Sinan Gudžević: Zvijezde nad Brazilom

Sinan Gudžević. Foto: NORMALA.ba

U djetinjstvu se u kući odnekud obreo nekakav prilog iz novina na kojem su bile zastave država svijeta. Rođak Rahim došao kod nas, pa gleda u taj raširen list koji se može složiti na četvrtinu. Rahim niti čita niti piše. Upre prstom u jednu sliku, pa u drugu, pa u treću i pita me šta su te tolike zvijezde na slikama. Ja velim da su to zastave država. A koja je ovo država što ima ovolike zvijezde na bajrak, a sve jednake? Ja velim da je to Amerika. Aman, turili na bajrak toliko zvijezda, a sve jednake, ka da su ih skinuli s pokova od sedla šumarove kobile. Onda upre prstom u jednu sliku i kaže: e ovo je bajrak lijep, sve su zvijezde drukče jedna od druge, isto ka što su i na nebu zvijezde, sve jedna od druge drukča. Velim da je to zastava Brazila. A đe je taj Brazil? Daleko, u Ameriku. U jednom uglu toga lista ima karta i na njoj dvije Amerike. A u koju je od ove dvije Ameriku Brazil, pita. U doljnju, Rahime. E bolja je ta doljnja Amerika, i tačnija od gornje. Zvijezde joj na bajrak svaka drukča od svake, a na gornju sve jednake. No tih zvijezda što su na bajrak Brazilov na nebu nema, samo ih neko nacrtao kao da ih ima. Ja cio vijek gledam zvijezde, i te nijesam vidio nikad, ni zimi ni ljeti, ni u zoru ni po večeri. A što je ova sama zvijezda poviše ovoga kaiša? Ne znam, Rahime. A šta piše po tome kaišu. Piše: ordem e progresso. A šta je to? Ne znam, Rahime. To je nešto na nekom tamo jeziku, to razumije koji taj jezik zbori. Nijesu šala zborovi ljudski, kaže Rahim.

U djetinjstvu su me, i bez Rahima, zvijezde radovale više nego Sunce. Na planini igračaka nije bilo nikakvih, osim jedne lopte u cijelom selu. Hazbo, stariji brat, rano me je naučio imenima nekih zvijezda, naučio i kako da razmakom između zadnjih šapa Velike mečke nađem Sjevernu zvijezdu. Septembarsko nebo na Goliji je najjasnije, u Sjenici je avgustovsko. A Rahim, koji je čitav život čuvao tuđe ovce (i to samo od Đurđevdana do Mitrovdana, ni za živu glavu nije htio raditi izvan toga), i ništa od zemlje ili kakve druge imovine nije imao, osim jedne kolibe brvnare u kojoj je živio i umro, znavao je zvijezde. Sam im je davao imena. Tako je Večernjaču zvao Namiguša, a Danicu je zvao Tréplja. Znao je da je to ista zvijezda, ali je govorio da su zvijezde izjutra dukče no izveče. A nama djeci je bio najzanimljiviji kad bi razlagao kako “svaka stvar na svijetu baca sjenku”. I kako je baca i danju i noću. I da su te sjenke noćne važne taman ka ove po suncu, a najvažnije su sjenke koje bacaju ljudi pod sjajobom zvijezda. I da čovjek baca sjenku i kad je noć mrkla, a oblaci između naših kuća i nebesa četvorostruki. Pa kako znaš da ljudi bacaju senku po takvoj noći, Rahime? Lako: Zemlja nikad nije bez svetla, a čim ima svetla, ima i senke. Kako ima senke, Rahime, kad je ne vidi niko? Lako, deco. Mi ne možemo da vidimo ni svaku sjajobu ni svaku senku. Ali Allah vidi sve: i senku i trag crnoga mrava na crnom kamenu po najcrnjoj noći. (Rahim je govorio još i da je svaki čoek u isto vrijeme i čoek i nečoek. I da ima mnogokoji nečoek za koga svi misle da je čoek, ali on je pred svijetom pokriven, da se to ne vidi, ali Allah zna kakav je. I da se pred Allahom odgovara jednako za ono šta čoek misli ka i za ono šta čoek čini.) Tako je to nekako bilo u djetinjstvu, u kraju gdje se djetinjstvo zove detinjstvo, a dijete se zove dijete, kad je jedno, a kad ih je više zovu se deca, rijetko gdje đeca, a nikad djeca.

Djetinjstvo na Goliji i zvijezde nad njom rodili su i radosnu odluku da prevedem pjesmu od 1154 heksametra aleksandrijskog pjesnika Arata iz Soloja “Nebeske pojave i znamenja” (Aratou Solensis Phainomena kai Diosêmeia). Ali je moja saudade do Brasil počela od riječi Rahimove o zvijezdama na brazilskoj zastavi. U Brazil sam prvi put otišao kad je moja želja za njim već bila počela stariti, krajem godine u kojoj se navršilo stoljeće od proglašenja brazilske republike, te i one zastave. Da malo radim na heksametru Aratovu, ponio sam i dvije sveske u kojima je bila prva ruka prevoda, a ponio i komentar Manfreda Errena. Druge ili treće večeri u Brazilu, u pampama gaušoskim, između gradova Bento Gonçalves i Veranopolis, na ravnom krovu svoje kuće moj je domaćin priredio večeru za desetak ljudi. Najzanimljiviji od gostiju bio mi je Roberto, geodetski inženjer, rodom iz grada Macapá, u delti Amazone. On je pripremio i napitak bacaba od ploda neke zavičajne palme, preukusno nešto, rekla bi moja bi djeca.Između raznih stvari, ispričao mi je kako se u njegovu gradu upravo gradi nogometni stadion čije igralište na dvije polovine dijeli ništa manje nego ekvator, a golovi su jedan na sjevernoj, a drugi na južnoj hemisferi! Radovi kasne, neće stići za sto godina Republike. Kaže da je gotova jedna tribina, i nju ekvator polovi, a na krajevima su joj toaleti, pa dječaci dolaze u njih te puštaju iz kotlića vodu, e da provjere da li ova zaista iz kotlića na dvjema hemisferama otiče jedna u smjeru kazaljke na satu, a ona druga u protivnom. Veli da već neki parovi noću ulaze na igralište i vode ljubav u onom krugu na centru, na ekvatoru. Stadionu će ime biti “nihilistički augmentativ”: Zerão (“Nuletina”, po nuli geografske širine). Kaže kako će suci na stadionu, prije no bace novčić pred početak utakmice, pitati kapitene, dok se budu rukovali iznad ekvatorske linije: “Loptu ili poluloptu?” Misli da će stadionu beton brzo pojesti ekvatorijalne kiše i oluje. Usred oduševljenja zbog te priče, poglednem prema nebu. A gore, užas: nijedne poznate zvijezde! Znao sam da je južno nebo drukče od sjevernoga, ali da je ono ovakvo, o nebo! Jedna velika zvijezda, kao teniska lopta odudara od svih, pa jedna sjevernije od nje, samo malo manja. Tek stigao u Brazil, a spopala me neznana tuga ni od čega drugog do li od pogleda na zvijezde Brazila! Roberto mi kaže da je ta velika zvijezda Magellanova (Estrela Magalhães), i da s one tri velike unakrst čini sazviježđe Južni krst (Cruzeiro do Sul). Arat ga ne razlikuje od ostatka Kentaura. Pokraj Magellanove je zvijezde i čuvena Vreća ugljena (Saco de Carvão). Nakon nekoliko minuta potpune potonulosti, poglednem prema zvijezdama malo prisebnije. Imam šta vidjeti: to su one zvijezde sa brazilske zastave! Kažem to Robertu. On veliku zastavu Brazila svuče s koplja, zatnutog u stalak na odžaku, prostre je na pod kraj stola i potvrdi mi da su zvijezde na zastavi realistične, ali “nekako kao u ogledalu”. Sada ih je 22, a uskoro će ih biti 27, kaže. I njegova će država Amapá, s glavnim gradom Macapá, imati svoju zvijezdu. Sve u svemu, zvijezde su one za koje je Rahim zvjezdar govorio kako ih ima na zastavi, ali ih nema na nebu. Val tuge, ono nešto što bi Arapi možda zvali al tahmam. E da mi je da Rahimu reknem da sam bio ispod tih zvijezda i jeo churrasco i pio chimarrão. I da mu reknem da je ona iznad “kaiša” zvijezda države Pará. Pa da onda čujem ono njegovo: “Nijesu šala zvijezde.”

Rahim je davno otišao s ovoga svijeta. U svojoj brvnari, početkom jeseni 1969, nakon što se cijelo ljeto dvojio s dušom. Prije ni mjesec dana otišao sam u grabljansko groblje. Grob Rahimov zarastao u trnje, neobilježen. Moj brat Hazbo mi je pričao kako se odatle negdje, jednom, Rahim još bio živ, iz sela vidio mlaz svjetlosti, širok kao poširi put, dizao se iz našega groblja prema Kozniku planini. To fosfor iz mrtvih kostiju sjaji, kad na njih padne mjesečina, a mi to zovemo nur iz mezara.


Iz knjige “Maksimir i Mirogoj”, Fraktura, Zagreb 2018.

 503 total views,  2 views today

Komentariši