Marko Vešović : Snoviđenja 2

This post is also available in: Bosnian


Marko Vešović

Snoviđenja 2

ŠTA LI SVE NE SNIJEM

1.

Šta li sve ne snijem.
To je nekad i Bogu plakati.
Dok Natamnik, prije nego s lovom
Na me počne, gleda u svoj ručni sat i
Kao Gospava Šajova se smije
A moje babe Ćaćke više nije
Kuršumskim olovom
Da mi stravu slije.

2.

Šta li sve ne snim.
Iz Luksemburga zapjeva mi kos
na božji grob kada krećem bos
ali korakom plesnim

Ili: u pidžami robijaškoj Sartr
na poklonjenje odlazi u Šartr

Ili kako vitez od La Manče
leti sa krilima vjetrenjače

Ili Maja Anđelu, s očima Čengić Esme
(moje mrtve prijateljice) i sa rudnikom
dragulja među nogama,
iz kineske zdjele vodu daje
dvonogim dogama
Iz Zogovićeve pjesme.

3.

Sanjam Svetoga Iliju
plus Maršala Žukova:
pored nadošle Miljacke, pune bukova,
na biciklima marke Giant, prema Otoci
jašu pod nebom odakle potoci
krvavi liju.

Josipa Brodskog sanjam:
nisam siguran da li baš trijeznog,
i nešto mi se, mrtav, i previše sivi
ispod jedne od papljanskih trešanja.
Vratio sam se, veli, braco,
da sljedeći život u Veneciji proživim –
kao mačka ili pacov,
ali u Veneciji obavezno

I prisnila mi se jednom Palagruža
gdje sam, u hladu smokve, odlučio proći,
opet, cijelom proljetnom Varšavom,
ali ne sam već skupa s Diegom
Žerardom i sa čaršavom
kao sa stijegom
na kojem cvate ruža
prve bračne noći.

4.

Sanjam u ratu zaklanog Ežena
koji, kao kada je živ bio,
sav poput lahora ilinskog je mio
i ka ženama još bježi od žena.

Sanjam: glečer se rasprskava
u bezbrojna sazvježđa plava
ponad Gusinja i Plava.

Sanjam: kraj mora Azovskog
(ali kojemu mjere nije)
na me se sručuje deveti val
sa slike Ivana Ajvazovskog –
da li da me ubije,
ili je to možda način
da spere sa mene milenijski kal?

Sanjao sam sam čak carevnu Hom
Kao bježi pred crnim evnuhom.
Pojma nemam otkud joj znam ime.
Možebiti pod prisilom rime?

5.

Sanjam: ponovo da je,
kao kad bijah mali, Pirga snijela,
u šljem njemački, jaje.

I da o svjetskome smaku zuji pčela
dok bronzani jahači
iz pokojne Juge brišu znoj sa čela.

Sanjam anđele s bijelima kapama
ko u Albanaca, a nakon toga
iz djetinjstva bojice
kojim sam slikao Grobovića orah,
najveći u Papama.

Čak jedared sanjao sam Boga
kao kamen o vratu samoubojice
na dnu, možda Mrtvoga, mora.

6.

U snovima hodam mostovima s Temze
I po njima palim zadušne svijeće.
I onomlanjsko zalivam cvijeće
Ko da je u vrču s neba abuzemze.

U snovima berem papljanske bobulje
U kojima Gospod krije se. Pobuljen.

I više ne mora bar da se vijeća
Šta je na zemlji krivo, a šta pravo,
Pod suncem koje gori ko svijeća
Pokojniku nad glavom.

7.

I još me bosansko posjećuje klanje.
I prečesto sve je u takovim snima
Oštro i stvarno kao fotosnimak.

Još ispred zida čekam strijeljanje.
I ko za opsade, ko zmija je ledno
Sve što takneš. I još zli duh, sa čaršavom
Bijelim, juri me Varšavom
Što u Rajvusa je spaljena još jednom.

Još bodri dželati po crkvama kleče
I gledaju u Hrista ko mače
U tiče.
Ili sam posjekao zeče
Kosom u livadi, i za njime plačem.
Il ad gdje čak se mjesečina žari
Ko sunce u Sahari.

Ili jorgovani sa vonjem na tönju.
Il glamočko kolo do glamočkog kola
A ni na kom glave. Ili kralj Nikola
Juri me sabljom, na brozanom konju.

KURDI

Vidjeh u snu Kurde,
Njine djece kudre
Nježno milovao
Da oćutim prvu
Ljubav za sve, da mi
U današnjoj tami
Njen knez (što podvlasti
Naglo, ko cunami,
Sve slasti, sve lasti,
Sve snasti, sve cvasti,
Čak blagovijesne) –
Ne bi ovu mrvu
Mozga silovao
Jer bi htio da me
Svrsta među mudre
I turi na provu
Da odatle bljesnem
No uz njegov amen.
To nije najpreče.
Za rabotu ovu
Svagda bjeh neudren
Što Darinka reče.
Neće mudrost u dren.

U MUSIĆIMA, GDJE SAM 25 DANA BIO VOJNIK

Armije BiH, ispod prejarka
Sunca, ostalo sve ko za rata,
No duša srećna je poput jata
Vranjega ponad gradskoga parka.
Čak jošter noću držim stražu,
Dok teku ljeta ili časovi,
A mrtvi zujem
I šumom kažu
Kako ostalo sve je varka,
Jedino ovo što sada čujem
Zaoprave su njini glasovi
Jer to što šume zreli klasovi
U ovaj svijet i onaj hvata.

SABLJE

           Veziljo, sve čvršće steziljo, svud s nama hodiljo, 
            u svemu vodiljo.
                       Fridrih Niče 

1.

Lalićevi reci znaju mi ko mòre
Doći noću: san me probudio, u kom
Da pogubi me kušala je jela
Sa Bjelasice. Ne ona, već grane
Njezine: goleme i zelene sablje
Baš kao one iz Lelejske gore.
Ali se nije znalo: čijom rukom.

Možda o njemu zborilo je bablje
Žamorenje, ili graktale su vrane.
I u jelaku se stvorila vervela
Kroz koju se probijam, sa mukom,
Dugmad frcaju s moga odijela,
Konjska kopita stopala mi gnječe:
Kao Ćamilov zekan svaki bijesan,
A kao dorat Mašanov svi ržu.

I dok sam kmečao, pomalo ko zeče
Što lovački psi ga kraj Tare rastržu
U lugu, gledahu oči, skoro žablje,
Skoro odsvud me. I te oči kao
Da nikad nisu vidjele nebesa.
Pomislio sam: Da. To je pakao.
Gdje nečijom prevarom sam svabljen.

2.

Opet ustadoh. I to da zapišem
Ali i da dodam:
Ne znam ni sam već koliko zima
Ne dolaze, po mene, u snima,
Ničije korablje, niotkuda više.
No sad kad mi život kao mutna voda
Ode, priznanje si jedno zaslužila:
Nisi Žandarka, nisi ni Sibila,
Ali, dušo, pokašto si bila
Izvanredna, zbilja,
I bdilja
I snilja.

IZ RUSIJE

Stojim i osjećam zimu,
Možda čak sibirsku, u crkvi, što s onom
Na trgu Svetoga Petra bi u Rimu
Mogla da se mjeri.
Dok lupeta zvono
(Za sirotinju, to je sva muzika –
Rekao bi Kolridž), odasvud me slika
Tisuća bliceva, možda i zbog toga
Ćutim se malo il skoro ko Arap.
Razumije se, Arap bez Boga.

Stog, oštrije nego u prepeličara,
Uho čuje laži u svakom ridaju
Onih što s raspela očiju ne skidaju
Dok lažima, sve od crnje crnja,
Čudotvorački svjetinu vidaju
A iz njihovih akatista
Čujem i vidim sa plakata Hrista.
Hrist svih vas što, kao gusti trnjak,
Brane prići vjeri.

Kad škrinuše, teške ko tamničke, dveri.
Mihaila začuh Aranđela:
“To je raj“. I vidjeh u svjetlu kanđela:
Beskrajne ravnice na kojima sije,
Do bola u zjeni, vjekovječan snijeg.
Kao uvezen da je iz Rusije.

Ne iz jedne nego iz Rusija trista.
Blistav poput Hrista.

I govore mi sve pinije,
Sve sinije i sve skinije,
Sve česte i sve ceste
I sve nevjeste:
To smrt još nije,
Ali već jeste.

KAČMORKA

Ne mogu reći da me baš sasvim nema
Dok mi se prisniva golema
Tetka-Ljušina kruška kačmorka,
Ne ona čija je sjenka do Orka
Dobacivala ljeti, nego ona iz dana
Poznojesenjih kad kao siroče ogoli
A iz mutnih nebesa jato vrana
U njezin veličanstven san slijeće
Da svome bogu se moli
Dok ja, pod svodom i dalje plavim,
Sam vječito, što zna i u snu da boli,
S dušom od grobne studi ozeblom,
Nekad za dušu svakog stvorka
Preminuloga, nekad svim palim
Anđelima, da put ka prvoj slavi
Nađu, a nekad majci, pred tim deblom,
Debele kao ruka svijeće
Palim.

EŽEN

Moj drug pokojni, čio kao vrag
I kao tica vjetromuša lak,
I zato svakom živu robu drag
Dok je bio na dunjaluku
(Volio je gravče na tavče
A u ratu je zaklan kao bravče)
I na tjemenu i dalje mu plavi
Bič kose igra kao znak
Da ni od koga ništa ne krije,
Ni što mu valja, ni što ne valja –
Iz izasvjetskog svoga dalja
Na san mi dođe da lijevu ruku
Na zapešće desne mi stavi
I ispriča mi što živ i na javi
Nikad nije.

Rekao je da je sada Ežen.
I da se toga ne stidi
Jer nikada nije bio masa.
“A moj dedo je prva klasa
Među meraklijama bio
I najrađe je na meraji pio
Sa Onim Gore da se poveže.
I kad god čašu do dna ispije
Ugledao bi nebo ničije
Nad sobom. Pa ti sad vidi“.

Ne drug već dobar znanac mi je bio,
Mislim se kad sam se probudio.
Ali kad umru, kad se Njemeni
Ti prekorače, znanci, ne meni
Možda, već mojoj ratnoj tuzi,
Još vrlo živoj, lako budu druzi.

Ili je, kanda, ova stvarca sama
Po sebi razumljiva:
Svaki božiji rob kome kama
Ispod grla pregudi,
Kako prolaze niz Drinu vali,
Prirodno drugom, čak i svojtom biva
Svakom od jošter živih ljudi
Kojim je milo sad što su ga znali?

 1,775 total views,  2 views today

Komentariši