Šejla Šehabović : Tri pjesme


Šejla Šehabović
Tri pjesme


BALADA O MORNARU

Nigelu Osborneu i Goranu Simiću

Bio sam mornar u Danskoj.
Crno je bilo na sjeveru more a mladost svijetla kao mač.
Danju sam nosio epolete a noću išao pješke u gorje
daleko gore iznad luke živješe Merete.
Svjetlo u prozoru, vatra u peći.
Bio sam mlad.

Jedne sam noći iz kafane kasnio jako, pijani Nijemci tukli su me jer sam Englez.
A nisam Englez
Nego sam Škot.

Sjećam se, tuklo je more o sure stijene, svjetiljka, magla, kaldrma, noć.
Pijani Nijemci tukli su mene,
I tukli su me jer sam Englez.
A nisam Englez
Nego sam Škot!

U Sarajevu, sjećam se, davno je bilo i dugo više ja nisam mlad:
hotel Evropa, sa prijateljem, granate, zima, pod svijećom, note.
Deku smo stavili preko krsta, pisali note za operu Evropa.
I noć je bila i zima – i svjetlo. Granate tuku. Iznad libreta,
u kojem pisalo je da brod je Evropa, da pijan je brod
Ja pišem note, u glavi buka i bijes.

Već dugo nisam mlad.
U Sarajevu, devedeset treće, ja profesor sam i kompozitor.
Jedan je stranac, poput mene, znao Merete.

Sjećam se: Tuklo je ledeno more, mrkla noć, idem ka gorju
teško, jer kasnim, jer nepravda je, jer sam sam.
Sjećam se, bila je vatra u peći, bio sam tučen ali mlad –
I muzika u mojoj glavi, kako sam tada bio mlad –
Kada sam ljubio moju Merete,
u istoj noći
Kad pijani Nijemci tukli su mene
Misleći kako sam Englez.
A nisam Englez, nego sam Škot!

Hotel Evropa, Sarajevo.
Vrućicu imam, skoro sam gluh
Ja profesor sam i kompozitor
Na konferenciji pitaju mene o miru, ratu
i note, note se roje u mojoj glavi.
Vani je zima, buka i glad.

Danac je jedan bio tada
Koji je znao moju Merete
Što ljubio sam je u mrkloj noći, nekada davno, dok bio sam mlad.
Kad pijani Nijemci tukli su mene.
Misleći, tada, da sam Englez.
A nisam Englez
Nego sam Škot!

I rekao je da Merete, starica sada, ne zbori puno
dementna da je
i ne sjeća se
mladosti naše.
Da ne zna ime ni mjesto ni noć
u kojoj ljubio sam je u Danskoj.

Možda i nisam bio mornar.
U Sarajevu, u sred rata
gdje pitaju me za Evropu
ja pišem note.
Moja se Merete ne sjeća mene.
Ni noći, ni zime, ni mora što bije
Ni mene koji sa broda idem u gorje
gdje ljubio sam je iste noći
Kad pijani Nijemci tukli su mene
jer sam Englez.
A nisam Englez.
Nego sam Škot.

AB OVO

Bilo je to hiljadudevetstotridesetih,
kad je u svijetu ovom bila kriza.
Kriza je Bugarsku zapala baš u doba familijarizma,
kaže istočnoevropski profesor,
koji, čini mi se, nema pojma odakle dolazimo, inače se ne bi čudio ničem.

Eh, tad, u tom familijarizmu, kaže, izvinjavajući se na digresiji –
sjetio se sad svoje lude babe, koja je, oprostite na ovome, baš nekako insistirala na jajima, to jest, da se svaki put na pijaci kupi bar po jedno jaje – tome i djecu učila, takve su vam Bugarke babe. A vi oprostite.

Helem, u toj krizi i tom familijarizmu nije vam bilo današnje ekonomije. Znači: nema ekonomije, sve za familiju. A žene su isto radile za familiju, samo im se nisu davale pare. Eh, da, i zato mi je naumpala baba – znate, ono jest da je smiješno – žena u familiji, ako je bila dobro mlada i zdrava, pa mogla raditi za dvoje, gajila je kokoši, čim više, tim bolje. Po običaju, tadašnjem, novac što bi ga prikupila od prodaje svega drugog morala je predati pater familiasu. A jaja ako proda to je mogla zadržati sebi. I ovo vam je bila samo digresija, da mi se oprosti, i da idemo na nešto ozbiljnije, molim.

Juliet Michel, bijelih zuba, atletske građe, američkog osmijeha, visoka rasta, prodala je danas, jer velika je opet kriza, da bi zauzvrat dobila novac za školovanje, sredovječnom bijelom paru vlastito ovulirano jaje. Ovo vam je samo digresija, znam da je smiješno, i vjerujte, nema nikakve veze ni s bugarskom babom, a, (neka mi se oprosti jer žurim da uplatim školarinu), ni s pičkom koja nije materina.

KOST

Predstavnik hrvatske nacionalne manjine prevodio je
(sa onim nezaboravnim mađarskim naglaskom što gudi dovigjenja na svakom slogu):

Gospodin gradonačelnik Pečuha
personalno će povesti vas na groblje.
Natpis smo podigli novi, i na njemu lijepo piše
ime vašeg pretka Ibrahima, a prezime kao vaše, isto.
A i natpis na ulazu u groblje smo novi načinili,
da se sad zna da je to bošnjačko groblje.
A za to što pitate,
mi ne znamo da li su svi sahranjeni muslimani,
nego, došli su iz Bosne i tako se oni kod nas zovu,
kome se ne sviđa, treba da prijavi,
a još se niko takav nije našao, jel tako? Popijte sok.
Ovo je sada demokratska zemlja
i za svakog naroda u groblju ima mjesta.
1951. bila je ovdje mater vaša, ili baba,
ima zapisnik komunistički i vidjeli smo i provjerili to.
I ona tražila je da djed Ibrahim u Bosnu nosi,
u Jugoslaviju, ako ste otud, ne piše što je tačno rekla, samo da nosi.

Bio je car mađarski, i zemlja velika, silna,
tako da taj djeda vaš, umro je jer je ratovao, zato.
Hajdete vi sa gradonačelnikom sada,
dobro ste došli da se slikamo svi na groblju
i da pozdravite u Tuzli vašeg naroda, tamo gdje se proizvodi šo.
Neka svi dođu nama, vidite i groblje i park,
kao juče da su sahranjeni oni.
A kosti – to oprostite nama, u zapisniku stoji da je i mater vaša ili baba tražila njih.
Zakon nije u nas takav, vi razumijete.
Znate, te kosti pripadaju zemlji za koju čovjek je pao.

Mi smo, opet, svoji, i vi mene razumijete, a ja vas kao čovjek molim, da ja ne prevodim gradonačelniku da nije tad ni postojala ova Mađarska kad je kosti ostavio u njoj vaš djed. Hajdemo na groblje, da vidite, čisto je kao sunce. A vama hvala što me razumijete da njima ne spominjemo Ibrahimova kost. Hvala vam, svoji smo mi. Popijte sok.

 2,523 total views,  7 views today

Komentariši