Predrag Finci : Peripatetička šetnja

This post is also available in: Bosnian


Predrag Finci

Peripatetička šetnja

Iz autobusa niz ulicu, pa u park. Biram tihe ulice, puste staze, udaljene krajeve. Tako svaki dan. Ne zaustavljam se, mimoilazim mjesta gdje bih mogao susresti poznanike. Odvojim se od svijeta, sveg me ispuni tišina, osvoji samoća. I kada bi netko nešto da me pita, uteknem. Ne bih dangubio, jer ne mogu izaći na kraj ni s onim pitanjima koja me odavno more, a kakav god odgovor nađem navale još ozbiljnija, još teža. Zato se ne zadržavam, žurim. Žurim sa svojim uspomenama, slikama, idejama. Preostalo mi je još mnogo toga da u sebi razvidim, poredam, barem za sebe zapišem, a ne znam hoću li stići, hoću li se moći još jednom „vratiti u osnovu“, dokučiti što je ishodište mog svijeta i mene sama, hoću li moći završiti ovaj niz potpuno ličnih eseja i zapisa, prikupiti sve preostale fragmenti i bilješke, sve što bih još htio napisati ili što bih dodao nakon onoga što sam već napisao.

Htio bih zabilježiti još koju riječ o onome što me se tiče, što je činilo moje pisanje, moj život, što je mene činilo, što jesam. Sustižu me slike, oblikuju se misaone cjeline. Tražim odgovore, tražim ih u sebi samom i u razgovoru sa odsutnima, u riječima i knjigama drugih, u promišljanjima o neznanom i sjećanjima na proživljeno, svuda i uvijek ih tražim, ponovo nalazim, pa ponovo pitam.

Zato mi nije do onih ispraznih razgovora u kojima se ujedinjuje srdačna ravnodušnost i neumorno ponavljanje općih mjesta. A još kada me netko zaustavi pa krene o nečemu bez početka i kraja, imam osjećaj da mi oduzima mene samog. Odavno sam suviše sa sobom da bih slušao one koji me ne zanimaju, a dugačak mi i minut o onome što me ne zanima. Mrsko mi voditi razgovore koji nigdje ne vode. Mnogo mi je zanimljivije ono što osluškujem u Platonovim dijalozima i tekstovima drugih umnih glava. Ne bih ni sam nikoga zadržavao svojom pričom ako ona ne može biti i njegova, ne bih ničiju slušao ako mi je tuđa. A sve to zato što u meni nema ravnodušnosti, naprotiv: suviše mi je do onoga što smatram bitnim, a vremena samo još za meni bitno, za meni blisko i bliske, samo s onim  što mi uistinu, intimno pripada. Pita me na ulici slučajna poznanica što kod mene „ima novo“. Velim joj da mi je od prije neki dan postala potpuno jasna razlika između tautologije i stava identiteta. Od tada me više ne zaustavlja. Pa mogu mirno svojim putem… Mogu s onim istim pitanjima koja nikada nisu ista. Sa onim osjećanjima koja čuvam za ono što mi je blisko i za meni bliske. I sa sjećanjima koja čuvam za sebe. Mogu svojim putem, mogu natrag u osnovu vlastitog, mogu sa svojim, sa sobom samim biti, a to mi važno, jer bih htio napisati i reći još ponešto i tako zaokružiti osobnu sliku i ponovo sklopiti cjelinu mojeg svijeta. Htio bih još nešto reći prije kraja, kao što je red, jer ni iz posjete bez „zbogom“ ne bih otišao.

P. S.

Dodajem prvu bilješku poslije pisanja, prvi post scriptum, bit će ih još.  Post scriptum: nakon teksta još nešto dopisati, već rečenom dodati, poslije potpisa, prije kraja reći, još nešto, prije nego što se pismo pošalje, na kraju dodati, jer uvijek nešto ostane, nešto što nije bilo rečeno. Dodavati, dopisivati iza završenog teksta je kasna spoznaja, nešto shvaćeno ili nešto čega se sjetimo tek u zadnjem trenutku, pridodano prije nego što je drugom upućeno, posljednja korekcija, dodano poslije kraja. Ovdje: ono što je iza teksta, a tekstu pripada. A kako i ne bi, kada je tekstovima koji slijede kao moje osobno iskustvo prethodilo i u tekstu, makar i nerečeno, sadržano. Izvor i ušće mog osobnog kazivanja.

U nastojanju da kažem svoje izabrao sam esej, a poradi njegove otvorenosti i bliskosti umjetničkom djelu, njegove komunikativnosti i misaone forme koja pruža mnogo slobode i dozvoljava svojem piscu da iskaže svoju osobnost. U svojim se ogledima njihov pisac i sam ogleda. Htio sam oteti filozofiju od akademske krutosti, sačuvati njenu misaonu intrigantnost, a podariti joj slobodu u izrazu.  A nadasve mi je bilo do istine, kako iskazati ono što je bitno onoga što mislim. U tome sam hodio različitim misaonim stazama. Na različite načine sam pristupao temama koje su me zanimale, od poetiziranih tekstova do strogih akademskih rasprava, ne bih li opisao prirodu istraživanih fenomena i svaki put dokazivao iste ili slične teze.  Sve je zavisilo o tome koji mi je pristup više izgledao primjeren problemu i na koji način sam mogao nešto reći, ovisno o tome jesam li imao pouzdane dokaze ili pak samo osjećao i slutio da je nešto onako kako sam tvrdio da jest. Iskaz mora biti primjeren svojem predmetu, a izlaziti iz najdubljih uvjerenja njegova kazivača. Na mojem misaonom putu uvijek sam se susretao sa tri meni najvažnija pitanja: pitanjem subjekta, osjetilnog i onostranog.

Tome ovdje dodajem ove napomene nakon pisanja jer je došao trenutak polaganju računa, potpunog, završnog kazivanja. Tekstovi okupljeni u ovoj knjizi su niz bilješki, zbirka sasvim osobnih zapisa, ništa drugo. Promišljanje o vlastitom iskustvu. Ispovjedni eseji. Eseji, a ne autoportret od riječi.

Sve o čemu sam pisao potpuno je moje i mnogo me se tiče, ali kao oformljeni oblik nije više sasvim moja priča. Iako ovdje potpuno otkrivam moju motivaciju, ipak se na kraju svaka, pa i ona potpuno osobna priča otme od svojeg pisca. I duga ispovijest u ruhu eseja, i svaka „nesvjesna biografija duše“ na kraju prestane biti samo piščeva i postaje priča po sebi i za Drugog. I dalje osobna, a već tuđa. Ili ovako: sve moje knjige su zapravo moje pripovijedanje ideja i zato sve zajedno čine moju životnu priču. Sve što sam napisao je moj, osobni tekst. A moj tekst sam ja sam, moje pisanje, moj svijet. Iako sada zapravo više i ne pišem, nego se ova knjiga sama ispisuje, a ja samo bilježim, zapisujem kako mi što dolazi, a ništa od toga mi se ne vraća slučajno, nego samo iz mene iskrsava, iz mene se u meni ponovo događa. Pišem tekst, a tekst me opisuje.

(Iz knjige Sve dok, koja uskoro izlazi u izdanju Frakture, Zaprešić)

 1,064 total views,  4 views today

Komentariši