Faiz Softić: Noćni čuvar pasa


Odlomak iz romana


Od kako se počeo predstavljati kao učitelj, tako ga poneko poče i zvati, ne sluteći da to nikada nije bio, no i kad bi kasnije doznali pravu istinu – nastavljali su ga tako zvati. Pašuka se tada potkoči kao da su ga vrelom iglom bockali, a ljudi likovali.

Jednom, ne znajući šta da odgovori, izmače se nekoliko koraka i zalaja:

– Av, av, av, auuuu, auuuu…

Borio se da se ne čuje daleko, ali – i morao je neko čuti. Ako bi lajao a da niko ne čuje – ostajao bi nezadovoljan, ko da ni lajao nije.

Ko se krsti – krstio se, a ko se nije krstio – podizao je ruke prema nebu i prizivao Boga da vidi šta se radi dolje na zemljici na koju On budno motri svojim svevidećim okom.

– O, Veliki Bože, Ti koji sve vidiš i sve znaš i bez čije volje ni mrav ne može trepnuti, pomagaj. Pomagaj, svih ti sedam nebesa. Evo, psi šute, a insan laje! Od kako je dan svanuo, od kako je ljudska noga zemlju dotakla, ovo bilo nije.
Sprema li nam se ovo velika nesreća, voljeni Bože? Je li se ovo Smak svijeta
javka?… – pitao se Salih-ef. Bursać te zabrinut i začuđen ko da je aždahu sreo na gradskoj ulici, okrenu u džamiju da svome džematu ispriča šta je čuo i šta je vidio.

                                             ***


 Mevludin je Rabrenu sve ispričao o karakteru i naravi momka kojeg mu je preporučio i reče da je ovaj noći i noći proveo hodajući po gradskim ulicama i okolnim selima i da se kao stvorio za posao noćnog čuvara.

– Zaspat ti neće – Mevludin je ubjeđivao Rabrena. – A i ako zaspi, budi se na svaki šum. Takve opažalice nadaleko nema, ni među ljudima, niti među psima; duhan namiriše na kilometar. Ako treba umije i zalajat, bolje nego ijedan pas u selu. Milina ga slušat.

I Rabren se više nije dvoumio:

– Ako tako lijepo laje – za mene je!

Već sutradan „učitelj“ Pašuka – Pašče stupi na novi posao. Postao je Rabrenov noćni čuvar pasa.


                                              ***


Među pedesetak Rabrenovih pasa bila je i opasna kučka Šara. Nju je Rabren doveo sa Šar planine i dao joj ime po planini – Šara. Čuo bješe, a o tome se i pisalo po novinama, o njenom podvigu usred zime kad je od vukova odbranila stado gazdi Zejnilu Puhulju, Goraninu iz sela Šištavac, jednog od devet smještenih između albanske granice i Šar planine. Satima se borila na život i smrt braneći stado. Istina, još dva Zejnilova psa su pripomagali, ali je ona vodila ljutu borbu i svaki čas skakala s jednog na drugog vuka dok oba nisu onemoćali. Pokasno se probudio Zejnil i kad je došao, sa napadačima na njegovo stado bilo je gotovo, te je njemu jedino ostalo da ih uhvati za zadnje noge i baci u namet iza tora, pa će sutra vidjeti gdje će zakopati lešine. Prišao je kučki Garici, crnoj kao zift; samo je na zadnjoj lijevoj šapi imala biljeg kao da je grudvicu snijega nosila na svojoj nozi.

– Garica! – zovnu je Zejnil prilazeći joj, ali je ona ležala u snijegu ispruženog jezika, s kojega je kapala sukrvica. Zejnil je uze u naručje i ponese u kuću. Po cijelom tijelu imala je tragove od vučjih zuba.

Zejnil podgrija lonac vode i sapra joj ranice, a onda svaki ujed zali šećernim prahom i zamota kajasama napravljenim od bijelog čaršafa. Cijelu noć Zejnil nije oka sklopio – sjedio je na krevetu oslonjen uz zid i pazio na svoju Garicu. Nju su boljele rane; malo-malo pa, samo što trepne, kao da zaspi – strekne. A onda, dok je ponovo ne bi prenio san, tiho je skičala, kao da je dijete ječalo. Očito, boljele su je rane od vučjih zuba i još uvijek joj kroz glavu prolazila borba na život i smrt.

Sutradan domaćin pažljivo skide zavoje. Oko nekoliko rana bilo je nateklina, te on pozva veterinara Skendera i ovaj donese nekakvu žućkastu mast koju nanese na rane i ponovo zavojima utegoše Garicu.

Trećega dana bi joj bolje i u sjajne Garicine oči poče ulaziti radost. Krenu hodati po sobi, a za heftu bila je već uz stado i ponovo zazirala na svaki šum i ispravljala svoje kratke uši gledajući u pravcu odakle su dolazili sumnjivi zvukovi. Svaki put kao da je govorila: ne plaši se, gazda Zejnile – ja sam tu i čuvam, stado i tebe.

                                                  ***

Vijest da je kučka Garica, čuvarica stada Zejnila Puhulja iz goranskog sela Šištavac podno Šar planine, uz pomoć još dva psa, nasmrt savladala dva vuka – proču se Gorom, prođe granicu i stade se raznositi po albanskim selima. A prošla je i rijeku Bistricu, došla do Sandžaka, grada Podgoraja, prešla Drinu i stigla do Bosne. Vijest je hodalica, i kada se ona razmaše stigne tamo gdje drugo ništa, osim nje, stići ne može. Leži tako Salem Tahirović iz Mrtvice u svom drvenom krevetu, skovanom od smrčevih dasaka, sluša tranzistor čiju je antenu provukao kroz rupu ispod prozorskog krila i zabo u zemlju i čuje da je u selu Šištavac pod Šar planinom kučka Garica zadavila dva vuka. A Mrtvica je selo u koje se ulazi i izlazi uskim strmenim stazama prokopanim kroz stijenje i neprohodnu draču. U dvadesetak mrtvičkih kuća ne bješe odraslog insana bez slomljene ruke ili noge. Oprlji snijeg, poledi put i noge polete, pa kosti pucaju kao ledenice.

Sva sreća te Juso Kačica nije bio daleko, a bio dobar čovjek i hasijetli ruke – ko od šale je namještao lomove, utezao ih borovim daščicama i konopljanim kanapom. Da njega nije bilo – Jusa Kačice, cijelo selo bi išlo krivonogo ili krivoruko.

Samo što Salem ču vijest o Garici ispod Šar planine, udaljenoj dva dana i dvije noći hoda od Mrtvice – izađe iz kuće i stade halakati.

– Huahahaha, huahahaha – odlijegalo je Mrtvicom, a Mrtvičani izlazili na male drvene prozore svojih brvnara i pridruživali se Salemu, kao da se oni mrtvi vuci ispod Šar planine primicahu njihovim torovima.

Hodala tako vijest o Garici od čovjeka do čovjeka, od sela do sela, od grada do grada… A ljudi ko ljudi – nadodavali priči ono što joj, po njihovom nedostajalo, pa je Garica rasla, smanjivala se, izduživala i skraćivala, neki su joj metali bodljikavu gvozdenu ogrlicu oko vrata, neki govorili da ima samo jedno oko i to po sredini čela; kako je priča u čija usta dolazila – mijenjala se… Dođe i do Rabrena Sokana na Ledine blizu grada Podgoraja.

Rabren, samo što ču, istoga časa htjede krenuti u Goru, ali mu dojaviše da je Šar planinu i sela okolo do u pas zavijao snijeg, da su velike hladnoće, te da se, zasad, tamo nema kud. Rabren popričeka i čim puhnuše jugovi vjetrovi – okrenu Gori da potraži zgodnog domaćina Zejnila Puhulja i da mu ponudi što zaželi, samo da dođe do Garice – kučke koja usmrćuje vukove.

– Takvo grlo mora ući u moj čopor. Ili me neće biti – zarekao se bješe Rabren još one večeri kada sjeđaše u kafani „Zadnja šansa“ kod Mareke i praznaše čaše vina a tamo za susjednim stolom jedna grupa njegovih poznanika ne ispuštahu Garicu iz usta, pa je ona katkad bila velika kao junica jednogotka, a jedan je, koji se, očito, najbolje razumijevao u pse, njihovu ćud i snagu, govorio kako je to sasvim obična kučka, ali je ljuta – otrov!

– Da je bila ko junica jednogotka – tvrdio je čovjek – njoj bi do sada svaki dram mesa istruhnuo…

Rabrena nije zanimalo ni kolika je, ni koliko je teška, želio je samo jedno – što prije je vidjeti u svome čoporu.

I, pošto se snijeg podigao sa padina Šar planine i zemlja počela grijati, upali svoj, kao krv crveni kombi pa se zaputi Gori i Šar planini, da traži selo Šištavac i zgodnog domaćina Zejnila Puhulja.


 437 total views,  10 views today

Komentariši