avionu, sjedit ćemo daleko jedno od drugog, Ema i ja. Loto drugorazredne zrakoplovne karte. Bit ću na sjedištu na suprotnoj strani prolaza, a ona desetak redova niže. Ponekad ću joj ugledati vrh glave, dok se nastoji okrenuti i namjestiti slušalice u ušima. Zamišljat ću ono o čemu misli u tom trenutku, o kome misli, pitat ću se sjeća li se istog što i ja. Zamišljat ću njene misli kao neonsku projekciju na vratima kabine sa stjuardesama. Pomislit ću kako više nije dozvoljeno zvati ih tako. Primijetit ću da je jedna od stjuardesa muškarac.

Sjetit ću se da postoji veoma dobar razlog zbog kojeg stjuardese mjerkaju i pozdravljaju putnike pri ulasku u avion – u slučaju nezgode ili incidenta žele znati koji će putnici biti najsposobniji pružiti im pomoć. Uvijek volim misliti da bih bio jedan od prvih kojima bi se obratile za podršku.

Pomislit ću da se u svakom trenutku pola miliona ljudi na ovoj hudoj planeti nalazi u zraku, u metalnim tubama u kojima više nije dozvoljeno pušiti, u kojima se stjuardese više ne zovu tako. Nakon što budemo u zraku gledat ću kroz sićušna avionska okna u krovove Basela koji će izgledati kao savršeno načinjena maketa, pokušavajući prepoznati crveni distrikt i četverokatnicu u kojoj žive Elias i Yvonne. 

Imat ću ubojstvenu migrenu jer ne podnosim letenje, rastanke, vino i travu.

Plakat ću, možda.


 1,348 total views,  8 views today

Komentariši