Goran Sarić: Tlapnje i varljiva java: moja dvije i dvadeseta (1)

This post is also available in: Bosnian

Fotografija: Tacno.net

Vjerujem da godina koju smo, u malim društvima i uplašeni, upravo otpratili u ropotarnicu povijesti nikome nije ostala u lijepom sjećanju. Osim na opštem planu – pandemija, terorizam, Trump-idiotizam – ona je u svakom od nas ostavila posebne tragove. Mnogi od nas su izgubili nekog svog, bližnjeg. Srcu dragog. Mnogi i sami – s koronom ili bez nje – osjetili studen bolesničkog kreveta.

Ovo što slijedi je moja priča o uzbudljiva, većinom nimalo prijatna 365 dana dvije i dvadesete. Godine koja nam je “uprskala” život.

***

 (Drugi dan Božića)

U mraku spavaće sobe osluškujem dječiji plač. “Pusti je. Možda će opet zaspati,” kažem supruzi, koja je već krenula da ustane. .

            Kad smo se uvjerili da unuka i dalje uporno doziva: “Baka, hier komen”*, D. ustaje i odgega se do gostinjske sobe. Čujem je kako nešto tiho zbori, šapuće, nastoji da je uspava. Ali, po unukinom živahnom glasu, sve mi se čini: ništa od spavanja. Ipak, nakon nekoliko minuta glasić se utiša, i D. se polako, na prstima vrati u našu sobu.

            Pogledam na sat. Tri i petnaest. Počeo drugi dan Božića. U stomaku još burljaju riba, sarma, čvarci, rakija grózda, vino crno i vino bijelo… Pretjeralo se, opet.

            Nema veze. Neka barem ispraćaj ove, po svemu gadne, godine protekne kako treba. Bježi, korono, s prozora!

***

Tlapnja (1)

Ležim u bolesničkom krevetu koji kroz širom otvorena vrata gleda na recepciju “mog” odjela. Vidim D. kako se, u bijeloj kuti, živo raspravlja s liječnicom. Otkud ona tu, u bolnici? Zar moja žena ne radi na univerzitetu?!

Zovem je, mašem, a ona ni habera. Znam da me vidi, onako, iz profila, ali prezirno odmahuje rukom, i kaže liječnici: “Ma pustite ga, doktorice. Staro zanovijetalo!”

Pokušam da se pridignem u sjedeći položaj. Ni milimetra.

***

(Naricaljka)

Negdje u ovo doba prije godinu dana, pred Božić devetnaeste, hematologinja koja me već skoro pet godina liječi od opake bolesti mi reče da je presađivanje matičnih ćelija od nepoznatog donora 90% uspjelo i da je šansa da se leukemija vrati veoma mala. U to ime sam tada, u društvu najbližih, digao čašu i glasno se ponadao da će nam nadolazeća godina svima biti znatno bolja od prethodne.

No, čovjek snuje… Kad su mi u martu dvadesete, nakon izbijanja epidemije korone u Holandiji, na poslu rekli da, kao  “rizičan faktor”, moram kući, nisam ni slutio da će se taj kućni pritvor “preliti” preko cijele ove godine. I ko zna još do kada?

Samo što kod mene nije bila u pitanju samo korona. Već u junu sam osjetio simptome druge bolesti: kašalj, slabost, gubitak apetita, čudan metalni okus u ustima… Na pregledima su otkrivene dvadeset puta povećane vrijednosti enzima u jetri! Sreća da nisam imao povišenu temperaturu, inače bih pomislio na kineskog šišmiša!  Uskoro je otkriven i uzročnik čudnih signala u tijelu: pfeifferov virus. Mononukleoza. Tu baju ima mnogo ljudi, samo što se kod većine nikad ne “probudi”.

“Imate peh”, reče mi brižnim glasom doktorica. 

“Opet?”

Pa dokle, majkoviću? S obzirom na sve belaje zadnjih godina (vidi knjigu “Tri hefte do neba”), ostaje mi samo naricaljka: A ja jadna, da se za zelen bor uhvatim…

***

(Moonface)

Gospođa Bär, iskusna hematologinja, savjetuje da startujem s visokom dozom pretnisona. Taj lijek uspješno tamani viruse, daje puno energije. ali ima i bukadar nuspojava. Nesanica, ogroman apetit, “bubrenje” tijela i, posebno, glave, od čega ti lice dobija oblik žute tepsije, iliti onoga što se u medicini zove moonface. Sav se izobličiš. Ne zovu ga džaba paardenmiddel, “konjski lijek”.

I doista: energije napretek. jedem za trojicu. pišem k’o lud. Ali glava – k’o Cocin bubanj. 

Ne usudim se ni pogledati u špiglo, a kamoli izdeklamovati: “Ogledalce, ogledalce…”

Bojim se da bi se razbilo.

——–

* Bako, dođi ovamo (hol.) Prim. GS

***

(Carlos Castaneda i ja)

I taman kad sam se, uz dva izleta u lijepe gradove Delft i Bredu*, mnogo šetnje i sjedenja u vrtu, oporavio od mononukeloze i pomislio da je ono najgore prošlo…

Osmi septembar dvije i dvadesete. Dan nakon naše godišnjice braka. Ne sjećam se više kakvo je vrijeme tog dana bilo, ali znam da me je tijelo slušalo. Nikakvih čudnih signala, ni bolova. Osim što mi je desno uho bilo začepljeno. Smola, pomislim.

Naveče uredno legli u krevet, D. odmah utrnula lampu i namjestila se za spavanje, a ja, po običaju, krenuo da pročitam nekoliko stranica knjige. U to osjetim laganu glavobolju. Kod mene je to obično predznak migrene, pa odmah posegnem za paracetamolom. Ako na vrijeme progutam dvije tabletice, sve će brzo opet biti u redu.

Ali nije. Doduše, isprva sam se opustio, pa i dremnuo, ali me uskoro probudiše mučnina i jaka glavobolja. Nekako se, uz pomoć hodalice, dočepam stepeničnog lifta za manje validne i siđem u prizemlje. Do wc-a. I to je sve čega se sjećam.

Supruga kaže da sam u toaletu izbacio “dušu iz sebe”. Uz njenu pomoć legao na kauč u dnevnom boravku. Tu opet zaspao, a ona se vratila u krevet.

Sreća samo što je D. narednog jutra, zbog mene i korone, ostala raditi od kuće. Jer, kad je u jednom trenutku ustala od radnog stola da napravi kafu, ugledala me je kako ležim kao mrtav, bez svijesti a crven k’o rak. Gorim! 

Ostalo znam iz priče. Ovog puta je uzročnik bila bakterija meningitisa. Skrivena među koščicama iza desnog uha – nije, dakle, bila smola! – pokrenula se i napala u dva smjera: na koru malog mozga, i na pluća. Da bi smirili srce i disanje, doktori me osam dana držali u vještačkoj komi. Po njihovom savjetu, hećimi mi za to vrijeme puštali omiljenu muziku, pričali, lagali kako je moj omiljeni fudbalski tim (Vitesse) opet “razbio” Ajaxa

 A kad su me, nakon 192 sata “nebeske klackalice” na heftu od neba, napokon probudili, spopadoše me dako jake halucinacije da ih se ni Carlos Castaneda u “Učenju Don Huana” ne bi postidio! To bješe nevjerovatno iskustvo. Jer, te slike su bile toliko jake da sam se čak svađao s ukućanima kad su me uvjeravali da to bjehu tek tlapnje bolesnog, iz duboke kome probuđenog uma.

Jedna prijateljica, liječnica, koja je igrom slučaja nekako u isto vrijeme u Beogradu doživjela šlog, mi reče da je njen otac, preživjevši napad meningitisa sličan mome, trajno zahladio odnose s njom, uvrijeđen nečim što mu je ona rekla, ili uradila, u tim na javi mračnim snovima.

I nikad joj “to” nije sasvim oprostio.


Goran Sarić

 1,959 total views,  8 views today