Poetska oda vodi: metafizika kiše

Naida Mujkić, Kiša, Bosanska riječ, Tuzla, 2018.

PIŠE: Emina Adilović

Šesta po redu zbirka pjesama bosanskohercegovačke pjesnikinje Naide Mujkić, naslovljena Kiša, poetski nadograđuje motiv već prisutan u njenim prethodnim zbirkama, poput Kada sam padala u travu ili Bašta ne cvjeta i pjesmi Kiša pada. Sastojeći se od pet ciklusa pjesama: Kiša, more i čovjek, Kiše koje su krila, Kiša badema, Kuća kiše i Poslije kiše ne slijedi život, nego mala smrt, Naida Mujkić kao da u posljednjoj zbirci pokušava grupirajući obuhvatiti sve kišne trenutke već poznatog i korištenog motiva.

Vezujući se za more, U prvom ciklusu Kiša, more i čovjek, motiv kiše otvara mogućnost drugačijeg poimanja priobalnog podneblja najčešće percepiranog i zamišljenog kao sunčanog, spokojnog i bezazlenog. Iako lirski subjekti u pjesmi Jesen na moru dolazi u priobalni predio kako bi našao smiraj, idealizirani topos poprima novi oblik dok po njemu pada kiša. Zlokobna atmosfera vlada i u pjesmi Kiša samoubica:

Ti si ja. Nemoj / slijediti žene koje zure / u prošlost. Vrati se kući! (str. 11).

Kiša u ovome slučaju poprima ljudsko obličje, odnosno, progovara ljudskim glasom, dok se ženski lirski subjekt uživljava u ulogu mora. Tematiziranje odlaska u toplije krajeve kako bi se povratila životodavna energija u književnosti je poznato otprije, ali je u ovome slučaju oneobičeno prisustvom kiše.

Narušavanje idealizirane slike nije nužno loše – upravo izlazak iz ustaljenog dojma pomaže da se odnos između dva motiva, kiše i mora, izgradi na poetskim temeljima. Drugim riječima, kiša se u zbirci poistovjećuje sa pjesničkim stvaralaštvom, nadahnućem i osnovnim motivom. Tako je u pjesmi Čovjek i more kiša u službi inspiracije:

On sluša kišu / On piše o kiši / Kiša je njegova kuća (str. 10).

Kiša je na moru priželjkivana i zato se ne radi o idealtipskoj slici osunčane obale i pjesnika koji gledajući je smišlja stihove. U drugoj pjesmi sličnog naslova Čovjek i kiša, lirski subjekt osjeti utjehu kada konačno odluči da se odseli iz mjesta u kojem kiša nije pala trideset godina– more bez kiše besmisleno je sve dok se nebeske kapljice ne spoje sa vodenom površinom na zemlji. Prepoznatljiv pjesnički postupak jeste zaokruživanje značenja u naslovima pjesama. Naprimjer, u pjesmi Jesen na moru kiša se ne spominje, ali naslov sugeriše da je riječ o lirskom subjektu koji boravi u morskom hotelu za vrijeme tmurnog godišnjeg doba. Postmodernistički elementi u prvom ciklusu vidljivi su najbolje u pjesmi Deset pjesnika. Oformljena kao nabrajalica, ova pjesma daje svojevrsnu zagonetku – za njeno otkrivanje potrebno je ponovljeno iščitavanje i detaljno promatranje, a značenje se nalazi između ironiziranja i postepenog spoznavanja mikrokosmosa deset pjesnika kako bi se na koncu ponudili sugestivni stihovi:

Po njegovom grobu rastu zlatni alisumi (…) i u koje zapadaju kapi kiše. / Kiša kaže: ‘Promatranje je čin stvaranja’ (str. 20).

Dok je prvi ciklus prvenstveno smješten u unutrašnjost u kojoj značajnu ulogu za sjećanje i uspomene odigravaju ladice, ormari i skrovita mjesta, drugi ciklus Kiše koje su krila sastavljen je od petnaest putopisnih pjesama i otvara se ka spoljašnjem prostoru. Putovanja u Veneciju, Istanbul, Dubrovnik, Prag i druge gradove, podjednako kao i odlazak na more u prvom ciklusu, obilježena su kišom. Ona se ovdje pojavljuje kao mnemotehničko sredstvo, ali kako i u samom naslovu ciklusa stoji, kiše su krila na putevima spoznaje. U pjesmama poput Miholjski dan, bez kiše, U Africi kiša uvijek kasni, ženski lirski subjekt nedostatak kiše poistovjećuje sa čežnjama i kopnjenjima vlastitog bića pri čemu je naglašen simbolizam plodnosti i seksualnosti. U pjesmama drugog ciklusa još više dolazi do izražaja postupak zaokruživanja značenja u naslovu; određenje grada gotovo je nemoguće prepoznati bez reprezentativnih elemenata poput mački u pjesmi Kiša u Istanbulu i imena grada koji se daje u naslovu. Trenutak koji je uhvaćen i predstavljen najčešće nije onaj u trenutku dešavanja, odnosno za vrijeme padanja kiše, već onaj prije ili poslije pljuska. Jedna od takvih pjesama jeste Labudovi u Adapazariju, poslije kiše u kojoj vlada elegična atmosfera:

Puni tuge / Tražeći prozore kroz koje bismo / Dokučili utjehu / Ali, prozora nije bilo / Što je možda i dobro. Jer / Osjećam da bismo naginjući se / kroz njih pali među labudove, / Bijelo cvijeće, pali u zaborav (str. 34).

Sličan motiv padanja u zaborav, odnosno, distanciranja od misli vlastitog sebstva pronalazimo i u pjesmi Ledena kiša na Plitvičkom jezeru:

Osjećam da bismo / Pali u to jezero / I tonuli sve dok / Ne bismo izašli iz svojih misli (str. 42).

Jedan od najvećih strahova ženskog lirskog subjekta jeste zaborav, a upravo kiša služi kako bi se sjećanje povratilo, zadržalo i fiksiralo pomoću jednog motiva – kiše.

Treći ciklus pjesama naslovljen kao Kiša badema, dodatno usložnjava hermetizam pjesničkog iskaza Naide Mujkić. Iako nosi naziv po njima, motiv badema ne pojavljuje se u trećem ciklusu. Umjesto toga, oni su prisutni u pjesmama iz prijašnjih ciklusa poput Kiša, more i čovjek. Sasvim je jasno da bademi za lirskog subjekta imaju simbolično značenje, ali ono se u procesu recepcije gubi, te često ostaje, ne otežala forma, već potpuni hermetizam koji čitatelje/ice distancira od zbirke. Iako to rade i prethodna dva, treći ciklus najčvršće vezuje kišu za svakodnevne predmete, pojave i naizgled trivijalne postupke. Pored toga što je podsjetnik na minule događaje i mjesta iz prošlosti, ona u pjesmi Elegija prije julske jutarnje kiše, također uslovljava sitne radnje – ako kiša padne, vade se jagode iz zamrzivača, jer se ostaje u kući, a u drugoj pjesmi Mravi, dolaze s kišom, ona je predznak mrava koji ulaze u kuhinju. Pjesma koja podsjeća na misaonu jeste Život i kiša što kao i Kiša, ona koja otvara zbirku, pokušava sažeti svu njenu simboliku, a ostaje i dalje otvorena za subjektivna tumačenja:

Kiša je puno veća / Od 100 milimetara po / Kvadratnom metru / Život nije samo jedna / Kiša koja cvili (str. 57).

U ovoj pjesmi također ženski lirski subjekt bere punu kesu višanja kako bi se pobjeglo od razmišljanja o onima koji u kiši traže tugu. Pjesnički postupak uvođenja lirskog subjekta koji u različitim pjesmama slično reaguje na pojavu kiše, podcrtava da je u ovoj zbirci riječ prevashodno o ženskom lirskom subjektu, a ponavljanje motiva na nivou pojedinog ciklusa ili čak čitave zbirke, ostavlja dojam kontinuiteta i postepenog upoznavanja ovog poetskog svijeta.

Paradoksalno, možda najslikovitiji dokaz izgradnje kišnog mikrokosmosa sa svim njegovim zakonitostima funkcionisanja, jeste u pjesmi Imaginarna kiša dok lirski subjekt iznosi sumornu sliku susreta dvije žene na stepenicama. Iako ostajemo uskraćeni za bilo kakvo dublje značenje i razlog zašto je upravo kiša odabrana kao opis atmosfere koja vlada među njima, stihovi Zatim se kratko nasmiješimo / Jedna drugoj / I uvučemo / Svaka u svoju kabanicu (str. 63) poticajni su i sugestivni na slikovnom planu – podjednako kao kiša, imaginarne kabanice štite od nelagodne atmosfere.

Četvrti ciklus Kuća kiše primarno je intertekstualan, jer svaka od trinaest pjesama komunicira sa pjesnicima iz prošlosti. Jedan od načina uvođenja intertekstualnosti jeste putem toposa vezanih za neke od njih. Tako u pjesmi Rilkeova kiša lirski subjekt sklanja se od kiše u crkvu u kojoj je kršten Rilke, a u pjesmi Kiša Franza Kafke, zadnji stihovi glase: Prisjeti se badema ispod / Prozora kako huču na / Vjetru, zatim stisni zube / I spusti glavu na panj (str. 83), u kojima je jasno da se sada radi o prizivanju i ugrađivanju književnog, imaginarnog toposa romana Proces. Zadnja pjesma četvrtog ciklusa posvećena je nepoznatom pjesniku. Rušeći intertekstualni niz, pjesnikinja Naida Mujkić pokazuje svijest o postmodernističkoj tehnici, kao i mogućim načinu njenog variranja. Peti ciklus sastoji iz svega tri pjesme izmještene u imaginarne svjetove: Grad ptica, među domorodačka plemena Australije, te završava sa pjesmom o moru i svjetioniku. Ukoliko se odlučimo za svjetionik kao simbol individualne svijesti koja pali, onako kako je to Jung rekao u svojim memoarima, svjetlost u tami pukog bića, posljednja pjesma zbirke sugeriše katarzu što dolazi nakon ovog kišnog, poetskog putovanja. Iako je drugi ciklus sastavljen od putopisnih pjesama, zbirka Kiša, od početka do samog kraja može biti shvaćena kao putovanje do konačne spoznaje koja se ipak, nalazi negdje drugo. S obzirom da je većina pjesama izrazito narativna, začudnost ne proizilazi iz otežanog jezika, već iz nerazumijevanja. Ova zbirka mogla bi se stoga smatrati potpunom i uspjelom jedino ako se postmodernistički hermetizam i u značenju nezaokruženi simbolizam shvate kao forma koja treba da podržava ideju o katarzi koja nastupa nakon iscrpljivanja imaginacije nebeskih svjetova ptica, ludizma plemenskih zajednica i na koncu, svega nespomenutog što kiša može da asocira i potakne.


EMINA ADILOVIĆ (rođena 30. 04. 1995. u Zenici) magistrirala je na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo. Od 2017. do 2018. radi za izdavačku kuću University Press, a od 2018. do 2019. za Buybook d.o.o. Pozorišne, književne i filmske kritike te kulturološke osvrte objavila na portalima Pozorište.ba, Prometej.ba, Analiziraj.ba, Balkansmedia, Oslobođenje KUN, Preokret.info, EU-Monitoring.ba i časopisu Behar. Od 2019. godine radi na poziciji informacijskoj stručnjaka u projektu Informacijske i medijske pismenosti Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Trenutno je angažovana na poziciji producentice projekta “The Freedom Collection” u Sarajevskom ratnom teatru.    

Finansirano od strane Federalnog ministarstva kulture i sporta

 2,142 total views,  5 views today

Komentariši