Zvonimir Radeljković (1943-2021) In memoriam

U vremenu sumornih vijesti naročito nas je potresla vijest o smrti našeg cijenjenog anglista, prevoditelja, profesora, predavača, književnog kritičara, suutemeljitelja i predsjednika (2010-2014) PEN Centra Bosne i Hercegovine, predsjedavajućeg Udruženja književnih prevodilaca Bosne i Hercegovine 2010-2014, izvanrednog intelektualca osebujnog stila, poštovanog kolege, bliskog prijatelja, iskrenog čuvara akademskog integriteta i beskompromisnog borca za istinu, pravdu i slobodu.

Zvanična profesionalna biografija profesora Radeljkovića, obiluje vrijednim i važnim podacima, poput onog da je pokretač prvog studija amerikanistike u bivšoj Jugoslaviji, da je autor brojnih knjiga, eseja i naučnih radova o američkoj književnosti 19. i 20. stoljeća, da je vrsni prevoditelj američke književnosti i dobitnik nagrade za najbolji prevod u Bosni i Hercegovini 1981. godine i nagrada za najbolji prevod na Međunarodnom sajmu knjige, Sarajevo, 2004. i 2008. godine, za prevode njegovih omiljenih modernista T. S. Eliota i Ezre Pounda, da je bio predavač i gostujući profesor na brojnim evropskim i američkim univerzitetima i učesnik mnogih naučnih skupova u zemlji i inostranstvu na temu američke književnosti i američkih studija.

Tomu svakako treba pridodati dugi popis brojnih važnih funkcija na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu i na Filozofskom fakultetu, koje svjedoče o njegovoj stalnoj posvećenosti unapređenju nastave i proširivanju opsega i sadržaja Američkih studija, te ratni mandat dekana Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1992-1994, zatim predani angažman u nastavi od dodiplomskog do postdiplomskog i doktoralnog nivoa, uključujući mentorski rad.

Međutim, ni impresivna biografija i bibliografija profesora Radeljkovića, niti ovaj, svakako nepotpuni i površni pregled njegovih doprinosa i zasluga za akademski i kulturni život Sarajeva, Bosne i Hercegovine i prostora bivše Jugoslavije, nisu dostatni da opišu prazninu koju za sobom ostavlja u svima nama koji smo imali zadovoljstvo i privilegiju da ga poznajemo.

Mi koji smo njegovi bivši studenti sigurno nikada nećemo zaboraviti sve što nas je naučio o tome kako se čita i kako se voli književnost, kako se zapliće i raspliće mreža tumačenja, kako riječ i stih dobacuju iza neizrecivog, kako život i umjetnost uvijek idu dalje bez obzira na „izmeˮ književnih epoha, kako su skepsa i sumnja sastavni dio neuništive volje za izrazom, ili, kako je sam napisao u osvrtu na Jeffreyja Lenta u neobjavljenoj zbirci eseja: „Lent smatra da se može i mora dalje živjeti, bez obzira na užase koje je čovjek počinio čovjeku, i nažalost mu još uvijek čini, u najrazličitijim okvirima i kontekstima, širom svijeta. Ako ništa drugo, mi kao ljudska rasa imamo izbor da pokušavamo, kao da nam Lent govori, da se trudimo uspostavljati dodire i veze preko rasnih, nacionalnih i plemenskih barijera i ponora, i ko zna, jednog dana ćemo možda uspjeti stvoriti neki drukčiji svijet. Za sada moramo barem čitati i pisati o tome ˮ.   

U ovom teškom času dozvoliću sebi ličnu notu: U vremenu koje se odmotalo od mog povratka u Sarajevo i Bosnu 2004. godine, povratka za koji je opet isključivo on zaslužan („Pomoći ću ti da ostvariš tu inače suludu idejuˮ), moj omiljeni bivši profesor koji me je osamdesetih prošlog stoljeća zaludio američkim transcendentalistima i pustinjakom Thoreauom je postao moj uvaženi stariji kolega anglist i, najzad, lako i nepretenciozno, postao moj istinski prijatelj Zvonko. U predivnim druženjima na fakultetu i van fakulteta, na konferencijama, u kabinetima, i na privatnim sjedeljkama, kada se razgovaralo o književnosti, muzici, politici, ili o užasima ili blagodetima sasvim običnog života, njegov duh, znanje, erudicija, kao i ogromno životno iskustvo su uvijek iznova potvrđivali da je lična i intelektualna hrabrost nezamjenljiva, da se mora govoriti istina i kada je niko ne želi čuti, i da prazna forma i floskule ne služe nikome na čast. U tom smislu, cijenjeni kolega, dragi naš Zvonko, zauvijek ćeš ostati u mislima i srcima svih nas, u svojim knjigama i esejima, u našim sjećanjima na tebe, na tvoju nedogmatičnu životnu filozofiju i u stalnom dijalogu s tvojim čitanjima američke književnosti i ovog života. Kao u pjesmi Emily Dickinson koju si tako volio, kočija se naizled niotkuda zaustavila pored puta i Smrt te primila unutra na putovanje u društvu Besmrtnosti.

Mi zasad ostajemo ovdje da žalimo što smo te izgubili u ovostranom obliku i da se radujemo, ne što smo te poznavali, nego što te poznajemo u vječnom prezentu preko granica ljudskog vremena.


Sanja Šoštarić 

Sahrana će se održati 27.2.2021. godine u 12:15 sati na gradskom groblju “BARE”.

 2,238 total views,  15 views today

Komentariši