Seida Beganović, romansijerka, pjesnikinja i prevoditeljica, od ove godine i
članica PEN Centra BiH, napisala je novi roman: Ida i asasini Reda havanskog kolibrija.
Knjiga je izašla prošli mjesec i već je na putu do nekih svojih čitatelja u BiH i šire.
- Moje prvo pitanje je: Zašto si odabrala ovaj naslov?
Ida i asasini Reda havanskog kolibrija je naslov koji sam dala rukopisu, pretpostavljam zato jer su neki bolji naslovi bili zauzeti. Na primjer, San Ivanjske noći. Ostali razlozi su uobičajeni. U nahnuću, vjerovatno. Zatim bih na ovo pitanje mogla odgovoriti sa bilo kojom replikom iz Büchnerove„Dantonove smrti“, kao na primjer: „Sloboda je, građani!“
Makedonska kritika je pozitivo ocijenila djelo, kao originalno i kompleksno žanrovski hibridno djelo, koje ima svoju istorijsko-antropološku i umjetničko-kulturnu pozadinu, s druge strane visoki stepen erudicije, i pulsira između granice realnog i fantastičnog, istinitog i somnabulnog, autobiografskog i fiktivnog, a sam zaplet se realizira u duhu trilera i romanse.Tako kažu.
A likovi djela jednog autora dijele isti univerzum i ponekad je neophodno dati nekom od njih pseudonim, radi zaštite privatnosti. Ida iz romana je tako tek pseudonim jedne junakinje. Zamislite da neko od drugih likova pokaže prstom na nju, i kaže joj da ju je prepoznao iz četvrte slike sedmog poglavlja. I kaže i njezinoj mami.
- Da li si tokom procesa pisanja ovog romana osjećala strah da ga nećeš dovršiti?
Naprotiv, bilo je uzbudljiva avantura, kreativnost djeluje zacjeljujeće na mene. Prijala mi je svakako izolacija, gdje sam donijela, kao autorica, možda i hrabrija rješenja o karatkterima i toku radnje.
- Zašto smatraš da je važno pisati o temama kojima si se ti bavila u romanu?
Jedni razlog zbog kojeg nešto pišem je ispitivanje sopstvenih granica slobode, u mišljenju, postojanju, stvaranju. Ja ne pišem knjige „po nalogu“. Ne želim biti dio trendova koji nameću važne ili „podobne“ teme. Štaviše, jedan od likova u romanu proživaljava pravu ličnu dramu zbog dekodiranja umjetnosti isključivo u pragmatačnu priču o opresiji. Koja ne daje uvijek dobre rezultate. Ali… Pozadina svih priča u romanu je ovaj metafizički opustošeni zavičaj pun represije i ljudskog bola. Imamo kolone likova koji bježe od nečega, koje su nekome plijen, koje zatvaraju u podrume da rade po 15 sati dnevno, civilizaciju prosjaka…Te takozvane teme, ovdje su scenografija.
- Jesu li one dovoljno ili i koliko osvijetljene u našem društvu? Kad kažem našem mislim i na makedonsko i bosansko društvo, jer čini mi se da smo suočeni sa istim problemima?
To je već svar osviještenosti jedne ličnosti. Svačija privatna priča. Nemoguće biti nesvjestan nekih problema, diskriminacije, reperesije nad bilo kojojm zajednicom i marginalizacijom. I izbor jedne ličnosti je – da li će protestirati protiv zakona za abortus, ili podržati prava seksualnih radnica na Dan crvenih kišobrana, otići na Paradu ponosa, napraviti obroke za beskućnike i odnijeti u subotu u 12 sati u Kuću Majke Tereze. Biti pristojna ličnost. Sve je to lični izbor. A problemi nas udaraju u lice i nemoguće ih je ne vidjeti.
- Pretpostavljam da je knjiga namijenja (i) čitateljicama u Sjevernoj Makedoniji koliko i onima u Bosni. Gdje su žene danas u ovim zemljama?
Mislim da ste na krivom tragu s pitanjem. Knjiga nije namijenja (samo) čitateljicama. Naprotiv, može im se i ne svidjeti, ako vole komerecijalniju, manje tešku literaturu za koju ih optužuju statistike, aktulene uvijek krajem godine. I tekst kao takav nema namjenu; u toku procesa pisanja, važnija mi je bila igra sa sintaksom, preplitanje tokova radnje i avantura… I mislim da sam iščitala oko dvije i po hiljade stranica samo da provjerim jedan podatak, jednu jedinu sliku, koju niko možda neće primjetiti… A da ne govorim o mikroesejima koje sam tamo ugradila. Dakle i zabava.
A što se tiče žena, sjećama se kako mi je pričala Silvija Federici, filozofkinja i autorica kultne studije „Kaliban i vještica, kako se borila u Nigeriji protov spaljivanja žena ako ih proglase vješicama i s ponosom rekla da na našem području, Bosni, nije bilo toga. Podsjetimo se da je ona bila dio komisije za utvrđivanje zločina nad ženama u ratu u Bosni. Želim reći da je priča o ženama na našoj planeti strahotna i svaki areal ima svoj brend nasilja. Ali i sopstvenog progresa i regresije, i tako u krug.
U regionu, postoji već ozbiljna institucionalizirana borba za ravnopravnost žena, koju one vode, ali isto tako i nerazumljiva i nelogična regresija. Ali to je tema po sebi.
- Kako se osjećaš sada kada si na neki način ispričala svoju “Idinu” priču?
Oslobođeno, ako i uvijek s različitin valerima. Obično mrzim sebe i knjigu kad je završim, pa si je oprostim s vremenom. Neki dan sam ju pročitala, dobar je utisak kad je ne prepoznaješ kao svoje djelo. Evo pišem već nešto novo.
- Je li bilo lakše biti spisateljica prije dvadeset godina?
Imala sam druge ambicije. Pisci nisu idealana komunikaciona zajednica koja dijeli jedan etički sustav. Postoji puno tipova i pod tipova. S promjenama u društvu došlo je do promijene dominatnih profila pisaca. U mom romanu jedan lik ih naziva „obavljačima pisanja“, a lik je predstavnik onih koje je vlast puštala među pisce kao supervizore njihovih ideoloških stavova.
Zavisi od ambicija. Ja sam naučila da se više borim s birokratijom, da ne odstupam od standarda ni za slovo, skoro da kinjim lektore, ukoliko nisu zaljubljeni u tekst koji pišem ili prevodim kao i ja. Ono što mi smeta je odsustvo uređivačke politike, ostustvo standarda u izdavaštvu; neke knjige djeluju kao nedorađene, ima puno jalove proze, neosjemene idejma, prepune su i kripotomenzije, još više plagijata, reportažnih i anegdotskih tekstova koji se svode na golu anegdotu. Kao da su čitaoci danas potcijenjeni. Veoma mi je važno kakva sam kao čitateljka, bio bi odgovor.
- Kako čitateljice i čitatelji mogu doći do romana u ovo vrijeme pandemije kada ne putujemo niti knjige možemo promovirati na pravi način?
Poslala sam neke primjerke prijateljima. Ostalo je u knjižarama u Skoplju. Treba biti strpljiv.
- Da li si razmišljala o nekoj online promociji?
Moje promocije su male svetkovine, mini simpoziji. Ne pravim ih odmah, dok nisam spremna za to. Biram uvijek najstrožije kritičare. I svi se grlimo poslije, a neki se i rasplaču u publici, „od ubavini“. Želim da se desi tamo magija. Tako, još uvijek mi je strana ideja o drugom načinu promoviranja.
Seida Beganović (1961) piše poeziju, kratke priče i romane, prevodi sa poljskog, ruskog, makedonskog i drugih južnoslovenskih jezika. Poezija joj je prevođena na turski, engleski, albanski, ruski, azarbejdžanski i danski jezik. Učestvovala je na međunarodnim manifestacijama, ( među kojima su i Struške večeri poezije , Sjeverna Makedonija, te poetski festivali u Istanbulu i Izmiru (Turska),Sarandi, Korči, Tepeleni, Girokastru, Pergamu (Albanija), Prištini, Orahavocu (Kosovo), Sarajevu, Fojnici (BiH). Nagrađivana je za poeziju, a među nagradama ima i Nagradu Društva pisaca Makedonije za 2014. godinu Književni most za knjigu poezije O ženama koje nemaju kuću i tri obična dana i Ministarstva Ze-Do kanatona Bosne i Hercegovine 2006. za knjigu godine za knjigu poezije Otresanje pepela, (dijeli s drugim autorom). Objavila je 4 zbirke poezije, 3 romana, priredila je antologiju bh poezije na makednoskom i do sada je prevela nekoliko knjiga i više tekstova sa bosanskog jezika na makedonski.
3,525 total views, 3 views today
